Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Povodom reakcija na tekst Džozefa Štiglica

   

 

Budimir Rudović

Povodom reakcija na tekst Džozefa Stiglica

Zablude velikih su korisnije od istina malih.

Za očekivati je bilo da izvanredno podsticajni esej Džozefa Stiglica neće ostaviti ravnodušnim ni one koji smatraju ni one koji ne smatraju da je tržište samoregulativni, samostabilišući i samolegitimišući fenomen. A pogotovo ne vernike u samoregulativna tržišta. Stiglicova ekonomska "pilula" je mogla da se ignoriše, da se "proguta", da se kritički reinterpretiše ili da se "ispljune". Ivan Jankoviće ju je ispljunuo zapahnuvši nas oblakom verbalne mijazme: "smešne stvari... ekonomske poluistine... grube greške... ocrni tržište i konkurenciju... ekonomske kletve tržišta... šta god da rade menadžeri greška je države, a ne tržišta... moralne propovedi... da bude kardinal ili biskup... nadrilekovi i nadriteorije... besmislice... notorne besmislice...". Retorika I. J. kao da oživljava atmosferu Krležine balkanske krčme u kojoj su pogašena sva svetla. Ne palimo ih. Prepustimo solilokvij I. J. toj tmini.

Čitaoci NSPM, koja nastoji da održi taj recentni nivo, zaslužuju još neka objašnjenja o Stiglicu kako bi mogli celovitije da proniknu i ocene vrednost ideja ovog znamenitog ekonomiste.

"Stiglicova grupa predstavlja jednu od najznačajnijih inovacija u ekonomiji u poslednjih stotinu godina" ( New York Times , 2. decembar 1999.), reči su nobelovca Eroua, utoliko značajnije jer je on predstavnik oprečnog teorijskog pravca – lesefer ekonomije. Stiglicove ocene o promašenim programima MMF-a, promotera neoliberalne globalizacije ("nisu baš uvek novac i vreme MMF-a protraćeni") potvrđuju i analize iz suprotnog tabora – eksperti američkog Kongresa su objavili zaključke iz obimne studije prema kojima je MMF od 134 krize u protekloj deceniji bio uspešan u 15, ili u 11% slučajeva. Opravdanost i njegove kritike kvanitativne teorije novca (sastavni deo standarfdnih paketa programa MMF-a) potvrdio je i njen tvorac Milton Fridman, stari gospodin koji je smogao snage da je se javno odrekne u junu 2003. godine. Ekonomija informacija čijem razvoju je bazično doprineo Stiglic, a koja po oceni Nobelovog komiteta, "menja način na koji razmišljamo o tržištu", zajedno sa doprinosom nobelovca Kanemana, definitivno je detronizovala ekonomiju racionalnog izbora, poslednje dve decenije preovlađujuću ekonomsku doktrinu u SAD, čija je jedna od centralnih ideja bila da država niti pomaže niti odmaže privredi (u stilu: ništa ne utiče ni na šta). Praktične ekonomske preporuke Stiglica ne samo da su se najvećma pokazale uspešnim u prošlosti – svedoči o tome njegov angažman u Klintonovom Veću ekonomskih savetnika i Svetskoj banci – već i danas opredeljuju segmente ekonomske politike nekih moćih zemalja: Francuska i Nemačka hladno odbaciju pakt stabilnosti, a SAD pod Bušom ne haju za uravnoteženi budžet. Švedska, pobornik distribucionizma, sa značajnim udelom vladine intevencije, po svim važnijim parametrima je uspešnija nego Engleska, pionir neoliberalizma (BDP po stanovniku, inflacija, konkurentnost, poslovna kreativnost i istraživanja, kvalitet života, životni vek, broj apsolutno siroašnih, funkcionalna nepismenost, nejednakost u zaradama...). Na žalost žitelja Srbije, snagu Stiglicove analize rečito potvrđuje i ćorsokak srpske tranzicije, tranzicije koja je ispod potencijala zemlje.

Da li je Stiglic nepogrešiv u domenu ekonomske teorije ili politike? Daleko bilo. I sam pošteno priznaje da je ekonomija neprecizna nauka, da postoje neizvesnosti, da se ne može odvojiti od politike i etike, da kapitalizam nije samo puka raznema već i sistem društvenih odnosa i političke moći. Za utilitarne liberalne od Pejna naovamo, dakako, to nije prihvatljivo. Moja kritika Stiglicovih stavova u domenu ekonomske teorije započela bi, na primer, sa antropološkog stanovišta.

Pohvalivši tržište u svom tekstu rečima: "Tržište je čudo što je unekoliko uspelo...". on u nastavku ukazuje na njegova ograničenja i ističe potrebu za povremenom vladinovm intervencijom. Zar je to klevetanje? Prisećam se da je čak i Hajek na jednom mestu naveo da je ideja o nevidljivoj ruci "jedva pobegla od animizma". Čime opravdati ako ne ljudskom pogrešivošću, koja nalaže toleranciju, dve tvrdnje utemeljivača ekonomske nauke – Adama Smita – koji u svoj glavnom delu ističe da akcionarso društvo ne može da postoji, ili Alfreda Maršala koji u Principles... rezolutno navodi je d.o.o. osuđeno na stagnaciju.

Znatno pre pojavljivanja popularno pisane Protivrečnosti globalizacije Stiglic je figurisao kao jedan od veoma uticajnih ekonomista. Svojevremeno je nagređen Džon Bejts Klark medaljom kao najperspektivniji američki ekonomista u dobu do 40 godina, a to priznanje je prema londonskom Economist teže dobiti nego Nobelovu nagradu za ekonomiju. Njegov udžbenik Ekonomija je referentno štivo na preko 300 univerziteta i fakulteta u svetu.

Da li je tokom neoliberalne globalizacije smanjen ili povećan apsolutno broj siromašnih u svetu, odnosno smanjeno ili povećano njihovo relativno učešće u svetskoj populaciji, predmet je brojnih kotroverznih studija i analiza. Neke potvrđuju Stiglicov stav, neke opovrgavaju. Većinu ih karakteriše raznorodnost kriterijuma i/ili raznorodnost metodologije u okviru istih kriterijuma. Neoliberali ističu studiju Sale i Martina iz 2002. godine. Baro sa Harvarada, koautor sa Salom nekih drugih studija, hvali je u tekstu u Business Week. Mnogi su Salin teksti kritikovali ne samo u metodološkom smislu, najžešće i uverljivo naš čovek, Branko Milanković. Nakon žučne polemike Sala je pripretio Milanoviću da će ga tužiti njeogovm šefu, Sternu, glavnom ekonomistii Svetske banke. Inače, Branko Milanović je u svetski priznatoj studiji ( Two Faces of Globalization ) utvrdio da je tokom dve decenije neoliberalne globalizacije (1978-1998) društveni proizvod po stanovniku u svetu - ključni ekonomski indikator - rastao po godišnjoj stopi skoro dvostruko manjoj nego u prethodne dve decenije neoliberalne globalizacije (do 1978). Uspeh Kine i Indije u smanjenju siromaštva (na njih otpada 38% svetskog stanovništva) neoliberali vole da pripišu svojim programima, što jedva da može biti spornije. Kina, pogotovo, sve je drugo činila nego što je primenjivala programe iz standranog seta propruka MMF-a. Posebno pitanje pri svemu tome bi bilo pitanje kauzalnosti.

Kolosalni finansijski skandali u SAD, čiji je osnovni uzrok slabljenje nadzora i regulacije, bili su samo jedno – kriminal (R. Dornbuš), i to nema veze sa levicom, desnicom, centrom itd. Ako se tako nešto desilo u najrazvijenojoj zemlji u svetu, sa nadužom tradicijom check and balaces, ako je tu i u tolikom obimu moralna praksa u Hajekovom smislu posrnula, šta je tek moguće na drugim mestima.

Ken Rogof, koji još nije u rangu velikih ekonomista ( de gustibus.... ), prilikom predstavljanja Stiglicove knjige 28. 6. 2002. godine izbegao je diskusiju o supstancijalnim pitanjima, a u tobožnjem otvorenom pismu ad hominem napao Stiglica priznajući mu i tad teorijsku superiornost. Nedugo potom, u studiji o liberalizaciji finansijskih tržišta koju je uradio sa saradnicima, Rogof je u bitnom potvrdio Stiglicove kritike. Od dvojice znatno uglednijih ekonomista koji su u knjizi direktno kritikovani, Fišera i Samersa, odgovorio je samo ovaj prvi, i u jednom balansiranom tekstu približio se Stiglicovim idejama, sumirajući na kraju njihove međusobne pozicije rečima: neki kažu da je čaša do pola prazna, a drugi da je do pola puna. Samers do danas nije odgovorio iako je javno apelovao na njega čak i kritičar New York Times Book Rewiev . U predgovoru za drugo američko izdanje knjige, Stiglic se izvinio što je na jednom mestu u prvom izdanju knjige nespretnom formulacijom dozvolio mogućnost da se dovede u pitanje integritet Fišerove pozicije.

Stiglicov idejni opus je otvoren i potvrđuje ono što u životu biva: da se ponekad ostvaruje ono što nismo nameravali i ne ostvaruje ono što smo nameravali, odnosno da privatni poroci mogu biti i u korist i na štetu društva, što važi i za privatne vrline.

Za našu sredinu su njegove ideje važne kao jedan od belega kako da se iz jedne ortodoskije – u domenu teorije i prakse – ne bi do kraja zaglibilo u drugu – neoliberalnu.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM