Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Fenomeni kulture u tranziciji

   

 

Saša Gajić

KVIZOMANIJA

Jedno od glavnih obeležja srpske tranzicije, pored bilborda kao ikoničnog prikaza simboličnih vrednosti koje je poželjno usvojiti, su i licencni televizijski kvizovi. Mada neobaveštenima mogu izgledati samo kao vid banalne zabave, popularni televizijski kvizovi, koji su pravilno raspoređeni na radne dane i programe koji se emituju na gotovo celoj državnoj teritoriji, imaju višestruku društvenu ulogu – oni služe kao brendirani uvozni sedativ za “nestale u tranziciji” pružajući im nadu da, ako nema posla ni zarade, niti perspektive da će se u skorijoj budućnosti promeniti ovo neveselo stanje, postoji šansa da im se barem putem učešća u kvizu posreći i da im nekakva materijalna dobit padne sa “medijskog neba” pravo u sve vidljivija, usled neuhranjenosti, rebra. Pored toga, struktura i sadržina ovog nadmetanja u “znanju” služi da se ustali i uobičaji obrazac ponašanja koje propagiraju “nedostižni uzori sa zapada”, a to su da individualizam i lična sposobnost, uz malo sreće, otvara vrata za dobit i slavu svakome, što su glavne premije moderne “elektronske demokratije” koje eksploatiše narastajući korporativni poredak.

“Zabava miliona” za osiromašeni i dezorijentisani puk nije ništa novo. Taktika “hleba i igara” od rimskih imperijalnih prauzora do današnjih dana i brojnih igara na sreću, koje su propagirali i nad kojim su držali   državni monopol i totalitarni režimi, u suštini se nije promenila. Religioznu veru   u čudo kojim će se u trenutku preokrenuti život pojedinaca i njegovih bližnjih, putem mehaničkog, slučajnog izbora na lutriji tj. lotou, sa dolaskom “novog doba” su, od nekada svemoćne države, preuzele i uspešne privatne firme u službi sopstvenog marketinga. Nekada se čudo očekivalo od Svevišnjeg, od Samodržca ili Države, a danas od Donkafe, Koka Kole, Grandkafe, Čipsija…. U neoliberalnom poretku se i čuda   privatizuju.

Pored vere u “čisto čudo” (ili slučajan izbor, već kako ko na to gleda) postoji i moderna vera u pogađanje i dobitak uz kombinaciju sreće i znanja, gde su nam   najparadigmatičniji primer, pored kvizova, sportske kladionice u kojima, još od vremena sankcija i propadanja u svim sferama   društvenog i ličnog života pod Miloševićem, odjekuju uzdasi i glasna nadanja da će se nečija lična sudbina iz korena promeniti “samo ako večeras pobede Lacio i Čelzi”.

Dok puk sedi, nada se, navija i kandiduje se da učestvuje u kvizovima, oni sa “najbržim prstima” uz malu “pomoć prijatelja” na istaknutim mestima, smanjuju vrednost preduzeća (a i eventualnu konkurenciju) koja su se našla na tenderima, po principu “pola – pola”. Oni zarađuju milione, dok drugi sanjaju da postanu milioneri tako što će bar jednom u životu pokušati da unovče svoje znanje u neravnopravnoj borbi “sami protiv svih”. A kada se milioni tranzicionih gubitnika jednoga dana napokon budu trgnuli, shvatiće da su na rasprodaji javnog bogatstva i privatizaciji njihovih preduzeća i fabrika oni ispali “najslabija karika” pred kojom se u “srpskom tranzicionom ruletu”, sasvim izvesno, otvara rupa u koju svi   propadamo.

Kratka istorija kvizova

Savremeni televizijski kvizovi   vuku svoje   poreklo iz anglosaksonskog sveta gde su i nastali, doživeli popularizaciju i brojne transformacije, da bi tokom poslednjih nekoliko decenija dosegli globalnu ekspanziju potem elektronskih medija. Prema definiciji, kviz predstavlja vrstu igre ili zagonetke u kojoj takmičari (pojedinci ili timovi) u skladu sa propisanim propozicijama pokušavaju da pobede i osvoje predviđenu nagradu davanjem tačnih odgovora na pitanja koja mogu da se tiču različitih tema i oblasti znanja. Samu reč “kviz” je, prema legendi, izmislio Ričard Dali, vlasnik pozorišta u Dablinu krajem osamnaestog veka, i to kao rezultat opklade. On se, naime, kladio da će preko noći izmisliti reč koja će se brzo ustaliti u engleskom jeziku, pa je, prema ovim “urbanim pričama”, unajmio ulične besposličare koji su, kada je pao mrak, ulice Dablina išarali natpisima do tada besmislene reči “kviz”. Dali je dobio opkladu, a izmišljena reč uskoro je dobila značenje takmičenja u znanju, vezujući se, kako to iz današnje perspektive možemo da primetimo, za agresivni marketing.

Vremenom su kvizovi stekli široku popularnost u britanskom društvu u razmerama nepojmljivim čak i u drugim srodnim zapadnim društvima. Kvizovi se igraju u pabovima, u brojim klubovima, formiraju se udruženja ljubitelja kvizova i lige od kojih su mnoge i na nacionalnom nivou. Sa vrhuncem britanske imperijalne ekspanzije u viktorijansko doba, Anglosaksonci prenose i ovaj hobi na svoje kolonije, u kojima kvizovi doživljavaju specifičnu evoluciju. Tako npr. u Indiji, britanskom “dragulju u kruni”, kvizovi doživljavaju preobražaj u skladu sa raznolikim regionalnim i kastinskim uređenjem ovog prostora. U današnjoj postkolonijalnoj Indiji postoje brojni i veoma popularni kvizovi, od onih koji se održavaju na nivou gradova, regija, ili kvizova unutar preduzeća i privrednih grana, do onih na nacionalnom nivou.

Iz klasičnih takmičarskih kvizova razvili su se i tkz. “kvizovi ličnosti” sa pitanjima i više ponuđenih odgovora   vezanih za ispitanika, a čiji odgovori nisu pogrešni ili ispravni, već govore o osobinama ispitanika koje se tumače u ponuđenom ključu. Ova vrsta “kviza”, koja je prvi put popularizovana putem ženskog magazina “Kosmopoliten” , danas se može naći u svim vidovima štampe.

Kvizovi znanja doživljavaju pravi globalni bum tokom tri zadnje decenije dominacije elektronskih medija, u prvom redu televizije, a zadnjih desetak godina i putem interneta koga preplavljuju elektronski kvizovi svih vrsta. Televizijski kvizovi su rodno mesto rijaliti šouova, koji su otišli još “korak dalje” i koji danas nemaju premca u popularnosti kod publike.

Nesumnjivo najveću gledanost imaju “brendirani kvizovi” čije se licencne, lokalne verzije emituju u većini zemalja sveta, kao što su “Milioner” (Who Wants to Be a Millionaire?), “Najslabija karika” (Weakest Link), “Opasnost!”   ( Jeopardy!) ili Mastermind (verzija u SAD je pod imenom “2 Minute Drill”). Mi   ćemo se pobliže pozabaviti samo najparadigmatičnijim primerima kvizova koji se emituju   kod nas.

Kroz kviz do ideologije neoliberalizma

Dok su “stari” kvizovi koji su se u socijalizmu pojavili kao produkt modernizacije i ulaska malih ekrana u domove narodnih   masa, poput “Kviskoteke” ili njegovog dugovečnog nastavljača “Slagalice”   doticali raznih vidova znanja i sposobnosti, od asocijativnog mišljenja, preko matematike i logike do faktografije, dolazak modernih kvizova predstavljao je i pravo osiromašenje po pitanju ljudskih znanja koje se testiraju pred televizijskim auditorijumom. Sa “tranzicionom modernizacijom”, sve ostale vrste znanja i sposobnosti ustuknule su pred jednodimenzionalnim znanjem suvih podataka, tj. informacija koje se vrednuju po principu “tačno i netačno”, pa spram njih čak i dečija kviz takmičenja poput “Muzičkog tobogana” sa svojim različitim igrama, pevanjem, pantomimom deluju kao nedostižno bogatstvo različitosti.   Ne samo da ovi “brendirani kvizovi” potenciraju uniformno, suvo znanje podataka, već unutar tih podataka vrše potpunu nivelaciju, to jest njihovo izjednačavanja po značaju, tako da su u istoj ravni stavljene i banalnosti, doskočice ili kulinarska znanja, sa poznavanjem proizvoda zabavne industrije ili znanjima iz područja istorije, geografije i prirodnih nauka. Ova “uranilovka znanja”, zajedno sa postojećim “pomoćima” koje dozvoljavaju propozicije kviza, treba da pruži utisak jednakosti i demokratičnosti u kojoj svaki učesnik ima šansu da mu se posreći i dobije novac kao “vrednost svih vrednosti”.

