Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Književnost

   

 

Slobodan Vladušić

SRPSKA KNJIŽEVNOST FOR SALE

Trenutak u kome će se uz književne nagrade u biografijama pisaca pojavljivati i podaci o fondacijama koje su stipendijama podržavale njihov rad, već je došao. Pojava fondacije kao književne činjenice u biografiji pisca važan je trenutak u sociologiji književnosti. Ona označava tranziciju iz socijalističkog u kapitalistički način finasiranja tzv. visoke književnosti , odnosno one književnosti koja ekonomska sredstva potrebna za svoj opstanak ne obezbeđuje na tržištu, poput komercijalne književnosti. U doba socijalisti čke Jugoslavije visoka književnost je smatrana za veoma bitan činilac u oblikovanju javnog mnenja. Takav njen status posebno je naglašen u vremenu neposredno iza Drugog svetskog rata. To potvrđuje i činjenica da je Ćopićeva satira sugestivnog i simptomatičnog naslova - »Jeretička priča« - objavljena u »Književnim novinama« u avgustu 1950, doživela čast da bude napadnuta sa najvišeg nivoa: na nju se, u jednom govoru, obrušio i sam Josip Broz (Peković, 1986: 85).

  Dok je u prvo vreme posle rata država putem Agitpropa (utemeljen 1945. ukinut 1952.) aktivno nametala okvire književnog stvaranja (Peković, 1986:17) uskoro je preovladalo mišljenje da je bolji način za kontrolu polja književnosti njegova pacifikacija. To znači da se od književnosti više ne traži da direktno propagira komunističku ideologiju, već joj se ponovo vraća autonomija. U ovom » oslobađanju « književnosti koje počinje pedesetih godina prošlog veka, može se uočiti i želja jugoslovenskih komunista da se, na planu književne poetike, odvoje od sovjetske matrice, što je pak jedan od simptoma približavanja Zapadu. Dakle, od tada se država zauzima poziciju kao da je   prividno nezainteresovana da direktno usmerava književni razvoj (mada zadržava pravo da reaguje u situacijama kada je tematika književnog dela direktno ugrožava) ali istovremeno bogatim dotacijama nagrađuje književne poslanike koji književno polje ne » zloupotrebljavaju « (posmatrano, razume se, iz ugla države). Kako je postulat o autonomiji književnosti jedan od utemeljujućih principa visoke književnosti, to je više ili manje prividan pristanak na takva » pravila igre « , mogao biti shvaćen kao nešto imanentno samoj književnosti, a ne kao suptilni ugovor od koga i režim i pisci imaju koristi.

          Taj ugovor će se raspasti u isto vreme kada se raspada i država koja ga je potpisala. Početak devedesetih godina prošlog veka doba je kada se u kućnim budžetima književnih poslenika pojavljuju rupe koje više nisu mogle biti opisane kao naprsline. Tada se na mestu države, koja je posrnula ne samo u ekonomskom, već i u političkom smislu, pojavljuju fondacije koje isprva finansiraju književnu infrastrukturu , dakle izdavaštvo i periodiku. Karakteristično za ovu fazu fondiranog finasiranja srpske književnosti jeste i dalje važeći konsenzus o autonomiji književnosti. Iako su književni časopisi utemeljeni u ovom periodu bili jasno politički profilisani, oni su uspeli da upravo prećutim konsenzusom o bitnoj razlici između visoke i angažovane književnosti, pitanje prirode finsiranja učine irelevantnim. Naime, iako su mnogi književni poslenici uzimali učešće u opozicionim akcijama protiv režima Slobodan Miloševića, njihova politička orijentacija nije uzrokovala i direktnu angažovanost njihovih književnih dela. To je primetno čak i u onim delima koji su u velikoj meri realistična svedočanstva o devedesetima. Tako i roman U potpalublju , Vladimira Arsenijevića, koji je 1994. dobio prestižnu Ninovu nagradu, sadrži neku vrstu » književne kočnice « koja čini da potencijalni kritički angažman ove knjige bude u izvesnom smislu diskretan; otuda je i politički angažman pisca bio znatno izraženiji nego angažman njegove knjige.   

            Konsenzus o autonomiji književnosti koji je vladao između književnih poslenika i fondacija na planu periodike, prestao je da važi nakon bombardovanja SR Jugoslavije. To se najbolje vidi na primeru časopisa Reč koji je nakon NATO kampanje potpuno promenio dinamiku izlaženja i koncepciju. U novoj koncepciji nije bilo više mesta za prikaze nove domaće i strane beletristike, ali je više mesta poklonjeno temama kao što su odgovornost i krivica, što je suštinski dovelo u pitanje njegov status književnog časopisa. Konsekventno tome, došlo je i do personalnih promena u redakciji časopisa.

          Tako dolazimo do faze kada finasiranje infrastrukture (periodike) zameni finasiranje konkretnih književnih projekata. Ovde ne mislim na veoma korisne prevode stranih knjiga koji su omogućeni sredstvima raznih fondacija, već, pre svega, na fenomen u kome fondacija » podržava « pisanje i/ili štampanje domaće beletristike , i to ne »podržavajući« prevashodno izdavača, već konkretnu knjigu, dakle, njenog autora.

          Fenomen podržavanja nastanka konkretne prozne knjige od strane fondacije izaziva nelagodu kada između fondacije i književne tradicije koju knjiga doziva, nema apsolutno nikakve veze. Ta nelagoda je prisutna i zbog modernog poimanja pisca kao nezavisnog intelektualca, koji - za razliku od romantičarskog pesnika - ima volju da učestvuje u oblikovanju javnog mnjena. Vlastito angažovanje pisac sprovodi izvan i/ili protiv svih institucija ili suprotstavljenog javnog mnenja i to samo na osnovu svoje savesti, dakle bezinteresno. Upravo je ta bezinteresnost kopča koja povezuje piščev odnos prema umetnosti (dakle, nezainteresovanost za materijalnu dobit) i politički angažman čija intencija nije motivisana trkom za zadobijanjem vlasti. Najpoznatiji primer takvog istupanja nezavisnog pisca, primer koji je možda poslužio i kao obrazac za buduća istupanja, jeste Zolin angažman u aferi Drajfus. (1)

          Pitanje koje se samo nemeće u kontekstu fondacijske volje za podržavanjem određenjih knjiga, jeste da li sama mogućnost da budu »podržani« utiče na pisce prilikom izbora teme ili obrade pojedinih tema. Kada sam to pitanje postavio jednom piscu nasmešio se pomalo kiselo, odgovorivši mi da je to zanimljivo pitanje . Umesto decidiranog odgovora sagledaćemo konsekvence ove fondacijske akcije.

Najpre, pada u oči da čin podržavanja jeste čin vrednovanja kojim se jedna knjiga izdvaja od drugih. Ali, dok su u slučaju najuglednih književnih nagradu članovi žirija poznati, a njihov ugled i kompetentnost proizilazi iz prećutnog konsenzusa da će merila prilikom vrednovanja biti književna, a ne ideološka ili koterijaška, odluka o stipendiranju nekog autora najčešće se donosi konspirativno i anonimno . Zašto je to tako? Pre svega zato što konsenzus o makar relativnoj prevlasti »estetskog« nad »etičkim« u odlučivanju Fondacije nije nužan. To je i razumljivo, jer veoma često, mada ne uvek, ne postoji nikakva tradicija na koje bi se Fondacija oslonila, ili pak simbolička veza između same Fondacije ili pak korpusa tekstova koji nazivamo srpska književnost. (2) Sa druge strane, jasno obelodanjivanje »etičkih« kriterijuma, odnosno njene «angažovanosti«, podržanu knjigu bi svelo na nivo naručenog posla, odnosno romana sa tezom . Sem toga, stručnjaci za književnost još uvek ne trče da svojim imenom podrže jedno takvo odricanje od literarne vrednosti knjige u ime njene angažovanosti, jer to ruši koncepciju autonomije književnosti. Upravo iz ovih razloga su kriterijumi za podržavanje kao i ljudi koji donose odluku o »podržavanju«, prekriveni tamom birokratskog aparata Fondacije. Kao rezultat dobijamo konspirativno odluka o podržavanju koja počiva na ehu prikladnih tema koje nikada nisu javno objavljenje, ali zato bivaju nepogrešivo prepoznate od strane autora zainteresovanih za »podržavanje«. Dokaze da je stanje stvari upravo tako nije teško pronaći: ma kaliko je širok idejni opseg fondiranih knjiga, taj opseg je uvek ograničen i uvek je moguće navesti teme koje neće biti podržane, iako to nisu teme oko čijeg odbijanja postoji sveopšti konsenzus (kakav recimo postoji oko stava da antisemitističke knjige ne treba podržavati). Drugim rečima, jedan broj tema neće biti podržan jer se protivi izvesnim političkim motivima, a neke pak hoće upravo zato što ih podržavaju.

Još jedna od bitnih razlika između nagrade i čina podržavanja, je činjenica da je u većini slučajeva poznato šta laureat dobija od organizatora nagrađivanja. U slučaju fondacijskog podržavanja skoro nikada nije jasno obznanjeno šta sadrži čin podržavanja. Ta činjenica ostaje poslovna tajna.           

Fondirana knjiga može biti prepoznata po tome što se u njoj, bez obzira na odnos prema formi pripovedanja, ističe svojevrsna lojalnost prema izvesnim idejama koje su prethodno već prezentovane spindoktorskim kanalima. Pisac ni u jednom trenutku ne pokušava da svim stranama, pekićevski rečeno, da najbolje šanse. (3) I dalje, ne samo da su fondirane knjige pod izlikom » objektivnosti « u većini slučajeva istinski jednostrane – kao da objektivnost ne implicira nijansiranost i pravo da se čuje glas svih strana u sporu – već i sami pisci u svojim javnim istupima nište razliku između pripovedača i autora, pa se tako imaginarni svet knjige pretvara u puki poligon za odašiljane jedne gotove, već unapred date » istine « koja postoji pre književnog dela i koja se odašilje nakon književnog dela. Otuda se može reći da fondirana književnost ne postavlja nezgodna pitanja – što je oduvek bio zaštitni znak velike književnosti – već ponavlja zgodne odgovore. Iste one koje se mnogo efikasnije i brže šire fondiranim medijima. Zašto se onda Fondacije uopšte bave književnošću?

          Bave se zato što Fondacija pre svega ne kupuje knjigu, već mit koji okružuje formacijsko mesto pisca: to je mit o piščevoj hrabrosti da se suprotstavi neprijateljski nastrojenom javnom mnjenu, mit o riziku njegovog istupanja, mit o njegovoj nominalnoj nezainteresovanosti da svoj javni angažman naplati u političkoj funkciji ili kešu. Otuda sama estetska relevantnost knjige nema nikakvu važnost za Fondaciju. Isto onako kako režiser i scenarista nisu tvorci filma, već zanatlije koje prave proizvod korporacije čiji je krajnji cilj pretvaranje čoveka u kupca (Christensen, 2002) tako je i fondirani pisac zapravo glas Fondacije koji progovara sa formacijskog mesta koje je nekada pripadalo nezavisnom intelektualcu. Mit o hrabrosti, riziku, bezinteresnosti, roba je koju pisac prodaje fondaciji. To je sve što se od njega traži, jer je to sve što on ima.

Upravo zato se svaki fondirani pisac mora da glumi Emila Zolu bez obzira što je francuski pisac za svoj publicistički tekst bio optužen za klevetu vojske, a zatim i osuđen što se u datom kontekstu moglo tumačiti i kao usluga piscu. Hana Arent naime prenosi prećutni zaključak sa suđenja Zoli: »I svi se prikazi slažu: da Zola nije bio osuđen, ne bi živ napustio sudnicu« (Arent, 1998: 113). Kako srpski pisci posle 5. oktobra, realno gledano, nemaju razloga za strah ni od gomile ni od insititucija, smešni su i komični istupi u kojima oni dozivaju neprijateljsko javno mnjene i nasilje sve kako bi do maksimuma pojačali svoje formacijsko mesto, koje je, uzgred budi rečeno, postaje simulakrum samim činom pristanka da za ono što žele da kažu budu podržani, na način koji nikome ne žele da otkriju. Upravo zbog tog formacijskog mesta, B-92 naslovljava svoju izdavačku delatnost terminom samizdat čime orvelovskovi zloupotrebljava ovaj književnoistorijski termin budući da on označava »u Sovjetskom Savezu, počev od 1960. godine poluilegalno umnožavanje i rasturanje rukopisa koje cenzura nije odobrila« (Rečnik književnih termina, 1992:741). Njegovom upotrebom B-92 želi da na jezičkom planu proizvode utisak vlastite ugroženosti: taj utisak je međutim tek konstrukcija jer ni jedan sovjetski samizdat nije imao reklamnu kampanju kakva je bila ona koja je pratila knjigu Marka Vidojkovića niti se beskonačno pojavljivanje ovog autora na svim mogućim televizijskim kanalima – od matične B92 do nacionalne televizije (sic!) – na bilo koji način sem bezobrazlukom može dovesti u vezu sa poluilegalnim izdanjima rukom prepisivanih dela sovjetskih disidenata, ili pak cenzurisanjem, zabranama i sličnih represivnim merama, kojih u današnjoj Srbiji jednostavno nema.

I tako smo došli do vremena sadašnjeg: srpska književnost je danas u sličnoj situaciji u kojoj je neposredno bila i posle Drugog svetskog rata. Pravo pisca da ljudima iznese »pred oči sliku i smisao, razvitak i pravac određenja stvarnosti koju oni samo [ kurziv S.V. ] kroz umetničko delo mogu u celosti da sagledaju i u potpunosti shvate« (Andrić, 1975: 251) dakle, pravo na posebnost književnog jezika, danas je ugroženo. Na žalost, manje od Fondacija, a više od mentalnog habitusa jednog broja srpskih pisaca (ne svih!) koji bi radije želeli da budu stečajni upravnici književnosti pred rasprodajom, nego nastavljači jedne uzorite tradicije koja nas uistinu , više nego bilo šta drugo u ovoj zemlji, čini građanima Evrope.

LITERATURA

Andrić Ivo (1975). »Beleške za pisca« u Srpska književna kritika, Novi Sad, Beograd: Matica srpska, Institut za književnost i umetnost

Arent Hana (1998). Izvori totalitarizma, Beograd: Feministička izdavačka kuća 94,

Christensen Jerome (2002). The Time Warner Conspiracy: JFK, Batman, and the Manager Theory of Hollywood Film, u Critical Inquiry Volume 28, Number 3, Spring 2002

Peković Ratko (1986). Ni rat ni mir – panorama književnih polemika 1945 – 1965, Beograd: Filip Višnjić

FUSNOTE

1. Činjenice o Aferi Drajfus glase ovako: s kraja 1894 godine, Alfred Drahfus, poreklom Jevrej, oficir francuskog generalštaba, optužen je i osuđen zbog navodne špijunaže za Nemačku. Međutim zahvaljujući angažmanu jednog oficira   te priznanju pravog krivca, pokazalo se međutim da je Drajfus nevin, ali uprkos tome Drajfus nije nikada zvanično oslobođen optužbe, a francusko društvo se podelilo na drajfusovce i antidrajfusovce. Pisac Emil Zola uključio se u ovu aferu 1898 godine u januaru, kada je štampao svoj poznati tekst »Optužujem« ( J' Accuse ). Više o ovoj aferi : Hana Arent, Izvori totalitarizma, Feministička izdavačka kuća 94, Beograd, 1998.

2. A kada tradicija i simbolička veza postoji onda postoji i javno odlučivanje kao što je slučaj se Pekićevom fondacijom.

3. Kada smo već kod Pekića vredi ovde pomenuti da je upravo njegova poetika “davanja najboljih šansi” svim junacima, bez obzira na piščeve lične naklonosti , i dovela do stvaranja remek dela kakvo je roman Kako upokojiti vampira . Za razliku od uobičajnog tematizovanja institucija Trećeg Rajha, Pekić ukazuje da policijska država nije puki produkt autoritarnih režima, već se njen potencijalni zametak krije i u tzv. demokratskim društvima. Na ovaj način, Pekić nije opravdao Treći Rajh, već je produbio problem, ukazujući na neke do tada previđene momente odnosa policije i svekolike zapadne tradicije.     

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM