Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika / Prenosimo Danas

   

Visoko obrazovanje u Srbiji: Ekspanzija kvantiteta i urušavanje kvaliteta

Milica Jovanović

Privatni fakulteti: Akreditacija ideala

Posle više odlaganja konačno je krajem juna formirana Komisija za akreditaciju fakulteta, kroz čije će ruke tokom narednih godinu dana proći zahtevi za ponovnu akreditaciju svih državnih kao i - za sada - šest univerziteta i šest fakulteta čiji osnivač nije Republika, a koji imaju dozvolu za rad. U Srbiji, dakle, trenutno ne postoji nijedan fakultet akreditovan u skladu sa usvojenim standardima, svejedno čijim je novcem osnovan, i sva gužva oko aktuelnog upisa na više i visoke škole mogla bi se uskoro lako ponoviti. Ovog leta izgleda niko nije bio u mogućnosti da spreči fakultete i više škole "u procesu dobijanja dozvole" da počnu sa radom i kao takve se oglašavaju, uveravajući svoje buduće studente da novac za upisnine neće biti uludo bačen. Nadležnom Ministarstvu brojni novinski napisi o takvim slučajevima nisu bili "osnovan povod" za reakciju. Čini se da adekvatnog mehanizma za reagovanje nadležnih i nema. Jedino sredstvo kojim se Ministarstvo prosvete do sada služilo bila su javna oglašavanja sa savetima za proveru overenih dozvola za rad.

Ovog puta na meti su fakulteti i više škole čiji osnivač nije Republika. Međutim, ukoliko Komisija bude obavila svoj posao izdavanja akreditacija u skladu sa standardima, tema dana mogli bi postati mnogi državni fakulteti u kojima nema ni elementarnih tehničkih uslova za rad. Takva je, pre svih, visokoobrazovna institucija koja i dalje nosi naziv Univerzitet u Prištini, iako se nastava odvija u srpskim enklavama na Kosovu. Poslednjih godina, najčešće vesti o ovom Univerzitetu odnosile su se na probleme - od kompromitovane uprave, preko neadekvatnog nastavnog kadra pa do nastave koja se ponegde odvija u montažnim barakama.

STRANAČKE PRĆIJE


"Da bi jedna visokoškolska institucija bila dobra, mora ispuniti neke minimalne uslove kvaliteta", kaže u razgovoru za Danas profesor dr Ljubiša Rajić, ukazujući na prostorne i tehničke uslove, opremu, biblioteke, pristup internetu, organizaciju nastave i naučnog rada, sistem kontrole kvaliteta rada, kvalitet nastavnog kadra, međunarodnu saradnju i slično. "Ti uslovi su poznati, i njih moraju ispunjavati sve visokoškolske obrazovne institucije, i državne i privatne. Prethodnoj Komisiji za akreditaciju, čiji sam član bio i koja je, uz blizu osamdeset obrađenih zahteva, pripremila i sva nužna osnovna dokumenta za proces evaluacije i akreditacije, Đinđićeva i Živkovićeva vlada nisu htele da pruže podršku, a Rektorat Univerziteta u Beogradu joj je stalno potkopavao autoritet. Koštuničina vlada je otišla korak dalje: obrazovanje u Srbiji je učinila privatnom stranačkom prćijom i imenovala nekompetentne, ali verovatno poslušne članove raznih organa za evaluaciju i akreditaciju", ističe profesor Rajić.
Član Norveške akademije nauka, dr Ljubiša Rajić trenutno je član tamošnje komisije koja razmatra molbu jedne norveške visoke škole da dobije status univerziteta. "Kada bih u Srbiji primenio merila kojima se rukovodim u radu u Norveškoj, od svih državnih i privatnih univerziteta u Srbiji ostalo bi dovoljno dobrih pojedinačnih institucija i nastavnika da se naprave možda dva univerziteta od kojih bi jedan možda, posle nekoliko godina, mogao da se nađe na listi 500 najboljih na svetu - uz sve zamerke koje se inače mogu uputiti takvim rangiranjima. Pa ceo bi državni Univerzitet u Prištini trebalo odmah ukinuti zbog elementarnog neispunjavanja bilo kakvih uslova; to važi i za većinu privatnih univerziteta (Zečevićev, Novopazarski i druge). A da ne govorim o nizu privatnih fakulteta i univerziteta i već neverovatnom broju isturenih odeljenja državnih i sve češće privatnih fakulteta. Međutim, za tako nešto nema političke volje vlasti i unutarnje spremnosti univerziteta", ističe profesor Rajić i dodaje da se veliki deo reforme koji se sada odvija, pretvorila u zaštitu postojećih radnih mesta i stečenih pozicija. "Dovoljno je samo pogledati koliki broj nastavnika i naučnika ne ispunjava ni minimalne uslove za prijavu naučnih projekata ili kolika je citiranost naših naučnika."

ZANEMARENI STANDARDI


Profesor dr Srbijanka Turajlić, šef UNESCO katedre za menadžment univerziteta na Alternativnoj akademskoj obrazovnoj mreži, navodi da je jedan od evidentnih problema "ogroman broj studenata i na nekim privatnim univerzitetima - kao što je, na primer, Megatrend - i na nakim državnim fakultetima (tradicionalno pravni i ekonomski)". "Ukoliko se u ovoj zemlji ikad uspostave ozbiljni standardi onda će se o tome morati povesti računa. Drugi problem je otvaranje velikog broja odeljenja van sedišta matične ustanove u kojima se nastava organizuje vikendom i gde studenti nemaju prilike da svakodnevno komuniciraju sa nastavnicima. Mislim da je veoma dobro što je Ministarstvo ove godine zabranilo upis na takva odeljenja."
Podsećajući da u Srbiji trenutno ne postoji nijedna akreditovana visokoškolska ustanova, sagovornica Danasa ukazuje da su sve državne ustanove prosto "ustanovljene od strane Vlade ili nekog drugog organa, a posle su same sebe proglasile za visokokvalitetne". "Privatne ustanove su dobile dozvolu za rad od strane Ministarstva, koje je počev od 2001. formiralo komisiju koja je procenjivala valjanost elaborata, ali se nije bavila, niti je mogla da se bavi, ocenom kvaliteta rada ustanove. Isto tako, budući da ne postoje standardi, niko se nije bavio ni ocenom uslova u kojima ustanove rade. Kakva je procedura bila pre toga, ja zaista ne znam" - kaže prof. Turajlić.
Utisak koji preovladava u široj javnosti o razlikama između državnih i privatnih fakulteta - da se na državnim za male pare može dobiti kvalitetnije znanje, dok je na privatnim posredi četiri godine duga kupovina skupe ali nezaslužene diplome - menja se sporo, uz priličnu nezainteresovanost nadležnih. Kada će se kriterijumi vrednovanja sa ekonomskih prebaciti na procenu kvaliteta nastave i stepena približavanja pojedinih viših i visokih škola univerzitetskoj "evro-zoni" - ostaje da se vidi.

PRANJE NOVCA


"Privatne obrazovne institucije su osnovali ljudi koji su svoja zvanja stekli na državnim fakultetima, na njima radili ili još uvek rade, a mnogi državni fakulteti i više škole su do te mere neformalno privatizovani da ne vidim neku veliku razliku, sem što ih država i dalje finansira. Zato se privatni fakulteti i univerziteti ne mogu posmatrati odvojeno od državnih - što važi za jedne, uglavnom važi i za druge", ocenjuje profesor dr Ljubiša Rajić.
"Motivi osnivanja privatnih institucija su šaroliki. Vlasnici žele da brzo zarade - zato se uglavnom i osnivaju jeftini fakulteti društvenih nauka. Čini mi se da se preko dela privatnih i nekih državnih fakulteta pere nečasno stečen novac, na njima tezgari neverovatno veliki broj nastavnika i saradnika sa državnih fakulteta iako bi to trebalo da bude zabranjeno kao sukob interesa. Ipak, neki su osnovani jer se na mnogima od postojećih državnih fakulteta nije više moglo uraditi ništa ozbiljno zbog njihove konzervativnosti, neetičkog rada, lošeg nastavnog kadra ili nedostatka elementarne želje da se odgovori na potrebe tržišta i sve bržih promena u društvu", ukazuje dr Rajić. "Dokle god nam ideal na državnim fakultetima bude stanje od pre sto godina i dokle god san prosečnog profesora bude bio da, ako želi bolju zaradu, postane dekan, ako želi veću ugled, postane ambasador, a ako želi veću moć, postane političar - ovde se neće ništa ozbiljno promeniti. Ali ne želim da prvenstveno kritikujem one koji rade na privatnim fakultetima; svi su oni stekli svoja zvanja na državnim univerzitetima, i posao raščišćavanja treba početi od državnih univerziteta" - kaže prof. Rajić.
Utvrditi da Srbija nema jasnu - ili bilo kakvu, ukoliko se ne računaju dokumenta koja se povremeno usvajaju i ne sprovode - obrazovnu i naučnu strategiju, dovoljno je uporediti broj upisanih studenata na pojedinim smerovima i podatke tržišta rada o "suficitarnim" radnim mestima, ili recimo vrste traženih obrazovnih profila u razvijenim zemljama sa onim koji se u Srbiji i dalje održavaju. Promene u ovoj oblasti možda će prvi pokrenuti upravo privatni fakulteti. Novac poreskih obveznika kojim se finansiraju državni univerziteti još uvek je, nažalost, jeftiniji.

PREVIŠE ILI PREMALO STUDENATA


"Verovatno je da se pri osnivanju visokoškolskih ustanova kod mnogih radi o finansijskim motivima, no nema razloga da se ne poveruje da su neki fakulteti nastali i zato što neka grupa ljudi veruje da je u stanju da mladim ljudima pruži moderno, kvalitetno obrazovanje, a učinilo im se da je to teško ostvariti u okviru samoupravnih, tradicionalno konzervativnih, državnih ustanova", kaže dr Turajlić.
Ljubiša Rajić naglašava da Srbija već skoro dvadeset godina nema nikakav razvojni plan, pa samim tim ni strategiju razvoja obrazovanja i nauke - "iako je jasno da budućnost sedi u školskoj klupi. Zato ni državni visokoškolski sistem, koji čin stub nosač obrazovanja i nauke, nema nikakvu strategiju razvoja, a ozbiljni privatni fakulteti, bar koliko ja imam uvid, imaju samo kratkoročne planove, jer ne postoji nikakav referentni okvir prema kome bi mogli da planiraju bilo šta. Uostalom, kakve su nam bile vlasti devedesetih i sada, a obrazovni rezultati njenog delanja sada dolaze na fakultete, dobro je da imamo i ovo što imamo" - zaključuje Rajić.
Ponekad se može čuti ocena da Srbija ima previše fakultetski obrazovanih stanovnika, da se privatni fakulteti nekontrolisano množe i sa svakom generacijom svršenih studenata stvaraju gužvu na tržištu rada, u društvu koje ionako ima preveliku stopu nezaposlenosti. Profesor Srbijanka Turajlić ukazuje da je posebno pitanje da li je bilo gde broj i vrsta visokoškolskih ustanova usklađena sa potrebama zemlje. "Pre svega zato što se potrebe menjaju, a takođe i zato što sva istraživanja pokazuju da je zapošljivost daleko veća kod osoba koje imaju visoko obrazovanje, pri čemu ogroman broj ljudi sa diplomom visokog obrazovanja radi u područjima koja su van osnovne struke za koju su se školovali. Obično se, zapravo, govori o procentu mlade populacije koja je upisana na studije i smatra se da taj broj treba da bude izuzetno visok. U većini zemalja Evrope on je prešao 50 odsto, a kod nas je oko 25 odsto. Sudeći po ovim procentima Srbiji nedostaje još visokoobrazovnih ustanova" - smatra profesorka Turajlić.

Antrfile

Sudbina akademskih sloboda

Nedavni slučaj studenta Akademije lepih umetnosti (Univerzitet "Singidunum"), čiji je rad cenzurisan i uklonjen sa studentske izložbe zbog ukrštanja likova Ratka Mladića i Adolfa Hitlera, otvorio je još jednu temu o kojoj se u javnosti retko govori. Pored tehničkih uslova, fakulteti - i državni i privatni - dužni su da ispunjavaju i standarde koje nije tako lako izmeriti i proveriti. Takvi su, svakako, uslovi koje zakon definiše kao akademske slobode. Izvesno je, međutim, da je teško povući granicu između izražavanja slobode u svom naučnom i istraživačkom radu, i njene zloupotrebe.
"Kod nas su zabranjeni političko i versko organizovanje na univerzitetu, ali se i univerzitetske i državne vlasti prave da ne vide sastanke Dveri, nekada na Filološkom, sada na Mašinskom, Nomokanona na Pravnom i druge slične slučajeve osnovne zloupotrebe slobode zbora i govora, gleda se kroz prste nizu nastavnika koji na časovima iznose svoje političke i verske stavove i indoktriniraju studente", ukazuje profesor Rajić koji smatra da na univerzitetu treba dozvoliti političko i versko organizovanje, ali da treba zabraniti političku i versku propagandu u nastavi. "Mi trenutno doživljavamo da se ukida Etički odbor Univerziteta u Beogradu. Akademske slobode su staro, a danas sve bolnije pitanje. Nije reč samo o tradicionalnim slobodama nauke, nastave i studiranja, već i o pravima na slobodu izražavanja, na patente, na zaštitu integriteta studenata i nastavnika itd. A mi ni o načinu ispitivanja kandidata na ispitima ne razgovaramo", naglašava sagovornik Danasa.
Komentarišući pomenuti slučaj, profesor Srbijanka Turajlić pita: "Šta bi bilo da je student na svom radu stavio motiv Mladića i Miloša Obilića? Da li bi onda svi smatrali da rad treba izložiti ili bi bili užasnuti izložbom na jednoj visokoškolskoj ustanovi u kojoj se Ratko Mladić veliča kao heroj? Drugim rečima, čini mi se da je ovde ipak reč o zauzimanju političkog stava, odnosno da granica nije baš jasna. Zagovaranjem neprikosnovenosti akademskih sloboda možemo doći i dotle da je ona sramna tribina o Srebrenici bila zapravo samo mesto na kome su neki studenti slobodno iznosili svoje stavove. Lično, u datom slučaju ja sam spremna da podržim tog studenta, prevashodno zato što se slažem sa njegovim stavom. No, nisam sigurna da je to dovoljno da i on i ja budemo u pravu, odnosno da baš kategorički tvrdimo da su narušene akademske slobode."

 

 

 
 
Copyright by NSPM