Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Zoran Ćirjaković

Srbija na Orijentu

Koreni predrasuda da će ženska i “ženskija” vlada biti bolja za sve nas je u zabludama, koje su tek nedavno došle pod lupu naučnika, skoro bez izuzetka feministkinja, da su žene po prirodi “finije”, “bolje” i manje agresivne. Malo je tema koje su toliko dugo izmicale pažnji istraživača kao ženska agresivnost. Jedan od razloga leži u prirodi njenog ispoljavanja. “Naša kultura se navikla na slavljenje činjenice da su devojke fine”, piše Rejčel Sajmons u uvodu svoje knjige o “skrivenoj kulturi agresije među devojkama”.

Muška, direktno izražena agresivnost je stara tema istraživača. Sajmons piše da su sve do 1992. godine “društveni životi devojaka naučnicima izgledali mirni i spokojni poput jezera”. Tek tada je grupa norveških naučnika otkrila da su devojke izuzetno sklone agresiji, samo je izražavaju “na nekonvencionalne načine” i da su ih “kulturna pravila koja zabranjuju (ženama) otvorenu agresiju naterala da se pozabave drugim, netelesnim oblicima agresije”. Desetine naučnica su kasnije nastavile istraživanja “agresije bez otvorenog konflikta” među devojkama i njihovog uticaja na položaj žena u strukturama moći.

Žensko nasilje je obično bez direktne konfrontacije. Sociološkinja En Kemebel piše da se devojke ne uče kako da ne budu agresivne, “već one jednostavno uče da ne izražavaju agresiju”. Ona tvrdi da muškarci smatraju agresiju sredstvom za kontrolisanje okruženja, dok žene veruju da će agresivnost u nastupu dovesti do prekidanja njihovih veza s drugima. U knjizi “Žensko šikaniranje” Rejčel Sajmons je dokumentovala oblike ženske, “indirektne agresije”.

Psihološkinje su opisale poslednje razrede osnovne škole kao period kada “identiteti devojaka masovno tonu” i kada počinju da “poriču sopstvene verzije onoga što vide, znaju ili osećaju”. Poričući svoju autentičnost, tvrdi Sajmons, one u tom uzrastu “potiskuju konflikte i gnev i prihvataju fasadu finih i ljubaznih, teže uspostavljanju interakcija koje negiraju realnost ljudskih veza”. Sajmons piše da “društveni univerzum uskraćuje devojkama mogućnost otvorenog konflikta”. Devojčice brzo nauče da “imidž slatke devojke daje moć” i da se isplati skrivati gnev. Pri tome one pribegavaju “alternativnim oblicima agresije” koje odrasli često nisu u stanju da detektuju.

Sajmons tu nalazi uzroke činjenice da žene prečesto “osećaju nelagodu pri preuzimanju odgovornosti”, i da poslove koji zahtevaju procenjivanje (njihovog učinka) i kompetitivnost – i koji samim tim nose rizik isključivanja – često doživljavaju kao “zone opasnosti” koje treba izbegavati. Sajmons je u svojim istraživanjima u SAD otkrila da i same žene smatraju da “osobine koje predstavljaju sastojke dobre predvodnice ujedno su i karakteristike loše devojke”.

Gejl Evans, izvršna potpredsednica CNN-a, je u knjizi “Igraj kao muškarac, pobedi kao žena” napisala da jedno od objašnjenja malog prisustva žena na vrhu raznih “piramida moći” leži u njihovoj preokupiranosti međuljudskim odnosima. Ona piše da kada čuju “ne”, žene to razumeju kao znak konflikta i doživljavaju sukobe lično. Evans piše da za žene “koncept poštene svađe predstavlja oksimoron... Ako se (sukob) dogodi, sva pravila prestaju da važe.” Evans primećuje kako će muškarci, posle sličnog konflikta, otići na flašu piva. Istraživanja pokazuju da žene češće pokazuju tendenciju da političke protivnike doživljavaju kao neprijatelje, i da suprotstavljanje svom stavu vide kao uvredu ili lični napad.

U lekciji koju devojčice u međusobnim odnosima punim “indirektnog nasilja” nauče još u osnovnoj školi Sajmons nalazi moguće objašnjenje zašto žene tako često u zrelom dobu biraju da se i dalje “indirektno nadmeću s drugima” ili da se uopšte ne nadmeću. Ona tu vidi razloge “zašto će radije postati pomagačice umesto predvodnica, raditi zakulisno umesto nasred pozornice, služiti kao zamenice i potpredsednice umesto šefica i predsednica”. I u politici i u velikom biznisu, piše Sajmons, moćni muškarci “ne čine ništa da obeshrabre ovakva shvatanja”. Samopouzdane, direktne, hrabre i ambiciozne žene često bivaju eliminisane ili diskreditovane kao “kučke”, “frigidne”, “muškarače” ili “zle”. U SAD postoje kursevi koji uče buduće liderke kako da sakriju svoje ambicije i sigurnost, kako da javnim plakanjem ili zamuckivanjem “omekšaju svoj imidž”.

Žene su često pokretačka snaga konzervativnih, šovinističkih i ksenofobičnih pokreta. Verovanje da su muškarci okosnica i jedini važan segment brojnih fašističkih, fundamentalističkih, ultrakonzervativnih i ekstremističkih grupa raspršila je poslednjih godina grupa autorki. One su u svojim istraživanjima pošle od činjenice da su zaključci o prirodi pokreta koji okupljaju ovakve ljude izvođeni po pravilu na osnovu istupa i ponašanja lidera i glasnogovornika – koji su skoro bez izuzetka muškarci, i da su naučnici dugo ignorisali značaj ženskog aktivizma u ovim organizacijama i ključnu ulogu koju su žene imale u njihovim uspesima. Verovatno najbolji pregled rezultata ovih “centralnih mesta” žena u raznim antidemokratskim pokretima možete naći u nedavno objavljenom zborniku “Desničarke – od konzervativki do ekstremistkinja širom sveta”.

Margaret Pauer piše u ovoj knjizi da je decenijama, zbog njihove “manje vidljivosti” ili manje vulgarne retorike, potcenjivano mesto žena u ekstremističkim, po pravilu mačističkim organizacijama, i posebno njihova uloga u prenošenju fundamentalističkih ili šovinističkih ideja na decu. Spremnost žena da se identifikuju sa “osiromašenom” idejom ženskosti koje afirmišu ove ekstremističke grupe, činjenica da one “nisu ni naivne sledbenice muškaraca ni njihove manje moćne kopije” su, po M. Pauer, samo neki od zaključaka novijih istraživanja. Pokazalo se da su aktivistkinje spremnije od njihovih muških saboraca da se uključe u ilegalne aktivnosti, naročito “kada se radi o pravu kome su jako suprotstavljene” i češće od muškaraca svoje ideološke suparnike ne doživljavaju samo kao neprijatelje, već i kao “agresore”.

Ženske aktivistkinje su neretko neprijatelji uključivanja žena u “visoku” politiku i efikasni borci za očuvanje i jačanje muške dominacije u politici. Islamističke feministkinje, naročito u nasilno sekularizovanoj Turskoj, spadaju u najveće neprijatelje emancipacije kakvu definišu njihove zapadne i domaće, prozapadnjačke “koleginice”. Neke od najjačih argumenata protiv značajnijeg ženskog učešća u politici su proteklih decenija iznosile žene.

Žene-aktivistkinje i političarke mogu biti idealna kamuflaža za prave ciljeve mizoginih, militantnih ili ekstremnih političara. Bušova siledžijska spoljna politika deluje nežnije kada je sprovodi žena, Kondoliza Rajs. Slično je i sa izraelskim ratnim zločinima u Libanu koje je ovog leta “branila” njena još simpatičnija koleginica Cipi Livni. Zanimljiv primer je lezbijka Meri Čejni, mlađa ćerka i najbliža saradnica američkog potpredsednika Dika Čejnija, najmilitantnijeg “jastreba” i verovatno najvećeg neprijatelja poštovanja ljudskih prava u Bušovoj administraciji. Meri nije samo bila glavni menadžer tatine kampanje na poslednjim izborima. Ona mu je svesno pomogla da sakrije svoje pravo lice i ubedi birače da je mnogo tolerantniji nego što jeste. Meri je bila glavna aktivistkinja “Koalicije za republikansku uniju”, organizacije homoseksualaca osnovane 2002. godine, čiji je jedini pravi cilj bio da prevari i “navuče” neodlučne homoseksualce da glasaju za homofobične Bušove republikance. “Koalicija” je nestala odmah pošto je “obavila zadatak” na izborima novembra 2004. godine.

Isticanje žena-lidera u prvi plan, naročito ako pripadaju “neprijateljskoj” etničkoj grupi ili rasi, sve češće služi da se time kamuflira prava priroda ksenofobičnih i ultranacionalističkih stranaka. Tome u Francuskoj redovno pribegava naš nedavni gost

Žan-Mari Le Pen čija stranka svake godine “slavi” Jovanku Orleanku.

Procenjuje se da žene danas čine najmanje četvrtinu članova Kju kluks klana, američke organizacije koju mnogi pogrešno smatraju isključivo muškom. Žene u Klanu su, kako piše Ketlin Bli, aktivne na širenju “bioloških shvatanja da su crnci, katolici i Jevreji ... životinje” i u regrutaciji novih pristalica. U Musolinijevoj Italiji su bile poznate Fasci Femminili koje su stvarale “fašistički feminizam” u službi “muške supremacije”. U Španiji je tridesetih godina bila uticajna Ženska sekcija falange koja je, navodeći primer svete Tereze, od žena tražila snagu da izvrše svoje “dužnosti” nađu “zatvaranjem... u unutrašnju tvrđavu”. “Ženski fanatizam” je najvažniju ulogu imao u britanskom fašističkom pokretu koji je zabranjen 1940. godine. Partija Britanski fašisti je na predratnim izborima imala više kandidatkinja za poslanice od bilo koje druge britanske stranke.

Žene su sve češće najverniji glasači mizogine ultradesnice. Najbolji primer je “feminizacija” islamističke politike u Turskoj. Ne samo da su “islamističke feministkinje” najaktivnije u borbi da se ženama vrati pravo da u javnim institucijama i na univerzitetima budu “pokrivene” i nose veo, već su glasovi žena imale odlučujuću ulogu za trijumf konzervativnih islamista na izborima 1994. godine. Odlična ilustracija značaja žena za ultrakonzervativne snage u Turskoj je činjenica da je perjanica ovog islamističkog pokreta partija (danas na vlasti) koja nosi popularno lično žensko ime: Fazilet (što znači i “vrlina”). Na drugom kraju sveta čak 60 posto žena je glasalo protiv Salvadora Aljendea kada je izabran za prvog levičarskog predsednika Čilea.

Porast aktivizma žena u ekstremističkim i fundamentalističkim grupama poslednjih godina nije zabeležen samo u islamskom svetu. Najveći rast se beleži u SAD, Australiji, Indiji i Izraelu. Analizirajući izuzetno uspešan ženski ultrakonzervativni aktivizam u Australiji u poslednjih nekoliko godina, Braunvin Vinter piše da “porast moći žena i feminizam nisu sinonimi” i da ženski aktivizam može pomoći “vladama da sa lakoćom uvedu reakcionarne programe”. Jedan od najvećih neprijatelja prava na abortus u SAD je organizacija “Zabrinute žene za Ameriku” koja ima pola miliona članova i tvrdi da, za razliku od feminističkih organizacija, ima kredibilitet da zastupa ženske interese.

Žena je premalo u srpskoj politici i zato je još uočljivije nego u slučaju muškaraca da su neke od njih stigle tako “visoko” da se “ne bi mešale u svoj posao”. Svako vrednovanje učinka žena u srpskoj politici nosi opasnost da se dobije etiketa mizoginičara, pa se ovde u javnosti retko ozbiljno govori o činjenici da se u tom patuljastom kutku ovdašnje nomenklature kriju neke od najnesposobnijih osoba. Loš političar-političarka nije samo osoba koja je korumpirana, primitivna ili bezobzirna, već i ona kojoj nedostaje sposobnost da obavlja funkciju na kojoj se nalazi. Nataša Mićić, privremena predsednica Srbije, i Radmila Hrustanović, bivša gradonačelnica Beograda, ako primenimo zapadne kriterijume, na kvantitativnom su dnu ovdašnje političke skale. One predstavljaju primer koliko rodni kriterijumi mogu biti štetni ako se primenjuju bez stvarne evaluacije nečije sposobnosti i koriste za promovisanje bespogovorno (i bespolno) lojalnih. Bilo je, naravno, i suprotnih primera: Gordana Matković i Kori Udovički, na primer, spadaju u najsposobnije aktere ovdašnje političke scene.

Čitaoci beogradskog tabloida su prošle nedelje izabrali Ružicu Đinđić za premijerku “ženske vlade Srbije”. Tradicija da supruge, ćerke i ljubavnice nasleđuju svoje muškarce je sasvim netipična za zapadna društva. Ona je izuzetno česta na “Orijentu”, koji je u “liberalnoj” Srbiji patološki omražen i satanizovan. Istočno od nas tradicija ove vrste nepotizma je duga koliko i istorija ženskih pobeda na slobodnim izborima. Prva žena premijer u istoriji sveta bila je Sirimavo Bandaranaike, udovica Solomona, ubijenog premijera Šri Lanke. Solomonova ćerka Čandrika Kumaratunga, ultranacionalistička političarka i žestoka protivnica kompromisa i mirovnog procesa, postala je treći predsednik krvavim građanskim ratom podeljene ostrvske države.

Sve do maja ove godine na čelu Tamil Nadua, 62-milionske indijske savezne države, bila je Džajaram Džajalalita, poznatija kao Džaja. Ova drugorazredna glumica je političku karijeru počela kao ljubavnica Em Dži Ramačandrana (poznatiji kao MGR), glumca koji je decenijama vladao Tamil Naduom i stekao status božanstva. Posle smrti popularnog premijera Džaja je posle duge i prljave borbe za prevlast nad partijom i prilično autonomnom saveznom državom uspela da porazi njegovu suprugu Džanaki Ramačadran, takođe glumicu, i nametne se kao neprikosnoveni vladar druge najnaprednije države u labavoj indijskoj federaciji.

 

I dalje izuzetno popularna Džaja je već postala poznata kao jedna od najkorumpiranijih osoba u indijskoj istoriji. Venčanje njenog usvojenog sina 1995. godine smatra se najskupljim u istoriji, a njena kolekcija zlatom protkanih sarija i cipela prevazilazi medijski pokriveniji slučaj Imelde Markos, udovice filipinskog predsednika i kleptokrate Ferdinanda Markosa. Imelda je na sudu tvrdila da ne poseduje 3000 pari cipela broj osam i po, kako su tvrdili mediji, već “samo” 1060 pari. Markosova udovica je kasnije izabrana u filipinski kongres i dva puta se neuspešno kandidovala na predsedničkim izborima.

Ne treba zaboraviti ni primere članice čuvene “četvoročlane bande”, Maove udovice, velikog neprijatelja kineske modernizacije i otvaranja i Nehruove ćerke, indijske premijerke Indire Gandi. Iz iste “dinastije” dolazi i Sonja Gandi, udovica ubijenog premijera Radživa, koja je danas vođa vladajuće Kongresne stranke (premijersko mesto je odbila da bi izbegla sudbinu muža i svekrve Indire). Na listi naslednica su i predsednica Filipina Glorija Arojo, ćerka bivšeg filipinskog predsednika Dioasada Masapagala i njena prethodnica Korason Akino, prva predsednica države u Aziji i udovica ubijenog – i izuzetno popularnog – opozicionog senatora Beninja Akina.

Iako Indonežani nemaju prezimena, Megavati je svom imenu dodala Sukarnoputri (“Sukarnova ćerka”) kako bi lakše postala predsednik najmnogoljudnije islamske države. Benazir Buto, ćerka Zulfikara Ali Buta, obešenog predsednika Pakistana, godine 1988. postala je prvi predsednik vlade jedne islamske zemlje. Ako bismo pogledali biografije mnogih manje poznatih ministarki u raznim azijskim vladama, videli bismo da je negde u biografiji najčešće “skriven” moćni(ji) tata ili (pokojni) muž. Ovakvo liderstvo, vera da će emotivna partnerka ili ćerka najbolje naslediti ideju moćnog i popularnog mužjaka, postalo je jedna od najšire rasprostranjenih karakteristika azijske politike.

 

Ako je akcija beogradskog dnevnika imala neki pozitivan efekat, onda je to što nam je nedvosmisleno pokazala odanost, čak i najliberalnijeg dela ovdašnjeg javnog mnjenja, u Srbiji nepravedno prokaženim i primitivno diskvalifikovanim “azijskim vrednostima”. “Orijentalni mentalitet” je jasno prepoznatljiv u svim elementima privatne i javne sfere života u Srbiji i ostatka Balkana i mnogi domaći “liberalni” političari i aktivisti su ga do sada krivili za mnoge ovdašnje nedaće i sramote.

 

Pobeda Ružice Đinđić, iako se ne radi o reprezentativnom uzorku, ipak se može uzeti kao dobra indikacija – koga bi mnogi prozapadni birači voleli da vide na čelu Srbije. Njen izbor predstavlja do sada najjasniji primer do čak i oni – verovatno sasvim nesvesno, imajući u vidu koliko ozbiljno je srpsko društvo zaraženo kultur-rasizmom – najbrži put do usvajanja “evropskih vrednosti” vide u prihvatanju onih azijskih. Gospođa Đinđić je – takođe sasvim “neevropski” – dobila deset puta više glasova od drugoplasirane Kori Udovički, verovatno najsposobnije ministarke poslednjih godina.

Tako je akcija izbora “ženske vlade” postala prilika da srpski “građanski” i “liberalni” političari konačno počnu da koriste – umesto da, kao do sada, ignorišu ili preziru – “neevropske” elemente srpske realnosti i političke svesti za ostvarenje svog cilja. Možda bi trebalo da probaju – u skladu sa onom narodnom “preko preče, naokolo bliže” – da nas u ujedinjenu Evropu “uvedu” preko Azije.

Antrfile

Žene u svetskoj politici: Srbija među boljima

Tabloid koji je organizovao “biranje ženske vlade” iznosi i neistinu da je Srbija – u čijoj je sadašnjoj vladi samo jedna žena – “opet izuzetak”. Ova tvrdnja je deo široko rasprostranjenog običaja, posebno među domaćim, navodno prozapadnim “liberalima” i kvazilevičarima, da se stvarima koje su u Srbiji loše i koje je neophodno popravljati, pripisuje lažna izuzetnost i jedinstvenost “u svetu”.

Da žena kod nas ima premalo u politici, nije sporno. Ali, nažalost, skoro svuda u svetu žena je malo u politici. U mnogim državama i “teritorijama” u vladi nema nijedne žene. Čak i na Kosovu, protektoratu UN, koji se navodno približava raznim nebalkanskim “standardima”, u vladi je samo jedna žena. Pored “državica” (Nove Kaledonije, Trinidada i Tobaga, Arube, Barbadosa, Bahama, Sao Tomea i Principa), na moćnoj funkciji koju u Srbiji drži Ivana Dulić-Marković, žene su još samo u Maliju, Kini, Albaniji, Hrvatskoj, Uzbekistanu, Španiji, Senegalu, Gruziji, Kazahstanu, Namibiji, Bugarskoj, Belgiji, Norveškoj, Moldaviji, Gabonu, Tajvanu, Izraelu i Makedoniji. Na višem položaju od onoga koji u Srbiji drži gospođa Dulić-Marković žene su samo u 16 država od ukupno 192 zemlje članice UN. Od toga njih tri su kraljice, vladarke odabrane “milošću božjom”, a ne voljom birača. Zanimljivo je da žena ima dosta na ministarskim mestima u zemljama koje žele da uđu u “evroatlantske integracije”. To sugeriše da se možda radi o “rebrendiranju”, želji da se popravi i “evropeizuje” imidž, a ne stvarno poveća učešće sposobnih žena u politici. Da li će u ovim državama kvantitet preživeti podizanje “integracione magle” i da li su kriterijumi postavljanja brojnih ministarki bili racionalni, pokazaće vreme.

 

 

 
 
Copyright by NSPM