Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturni obrasci

   

 

Dobrica Gajić

SRPSKI KULTURNI IDENTITET

Često se dešava, kad jedan pisac ostavi ogroman opus iza sebe, da se pojedini segmenti njegovog dela objavljuju kao posebna izdanja, što može doprineti daljoj popularizaciji piščevih ideja i dodatnom usredsređivanju na određene probleme. Književni kritičar Gojko Božović preuzeo je iz Sabranih dela Slobodana Jovanovića tri ogleda ("Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera", "Filip Višnjić" i "Bogdan Popović") i objavio ih u knjizi "Kulturni obrazac" (Stubovi kulture, 2005). Božović je, kako sam objašnjava, "pošao od uverenja da ova tri teksta, uzeta zajedno, na upečatljiv način izražavaju Jovanovićevu ideju kulturnog obrasca", iako i sam podseća da je Jovanovićev tekst "Filip Višnjić" napisan čak nekoliko decenija ranije nego dva druga , sa kojima bi u ovom izboru trebalo da bude u idejnoj korelaciji.

U prikazu knjige "Kulturni obrazac", na sajtu "Nove srpske političke misli", Marinko M. Vučinić je, uz ocenu da je reafirmacija ideje kulturnog obrasca danas veoma značajna (jer u aktuelne rasprave "vraća problem zasnivanja jasno osmišljenog sistema vrednosti"), napisao i to da je Božović promišljeno i znalački priredio zbirku Jovanovićevih tekstova. Ako ta konstatacija možda može da važi za izbor tekstova, Božovićev pokušaj da Jovanovićeve oglede delimično uskladi sa pravopisnim normama, apsolutno je suvišan. Kad je sve drugo ostalo gotovo isto, nije trebalo izbacivati ni zareze, jer oni jasno odslikavaju Jovanovićevu misao i čine prepoznatljivim njegovu rečenicu. Utisak je da oni pre fale pri čitanju, nego što njihova eliminacija doprinosi kontaktu sa savremenim čitaocem.

ODSUSTVO KULTURNOG OBRASCA

U razmatranju kulturnog obrasca, Slobodan Jovanović je krenuo od toga da je kultura širi pojam od nauke, umetnosti i politike. Prema njegovom zapažanju, bilo je u nas značajnih političara koji se nisu mogli podičiti kulturom, kao što je bilo i poznatih književnika koji su slabo stajali sa obrazovanjem, pa i prilično naučnika kojima je zbog jednostranog obrazovanja očigledno nedostajala visoka kultura. Jovanovićeva teza je da je biće kulturnog čoveka višestrano, jer on u sebi neguje i intelektualnost, i osećajnost, i moralnost. Govoreći o kulturi jednog naroda, on je smatrao da ona podrazumeva sve delove njegovog duhovnog života: nauku, veru i moral, književnost i umetnost, politiku i pravo, vojsku i privredu, običaje i zabavu; i da se tek na osnovu svega toga može reći kakav je kulturni obrazac tog naroda, tj. koliko je on dubok i istančan.

Veliki pisac je isticao da srpska inteligencija nije u našu kulturu presadila nijedan strani, niti je od segmenata našeg narodnog života stvorila originalni kulturni obrazac. Stvaranje nacionalnog obrasca, Jovanović povezuje sa pričom o "dobrom Srbinu" u vreme Ujedinjene omladine, a nastanak političkog obrasca sa krugom Svetozara Markovića, primećujući da su u oba slučaja zanemarivane vrline neophodne za formiranje ličnog karaktera, a forsirane one koje su bile potrebne kolektivu. Njegovo mišljenje je da kod nas nije bilo pokušaja da se kulturni obrazac izgradi, iako bi on morao da bude "nužna dopuna u nacionalnom i političkom obrascu koje smo imali više ili manje izrađene" .

SUKOB TUĐINSKIH IDEOLOGIJA

Nedostatak kulturnog obrasca najviše će se uočiti između dva svetska rata. Zbog utiska da su ujedinjenjem srpskog naroda nacionalni zadaci bili ispunjeni, nacionalni obrazac je zanemaren, što se može reći i za politički obrazac, pošto stari modeli nisu odgovarali novim političkim prilikama, a novi politički obrasci, osim komunističkog, još nisu bili formirani. U utakmici sa drugim nacionalnim grupama, srpskoj naciji nedostajali su opšti kulturni ideali, zbog čega ne čudi što su u javnom životu tog doba na površinu isplivali poluintelektualci, koje je kao društveni tip Jovanović podvrgao oštroj kritici.

Posebno je zanimljivo Jovanovićevo gledište o stranim uticajima na stvaranje političkih ustanova u obnovljenoj srpskoj državi. Na pitanje , da li su u 19. veku u Srbiji postojale izvorne političke ustanove koje su se nezavisno od stranih obrazaca mogle razvijati, Jovanović je dao odrečan odgovor. Smatrao je da u času oslobođenja od Turaka nije ništa ostalo od organizacije srpske srednjevekovne države, i da jedino što se zateklo jesu bile plemenske, seoske i porodične organizacije, koje su za njega bile organizacije nižeg stupnja.

Čak i oni javni delatnici koji su pružali otpor pobornicima zapadnih ustanova, nisu to činili nudeći nekakve domaće obrasce, nego opet tuđinske. Jovanović to potkrepljuje primerom ustavobranitelja čiji su prvi zakoni bili prevodi austrijskih zakona, ali i primerom liberala i radikala koji su trpeli snažan uticaj zapadnog liberalizma i demokratije. Iako su protivnici Zapada u suprotstavljanju stranačkom parlamentu (koji zbog partijskih interesa narušava državno jedinstvo) isticali primer zadruge i kralja kao starešine (oslobođenog stranačkih pritisaka), Jovanović je takvo uređenje države video kao čistu utopiju, a borbu zapadnjaka i njihovih protivnika kao sukob dve ideologije tuđinskog porekla.

(Autor je novinar i publicista, trenutno šef Informativne službe SDPO)

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM