Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Darko Velimirović

Satanski stihovi Čedomira Jovanovića

Nijedna knjiga u skorije vreme nije izazvala toliki politički odijum u Srbiji kao što je knjiga Moj sukob sa prošlošću autora Čedomira Jovanovića. Mada je u Srbiji čest slučaj da političari pišu knjige, ali i da knjige budu pisane o njima, nijednom rukopisu tzv. političke literature nije do sad bila određena sveobuhvatnija društvena misija, što od autora – što od čitalačke publike – kao što je slučaj sa navedenim delom.

Među onima koji kritikuju Jovanovićevu knjigu najbrojniji su oni koji je osporavaju upravo zbog odijuma i navodne „misije“, koju su tobož prozreli. Knjiga bi, prema njihovom mi šljenju , trebalo da autoru „povrati političku moć i uticaj“ kako je on „podmuklo“ zamislio. Jovanovićeva knjiga je, misle oni, samo sredstvo koje popularizuje autorove političke ideje, koje autor svesno fabrikuje vođen najnižim pobudama. To je, horski tvrde Čedini kritičari, jedini ili presudni motiv pojavljivanja knjige. Dakle, „podmuklost propalog političara željnog vlasti“, koji na mala vrata ponovo želi da progura sebe i svoju političku priču – i to sve kroz knjižicu od 173 strane. Ako je i od Čede – mnogo je!

U slučaju da je to tako, kako tvrde kritičari, onda bi Čedomir Jovanović bio ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Poslednji put nešto je slično pošlo za rukom Salmanu Ruždiju koji je uspeo da svoj politički stav, zasnovan na radikalnoj kritici islama i društva u kom je živeo, pretoči u delo koje mu je dalo širu političku moć i uticaj nego što je imao pre izdavanja knjige. Ruždi je zahvaljujući Satanskim stihovima pokrenuo pravu lavinu rasprava među književnim kritičarima - ali i političarima. Kao epilog te rasprave ajatolah Homeini ga je 1989. kao „nevernika“ osudio na smrt, Velika Britanija je zaoštrila odnose sa islamskim zemljama pružajući mu azil, a svet je još jednom saznao za nepočinstva verski fanatičnih društava. Dakle, ukoliko Jovanović ne dobije Nobelovu nagradu za književnost ili mu enormno ne skoči politički rejting, sva je verovatnoća da je širok krug kritika i kritičara njegove knjige, na gore pomenuti način, naprosto podbacio.

Za sad je jedina sličnost Jovanovića sa Ruždijem to što je Jovanović osuđen na smrt od pravoslavnih fundamentalista i „haškog bratstva“, o čijim smo pretnjama Jovanoviću imali prilike da budemo informisani putem medija, a Ruždi strahuje od islamskih fanatika. I tu se priča o sličnostima dvojice autora završava. Prema tome, malo je verovatno da je Jovanović knjigu sročio ne bi li njome postigao efekat sličan Ruždijevoj knjizi. Jovanović zna da knjige već odavno ne menjaju svet, kao što Ruždi zna da radikalni islam i dalje postoji. Zbilja je smešna ideja, plasirana od kritičara Jovanovićeve knjige, da neko ( pa makar to bio i Čeda) u (polu)pismenoj Srbiji piše knjigu i očekuje nešto više od toga, osim da ta knjiga bude pročitana.

U pravoj poplavi knjiga koje u poslednje vreme štancuju bivši lideri DOS-a, kritičari Jovanovićeve knjige, ako i izbegnu gore navedenu - upadaju u sledeću zamku upoređujući Jovanovićevu sa ostalim knjigama bivših lidera DOS-a. Tako pojedini Jovanovićevi kritičari kažu da npr. knjiga Mileta Isakova sadrži neku navodnu objektivnost prikaza događaja koju Čedina ne poseduje. Lično mislim da Isakovljev ParaDOS nije ništa drugo do posipanje pepelom, perjem i katranom istinski propalog političara i da objektivno oslikava događaje u poslednjih pet godina, sa istom razinom objektivnosti kojom je Momir Bulatović, sredinom devedesetih prošlog veka, oslikavao Crnu Goru u knjizi Crna Gora – ekološka država, ili u poznatijem političkom kemp štivu Poslednji dani SFRJ autora Borislava Jovića; dakle, krajnje neobjektivno uz neizbežnu fikciju i fiksaciju „malih političara“ „velikim političkim događajima“ na koje nisu u stanju da utiču, niti da ih predvide. Čedini kritičari ovog profila stavove očigledno grade na odsustvu „čitalačkog umeća“, oni knjige vide kao zbirke slovnih i interpunkcijskih štampanih otisaka, ne uspevajući da uoče celinu reči i pojmova.

Sa pravom se možemo upitati imaju li kritičari Čedine knjige uopšte svest o tome šta su pročitali? Svako ko u Jovanovićevoj knjizi želi da vidi puki opis i prežvakavanje političkih događaja u prethodnih pet godina, simulaciju „objektivnosti“ u službi što subjektivnijeg ideološkog farbanja stvarnosti, politički manifest, memoare, izbegnutu šansu za pokajanje...- na krivom je putu.

Jovanovićeva knjiga, pre svega, predstavlja uspešnu dijagnozu bolesti srpskog društva, čije poniranje nezaustavljivo galopira ka dnu, i to je jedina i osnovna njena misija. Moj sukob sa prošlošću jasno i bez mimikrije govori o podužem spisku problema i ukazuje na njihove kreatore, saučesnike u zločinu i kauzalnu povezanost suštinski pogrešnih ljudi na pogrešnim mestima.

Ova knjiga, poput knjige Miloša Vasića Atentat na Zorana , jasno oslikava prirodu kartela, s tim što se Jovanović usudio da napravi iskorak ka političkoj pozadini zbivanja u Srbiji u proteklih pet godina. Sasvim je prirodno da oni sa nečistom savešću prethodnih pet godina u Jovanovićevoj knjizi vide neprijatelja čiji legitimitet treba osporiti ili, što bi se narodski reklo: „češu se gde ih svrbi“.

Ono što je suštinski „opasno“ po njih u Jovanovićevoj knjizi leži u činjenici da je ona već sad postala jasan i validan istorijski svedok vremena u kom smo živeli i dalje ga proživljavamo. Svedok koji je krajnje „neprijatan“, kao što je i situacija u kojoj se kao društvo nalazimo. Svedok koji je spreman i da optuži, ali i da iznese validne, lako proverljive i nadasve istinite dokaze.

U ovom društvu u prethodnih pet godina gotovo se sve promenilo, i to uglavnom zaslugama, između ostalih, i Čedomira Jovanovića, samo je princip napada i kritike na njegov račun ostao isti. Dan ili dva pošto je te daleke 2000. godine Čedomir Jovanović u ime DOS-a saopštio izborne rezultate u Koštuničinu korist, Beograd je bio oblepljen plakatima socijalista na kojima je pisalo „Ćedomir Jovanović laže!“. Nedugo posle objavljivanja Jovanovićeve knjige po srpskim medijima kruže tekstovi slične sadržine – možda kao potvrda kontinuiteta?

U oba slučaja ostalo je na svakom pojedincu da se zamisli koliko je Čedomir Jovanović uopšte u pravu. Da li je onda Jovanović bio u pravu kad je tvrdio da je Milošević kao simbol poražen ili danas kad nas upozorava da je taj isti Milošević samo promenio ime i manire?

(01.08.05)

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM