Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Vasilije Mišković

JEDINSTVENI PREGOVARAČKI TIM ILI ROGOVI U VREĆI

Na jedvite jade, u poslednji trenutak, i srpska strana je dobila pregovarački tim za razgovore o konačnom statusu Kosova i Metohije. Trebali bi biti zadovoljni što je bar oko jednog vitalnog nacionalnog pitanja i bar naizgled stvoreno opštepolitičko jedinstvo, što su se konačno na istom zadatku i u istoj ekipi našli i premijer i predsednik Srbije sa svojim savetnicima.

Oni ne samo da su se dogovorili o personalnim pitanjima unutar tima već se, spolja gledajući, na prvi pogled čini i da su svi sporovi i međusobne razlike do daljnjeg stavljene u stranu. Ovakav prizor nacionalnog jedinstva srpskom javnom mnjenju naviklom na neslogu i stranačke razdore delovao je više nego idilično: izgledalo je kao da se odjednom, pod pritiskom istorijske odgovornosti, a praktično saterani u ćošak od međunarodne zajednice, glavni politički predstavnici Srbije opametili i definitivno dogovorili i o pregovaračkom timu i o zajedničkoj platformi sa kojom će nastupiti na predstojećim pregovorima.

Utisku da Srbija u pregovore ulazi spremna i jedinstvena doprinela je i izjava Leona Kojena, predsednikovog savetnika, prema kome "politika prema Kosovu i Metohiji koju su zajednički definisali predsednik i premijer.. položila prvi ozbiljniji ispit". Na istoj talasnoj dužini je i izjava savetnika srpskog premijera Slobodana Samardžića, koju je saopštio posle objavljivanja sastava pregovaračkog tima, po kome je predlog predsednika Tadića o podeli Kosova ili preciznije(?) o entitetima u skladu sa planom vlade za političko rešenje kosovskog pitanja, koji je usvojen prošle godine u Skupštini Srbije. Tako je ispalo da je predlog koji je predsednik Srbije odneo u Moskvu (ili ga je pak doneo iz nje) gde je razgovarao sa predsednikom Rusije Putinom po kome bi se Kosovo podelilo na dva entiteta – albanski i srpski, zapravo deo sinhronizovane akcije političkog vođstva Srbije koje "ima izlaznu strategiju".

No, nažalost, željeno nacionalno jedinstvo te postojanje jedne i jedinstvene pregovaračke platforme, i pored sadašnjeg međustranačkog "primirja", još nije realno ostvareno. O ovome je teško govoriti objektivno, a da se pri tom ne zvuči zlurado, odnosno kao kritizer koji u kritičnom momentu za vitalne nacionalne interese pokušava da nađe dlaku u jajetu. Međutim, iako je potrebno dati svu moguću podršku našem pregovaračkom timu (medijska podrška je, kako vidimo, prilično slaba) mislimo da moramo biti realni u pogledu manevarskog prostora koji ovom i ovakvom timu daje kako međunarodno okruženje tako i unutrašnje podele i razlike.

Naime, do sada se oko nijednog političkog pitanja nisu mogli međusobnom složiti predstavnici najuticajnijih opozicionih stranaka (DS i SRS) i predstavnici vladajuće koalicije, pre svega DSS, pa stoga ovo naprasno političko jedinstvo ne može da nas dugo drži u ubeđenju da je došlo do dubinske promene u svesti glavnih aktera srpske političke scene. I ranije su stvari od vitalnog nacionalnog interesa (mada, naravno, ne ovog stepena) bile u pitanju pa jedinstveni stav nije bilo moguće ostvariti. Nije potrebno mnogo ići u prošlost pa se prisetiti političkog sukoba oko podrške neizlasku kosovskih Srba na tamošnje izbore, već je dovoljno da smo pratili nedavna skupštinska i medijska događanja oko rezolucije o Kosovu.

Kao indikativni "detalj" koji, obzirom na prethodna negativna iskustva, produbljuje našu sumnju u iskrenost i dugotrajnost međustranačkog jedinstva spram „kosovskog pitanja“ treba istaći da su nasuprot većine drugih stranaka koje barem deluju kao da su shvatili ozbiljnost trenutka i podržale vladin predlog rezolucije, predstavnik i podpredsednik DS-a g. Petrović rekao da sedam miliona građana Srbije važnije od Kosova, kao i to da se ne može tražiti rešenje za Kosovo u okviru "Miloševićevog ustava". Ova izjava je, u momentu kada bilo je najpotrebnije političko jedinstvo oko ovog životnog nacionalnog pitanja, zvučala u najmanju ruku sramotno i defetistički. Možda je gospodin Tadić i u pravu kada kaže da je rezolucija Skupštine Srbije (za koju DS nije glasao) samo običan papir bez ikakve važnosti, no takva poruka sigurno ne jača našu pregovaračku poziciju. Naprotiv.    

Dok sa albanske strane odavno postoji formiran pregovarački tim i jasno definisani stav njihovih pregovaračkih pozicija iza kojih postoji i jasan i nedvosmislen medijski pa čak i paravojni pritisak na njihovu delegaciju (ali i međunarodnu zajednicu) da navodno neće biti prihvaćeno "ništa manje od nezavisnosti", sa srpske strane imamo poprilično konfuznu situaciju u kojoj se zapravo ne zna ni pregovaračka platforma "u pet do dvanaest" formiranog tima. Dakle nema preciznog dogovora o minimumu ispod kojeg se neće ići.

Uz sve gore navedeno, srpski mediji svojim (ne)činjenjem dodatno doprinose širenju konfuzije i defetizma u javnosti u odnosu na kosovsko pitanje. Široko raširen pesimizam kod većine stanovništva u Srbiji spram po nas povoljnog rešenja statusa Kosova je naravno prvenstveno posledica realno loše pregovaračke pozicije Srbije na međunarodnoj sceni i nepostojanja diplomatske podrške neke od velikih sila, ali ne treba potceniti ni negativne učinke domaće medijske kampanje.

Dok strana kosovskih Albanaca iz marketinških razloga simulira i preuveličava unutrašnje sukobe da bi imala bolju pregovaračku startnu poziciju, naša strana nevešto pokušava da se predstavi kao jedinstvena i odlučna, a zapravo smo u dosadašnjoj praksi imali situaciju u kojoj je svaki stranački i/ili politički centar moći vodio svoju "spoljnju politiku". Isto tako, uz albansku stranu se do sada svrstao popriličan broj stranih eksperata i zapadnih političara, dok naš pregovarački tim u savetničkom delu nije jak ni po pitanju "albanologije", a ni "amerikanologije". O tome da su Albanci u SAD do sada potrošili milione dolara za lobiranje i medijsku podršku, dok se sa naše strane o tome tek počelo razmišljati (Majkl Đorđević) ne treba trošiti suvišne reči.  

Možda za sada i nema velike štete od promenjive i nedosledne politike DS-a (koja je istovremeno u i van skupštine, i koja glasa ni „za“ ni „protiv“ rezolucije o Kosovu), ali to zasigurno ne uliva poverenje u jedinstvo srpskog pregovaračkog tima, pogotovo kada se uzmu u obzir kakva će sve iskušenja i koje će pritiske imati da izdrži naša pregovaračka ekipa. Politička prepucavanja u kojima, recimo, predsednik Tadić proziva Sandu Rašković-Ivić da nas je "ofirala" navodno preuranjenim iznošenjem sadržine formule "manje od nezavisnosti, više od autonomije", za koju se zalaže naša strana, dok istovremeno on kao "slobodan strelac" u Moskvi iznosi ideju i o podeli Kosova (đinđićevsko-ćosićevski plan) na dva entiteta (koji mnogi tumače kao čist marketing) nam daju za pravo da sumnjamo u sposobnost i odgovornost našeg pregovaračkog tima da iznese na svojim plećima ovako težak zadatak. Inače, i sama "moskovska epizoda" deluje prilično neozbiljno jer se spoljno-politička podrška ne može tražiti od velikih sila samo kada nama "zagusti", već tek kao kruna dugotrajne međusobne saradnje i kao rezultanta podudarnih interesa koje treba unapređivati, a ne zapostavljati. Takva neozbiljna diplomatija ima možda jedino funkciju da se obezbedi alibi za budući neuspeh u pregovorima ("eto mi smo sve pokušali"). Mislimo da beogradski politički establišment može dosta da nauči od Mila Đukanovića koji je ostvario dobre odnose ne samo sa Vašingtonom, već i sa Moskvom kroz značajnu "privrednu saradnju".

Koliko će se predsednik Tadić držati skupštinske Rezolucije ako DS nije za nju glasao, da ne govorimo o Vuku Draškoviću koji govori kako se Srbija neće mešati Albancima u to kako će oni organizovati svoju državu, ostaje nam da vidimo. Ispada da je jedina stvar oko koje su se složili Koštunica, Tadić, Nikolić pa i Drašković je da radikali ne učestvuju u pregovaračkom timu. To izgleda svima (uključujući i radikale koji tako ostaju bez verovatnog istorijskog balasta odgovornosti za rezultate pregovora), a naročito strancima, odgovara.

Za sada izgleda da su unutar pregovaračkog tima prigušena rivalstva i postojeće razlike u shvatanju kosovskog problema i njegovog rešenja, i kao i njegovog odnosa spram drugih nacionalnih prioriteta. Široko postavljena formula "manje od nezavisnosti, više od autonomije" izgleda da je bila dobra da se dođe do minimuma konsenzusa, ali će se po svemu sudeći pokazati manjkavom kada na red bude došla operacionalizacija principa u praksi. Kako je Koštunica po svemu sudeći odlučan u nastojanju da Kosovo na neki način ostane vezano uz Srbiju, dok bi Tadić i Drašković pred izborom ili EU ili Kosovo bez premišljanja izabrali ovo prvo, onda je realno da kada na sto pristignu ponude, osim određenih finesa bude i razlika, pa i podela unutar našeg pregovaračkog tima po pitanju gde je crta ispod koje se neće ići. Tu će se lomiti koplja između premijera i predsednika, sa ishodom koji se teško može predvideti.

 
     
     
 
Copyright by NSPM