Na jednom dubljem nivou, propozicije kviza nam pokazuju, možda od njenih autora i nesvesne, “vrednosne kriterijume” postmoderne elektronske “demokratije”, tj. otkrivaju nam kako današnji korporativni svet doživljava demokratiju. Najbolji primer za to je kviz “Milioner”.

  Ovaj televizijski kviz koga krase pitanja (sa četiri ponuđena odgovora od kojih je jedan tačan) različite težine sa napredovanjem u uspešnosti odgovora, popularan je kako zbog visine nagrade (u originalnoj britanskoj verziji koji vodi Kris Tarant premija je milion funti), tako i verovatnoće od 25% da će se pogoditi tačan odgovor, ali i mogućnosti odustajanja na svakoj stepenici takmičenja sa zadržavanjem osvojenog iznosa. Kao prvo, među kvalifikovanim   učesnicima kroz igru “brzi prsti” bira se sledeći takmičar čime se favorizuje brzina i tačno znanje, koje je glavna vrlina i odlika modernog, japijevskog   “takmičara” u poslovnoj i životnoj areni. Drugo, svaki tačan odgovor, “pogodak”, donosi udvostručavanje dobiti što je ideal kapitalizma, pri čemu se ostavlja sloboda takmičaru da odustane i zadrži osvojenu dobit ako ne zna ili nije siguran u naredni odgovor.   To je takođe ideal postindustrijskog kapitalizma, mada teško ostvariv u surovoj tržišnoj utakmici u kojoj ako ne dobijaš, nema stagnacije i izvlačenja, već samo gubljenja. Međutim, kviz kao ostvarena utopija, nagrađuje ali i kažnjava samo rizik – odustajanje od rizika nema posledica, osim uskraćivanja nove i veće dobiti. U kvizu nema “tranzicionih gubitnika”, već svi dobijaju u skladu sa znanjem i rizikovanjem. Tako stižemo do još jednog ideala koga u korporativnom svetu ima samo na kvizu – a to je da se dobit stečena znanjem i odvažnošću oslobađa poreza, koga snosi organizator kviza. U stvarnosti, samo su organizatori “korporativnog sveta” oslobođeni plaćanja poreza na svoju enormnu dobit, dok običan građanin “globalnog sela” plaća poreze na sve moguće i nemoguće stvari, pogotovo one vezane za znanje.

U svetu “neoliberalnih kvizova” postoje takođe i vrlo indikativni oblici “pomoći” za sve takmičare u utakmici za sticanje novca. “Milioner” ih daje tri – “pola-pola” kao oblik mehaničkog, kompjuterskog “slučaja” koji uvećava verovatnoću “pogotka” sa 25% na 50%; “pomoć publike” kao vid “demokratskog plebiscita” koji   često može   (ali ne mora uvek) da bude relevantan; i “pomoć prijatelja” tj. “eksperta” iz dotične oblasti kvantitativnog znanja uz pomoć koga se stiče tačan odgovor najčeše onda kada ni “slučaj”, ni “demokratska javnost” nisu bili od pomoći. Sve je dakle, samo malo uprošćenije i simboličnije, nego u realnoj “tranzicionoj” demokratskoj zbilji u kojoj svi ovi oblici “pomoći” formalno postoje – i faktor “slučaja”, i faktor “demokratskog plebiscita” tj. “javnog mnjenja”, i faktor “eskpertskog znanja” uz pomoć koga se u tržišnoj utakmici   ponajčešće stiče željeno bogatstvo.  

Ako je   kviz “Milioner” neoliberalna tranzicija   u malom, onda je “Najslabija karika” prava škola neoliberalističkog individualizma. Između više takmičara, koje kinji hladna i surova voditeljica puna “arijevske” nadmenosti (u kome je “naša, a svetska” Sandra Lalatović, poput pravog “balkanskog hibrida” nadmašila u doslednosti svoj anglosaksonski uzor En Robinson), vodi se pravi hobsovski rat svih protiv svih; ovde je svaki takmičar   jedan drugom vuk, a voditeljka vučica, da ne upotrebimo neki sličan a pogrdniji izraz. Sama igra je jednostavna: svih devet takmičara u krug odgovaraju na pitanja iz opšteg znanja, nakon čega se pristupa glasanju u kome takmičari izbacuju onog koji je po njihovom mišljenju bio “najslabija karika”. Sa krugovima igre broj takmičara se smanjuje, a novčani ulog raste.

  U “Najslabijoj kariki” je sve neuporedivo surovije nego u drugim kvizovima: ne samo da je tenzija veća, da je vreme ograničeno, da su takmičari izloženi šikaniranju voditeljke koja se “uživljava” u lik koji kao da je pobegao sa snimanja “Lisica” razočaran u svoju nesuđenu životnu saputnicu a još nije pozvan da nastupa   u “Peščaniku”, već i svaki netačan odgovor takmičaru oduzima sav novac zarađen u tom takmičarskom krugu iliti lancu ukoliko ga pre pitanja nije “bankirao”. Ovde ne pobeđuje najbolji, već najčešće najlukaviji i najpritvorniji učesnik igre. Ukoliko neki takmičar odskače, drugi se udružuju protiv njega i izbacuju ga izglasavši ga za “najslabiju kariku”. Naravoučenije – u neoliberalizmu ne uspevaju najbolji i najpametniji, već prosečni a sebični, sa dobrom dozom taktičnosti i lukavstva. Ko želi da pobedi i osvoji novac, mora da prikriva svoju pamet, inače će biti izbačen iz igre. Za potrebe britanske televizije naručeno je istraživanje koje pokazuje da u ovom surovom kvizu koji potencira ljudsku sebičnost i snalaženje (a koje se “bezazleno” imenuje kao individualizam) najveću šansu da pobede   imaju oni takmičari sa oko 60% tačnih odgovora. Drugim rečima, ako imate više od ovog procenta tačnih odgovora, povećava se rizik da vas ostali takmičar odstrane kao “najslabiju kariku” jer u vama vide pretnju.   Na kraju međusobne bespoštedne borbe i ciničnih   kometara voditeljke, ostaju dva takmičara koja odgovaraju na niz pitanja, čime   se dolazi do pobednika – “najače karike”. Dok pobednik, kao u pesmi Abba-e dobija sve (“The Winner Takes it All”), njegov finalni rival gubi ceo dotadašnji iznos. Ogoljeni neoliberalizam, čak i u kvizu, nema milosti za gubitnike.

Protestantska etika u balkanskim gudurama

Na svu sreću, realni život nije kviz, niti se da podvesti pod formalna pravila i ideološke smernice niti jedne, pa ni neoliberalne ideologije, ma koliko nam se ona plasirala kroz sve vidove života, i ma koliko nas njeni poklonici, vernici i misionari ubeđivali da je ona jedino ispravna.

Vera da   je novčana dobit materijalizovani vid božije blagodati kao posledice ispravnog života i vrednog rada potiče iz protestanske etike o kojoj je tako ubedljivo pisao Maks Veber. U svom sekularnom, neoliberalnom vidu koji   danas predstavlja dominantnu idelogiju, čija moć leži upravo u tome što se ne vidi već se predstavlja kao “normalan život”, materijalizacija blagodati je svedena na hedonizam brendiranih proizvoda koji se dosežu  upražnjavanjem “formula uspeha” i brzini njihove primene. Međutim, narod na ovim prostorima, što iz ličnog iskustva što po predanju, još uvek zna da “što je brzo, to je i kuso”, “da je strpljen - spašen”, a ne onaj koji se razmahuje svojim aktivizmom i radinošću, kao   i da je “oteto-prokleto”. Većem delu ovdašnjeg naroda   je i pored konstantog ispiranja mozga ideologijama tokom celog XX veka, još uvek uglavnom   dobro poznato da se do bogatstva i sreće ne dolazi preko noći, pogotovo ne samo znanjem i sposobnošću, kao i da nikome ni kvizovi ni lutrije nisu popravili život, već da su takve “iznenadne” premije svojim dobitnicima češće zagorčale i dodatno upropastile život. Pa ipak,   skoro svi gledaju, a mnogi i učestvuju u kvizovima. Ne iz vere, već iz beznađa i čamotinje. A to je, priznaćemo svi, veoma, veoma velika razlika.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM