Home
Komentari
Kulturna politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politika i demokratija

   

Slavko Živanov

Monopol na demokratiju

Iako je podela na demokratski i nedemokratski blok diskriminatorska i time nedemokratska, na dokazima neutemeljena i valjda, kao i svaka po društvo opasna podela, traumatična, ona je, pre svega – ili na koncu – zapravo «materijalizacija» najveće marketinško-agitpropovske investicije u parolu koja donosi politički ekstraprofit.

Diskriminacija

U ustave demokratskih zemalja ugrađeno je jedno neprikosnoveno načelo koje se može svesti na rečenicu: «Svako ima pravo da bira i bude biran». Međutim, kod nas se ova rečenica, bar među pripadnicima takozvanog demokratskog bloka, shvata gramatički doslovno, sa akcentom na poslednjoj reči – biran . «Biran» je zapravo trpni pridev nesvršenog glagola. Dakle, neke možemo da biramo i biramo, ali ne možemo da ih izaberemo, jer je to već, za zagovornike podele na demokratski i nedemokratski blok, sasvim druga stvar. Stranke takozvanog nedemokratskog bloka imaju pravo da učestvuju na izborima, njihove vođe imaju pravo da se kandiduju, građani imaju pravo da za njih glasaju, ali te stranke nemaju pravo da budu na vlasti, bar ne u koaliciji sa nekim iz drugog dela normativno podeljene političke scene, za koji ne važi percepcija da pravo da budeš biran nije isto što i pravo da budeš izabran.

Neutemeljenost

Poznat je raniji učinak stranaka i lidera koji se danas svrstavaju u «nedemokratski blok», pa ne bi trebalo beskrupulozno relativizovati njihovu zaslugu za to što im se spočitava nedemokratičnost. Jasno je da je to spočitavanje zaluženo minulim radom, međutim, zaista je diskutabilno da li zasluge važe za sva vremena. S druge strane, nevolja je u tome što mi zapravo nemamo čvrste dokaze za to da su ove druge stranke, koje sebe nazivaju demokratskim, to i uistinu. Tačno je da su te stranke bile protiv Miloševićevog režima, ali smo i vladavinu tih stranaka videli, a neki i na svojoj koži osetili. Otuda nam, s jedne strane, nedostaju valjani, utemeljeni dokazi da su SRS i SPS i dalje nedemokratske, a na drugoj strani takođe nedostaju dokazi da su, recimo, DS, LSV, GSS, SDA demokratske političke snage. Osim toga, mnoge stranke demokratske provenijencije menjale su svoje programe tokom prethodnih petnaest godina. Mnoge su promenile politiku, iako to ne žele da priznaju, nego u tišini proganjaju svoje članove koji ih na to podsećaju. Menjaju se okolnosti, menjaju se čak i odnosi u svetu, ali, po nekima, jedino SRS i SPS nemaju pravo da se menjaju.

Traumatična podela

Na izbore u Srbiji samo u izuzetnim situacijama izađe oko dve trećine biračkog tela. Teško je procenjivati kojoj bi se opciji priključili oni koji nikada ne glasaju. Recimo da bi se i oni podelili proporcionalno slično kao i deo koji izlazi na izbore. U tom slučaju imali bismo situaciju da gotovo polovina građana Srbije podržava neku od stranaka tzv. nedemokratskog bloka. U svim demokratskim državama postoje nedemokratske stranke, čija se podrška u biračkom telu meri jednocifrenim procentom. Ali i u našem slučaju je to tako jer su istinski ekstremisti u Srbiji posle svih otrežnjenja svedeni na udruženja i grupe koje nemaju ni jednoprocentnu podršku birača. Pristalice podela na blokove zapravo dele Srbiju, dele društvo na građane koji vrede manje i građane koji vrede više.

Ekstraprofit

Ima li partikularnog interesa u takvom stremljenju ili je posredi uverenje koje računa sa opštim društvenim interesom? Podela na demokratski i nedemokratski blok je, ako pogledamo njene merljive domete sa stanovišta krajnje posledice koju proizvodi, zapravo «materijalizacija» najveće marketinško-agitpropovske investicije u parolu koja donosi politički ekstraprofit. To je parola zbog toga što nema utemeljenja, polazi od nekih istorijskih činjenica, ali se opire realnosti, današnjici i okolnostima koje u njoj vladaju. Investicija je jer se mnogo energije ulaže u njenu argumentaciju, možda čak i mnogo novca. A ekstraprofit je jer dovodi do jedne matematički surovo tačne jednačine koja govori da je vlast u Srbiji održiva jedino ukoliko u njoj participira Demokratska stranka. U DS su, verovatno, svesni da ovako surovo i jezgrovito saopštena tvrdnja ne bi sama po sebi donela pozitivne poene, pa su zbog toga pribegli izmišljanju masovnog unutrašnjeg neprijatelja. Ako tzv. nedemokrate ogradimo u jedan tor koji ima veliki broj pristalica i birača, a onima drugima poručujemo da sa njima ni po koju cenu ne smeju da se udružuju i sklapaju koalicije, onda se postavlja pitanje sa kim će ti drugi činiti koalicije, dakle vlast, ako ne sa nama demokratama. I to se upravo dešava. DS pričom o takozvanom nedemokratskom bloku posredno osigurava svoje učešće u vlasti jer svoje konkurente unapred izbacuje iz igre. Demokratska stranka svojim potencijalnim koalicionim partnerima poručuje: «Odaberite nas ili njih, ali njih ne smete jer ćete pristupiti unutrašnjim neprijateljima protiv kojih celo društvo mora da ustane, braneći tekovine petooktobarske revolucije - te brane svakoj pošasti koja se, makar i izbornom voljom građana, osmeli da ugrozi poziciju naše nove klase, predodređene i pozvane da bude jedino vlast.»

Umesto zaključka

Dakle, pitanje nije da li se to dešava. Nije čak ni pitanje da li to što se dešava građani mogu da svare. Pitanje je da li će svi koji bi trebalo da u toj igri učestvuju na nju i pristati.



 

 

 

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM