Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Fenomen desnice u Srbiji

   

POSLE PORAZA

Dragoslav Bokan

MANIFEST NOVE SRPSKE REALNOSTI

ŠTA NAM SE TO DESILO?

I DA LI JE JOŠ NEŠTO PREOSTALO, NAKON SVEGA?

„Jedino nam preostaje da u vreme nepokretnosti i mrtvila – budemo za kretanje, u vremenu raspojasanosti – za strogost i disciplinu. Dolikuje nam da budemo liberali u vreme vladavine ropstva, aristokrate – dok vlada ona prostačka tendencija ka demagogiji, a pomalo 'libre penseur' – u vreme pritvornog licemerja... Priliči nam da budemo pobožni u vreme opšteg bezbožništva.“

Konstantin Ljeontjev

U istoriji svakog naroda postoje oni retki, čudesni trenuci u kojima se pojavljuje realna mogućnost društvene i nacionalne obnove. Tada se, na horizontu bliske budućnosti, pojavljuje nada.

Razlozi za to su različiti i obično se kriju u nekom dobro rešenom problemu, u nekom konačno dovršenom procesu. To su, najčešće: trenuci uspeha i slave, epohe velikih pobeda.

Međutim, ponekad (sasvim retko) to se događa i tamo gde to   niko ne bi očekivao. I upravo onda kada se čini da je sve propalo, bespovratno i zauvek.

Postoje „šanse poraza“ baš kao i „šanse pobede“ - samo se teže prepoznaju i mnogo ih je teže pronaći i iskoristiti.

Poput biblijskog groba okupanog spasonosnom svetlošću, i ovi istorijski bezdani ne prizivaju konačnu smrt, već nam samo obznanjuju kraj dotadašnjeg načina postojanja. I, u isto vreme, objavljuju početak sledeće etape života, njegov drugi i drugačiji nastavak.

Ovi trenuci su nam se već događali, više puta: prvo 1389. (Kosovski boj); pa zatim 1459. (pad Smedereva i propast srednjovekovne srpske države) i 1690. (Velika seoba pod Arsenijem Čarnojevićem); a onda, redom: 1813. (pad Karađorđeve Srbije), 1903. (kraj dinastije Obrenovića), 1914. (početak Velikog rata), 1915. (tragični pad prestonice i povlačenje preko albanskih planina), 1918. (utapanje Srbije u Kraljevinu SHS i nestanak patrijarhalnog društva), 1941. (kraj dinastije Karađorđević i početak neopisivog ratnog stradanja), 1945. (krvavi masakr srpskih anti-komunista i rušenje građanskog društva, uz oduzimanje sve privatne imovine), 1980. (Titova smrt i početak kraja njegove ideološke utopije), 1991. (građanski rat i raspad SFRJ)...

I svaki od ovih poraza nam je ponovo prizivao tu nadu novog početka.

I ona se uvek pojavljivala u oba svoja ekstremna oblika, sa svoja dva različita lica: kao nužnost, ali i kao šansa.

Tako je bilo sve do sad.

Ali, da bi se ova nužnost pretvorila u nadu, a poraz u pobedu - potrebno je da se prethodno PRIZNA REALNOST.

Da bi mogla da se ispravlja i popravlja, ulepšava i transformiše – realnost prvo mora biti priznata! Samo činom javnog prihvatanja realnog stanja, to se stanje može i konkretno menjati. Jer nema i ne može biti one isceliteljske katarze bez suočavanja sa tragičnom realnošću.

I tu sad nastaje čitav problem.

Ovo je prvo stradanje našeg naroda koje kao da niko ne priznaje. Svi se, otprilike, „prave ludi“: kao da je sve u najboljem redu.

Ovo je prvi naš poraz koji nije oplakan, shvaćen i osmišljen. Naši sugrađani i sunarodnici se ponašaju kao da je „sve O.K.“, kao da se ništa nije desilo.

Zato je ovde danas nemoguće pokrenuti stvari sa mrtve tačke, sa nultog stanja. Otud ovakve i ovolike teškoća u preživljavanju naše nesreće. Otud toliko mržnji i nesuglasica. Otud takav pad volje i energije u doslovno svim slojevima društva. Otud onako snažan osećaj beznađa, apatije i bezperspektivnosti.

I početak ma kakve obnove, mora zato ići preko ovog saučesničkog, saosećajnog poziva čitavom našem narodu da se konačno prizna poraz i zatim što brže otklone sve posledice i izvuku sve pouke ovakvog priznanja.

Tek tada će se otvoriti nada.

Tek tako ćemo imati šansu i da preživimo i da nadživimo sve svoje nesreće i probleme.

Tek time ćemo prekinuti ovo nepodnošljivo stanje sveopšteg truljenja (naše države i društva, naše istorije i naše svakodnevnice, naše elite i našeg naroda).  

Ali, to još niko dosad nije uradio!

Niko od naših vođa i lidera nije „stisnuo petlju“ i učinio ono što se mora. Dok ne bude kasno!

Dok se kriza ne pretvori u katastrofu, a poraz u kapitulaciju!

Naši ljudi kao da misle da će izbeći posledice ako ne priznaju uzroke.

Mi kao da smo, svi od reda, uvrteli u glavu da će „sve to jednom proći“, nekako samo od sebe - samo ako budemo bili dovoljno strpljivi i uporni.    

A sve činjenice nam rečito govore da se situacija u našoj zemlji ne može popraviti sama od sebe. Sve nam ukazuje na to da neko iz aktuelne vlasti mora da konačno prizna ovaj veliki (ratni i mirnodopski) poraz.

Ali, kao da niko ne želi stvarne, korenite promene (i to na svim nivoima: generacijskom, ideološkom, metodološkom, nacionalnom).

Kao da niko i nije stvarno zainteresovan za istinsku obnovu naše posustale kulture, naše raspale države, naše ponižene nacije, našeg izmučenog naroda.

 

Ali, to nije sve. I problem nije samo u tome što ovde kao da niko ne želi da se suoči sa ovim (neprihvaćenim) porazom.

Postoji nešto još mnogo gore od toga.

Naime, ovde se odmah postavlja i sledeće pitanje: da li i koliko ima smisla uopšte objavljivati taj nepoželjni, tako teško prihvatljivi poraz.

Zato što se ovde, kod nas, polako gubi čak i onaj elementarni osećaj za realnost. Zato što ovde niko ne želi da dopusti da ga neko vodi, savetuje, probudi ili uteši.

Smanjuje se broj dobronamernih i normalnih sagovornika, čitalaca, saučesnika i saboraca. I svako kao da, u stvari, jedva čeka da se ostvare one najgore prognoze i potvrde one najužasnije klevete.

Polako nestaje radoznalost i gubi se strpljenje.

I sve konačno postaje samo privlačna meta nečijih napada, izmišljeni razlog za večno mrštenje i nezadovoljstvo, sočni argument protiv „nekoga“ i „nečega“, dobrodošli prilog za konačno gubljenje naše vere i nade.   

Kod nas već duže vreme vlada ta sektaška psihologija sveopšteg sumnjičenja i osuđivanja, bolesna atmosfera međusobnog nepoverenja i ostrašćenog optuživanja, iskrivljena svest koja „čitaoce“ i „slušaoce“ pretvara u „tužioce“ i „sudije“.

Ovu paklenu aromu stvorili su, prigodno ujedinjeni, svi ti samozvani i samoproglašeni inkvizitori najrazličitijih političkih vrsta i ideoloških oznaka. Jer, bez obzira na sve spoljašnje razlike i njihovu prividnu sukobljenost – ovde se lako da prepoznati jedan univerzalni tip psihotičnog, kvazi-ideološkog „buntovnika bez razloga“.

Svi ti „večno zabrinuti“ komentatori, svi ovi zlobnjikavi dečaci i sujetne devojčice su (iskoristivši društveni haos, nacionalni poraz i opšte beznađe) pretvorili našu političku i medijsku scenu u jednu zastrašujuće veliku duševnu bolnicu.

Sa nestankom osećanja za realnost, polako nestaju i ljudi spremni da svojim imenom i životom stanu iza svojih dela i ubeđenja. Nestaju oni koje zaista nešto zanima, po ma kom važnom pitanju.

Jer svi ostali će ionako sve okrenuti „na svoju vodenicu“, tražeći u svakom tekstu samo prostu potvrdu sopstvenih stavova i ubeđenja.

Oni ionako već odavno ništa ne čitaju iz osećanja duhovne radoznalosti, već iz sasvim pragmatičnih razloga. Jer, zašto bi se ovi anonimni spasioci nacije (čitaj: „desničari“) ili sveta (čitaj: „građani“) udubljivali u nepotreban napor čitanja - kad oni već „sve znaju“, kad je njima sve to već dobro i unapred poznato.

Oni zato više „čituckaju“ i „gleduckaju“, nego što zaista čitaju i stvarno gledaju one „sebi bliske“ i one „sebi mrske“ medije.

Iskusno klimaju glavom, strasno precrtavajući ili potcrtavajući svoje omiljene pozitivne i negativne junake.

Njima se nikad ne može trajno ugoditi, pošto oni „dobro znaju“ da su svi (osim njih) ionako, uglavnom zli, pokvareni i korumpirani. I zato onako strpljivo čekaju (skriveni u bezbednosti svojih sobica) da se što pre „razočaraju“ u vas i onda brže-bolje zažale što su uopšte mogli da vam „poveruju“.

Kao da je sav smisao njihovog tako dobro odglumljenog, onako strastvenog očaravanja pred vašim idejama i postupcima - u stvari samo jedan kratki, ritualni uvod u već unapred projektovano razočarenje pred vašim „padom“ i izdajom njihovih „uvek tako iskrenih“ nada i očekivanja.

I sada su, odjednom, svi hrabri i pametni. Svi znaju „šta je“ i „kako je“ trebalo da se uradi. I svi ti „silni-junaci-posle-završene-bitke“ pokušavaju da nas ubede da su najhrabriji oni koji ni u kakvoj bici nisu učestvovali: kako na „građanskoj“, tako i na „patriotskoj“ strani.

I svim tim (nepodnošljivo bučnim i neizdrživo ciničnim) posmatračima, izgleda, najviše smetaju konkretni učesnici: svakom svoji.

Podjednako ih nerviraju svi koji su se realno mrznuli na krajiškim i beogradskim barikadama, svi koji su konkretno učestvovali u svom snu – jer su, po njima, svi oni „tako malo uradili“, „izdali svoje ideale“, „prodali se“ (valjda zato što se ne deru sa naslovnih novinskih strana i ne urliču sa anonimnih internet sajtova).

I stvari su se, odjednom, obrnule naopačke - kao što to obično biva kod svih društava u agoniji.

Umesto da spasimo šta se još spasti može – mi uništavamo i sve ono što nam je još preostalo.

Umesto da, po svaku cenu, sačuvamo makar one najvažnije vrednosti našeg društva – mi smo spremni da u gubitničkom prkosu sve bacimo pod svoje noge, u blato.

Kao da je sve odjednom propalo, konačno, do kraja.

Posmatrači su po prvi put (kako nam izgleda: konačno) pobedili učesnike, a bubuljičavi nezadovoljnici svih vrsta ismejali one koji su smrt i patnju gledali licem u lice.

I kao da su svi neizlečivi pacijenti pobegli iz ludnice, oteli bele mantile i prerušili se u lekare.

Isplivao je sav nezadovoljni, nezreli, kukavički šljam (počinjući, bezobzirno, da koristi „svojih pet minuta“).

Podigli su se svi poklopci kanalizacionih šahtova, otvorila sva atomska skrovišta, razljutili se svi rezervisti i pozadinci.

I zato – pre nego što se otvori ma koja tema, potrebno je razdvojiti (i odbraniti) već umorne, izranavljene učesnike od odmornih, na sve spremnih posmatrača.

Treba odbraniti realnost od iluzija, ideale od cinizma, sve javno od svega tajnog. Treba odbraniti, podjednako, sve varijante srpske, evropske i svetske realnosti od svake srpske, evropske i svetske utopije. Treba odbraniti sportiste od navijača; one koji treniraju, zadaju i primaju udarce - od onih koji onako patetično „umiru“ od nerviranja pred svojim televizorom. Treba što pre odvojiti ono „ipak urađeno“ od onog neurađenog, izmaštanog, usput i neobavezno planiranog.

Jer ništa nije jeftinije od reči; ništa lakše od načelnog odbacivanja; ništa nečasnije od olakog, neznalačkog i bezdušnog kritikovanja.

I zato mi je milion puta bliži svaki normalan „ideološki neobavešten“ čitalac od ovakvih raspomamljenih ludaka, pa bili oni po sto puta „Srbi“, „nacionalisti“ i „desničari“.

[ Samo da mi je znati šta je to srpsko u manijačkom vređanju svakog još živog Srbina (a u ime nekog „idealnog srpstva“)?! Šta je to nacionalno u svakodnevnom otvaranju starih rana i raspirivanju jedva smirenih strasti (a sve pod izgovorom navodnog „nacionalizma“)?! Šta je to desničarsko u konstantnoj mržnji i neprestanom iživljavanju nad nekim ili nečim – bez ijedne blage, romantične, uzvišene reči (a sve to u ime tobožnjeg „desnog pogleda na svet“)?!]

Kao da smo ušli u demonološki lavirint konstantnog iskrivljavanja realnosti, uvek u neurotičnoj potrazi za namerno-nemogućim.

Tragajući za „apsolutnim zlom“ i „apsolutnim dobrom“ zaboravićemo na ono najvažnije, na ono ljudski-realno-dobro i na obasjavajuću misao po kojoj se „realno zlo najčešće prepoznaje upravo u odsustvu konkretnih primera dobra i dobrote“.

Hvaleći kneza Lazara, mi u stvari samo odbacujemo svakog njegovog potencijalnog naslednika (kao nedostojnog). Tobože tragajući za despotom Stefanom Lazarevićem, mi u stvari samo odbacujemo svakog još živog pretendenta na nastavak njegovih ideja i ideala. Poštujući junaštvo i mudrost vojvode Živojina Mišića, mi se u stvari samo spremamo da ismejemo i prezremo svakog današnjeg vojskovođu i generala naše vojske. U navodno divljenju odavno umrlim uzorima – u stvari se samo odbacuju svi oni koji su imali tu nesreću da borave, bore se, svrstavaju, probaju, rizikuju... u ovoj nesrećnoj, nezahvalnoj sredini.

I zato mi je bliži bilo koji pripadnik Građanskog saveza, Liberalno-demokratske frakcije, DPS-a, LSDV-a, SDP-a... koji je, kao i ja (kao i moja i njihova deca) živeo tu, konkretno, sa nama - pod sankcijama i NATO bombama, u našem zajedničkom riziku i stradanju, u zatvorskim sobama, pod „vodenim topovima“ i policijskim čizmama – od ma kog na vreme odbeglog desničara, dobro skrivenog patriote i na bezbednoj daljini ušuškanog nacionaliste.

Svaka tragedija (od kako je sveta i veka) spaja ljude, ublažava razlike, razvija empatijsku moć saosećanja. Uvek i svuda – osim ovde, na ovom ukletom mestu.

I zato, do daljnjeg, ne želim da ljude delim po crno-belim kriterijumima, po apstraktnim partijskim i ideološkim merilima, po već odavno anahronim pojmovnicima i tragično zastarelim metodama.

Ne želim da i sam doprinosim daljem umnožavanju naših međusobnih netrpeljivosti i razlika. Bar dok se ne stvori nagoveštaj postojanja ma-kakve države i kakvog-takvog društva; dok se ne organizuje neka drugačija nacionalna strategija; dok se ne pokrenu neke nove i plodotvornije energije; dok se u javni život ne uključe neki drugi i drugačiji ljudi: pesnici, heroji i stručnjaci. I dok se broj posmatrača ne izjednači sa brojem učesnika; dok ne podelimo malo pravednije svoje obaveze i svoje odgovornosti.

Zbog svega toga ću ovom prilikom izneti, sasvim ukratko, životni „credo“ naše tradicije, osnovni program našeg srpsko-pravoslavnog pogleda na svet. Čime ću pokušati da objasnim poslednjim preostalim Čitaocima zbog čega je „biti grešni učesnik“ uvek bolje nego „biti bezgrešni posmatrač“ i „moralni sudija“.

A onaj istinski pravoslavan pogled na svet nam nudi jedan upravo univerzalan odgovor na sva goruća pitanja naše realnosti.

I taj odgovor ima samo jedan dinamički, životvorni pravac. Naime, autentična pravoslavno-hrišćanska filosofija života sve gleda uvek i samo KROZ LIČNOST.

Zato u pravoslavlju nema ničeg apstraktnog, ničeg bezličnog.

Kod nas ne postoji ono neutralno: „sveto“ (kao psihološka atmosfera i mistični utisak) – već samo „Svetitelj“ (kao konkretna ličnost).

Naša teologija ne poznaje ono zapadno, hiper-objektivno „Sveto Trojstvo“, već – sasvim subjektivnu, ličnosnu „Svetu Trojicu“.

I u tome je nevidljiva suština ovog odgovora na sva pitanje, univerzalna primenljivost čudesne hrišćanske pouke.

Ona se sadrži u ideji „važnosti ličnosti“, kroz koju sve prolazi: usponi i padovi, plemenite stvari i iskušenja, sve ono dobro i sve ono zlo.

Zato istinsko hrišćanstvo ne poznaje praznoverje – jer nema ničeg što je bez ličnosti, ničeg bezličnog, magijskog, bezimenog.

Sve mora da ima svoje kršteno ime, svoju duhovnu slobodu i svoju konkretnu odgovornost. Ali, samim tim: i večno otvorenu mogućnost da se (jednom, u budućnosti) pokaje, ispravi grešku, osmisli poraz, bude bolji nego do tada.

Zato se u pravoslavnom hrišćanstvu nikada ne pita: ŠTA JE ISTINA?, već: KO JE ISTINA?

I zato, ako ste pravoslavni, nikada ne treba da preterujete sa ličnim kritikama na nečiji račun - zbog svesti o tome da mi nikada ne možemo da znamo šta se zaista krije u nečijoj duši i šta se to, u stvari, otkriva kroz nečije postupke. I zbog one pravoslavne, dinamično (kroz vreme) postavljene ideje morala: u kojoj se svakome ostavlja otvorena mogućnost daljeg uzrastanja, dubljeg poimanja stvari, nove inicijacije i suštinskog pokajanja („preumljenja“).

U ovakvoj, „obratnoj“ vremenskoj perspektivi (kroz eshatološku optiku „kraja stvari“ i „uvek-mogućeg-pokajanja“) čitava stvar zaista i zauvek dobija neki sasvim drugi smisao. Zato je hrišćanstvo u evropskoj civilizaciji obavilo onaj tako radikalni (Bogočovečanski) preokret: istovremeno „u vis“ i „prema iznutra“.

Zbog ovako postavljene ideje ličnosti u pravoslavnom pogledu na svet - i levica i desnica, i liberalizam i konzervatizam ne smeju nikada da se posmatraju sasvim izdvojeno, bez saosećanja, kvazi-objektivno, laboratorijski-sterilno.

Jer nečija pamet, plemenitost, šarm, temperament, osmeh, boja glasa; njegove i njene skrivene vrline (i mane) – mogu da, u trenutku, akrobatski preokrenu onu osnovnu, suvo-teorijski postavljenu postavku problema. Da u potpunosti promene doživljaj nečije stvarne vrednosti.

I da tako „desničar“ Miloš Crnjanski namah zablista nekom neočekivanom nežnošću, a „levičar“ Dimitrije Tucović junački pogine u odbrani svog Kralja i svoje Otadžbine.

Na principu ove vere u izvanrednu moć ljudske ličnosti izgrađena je i sva ideološka otvorenost pravoslavno-hrišćanske civilizacije.

Zato mi tako bezmerno verujemo u mogućnost spasonosnog pokajanja i „novog početka“. Zbog toga je najomiljeniji srpski pisac Dostojevski. Zato mi više volimo da razgovaramo, nego da čitamo. Zato volimo pesmu i kafanu, druženje i izlaske. Zato se u našoj vojsci oduvek uzvikivalo: „Za mnom!“. Zato su nam toliko bliski ćaskanje, ulaženje u privatnost, prepričavanje tuđih života. Zbog toga uvek za nečim težimo, uvek negde idemo, uvek nekog sledimo. Zato su ovde važnije vođe i lideri od partijskih programa. I zato svi putnici koji prolaze kroz naše krajeve uvek ističu onu izvanrednu gostoljubivost, neposrednost i šarm naših ljudi...

Sve je to posledica ovog duhovnog, duboko ličnosnog temelja nad kojim smo podigli svoje narodno i društveno civilizacijsko zdanje.

Zato oni kojima NIKO KONKRETAN ne valja, ne bi trebali da sude drugima. Zato što nedovoljno poštuju ličnost svojih sunarodnika. I zato što nisu dovoljno naši. Jer nisu dovoljno Srbi. Jer nisu dovoljno pravoslavni.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM