Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Fenomeni pop kulture

   

 

Zoran Ćirjaković

Holivud, Če i lepra

Brak filma i levice je jedna čvrsta i stabilna veza. Primeri zakletih desničara poput Čarltona Hestona, Ronalda Regana, Arnolda Švarcenegera i Džona Vejna u Sjedinjenim Američkim Državama, ili Nebojše Pajkića i Dragoslava Bokana u Srbiji, mogu nekoga navesti da posumnja u ovu tezu. Ali filmadžije su, uključujući i one najbogatije, poslednjih decenija dokazale naklonost ove moćne branše levici. Pored obilnih donacija posustaloj Demokratskoj stranci u SAD i raznim akcijama širom sveta, američki filmski delatnici bavili su se i herojima svoje mladosti.

Prvo smo dobili filmsku Evitu. Mlada, lepa i harizmatična supruga Huana Perona, argentinskog populiste musolinijevskog stila, za ukus mnogih levih puritanaca sumnjiva je i nedovoljno dosledna. Kritičari su sahranili film sa   Madonom u ulozi "Evite" ubrzo posle premijere. Zatim je stigla Frida, autentična levičarska heroina. Frida Kalo, egzotična, hrabra žena žedna čulnosti, imala je biografiju dostojnu najboljeg scenarija. Selma Hajek nije uspela da u "filmsku" Fridu unese šarm i ludilo ove žene indijanske krvi koja je zavela Trockog, jednog od najvećih revolucionara dvadesetog veka. Ipak, Fridino mesto u istoriji umetnosti neuporedivo je važnije od njenog mesta u istoriji pokušaja da se oživotvori Marksovo delo.

Ovog leta konačno smo na filmu dobili jednu pitku holivudsku priču o Ernestu Če Gevari, najvećem levičarskom heroju svih vremena. Čea igra Gael Garsija Bernal, jedan od najpoželjnijih i najseksepilnijih glumaca današnjice. (To još uvek ne garantuje uspeh filma. Prva ekranizacija dela Čeove biografije – film "Če!" sa Omarom Šarifom u ulozi Gevare i Džekom Palansom kao Kastrom – ostala je zabeležena kao jedan od najgorih filmova snimljenih u drugoj polovini šezdesetih.) Film "Dnevnik motocikliste" brazilskog reditelja Valtera Salesa dosledno se drži autobiografskih zapisa dvojice putnika, Ernesta Gevare i Alberta Granade.

Sales tvrdi da je hteo da prikaže dvadesettrogodišnjeg Čea kao običnog čoveka, da ga odvoji od mita koji je nastao posle njegove smrti. Ali većina kritičara tvrdi da film daje previše ružičastu i romantičnu sliku mladosti revolucionara kontroverzne biografije. Problem filma, kao i Čeove knjige "Zabeleške sa putovanja"   koja je poslužila kao predloška (u engleskom prevodu knjiga je objavljena pod istim naslovom kao i Salesov film) u tome je što nigde ne možete ni da naslutite transformaciju koja je ubrzo usledila. "Brižljivo paženi i maženi" buržujčić postao je samo nekoliko godina kasnije krvava Fidelova pesnica, nemilosrdni moćnik koji je u smrt poslao stotine nevinih. Znatiželjni mamin sin Ernesto, čije ćete mladalačke avanture uskoro gledati i u našim bioskopima, neodoljivo podseća na ljude koje je samo nekoliko godina kasnije Kastrov major Če masovno i bez oklevanja slao pred streljački stroj. Znake slabosti i samilosti prema klasnim neprijateljima Če je pokazivaao samo kada se radi o lepoticama. Njegova druga žena bila je vatreni antikomunista. "Samo kada se radi o lepim ženama, Če je ponekad ostavljao svoju političku filozofiju sa strane", tvrdi Džon Li Anderson, najpoznatiji Čeov biograf.

Reditelj kaže da je njegov film priča o emocionalnom i političkom izboru koji svi pravimo u životu. Če je zračio harizmom "revulucionara sa srcem pesnika" i tvrdio da ga je u borbu povela ljubav. Ovakav, idealizovani i imaginarni   Če se vremenom našao na majicama, šoljama i posterima. Ali iza levičarske ikone krije se čovek koji je želeo da gurne dve velike sile u nuklearni rat tokom Kubanske raketne krize 1962. godine i za koga život neprijatelja nije imao nikakvu vrednost. Film opisuje jedini zanimljivi period Čeovog života u kome reditelj nije morao da prikriva tamnu stranu biografije i krvoločnost karaktera ovog revolucionara.

Uspon i pad "ikone": Od revolucije (i zločina) na Kubi do ukrasa na tanjiru

Samo tri godine kasnije novorođeni Če je u Meksiku upoznao mladog Fidela, sina bogatog zemljoposednika sa istoka Kube. Iz Meksika je Če, prateći braću Kastro, krenuo u jedinu borbu koju će dobiti. U vrhu revolucionarne vlasti ostao je samo šest godina, do 1965. godine. Za to vreme pobio je stotine nevinih i kao guverner Narodne banke proterao kapitaliste i njihove dolare sa Kube.

Kuba je decenijama čuvala ideološku čistotu. Tek 1993. godine, posle godina gladi i krize izazvanih kolapsom Sovjetskog Saveza, Kastro je lagalizovao dolar kao paralelnu valutu i na mala vrata ponovo uveo kapitalističku "malu privredu" na crveno ostrvo. Kapitalizam se na Kubu tada vratio baš preko Čeovog lika. Ubrzo pošto je Fidel dozvolio korišćenje dolara, suveniri sa Čeovim likom preplavili su novootvoreno tržište. Na siromašnoj, izolovanoj Kubi danas nećete naći čak ni tragove socijalističkog raja o kome je nekada sanjao Če i koji je bio zacrtan u ambicioznim petogodišnjim planovima. Ponovno "proterivanje" dolara sa Kube krajem ove nedelje neće tu ništa bitno promeniti.

Čeova kolevka, jedina zemlja španskog govornog područja u kojoj se koristi rečca "če" ("bre"), levici danas daje još manje nade od Kube, karipskog ostrva na kome se nalazi Čeov grob. Pre ekonomskog kraha decembra 2001. godine argentinska levica bila je klinički mrtva. Levičari širom planete, obeshrabreni padom sovjetskog komunizma, dočekali su argentinski slom kao prvu novu "potencijalno revolucionarnu situaciju". Ali čak ni ekonomska katastrofa na početku novog milenijuma nije ojačala moć malaksale Marksove ideologije u Argentini.

Glasovi koje dobijaju levičarske snage u Argentini, kao i u mnogim drugim zemljama, uglavnom su glasovi protesta i poruke razočaranih u neoliberalne tehnokrate i njihove političke zaštitnike. Tradicionalne partije umerene levice, kao što su britanski laburisti, danas više liče na partije desnog centra nego na snage svetskog progresa. Če, crvena ruža ili srp i čekić, danas su samo simboli prošlosti ovih stranaka.

Palo Ignasio Taibo, autor cenjene Čeove biografije, piše da je Čeov duh ostao u procepu između dve generacije. S jedne strane su mladi ljudi širom planete koji danas vide samo komercijalizovanu sliku jednog utopijskog komandanta bez značenja. Nasuprot njima, piše Taibo u knjizi "Gevara, poznat i kao Če", jeste buntovnička generacije iz šezdesetih i sedamdesetih koja je poražena. Oni su ostali zbunjeni nad činjenicom da i u Latinskoj Americi i u mnogim drugim delovima planete "revolucija danas izgleda onoliko nemogućom koliko je i neophodna".

I Srbija je svet: klinička smrt "revolucionarne levice"

Skoro svi ratovi koji se poslednjih godina vode širom sveta su etnički, "mafijaški" (oko droge ili dijamanata), verski i "civilizacijski", to jest "nerevolucionarni". Na barikadama današnjih sukoba su, po pravilu, ideološki istomišljenici. Fundamentalisti i nacionalisti zaposeli su   rovove sa obe strane linije fronta u ratovima na početku novog milenijuma. Narkokarteli i islamski fundamentalisti su i za demokratske i za autokratske režime danas mnogo veći neprijatelji od Čeovih naslednika.

Na prelazu iz 20. u 21. vek situacija sa levičarskim grupacijama u Srbiji nije sjajna, ali se ne razlikuje od situacije u svetu. Ne može se reći da ovde postoji neki ozbiljan levičarski pokret. U Srbiji nema revolucionarne levice kakvu skoro svakodnevno možete videti u akciji na ulicama Katmandua, Kalkute, Buenos Ajresa ili Meksiko Sitija. Postoji samo nekoliko manjih grupa. To su uglavnom organizacije mlađih ljudi u kojima nema ni seljaka ni radnika.

U ove grupe spada Partija rada koju je još sedamdesetih osnovao Vlado Dapčević. Ova partija se otvoreno deklariše kao staljinistička. Tu je i Anarho-sindikalistička inicijativa (ASI), koja deluje poslednjih godina sa anarhističkih pozicija. U Beogradu postoji i trockistička grupa "Pobunjeni um", koju uglavnom čine studenti i mlađi diplomci sa raznih fakulteta društvenih nauka. U Srbiji deluju i najmanje dve male maoističke grupe i nekoliko kriptokomunističkih partija nastalih u Miloševićevom vremenu.

Levičarske grupe u Srbiji danas po pravilu ne sarađuju sa domaćim i svetskim antiglobalističkim i alterglobalističkim organizacijama jer nemaju revolucionarne ciljeve, već samo žele da reformišu postojeći sistem. Danas u srpskoj skupštini ne sedi nijedan levičarski poslanik. Po shvatanju Čeovih u revoluciju zaljubljenih baštinika i "naslednika", u Srbiji su svi uticajni domaći političari samo promotori neoliberalne ekonomske dogme. Oni ne vide nikakvu razliku između Tadića i Koštunice. Dok se revolucionarni žar gasio na Balkanu, Čeovim perjem u Srbiji počeli su da se kite novopečeni multimilioneri, glumci i   vlasnici udobnih kafića.

"Božanstva" Južne Amerike: Isus, Če i "El Dorado"

Če je nekada južno od reke Rio Grande, koja ne razdavaja samo dve Amerike već i dva sasvim različita sveta, bio nada miliona. Za razliku od bogate Severne Amerike, latinoamerički kontinent predstavlja zemlju izneverenih obećanja. Uz nešto bogatstva, koje su mahom pokupili prvi konkvistadori, obično su išle zarazne bolesti, nepodnošljiva tropska klima i skoro nemoguća geografija. Vera u Hrista i spasenje tu nije bila dovoljna.

Mnogo pre "El Čea" Latinska Amerika imala je jednog drugog još zgodnijeg, muževnijeg i   misterioznijeg idola.   Na skoro istim prostorima na kojima se u drugoj polovini dvadesetog veka širila vera u astmatičnog Argentinca 400 godina ranije rođena je legenda o El Doradu, "čoveku od zlata". Reč danas koristimo kao sinonim za "obećanu zemllju". Ali radi se o imenu jedne verovatno istorijske ličnosti koja je prerasla u mit koji je i danas jači i od onog o "El Čeu". El Dorado, "Zlatni Kralj", prema opisu jednog katoličkog misionara iz 1541. godine napravljenom na osnovu svedočenja zarobljenih Indijanaca, zasipao je svako jutro svoje uljem namazano telo zlatnom prašinom. "Svake večeri spirao je sa sebe zlato koje je ujutro naneo... Skladnost njegovog tela nije bila sakrivena. On preko (zlatne prašine) nije oblačio drugu odeću". Ovaj opis misterioznog andskog poglavice preneo je Džon Heming u svojoj knizi "U Potrazi za El Doradom".

Čeova potraga za "el poderosom" – umirućim primerkom modela "norton 500" iz 1939. godine – počinje onim što jednog mladog Argentinca čini srećnim. Prvih četrdesetak dana po prostranstvima ogromne, retko naseljene otadžbine i susednog Čilea Ernesto i Alberto uživaju u toplom mateu, seksu (na samom početku puta Če pravi osmodnevni "romantični predah"), vinu i biftecima. U tim danima pre suočavanja sa "pravom" Latinskom Amerikom Ernesto i Alberto žive "prinčevski", posećujući porodične prijatelje, ugledne i bogate provincijalce u Argentini i gostoljubive Čilenace. Veći deo njihovog puta ne razlikuje se mnogo od ritualnog putovanja buntovnih evropskih maminih sinova od Istanbula preko Kabula do Goe na vrhuncu hipi ere, petnaestak godina kasnije.

Čeovo prvo putovanje je mnogo više slikovito nego potresno. Ono što se vidi sa sedišta Čeovog motocikla su pejzaži, prostranstva i slike koje očaravaju. Tu su i žene koje nude na prodaju lišće koke sa čudnim šeširićima na glavi i šarenim mantama od lamine dlake zavezanim preko ramena u kojima se nalazi koje kilo krompira ili slatka, crvenkasta   beba. One zrače melanholijom i nekim čudnim mirom.

Tragedija i beda Latinske Amerike, sa izuzetkom slamova velikih gradova kao što su Rio, Lima ili Meksiko Siti, može vam promaći u susretu sa čudima prirode i egzotikom indijanskih kultura koje su obeležele i veliki deo Čeove maršrute. Zato njegov "obred prelaza" traje toliko dugo. Zato je buržujčić rođen u Rozariji, drugom najvećem gradu u Argentini, morao preći čak 16.000 kilometara bez maminog debelog novčanika da bi shavatio realnost Latinske Amerike.

Seks i revolucija: od građanskog sna do susreta sa realnošću

Pre bede i lepre, porodični mezimac koji je odrastao među argentinskom bolešljivom elitom u Alta Grasiji, luksuznoj "vazdušnoj banji", otkrio je sumnjičavost lokalnih indijanaca prema belom čoveku, ljutu čileansku hranu i surovost klime ogromnog kontinenta. Neprospavana uraganska noć pod vedrim nebom, "bez vode i mesa", donela je budućem revolucionaru prvu pobedu, "trijumf nad hladnoćom". Prvih meseci on mašta o putu na Uskršnje ostrvo i tamošnjim ženama koje rade sve. "Vi samo jedete, spavate i zadovoljavate ih".

Ernesto piše i da je Uskršnje ostrvo "divno mesto, gde je klima idealna, žene idealne, hrana idealna, rad idealan (u svom blagoslovenom nepostojanju)". Da su Ernesto i Alberto našli brod ili avion za ostrvo, da za prvi sledeći prevoz nisu morali da čekaju šest meseci, dnevnik astmatičnog motocikliste bi danas verovatno trunuo na nekom tavanu. Revolucionar Če bi u tom slučaju verovatno bio ugojeni provincijski lekar Ernesto. Samo je sticaj okolnosti omogućio da nešto kasnije impuls misionara pobedi u Čeu impuls hedoniste. Ernesto se nikada nije odrekao svih luksuza svoje mladosti. Čeov poslednji "Rolex" operativac CIA skinuo je sa njegovog još toplog leša.

Film i engleski prevod knjige imaju pogrešan naziv. Manje od jedne trećina puta opisanog u filmu "dva Čea" su proputovala motociklom. Smrt "El Poderose"   naterala je Ernesta da se nađe na mestima koje jedan "bajker" nikada neće otkriti. Tek kada akteri ostanu bez motora, "Dnevnik motocikliste" postaje malo zanimljivija priča u kojoj glavni događaji više neće biti seks iza seoske krčme, krpljenje gume i potraga za mehaničarima.

Latinska Amerika nije zemlja za motocikliste. Samo dan pošto je sahranio "el poderosu", "kao telo stare devojke", kako je napisao Alberto,   Če po prvi put oseća bizarnu privlačnost koja će vremenom prerasti u fatalnu opsesiju siromaštvom. "Zavirivali smo u prljava stepeništa i tamne budžake, razgovarajući sa gomilama prosjaka,   bili smo privučeni atmosferom siromaštva koju smo upijali sadističkim intenzitetom", napisao je Če u dnevniku.   Bio je to prvi susret sa porivom koji će nekoliko meseci kasnije u koloniji leproznih u Amazonskoj prašumi dovesti do Čeove ideološke i životne nirvane.

Ernesto se ipak kretao jednom već utabanom stazom. Za latinoameričku sirotinju omiljena zabava bila je fudbal. Za buntovnike iz viših klasa to je bilo podizanje revolucije u teško dostupnim zabitima.

Sales priznaje da je dobar deo onoga što su Ernesto i Alberto videli 1952. godine ostao do danas nedodirnut "onim što nazivamo progres". Velikoj većini indijanaca koji naseljavaju visoravni Anda i veliki deo basena Amazona beli čovek, progres i kapitalizam nisu doneli apsolutno ništa dobro. Na velikim delovima maršrute, samo desetak kilometara od danas praznih asfaltnih puteva, život se nije promenio vekovima. U peruanskim Andima bezakonje i beda i danas su deo života miliona koji ne govore ni reč španskog i koji preživljavaju od krompira. Za mnoge će prženi zamorčići, jedno od odvratnijih jela koja sam probao, biti jedino meso koje će povremeno pojesti.

Pokušaj da digne revoluciju na obodima Amazona Čeu je došao glave. Indijanci Amazonije i Anda su loši kapitalisti, ali su još gori kao revolucionari. Puno "belji" Čile je samo dvadesetak godina posle "smrti" Čeovog motocikla izabrao jednog marksistu za predsednika. Presednik Salvadora Aljende je, baš kao i Če, ubijen u prljavom ratu koji je CIA zajedno sa lokalnim vojskama vodila u svom "dvorištu" napadnutom virusom marksizma.

Kritičar londonskog "Tajmsa" napisao je da se u Čeovom dnevniku sjedinjavaju Marksov "Kapital" i "Goli u sedlu". Sam Če je puno iskreniji kada kaže da je njegov put bio samo jedno "od davnina poznato tumaranje lutajućeg aristokrate". Tanak i na momente dosadan dnevnik retko po književnoj vrednosti nadilazi beleške kakve smo nekom prilikom i sami možda vodili na putovanju. Izuzetnost ovom tekstu daje samo ime autora. Verovatno u potrazi za onim što Če ili nije video ili nije zapisao, reditelj i saradnici su tri puta ponovili Gevarin dugački put.

Ostala je samo lepra: Mao protiv " Majkrosofta "

Putovanje po svetu u potrazi za revolucionarnom levicom danas je slično potrazi za nekom vrstom u nestajanju. Samo četrdesetak godina od Čeove smrti njegova ideologija posle serije poraza i bezbroj podela izgleda gore i bolesnije nego ikada ranije. Mladi Če je do komunizma došao preko lepre. Ako želite da danas nađete oaze u kojima još uvek cveta Marksovo, Lenjinovo i Maovo učenje, nemojte krenuti put industrijskih centara, Kube ili Kine. Ideju komunizma danas ne rađa "klasna svest" ili zavodljiva ideologija, već, kao i kugu, skoro isključivo ogromna beda. Dakle, ako danas tražite crvene revolucionare, najbolje je da, kao i nekada mladi Ernesto, krenete put jednog leprozorijuma.

Če do svoje nirvane stiže u koloniji leproznih u amazonskoj nedođiji. Usred peruanskog Amazona nalazilo se pedesetih lečilište Sveti Pavle (San Pablo). Alberto i Ernesto su u tom vlažnom i vrelom srcu ljudske bede i nesreće   proveli tri nedelje. Neki od izlečenih od bolesti koja ostavlja neizbrisive ožiljke na licu i ekstremitetima igraju u Salesovom filmu.

Verovatno ništa čoveka koji dolazi sa srećnije polovine planete – ni Čeova Argentina ni Srbija ipak ne spadaju u siromašne zemlje Trećeg sveta – neće toliko uznemiriti kao susret sa stotinama ljudi oskaćenih kugom. To je iskustvo koje čoveka, jednostavn, ne može ostaviti nepromenjenim. Da biste danas našli lepru u Latinskoj Americi, moraćete da zađete mnogo dublje u zabačene predele nego što će vas znatiželja jednog (avan)turiste ikada odvesti. Iskustvo opisano u "Dnevniku motocikliste" koje je srušilo Čeov svet možete osetiti ako danas krenete put predela daleko od Amazonskih prašuma. Samo nekoliko kilometara od centra milionske Kalkute ili stotinak metara od jednog od najlepših nepalskih hinduističkih hramova otkrićete danas "srce tame" koje će vas zauvek promeniti. Susret sa stotinama ljudi deformisanih lica kojima ekstremiteti trunu pred vašim očima verovatno je nešto najpotresnije što možete videti van krvavih rovova u ratnim područjima.

Možda se u vama, ako se ikada nađete okruženi kugom, neće roditi komunista kao u astmatičnom Argentincu, ali možete biti sigurni da će se tu negde blizu vas naći fanatični vernici komunizma. U Kalkuti, nekadašnjem domu Majke Tereze i glavnom gradu indijske savezne države Zapadni Bengal, danas je na vlasti koalicija pod vođstvom marksista. Komunisti su u prenaseljenom Bengalu najjača partija već decenijama. Još uspešniji bili su levičari na krajnjem jugu potkontinenta, u tropskoj Kerali, gde je takođe na vlasti koalicija pod vođstvom komunista. Kerala danas ima rekordno nisku stopu nepismenih i neke od najmoćnijih sindikata u Indiji.

Ipak, pravi centar revolucionarnog levičarskog žara u Indiji nalazi se negde na pola puta između tropske Kerale i prenaseljenog Bengala. U srcu Indiji, kao i širom susednog Nepala, još uvek gori revolucionarna vatra Čeove poslednje ideološke ljubavi. Pred kraj života Če se, razočaran u Kastra i popustljivog Hruščova, okrenuo maoizmu. Žar Maove brutalne, "seljačke revolucije" je već skoro sasvim ugašen u Kini. Naslednici u palatama na pekinškom Trgu nebeskog mira danas tvrde da je autor "Crvene knjige" bio samo nekih tridesetak odsto u pravu. Borci peruanskog "Sendera Luminosa" (Svetli put) devedesetih su pretrpeli teške udarce od kojih se ova andska maoistička gerila možda nikada neće sasvim oporaviti. U susednoj Kolumbiji, levičarski borci ratuju više zbog kokaina nego za oživljavanje Maove vizije.

Če je pogrešio što krajem šezdesetih umesto bolivijskih prašuma na obroncima Anda nije izabrao podnožje Himalaja za revolucije koje je Amerikancima najavljivao kao "tri nova Vijetnama". Prošloga meseca gerilci Komunističke partije Nepala – maoisti, koji se već osam godina bore za uspostavljanje komunističke republike, blokirali su na nekoliko dana Katmandu. Kralj i njegova vojska godinama ne kontrolišu veći deo ove izolovane, planinske zemlje.

Pobunjeni maoisti su članovi samo jedne od devet partija koje u svom imenu sadrže reči "komunistička partija Nepala" (KPN) i koje imaju znatan uticaj u različitim delovima zemlje. Jedna od ovih devet stranaka, blisko povezana sa severnokorejskim režimom, danas vlada Baktapurom, jednim od najlepših gradova na svetu. U ovom bajkovitom mestu nedaleko od Katmandua snimljen je Bertolučijev "Mali Buda". KPN – Ujedinjeni marksisti-lenjinisti danas su jedan od glavnih partnera u nepalskoj koalicionoj vladi.

Iako još uvek mnogo slabiji od nepalskih saboraca, indijski maoisti imaju svoje glavno uporište samo stotinak kilometara od Hajderabada, prestonice indijske Silicijumske doline. U Hajderabadu je danas drugi najvažniji centar "Majkrosofta", Gejstove industrije ideja. Ovi gerilci su u Indiji poznati kao "naksalajt". Ime su dobili po gradiću Naksabali, severno od Kalkute, gde je oružana pobuna počela 2. marta 1967. godine, sedam meseci pre nego što je Če ubijen u Boliviji.

Iako podeljeni u desetine slabo povezanih gerilskih vojski i grupa, maoisti su danas aktivni u čak devet indijskih saveznih država. Većina naksalajta priznaje formalno vođstvo novoformirane Komunističke partije Indije – maoisti. Najjači i najbolje obučeni su gerilci Indijske ratne grupe, Narodnog rata i Maoističkog komunističkog centra. Maoisti su najuspešniji u oblastima naseljenim plemenima koja nikada nisu prihvatila hinduizam, dominantnu religiju u Indiji, i koja su ostala van indijskog kastinskog i političkog sistema. Za razliku od nepalskih kolega koji redovno organizuju smotre svojih jedinica za novinare, indijski maoisti, iako već godinama kontrolišu ogromnu teritoriju, predstavljaju jednu od najmisterioznijih levičarskih snaga. Ekipa Bi-Bi-Sija je tek ove godine uspela da dođe do jednog od naksalajtovskih štabova.

Stopama "svetog Čea": mala pomoć bolivijskom kapitalizmu

Potraga za Čeovim prašumskim bazama danas je mnogo jednostavnija. Mada hiljade onih koji poslednjih godina putuju Čeovim stopama klimatizovanim autobusima zapadnih turističkih agencija neće moći da osete ništa od Čeovog traganja koje ga je 1967. godine   koštalo života. Nekoliko zapadnih agencija ove sezone nudi tronedeljne ture pod nazivom "Putovanje sa Čeom" i "Čeovim stopama" po maršruti iz filma za oko 3.500 evra po osobi. Za dodatnih 1.500 evra dobićete i krstarenje Amazonom parobrodom iz Ikitosa, jedne od Čeovih poslednjih stanica na putu iz "Dnevnika". Osamnaestodnevna tura po obroncima Sijera Maestre i drugim čukama na kojima je Če komandovao kubanskim gerilcima košta "samo" 2.500 evra.

Ali pravi fanovi izabraće Čeovu poslednju avanturu. Danas možete posetiti učionicu u bolivijskom selu La Iguera, u kojoj je Če ubijen 9. oktobra 1967. godine. Desetine zapadnih novinara, podstaknute interesovanjem za Čea koje je izazvao Salesov film, prepešačile su poslednjih nedelja "Čeovu stazu" ("La Ruta Che"), novootvorenu turističku atrakciju u jednom od najnezanimljivijih i najsiromašnijih delova južne Bolivije.

Svedoci Čeovih poslednjih dana i oni koji tvrde da su videli telo ubijenog gerilca danas traže stotine dolara za intervju. Seljaci su svojevremeno odbili da se pridruže Čeu i pedesetorici njegovih gerilaca odlučnih da baš u njihovom kraju pokrenu sveameričku revoluciju. Indijanci su verovali da su Če i njegovi odrpani borci u stvari čarobnjaci. Trideset sedam godina kasnije oni pokojnog revolucionara doživljavaju kao lokalno božanstvo. "Los Anđeles Tajms" piše da se seljani, uglavnom sujeverni Guarani indijanci, danas mole Čeu, očekujući da će im pomoći da nađu izgubljeno tele ili kozu.

Sve u vezi sa komercijalizacijom mrtvog Čea predstavlja baš ono što je živi Če najviše prezirao. Apsurdnost Čeovog kulta danas ništa bolje ne ilustruje od događaja poslednjih meseci u ovom zabačenom kutku Bolivije. Nekada je Če bio za vladu Bolivije državni neprijatelj broj jedan. Čak 1.800 bolivijskih vojnika pod komandom instruktora CIA okružilo je Čea i saborce u teško pristupačnom kanjonu nedaleko od La Iguere. Prošlog meseca je ministar turizma lično uveličao otvaranje "Čeove staze" u predelu koji je preko hiljadu kilometara udaljen od La Paza i koji zvaničnici retko posećuju čak i u predizbornoj kampanji.   Vojnici 4. divizije, jedinice koja je uhvatila Čea, danas pomažu u raščišćavanju terena kako bi obožavaoci i turisti mogli da ponove Čeovo poslednje putovanje. "Britanski imperijalisti", Čeovi veliki neprijatelji, danas finansiraju očuvanje njegove uspomene.   Novac za radove na još uvek teškoj i opasnoj stazi koje obavlja 4. divizija obezbedila je britanska vlada u okviru programa pomoći ugroženim indijanskim zajednicama. Ministarstvo turizma "kapitalističke" Bolivije divlju stazu koja prolazi kroz prašumu, stepu i preko nekoliko reka i potoka promoviše pod parolom   "Kultura, istorija, ekoturizam", čija skraćenica na španskom daje reč "Che".

Seljanke ga zovu Sveti Če. Ali Če danas nije samo lokalno božanstvo. On je u ovom sušom izmučenom delu Bolivije postao i jedina nada. Na žalost njegovih ideoloških sledbenika širom sveta, ne zbog Čeovog borbenog duha ili snage njegove idealističke ideologije, već zbog velikog komercijalnog potencijala levičarske ikone. Ceo kraj danas konačno očekuje bolji život, profit od sećanja na poslednje dane slavnog antikapitaliste. Lokalne vlasti se nadaju da će narednih godina u ovu siromašnu oblast doći mnogo više turista. Za dva-tri dolara "svedoci" će vam ispričati da su poslednje reči ranjenog "komandantea", upućene bolivijskim vojnicima umornim od višenedeljne potrage, bile: "Pucajte. Ne bojte se." Krst nacrtan na podu u učionici u seoskoj školi danas označava mesto na kome je Če ubijen.

Na fotografiji snimljenoj posle likvidacije polugoli Čeov leš, otvorenih očiju i sa talasastom kosom, podseća na jedan od najčešćih motiva u istoriji umetnosti: mrtvog Hrista, tek skinutog sa krsta. Ova fotografija možda predstavlja najveću grešku koju su Čeovi bahati i umorni gonitelji učinili tokom uspešne operacije. Uz legendarnu fotografiju Alberta Korde, snimljenu na jednoj sahrani u tek oslobođenoj Havani 1960. godine, ova slika je imala odlučujuću ulogu u formiranju mita o Čeu kao spasitelju i simbolu pobune protiv zlih sila.

"Novi Če": subkomandante Markos ili šeik Osama?

Danas je jedini dostojan Čeov naslednik u Latinskoj Americi "subkomandante Markos". Markos, mnogo svesniji moći slika i masovnih medija, pažljivo je gradio svoj imidž kao vođa majanske pobune u Čijapasu. U teško pristupačnim, indijancima naseljenim planinama ovaj zgodni, romantični konjanik sa crnom maskom preko lica i lulom u ustima stvorio je uz granicu sa Gvatemalom komunističku minidržavu. Meksičke vlasti posle serije pokolja kao da su prepustile Markosu i njegovim "zapatistima" ovu crvenu, prašumsku oazu.

Reč revolucija u Meksiku, zemlji Zapate i Panča Vilje, prihvatljivija je za bogatu, vladajuću elitu nego u ostatku Latinske Amerike. Subkomandanteu je nedavno bilo dozvoljeno da napravi turu po većim meksičkim gradovima. Markosov EZLN,   najveća od desetak patuljastih gerilskih armija aktivnih u Meksiku poslednjih godina, više ne predstavlja pretnju stabilnosti   u zemlji kojom od jula 2000. godine vlada predsednik Vinsente Foks, bivši službenik "Koka-kole".

Na pijacama u San Kristobalu de Las Kasasu, glavnom gradu majanskog Čijapasa, majice sa Čeovim likom kupuju zapadni turisti koji u ovaj kraj dolaze željni jeftinog piva i mogućnosti da se primaknu Markosovoj, danas najbezopasnijoj latinoameričkoj gerili. Ali mnogi meksički borci protiv neoliberalnog kapitalizma, SAD i Džordža Buša danas preferiraju jednog mnogo efikasnijeg ratnika. Na glavnom trgu u Meksiko Sitiju i na tezgama u San Kristobalu najbrže se rasprodaju majice sa likom Osame bin Ladena. Na jednoj od najprodavanijih su, kao ocila na vizantijsko-srpskom grbu, četiri fotografije Čea i Osame.

Bin Laden je danas za neke frustrirane levičare mnogo uspešniji borac protiv "američkog zla" nego što su Če ili Markos ikada bili. Osama je za života postao ikona na svetskom medijskom tržištu zasićenom efektnim slikama. Bin Laden, neuhvatljiviji od Čea i beskompromisniji od Markosa, stvorio je o sebi sliku snažniju od one koja je ubijenog Argentinca poistovetila sa raspetim Hristom. Lep, bradati i sedi čovek sa oružjem u ruci u planinskoj pećini podsetiće stotine miliona nezadovoljnih muslimana na jednu sliku koju – iako je nikada nisu videli – skoro svi imaju u glavi. Predstavljanje lika proroka Muhameda je strogo zabranjeno, ali nema sumnje da ga muslimani širom sveta zamišljaju otprilike onako kako Osama bin Laden izgleda na snimcima iz avganistanskih pećina emitovanim na Al Džeziri.

Za jedan broj razočaranih levičara u Meksiku i širom Trećeg sveta Osama je jedini neprijatelj njihovih neprijatelja sposoban da udari omraženu Ameriku dovoljno jako da je stvarno zaboli. I Če nekada i Bin Laden danas nisu krili da ne bi birali oružje za napad na Ameriku. Obojica su videli   SAD kao "zlo" protiv koga se vredi boriti svim sredstvima, uključujući i atomske bombe.

U biografiji dvojice vođa svetskog otpora i idola stotina miliona ljudi na svim kontinentima ima ponešto zajedničko. Bin Laden je sin bogatog jemenskog biznismena i prelepe Sirijke koji je odrastao među dekadentnom elitom koja i danas vlada Saudijskom Arabijom. Osami je Bejrut bio ono što je za Čea bio leprozorijum Sveti Pavle. Tu je početkom osamdesetih Bin Laden otkrio dva zla koja će ga pretvoriti u kontroverznog komandanta otpora "američkom imperijalizmu" i "Bušovim krstašima"   na početku novog milenijuma.

O prvom "zlu" Osama je govorio u prošlonedeljnom obraćanju Amerikancima. Bin Laden je tu izgovorio jednu Čea dostojnu misao: "Događaji koji su teško pogodili moju dušu počeli su 1982. godine, kada je Amerika dozvolila Izraelu da napadne Liban... U tim   trenucima mnoge ideje koje je teško opisati ključale su u mojoj glavi i proizvele su jako osećanje odbacivanja tiranije i odlučnost da se kazne tlačitelji." O porocima, drugom "zlu" sa kojim se duboko religiozni Osama suočio u bejrutskim bordelima i noćnim barovima, govorili su prethodnih godina njegovi prijatelji i rođaci.

Osamina putovanja – od raskošnih palata Rijada do pećina Avganistana, od bejrutskih barova i klupa elitnih britanskih univerziteta do sudanskih i pakistanskih zabiti – podsećaju na Čeova. Tu ima slikovitih predela, lepih i ružnih trenutaka, poetičnih momenata, humanih poduhvata i zločinačkih dela. Ipak, nemojte očekivati jedan holivudski film o Osminim duhovnim i vojničkim avanturama. Džoni Dep se prošle godine za naslovnu stranu snobovskog magazina "GQ" slikao noseći medaljon sa Čeovim likom. Madona se u spotu za hit "American life" pojavila obučena u Čeovu uniformu. Majk Tajson i Maradona istetovirali su Čeov lik na svome telu.

Ali fotografija jednog holivudskog srcelomca sa Osaminom slikom neće biti na omotu američkih magazina ni za hiljadu godina, niti će svetske zvezde rizikovati svoje karijere vredne na milione dolara zarad tetovaže sa likom najozloglašenijeg odmetnika. Ružičasta filmska bajka koju nam je Holivud ove godine ponudio o Če Gevari nikada neće biti ispričana o čoveku koji se ovih dana hvali da je, boreći se "protiv tiranije američko-izraelske koalicije",   11. septembra u smrt poslao 2.973 nedužna čoveka.

(kraća verzija ovog teksta objavljena je u nedeljniku NIN)




 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM