Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

   

Branko Dragaš

Ekonomija destrukcije

Živimo na rubu pameti. Oni osećajniji ne mogu dugo da izdrže toliku napetost, popnu se na most i skoče u hladnu Savu. To im izgleda kao logičniji završetak promašenog života nego da hodaju na prstima po ivici žileta koji razdvaja normalni svet od bolesnih ludaka. Tako godišnje skoro četiri hiljade ljudi izvrši samoubistvo. Ludaci na to i ne pomišljaju. Oni se sasvim dobro osećaju u ludilu koje se sve više širi bolesnim društvom u tranziciji. Psihopate postaju političari. Već sam pisao o analizi američkih industrijskih psihologa koji ozbiljno opominju čovečanstvo da se pričuva egomanijaka na vlasti.

Ukoliko stvarno želimo da opstanemo kao država i nacija, ako iskreno hoćemo da pomognemo sami sebi, moramo da se oslobodimo kolektivnog ludila koje nas je opasno zahvatilo. Kada ujutru otvorite dnevne novine, pročitate velike naslove i pregledate slike naše duhovne bede u krupnom planu, izgleda vam kao da ste dobili pregled dežurnog lekara o ponašanju pacijenata u ludnici. Razlika je samo u tome što se ovi pacijenti ne drže na jednom mestu, već su odbegli na mnoge javne funkcije bankrotirane države koja hrli u samorazarajući haos.

Obest, bahatost, prostakluk i teranje inata postali su glavni nacionalni sport naših političara. Uprkos protivljenju javnosti da poslanici parlamenta sami sebi udvostruče plate, dok većina građana živi na granici egzistencije, nekakav Anketni odbor, valjda se tako zovu politički obori lokalnih blejača, većinom glasova ili manjinom pameti doneo je odluku da se plate ne vrate na normalan nivo. KO je bio tu, ko je okretao glavu, a ko pozadinu, ko se pravio blesav, a ko marketinški dopadljiv, više nije ni važno, jer su velike plate ostale. S druge strane, oni koji izdržavaju poslanike u januaru su dobili prosečno primanje od 14.143 dinara, što je za 17,3 odsto niže nego u decembru prošle godine. Transparentno.

Još transparentniji dokaz političkog ludila bilo je objavljivanje oglasa ministra finansija, preko cele strane u našem najtiražnijem dnevnom listu, gde se građani pozivaju da potkazuju prodavce za nagradu od 500 dinara. Taj objavljeni plaćeni oglas ministra finansija predstavlja samo dno nemorala, političkog prostakluka i bahatosti birokrate koji je posle programiranog vrtoglavog političkog uspona izgubio svaki osećaj za realnost. Pošto je izgubio politički rejting i sveo popularnost šifrovane organizacije na statističku grešku, znajući da će još malo biti na vlasti, odlučio je da nas sve kolektivno ponizi i ismeje. To je njegova osveta za neuzvraćenu ljubav. Nesmotrenu političku izjavu, koje bi se postideo svaki ozbiljan političar u svetu, bandoglavi ministar je pretvorio u plaćeni oglas. KO je platio taj oglas? Ministar od svoje plate? Ili poreski obveznici koji pune budžet? Dolazimo do apsurdne situacije da poreski obveznici plaćaju oglas kojim pozivaju poreske obveznike da potkazuju prodavce koji ne izdaju fiskalne račune. A zašto? Objašnjenje je: da bi se napunio budžet. No koliko je meni poznato, kako iz ekonomske istorije tako i iz praktičnog iskustva, nijedan budžet nije napunjen pomoću cinkarenja. Večiti asistent privrednog razvoja pokazao je ono što sam saopštio javnosti odmah posle petooktobarskih promena – da je ekonomski neobrazovan i da je velika opasnost njemu kao takvom dozvoliti da kreira ekonomsku politiku. Nažalost, nije bilo sluha za moje stručne opomene. Tekst o novom guverneru nijedne novine, tobože oslobođene od političke cenzure, tada nisu smele da objave. Ministar asistent treba da nauči osnovna načela ekonomije da budžet pune preduzeća koja rade i građani koji zarađuju plate, te da su mali porezi jedini i pravi lek za sivu ekonomiju, dok se smanjenjem javne potrošnje rasterećuju rashodi budžeta i samim tim poreski obveznici koji, usled tog rasterećenja, imaju više oslobođenog novca, pa investiraju, zapošljavaju radnike i redovno plaćaju male poreze. To je prva lekcija za svakog brucoša ekonomskog fakulteta. Ministar asistent nije položio ni prijemni ispit. Kada mu u praksi nije pošlo za rukom da se upiše u listu tvoraca reformi, poput Jožeta Mencingera u Sloveniji, nije mu preostalo ništa drugo nego da cinkari kolege koji prepisuju na prijemnom ispitu. Nijedan strateški potez asistent ministar nije valjano povukao. Samohvalisanjem da je kopljem pozajmljenim od MMF vitezova ubio inflatornu neman već je sebe video na ikoni ekonomske misli kao svetog Mlađu koji ubiva aždahu. Njegovo nastojanje da jednocifrenim oklopom inflacije obuzda cene pokazalo se tragikomično. Vitez Koja danas falsifikuje podatke o stopama privrednog razvoja i zatvara oči pred činjenicom da je inflacija prešla 30 odsto i da se otrgla kontroli zbog pogrešne ekonomske politike.

Na samom početku samovlašća neoliberala bez iskustva i znanja pisao sam da pvi cilj ekonomske politike ne treba da bude nasilno obaranje inflacije, nego snažan i ubrzan privredni razvoj koji će, usled realnog rasta svih privrednih agregata, hladiti i spuštati inflaciju. Poredio sam našu privredu sa pacijentom koji ima visoku temperaturu zbog žarišta duboko u organizmu i koga stoga treba lečiti, umesto da se hladnim MMF tušem naglo snižava temperatura koja će, posle takvog monetarnog udara, naglo pasti, ali samo privremeno, pa će vrlo brzo početi da se podiže. To privremeno stanje trajalo je u privrednom organizmu skoro tri godine i danas inflatorna temperatura ponovo raste jer se bolesni organizam nije ozbiljno lečio.

Šok-terapija i operacija bez anestezije, kojom su se hvalili tržišni fundamentalisti, dovela je do razaranja naše privrede. Operacija nije uspela, terapija je bila pogrešna, a asistenti stažisti pokušavali su da glume iskusne hirurge. Propušteno je dragoceno vreme da se pokrene privreda i otpočne ozdravljenje preduzeća. Narcisoidni tržišni talibani uzimali su provizije i rasprodavali preduzeća, verujući da će od recepta, pogrešno prepisanog od birokrata iz MMF-a, teški bolesnik ozdraviti. Bila je to velika zabluda koja je donela ličnu korist ljudima koji su poverovali da će, ogrejani oktobarskim vatrama, vladati do kraja života.

Danas se Srbija nalazi pred socijalnom eksplozijom. Građani više ne mogu da izdrže teret pogrešnog ekonomskog koncepta bez privrednog razvoja. Siromaštvo i beda teraju ljude na ulicu, jer institucije sistema više ne funkcionišu. Politička oligarhija je izgubila bilo kakav dodir sa tim prevarenim i opljačkanim svetom. Ekonomisti teoretičari i ljubitelji svake vlasti mrmljaju svakakve gluposti i zabijaju glave u frizirane statističke izveštaje. Rekordni spoljnotrgovinski deficit od sedam milijardi i četiristo trideset miliona dolara, rast dugova za dve milijarde i četiristo miliona dolara, čime je ukupan dug zemlje, posle otpisa, ponovo povećan na četrnaest milijardi i dvesta miliona dolara, nepokrenuta preduzeća, novi zakon o stečaju koji će na ulicu oterati 468.000 ljudi, restrukturisanje državnih preduzeća i javnog sektora koji će nezaposlenost u ovoj godini povećati za novih 50.000 ljudi, dužničko ropstvo, banditska privatizacija, političke aspiracije tajkuna tranzicije i poltrona Familije, dramatičan rast gubitaka u privredi, sve veće siromaštvo i beda građana, a na drugoj strani i nemilosrdno pljačkanje države koja se raspada – sve nam to govori da se ubrzano približavamo Velikom prasku koji će morati da prekine ovo kolektivno ludilo i agoniju. Ne treba biti previše pametan da bi se to zaključilo. Živeći svakog dana na tržištu sa tim našim narodom, jasno vidim šta se sprema. Političari, opijeni tranizicionim krađama, međusobnim svađama i poslaničkim replikama, ne shvataju kakav se socijalni cunami podiže. Istoriju posmatram kao talase koji stižu sa pučine. Istorijske ličnosti se ne podižu same od sebe, već ih istorijski talas uzdigne do državotvornih visina. Hoće li ostati tamo, zavisi od njih. Oni koji prate istorijske talase donose dobrobit i blagostanje državi. Samo diletanti poveruju kako su sami sebi dovoljni. Kada se talas povuče, oni vise u vazduhu sopstvenih zabluda i doživljavaju to kao ličnu tragediju. Novi talas koji stiže odneće ih u zaborav. Asistenti ministri ostaće upamćeni kao cinkaroši. Balkanski špijuni će pustiti staljinističke brkove. Ako ih se neko seti iz MMF-a, biće presrećni što su im služili. Goli otok istine neće nikad priznati. Toplog zeca će zameniti toplim bratom. Dvomotorci će postati turbo plaćenici.

Despotovi tajkuni konačno su pronašli zaštitnike. Mišković je predložio Dinkića za premijera. Đelić traži njegovu ostavku. Demokratska pljačka Srbije je u toku. Knjiga „Ekonomija destrukcije“ se tek koriči. Privredni virus nije zahvatio političare. Samoubice skaču sa mosta, pravo u patrolni čamac. Telefoni za cinkarenje neprestano zvone. Podstanari pakuju kofere. Živeći na rubu pameti, čekamo još samo saopštenje Gestapoa. Đura mora da blokira aerodrom. Gde je, narode, Đura? Ko ga pronađe, dobiće hiljadarku. Pazite, Đura ima tešku ruku.

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM