Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

pristigli komentari 1

   

 

Slobodan Samardžić

Stvarnost i fikcija Kosova i Metohije

         

Kada su veliki svetski majstori rešavanja konflikata pisali scenario za poslednju epizodu dramske serije o Kosmetu, nisu ni pomišljali da su i sami statisti u stvarnom istorijskom zapletu koji nije započeo 1990. i neće se završiti 2006. godine. Da su svoju ulogu shvatili na skromniji način, možda bi i mogli da pomognu da ovaj teški spor između Srba i Albanaca najzad počne da se rešava. Jer, nama Srbima i Albancima zaista je potrebna pomoć nekog međunarodnog autoriteta u ovoj stvari. Ali izgleda da je pružanje nepristrasne pomoći u rešavanju sporova ove vrste, dakle dugotrajnih i teških sukoba, samo jedna laboratorijska sutuacija u ideologizovanim seminarima o conflict resolution . Poslednja zamišljena epizoda u storiji o Kosovu i Metohiji, nazvana «standardi pre statusa», počinje da liči na sve drugo sem na sopstveni naslov i po tome je slična onoj prvoj, koja je, setimo se, bila nazvana «Milosrdni anđeo».

Neznanje i oportunizam kao proizvođači fikcija

Ono što suštinski razlikuje vreme «Milosrdnog anđela» i «standarda pre statusa» jeste sama situacija. Ona autore ovog komada pretvara u statiste jedne mnogo šire i složenije drame, koju oni niti shvataju niti žele da prihvate. Ko bi se udubljivao u Kosovo, pored Iraka, Avganistana i novog terorizma? Ali njihova namera da napišu poslednju epizodu, i da je, ako treba, i sami odigraju, nema mnogo veze sa kosmetskom stvarnošću, koja će nastaviti da postoji i kada oni odu, ili bar promene modus svog prisustva. Na delu je otpor stvarne situacije stvarnoj fikciji. Na jednoj strani imamo stvarni život na Kosmetu, a na drugoj tehnički izveštaj o standardima specijalnog predstavnika generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Savetu bezbednosti. Na jednoj strani, nemogućnost povratka dvesta pedeset hiljada prognanih, a na drugoj ispraznu priču o povoljnijoj klimi i uslovima za povratak, naravno bez brojki i činjenica. Na jednoj strani imamo sto pedeset zgarišta gde su doskora bili vrhunski spomenici kulture i žive bogomolje u koje je išao narod, na drugoj izveštaj o odlučnoj spremnosti na «početak početnog pokušaja». Na jednoj strani imamo srpsku decu koju u škole već šest godina prate naoružani vojnici, na drugoj ubeđivanje u suštinski napredak u obezbeđenju slobode kretanja, ne računajući Severnu Mitrovicu. I tako dalje. To je ta promenjena situacija koja ne dozvoljava sapunski happyend , kako je to jednom zamišljeno.

Postepeno pretvaranje Kosova i Metohije iz multietničke u monoetničku sredinu pred očima međunarodne upravljačke misije samo je jedan, iako najteži pokazatelj podbačaja te misije za šest godina njenog delovanja. Ni drugi delovi kosmetske stvarnosti nisu bolji, iako nisu tako ljudski dramatični kao što je slučaj sa položajem Srba u pokrajini. Njena privreda u potpunom je rasulu, njena socijalna stvarnost uveliko kriminalizovana. Sami zvaničnici UNMIK-a govore o stopi nezaposlenosti od 70 odsto. U gradovima vlada urbanistički haos. U Prištini, prema UNMIK-ovim procenama, ima preko 500.000 stanovnika, prema nepunih 300.000 pre njegovog dolaska, uz manjak od 35.000 Srba koji su pre rata tamo živeli. Grad se guši u dimu termoelektrane «Obilić», a nema struje tri do četiri dana nedeljno u zimskim mesecima, kao ni drugi gradovi i sela širom pokrajine. Uz sve to, resursi srpske imovine, čijom je prostom otimačinom kupovan socijalni mir, gotovo su sasvim presušili. Javnim i političkim životom vladaju klanovi, čiji se naraščišćeni računi naplaćuju životima. Nije u takvoj situaciji čudo što je na čelo vlade, dakle privremenih institucija samouprave, koje, po Petersenovom izveštaju, polako ali sigurno ispunjavaju demokratske standarde, došla osoba optužena za ratne zločine.

Ali ma koliko ova situacija izgledala teška i gotovo besperspektivna, za nju postoji relativno jednostavan lek. To je nezavisnost Kosova i Metohije. Kada albanski lideri o tome govore, nama je jasno da ovaj ultimativni zahtev nema suštinske razloge u postojećoj situaciji u pokrajini, pa čak ni u situaciji koja je vladala tokom devedesetih godina. Ovde naprosto imamo posla sa višedecenijskim nacionalnim programom albanskog pokreta za secesiju. Kada, potom, takav zahtev postavljaju poznati i nepoznati albanski lobisti po svetu, od nekih američkih kongresmena do Međunarodne krizne grupe, ponovo se ne treba čuditi, jer je u pitanju novac uložen u takav projekat. Kada, međutim, nezavisnost Kosova i Metohije podržavaju neki zvaničnici značajnih država u svetu ili međunarodnih organizacija, pa i uglednici koji potiču iz ovih sredina (kao na primer članovi Međunarodne grupe za Balkan), onda je reč o daleko ozbiljnijem simptomu svetske i evropske politike na Kosovu i Metohiji. Reč je, naime, o lošoj inerciji međunarodne politike, koju u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima u svetu, odlikuje specifičan ignorantski oportunizam .

Ovaj relativno poznati fenomen, koji već godinama lebdi nad stvarnošću Kosova i Metohije, traži ovim konkretnim povodom bar minimalno objašnjenje.

Proizvoljno tumačenje Rezolucije 1244 i fikcija o nezavisnosti

Spletom okolnosti, koje su manje-više poznate, Kosovo i Metohija je pre šest godina postalo povod ozbiljne vojne intervencije najveće oružane sile na svetu. Bez obzira na nedostatak međunarodnopravnog osnova za intervenciju, svet, a to znači njegov uticajniji deo, prihvatio je ovu oružanu akciju kao opravdanu i iz takvog dovoljnog razloga izvršio njenu naknadnu međunarodnopravnu legalizaciju posredstvom Rezolucije SB UN 1244. U ovom dokumentu najveće svetske organizacije stoji pet ključnih elemenata: 1) na Kosovu i Metohiji se uvodi međunarodna civilna i vojna uprava; 2) garantuje se suverenitet i teritorijalni integritet SR Jugoslavije (današnje Srbije i Crne Gore); 3) međunarodna uprava ima zadatak da stabilizuje opšte prilike u pokrajini, gde je osnovno osiguranje osnovnih prava i ljudskih sloboda i održanje multietničkog karaktera pokrajine; 4) međunarodna uprava treba da pomogne formiranje privremenih institucija samouprave; 5) nakon ostvarivanja ovih osnovnih zadataka, preći će se na definisanje budućeg statusa Kosova i Metohije.

Ovi elementi Rezolucije 1244 su jasni i, reklo bi se, nepodložni proizvoljnom tumačenju. Odlučujuće je, dakle, ono što se događa u samoj stvarnosti Kosova i Metohije. Tu stvarnost je, međutim, dobrim delom oblikovalo delovanje civilne misije Ujedinjenih nacija. Od samog početka, na čelu sa svojim specijalnim predstavnicima, ova misija delovala je pre kao umišljeni dekolonizator nego kao sprovodilac striktnog zadatka dobijenog od Saveta bezbednosti UN. Nisu, dakle, samo kosmetski Albanci, njihovi politički lideri i lokalne institucije još od juna 1999. počeli da se ponašaju kao da je Kosovo već nezavisno, nego im je u tome naruku išla i civilna misija UN. U čitavom nizu svojih aktivnosti ona je delovala kao da je došla sa ciljem da uspostavi nove državne mehanizme unutrašnjeg upravljanja Kosmetom, čime je prekoračila svoje nadležnosti iz pomenute rezolucije. Uspostavljanje zasebnog carinskog sistema, uvođenje međunarodnih putnih isprava za građane Kosmeta, nove registarske tablice za saobraćajna vozila, poseban kod za PTT saobraćaj i poseban telefonski pozivni broj – sve to i još mnogo šta drugo predstavlja pre nove simbole nezavisnog Kosova nego uslove boljeg funkcionisanja javnih službi. Pokrajina se funkcionalno odvaja i udaljava od ostatka Srbije, čime se polagano stvara navika nezavisnosti od nje, koja zajedno sa ultimativnom političkom voljom doprinosi opštoj atmosferi svršenog čina.

Tako se u praksi jedno legalno međunarodnopravno stanje neprestano vraća u stanje onog početnog opravdanja za oružanu intervenciju. Kao da je negde bilo odlučeno da se Srbija za ono što je učinila Albancima na Kosmetu mora kazniti gubitkom ovog dela svoje teritorije. Razume se da stvari u međunarodnom pravu i međunarodnim odnosima tako ne funkcionišu, posebno nakon uspostavljanja međunarodnog poretka Ujedinjenih nacija. Nigde ne postoji ni najmanji nagoveštaj da bi se sukob države i nacionalne manjine na njenoj teritoriji mogao rešavati odvajanjem prostora na kome manjina živi od države. Na svetu, i u Evropi, postoji veliki broj konfliktnih situacija između države i nacionalne manjine i sama pretpostavka da bi se takav sukob mogao rešavati secesijom izaziva velike sumnje, otpore i odbijanja.

Ako si jači a nemaš pravo, pozovi se na moral

U slučaju Kosova i Metohije ovaj nedostatak legalnog osnova za podršku albanskom secesionizmu nadoknađivan je diskutabilnim moralnim razlozima i argumentacijom. Klasična oružana agresija nazvana je u tu svrhu humanitarnom intervencijom. I kao što biva, niko ovu supstituciju prava moralom nije bolje izrazio do jedan poznati humanistički filozof. Prihvativši zdravo za gotovo izveštaje sa terena, koji su zaista bili stravični, Jirgen Habermas je svojevremeno (aprila 1999. u nedeljniku Die Zeit ) svoj prilog razjašnjenju prirode NATO-intervencije naslovio na neobično ekspresivan način: «Bestijalnost i humanost – rat na granici prava i morala». Sve u svemu, Albanci su nezavisnost od Srbije zavredeli svojom žrtvom, svojom predanom gandijevskom borbom za slobodu, svojom neupitnom moralnom prednošću u odnosu na protivnika.

U ovom trenutku nema potrebe postavljati pitanje da li je stvarno tako i bilo. Zasad je dovoljno ustvrditi da je reč o superiornoj javnoj kampanji, koja je odnela ubedljivu prevagu u svetu i stvorila dovoljan osnov za intervenciju koja predstavlja presedan. Ali ne samo za oružanu intervenciju, već i za svekoliku instrukciju u pravcu praktične dekolonizacije, koja je uslovila stvarno ponašanje UNMIK-a na terenu. Smatralo se, naime, da će provalija između međunarodnog prava, korektno izraženog u Rezoluciji 1244, i političkog cilja nezavisnosti Kosova i Metohije moći da se prevaziđe uz pomoć autoritativno nametnutog načela pravičnosti. Drugim rečima, praktično ponašanje međunarodnog posrednika vodilo je tome da se elemenat 2) Rezolucije (garantovani suverenitet i teritorijani integritet SR Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore) i njen elemenat 5) (perspektivno otvaranje pitanja o budućem statusu pokrajine) dovedu u sklad na neobičan način: postizanjem nezavisnosti Kosova i Metohije.

Za ovakvu operaciju bilo je neophodno da se održi kontinuitet moralne prednosti Albanaca i posle uspostavljanja međunarodne uprave na Kosovu i Metohiji. Ta se pretpostavka, međutim, raspala kao sapunica svega nekoliko nedelja po dolasku misije Ujedinjenih nacija. Odgovor Albanaca bio je za međunarodne upravljače neočekivano brutalan – etničko čišćenje Srba, što je značilo ubistva i proterivanje, zaposedanje kuća, stanova i zemlje, vandalističko iživljavanje nad verskim objektima i kulturnim nasleđem Srba, čak i nad njihovim grobljima. U prvim mesecima, ovakvo ponašanje bilo je označeno kao «razumljivi revanšizam» (Bernar Kušner, prvi specijalni predstavnik), ali, kako je vreme odmicalo, većinski Albanci davali su sve manje šansi za planirano sprovođenje scenarija dekolonizacije. Sedamnaesti mart 2004. bio je njihov nož u leđa izvođačima njihove nezavisnosti. Čak je i najvećim pristalicama ovakvog jednostranog epiloga međunarodne misije postalo jasno da se situacije vremena «Milosrdnog anđela» i vremena «standarda pre statusa» suštinski razlikuju.

Greška od 17. marta

U tom međuvremenu došlo je do konsolidacije državne politike Srbije povodom njene južne pokrajine. Ni taj proces nije tekao linearno uzlaznom putanjom, ali trka s vremenom ipak nije izgubljena zahvaljujući krajnje netaktičnom ponašanju albanskog činioca. Trenutni bilans te politike sadržan je u opštoj političkoj saglasnosti oko neprihvatanja nezavisnosti Kosova i Metohije, direktnog uticaja na mogući proces decentralizacije unutar pokrajine i spremnosti na dijalog sa albanskim liderima i ostalim učesnicima o svim otvorenim pitanjima. Ne samo da je iskazana spremnost na odbranu državnih interesa u pokrajini, već takva spremnost zadobija pravo građanstva u okvirima složene svetske diplomatske scene. Ovi tokovi sa svoje strane značajno doprinose slici promenjene situacije, sa kojom se sada suočava međunarodni činilac. U ovom trenutku naša državna politika ušla je u fazu u kojoj i praktično-političkim, a ne samo međunarodnopravnim argumentima može da zastupa održivost unutrašnje veze elemenata 2) i 5) Rezolucije 1244. Naime, budući status Kosova i Metohije (elemenat 5) sada se mnogo konkretnije i realnije može zastupati i braniti u okviru načela o suverenitetu i teritorijalnom integritetu Srbije i Crne Gore (elemenat 2).

Sasvim je drugo pitanje predvidljivost ishoda procesa koji treba da rešava budući status Kosova i Metohije. Taj ishod nije izvestan, ali ni pitanje o ishodu nije više toliko jasno, pa ni opravdano, koliko je bilo pre svega dve ili tri godine. Akcije u ovom poduhvatu sada su podeljene između tri strane: međunarodne, naše državne i kosmetsko-albanske. I dok su stanovišta druga dva činioca jasna, ali i međusobno krajnje antagonizovana, stanovište prve strane doživljava određenu modifikaciju i unutrašnje usložnjavanje, zbog kojeg predvidljivost ishoda ostaje tema samo za političke propagandiste.

Izvesno je da Srbija i kosmetski Albanci ne mogu da reše svoja otvorena pitanja bez posredovanja međunarodne zajednice. Verovatno to neće uspeti ni uz ovo posredovanje ukoliko albanski predstavnici ne prihvate formu kompromisa, na koju je Srbija u potpunosti spremna. Utoliko stav posredujuće strane dobija na značaju u ovom kontekstu. Ali, kao što smo rekli, njen stav postaje sve manje jasan s protokom vremena. Za srpsku stranu to je za sada dobro, jer joj prethodna jasnoća međunarodnog opredeljenja apsolutno nije odgovarala. To opredeljenje, da podsetimo, u prethodnim godinama pretežno je bilo okrenuto nezavisnosti Kosova i Metohije. Sada takve otvorene tendencije više nema i ova vrsta postupne modifikacije našoj strani sasvim odgovara.

Ali niko ne može da kaže da se klatno konačno pomerilo ka odlučno neutralnom, to jest objektivnom stanovištu međunarodnog činioca. Efakat ignorantskog oportunizma još je jaka strana njegovog ponašanja u ovoj stvari. To možemo lako ustanoviti praćenjem načina na koji ovaj neophodni posrednik sprovodi sopstvenu politiku «standardi pre statusa». Kada bi ovde postojala minimalna doslednost, mi ne bismo ni govorili o budućem statusu Kosova i Metohiji, već bismo se krajnje ozbiljno držali teme o ispunjenosti standarda.

Borba oko standarda

Problem je relativno jednostavan, bar za razumevanje. Kosovo i Metohija daleko je i od minimalnog ostvarenja postavljenih standarda. Dosledna primena ove proklamovane politike međunarodne zajednice morala bi na neodređeno vreme da odloži razgovor o statusu, sve dok standardi ne počnu stvarno da se ispunjavaju. U proceni ovoga nema mesta proizvoljnosti. Privremene institucije kosmetske samouprave moraju biti multietničke i po sastavu, to jest reprezentativnosti, i u garantovanju neotuđivih prava Srba i ostalih manjinskih zajednica. Pravosuđe Kosova i Metohije moralo bi da bude i efikasno i etnički nepristrasno. Srbi bi morali da uživaju neograničenu slobodu kretanja. Njihov broj u pokrajini posle šest godina morao bi da bude bar dvostruko veći od sadašnjeg i svi povratnici morali bi da žive u svojim kućama i stanovima. Proces privatizacije ne bi smeo da atakuje na javnu svojinu Srbije i privatnu svojinu Srba. Kosovski zaštitni korpus ne bi bio vojnički ustrojen i naoružan, već samo spreman da reaguje na elementarne nepogode, što mu je jedini zadatak. I tako dalje.

Sve ovo nije slučaj na Kosovu i Metohiji i sve to nije teško opisati, izmeriti i oceniti. Ali, kako smo videli iz tehničkog izveštaja specijalnog predstavnika o ispunjenosti standarda, sve to nije teško ni falsifikovati. Sama mogućnost da se tako nešto učini, a nekmoli realnost već učinjenog, izaziva opravdane sumnje u poželjnu ulogu međunarodnog posrednika u bliskoj budućnosti. Generalni sekretar UN je, doduše, korigovao Petersenov izveštaj i imenovao posebnog specijalnog izaslanika za takozvanu sveobuhvatnu ocenu standarda. Ali i njegov mandat je određen rokom, koji ne narušava scenario po kojem bi razgovori o statusu trebalo da počnu nekoliko meseci posle iznošenja sveobuhvatnog izveštaja. Sve u svemu – septembar, oktobar. Kao da je strela odapeta i leti prema cilju.

Vidljivi bilans promene kod međunarodnog činioca jeste promenjena retorika, gde spada i povećano uvažavanje stavova Beograda. Iza toga stoje dve stvari: nemogućnost daljeg opravdavanja neuspeha kosmetskih Albanaca da pruže dokaz o svojoj sposobnosti da upravljaju pokrajinom, i respekt jedinstvene državne politike u Beogradu, spremne na politički dijalog i kompromisno rešenje. Ono što izaziva nelagodu kod najuticajnijih učesnika sa međunarodne strane jeste saznanje da mirno, trajno i sveobuhvatno rešenje ovog složenog pitanja traži vreme i strpljenje sve tri strane. Ovim resursom (vreme i strpljenje) sada raspolaže samo srpska strana. Sjedinjene Države iz svojih razloga traže relativno brzo rešenje. Evropska unija, po svojoj poslovično pratećoj ulozi kada je reč o dubljim balkanskim sukobima, manje-više sledi američki pristup. Rusija u ovom međunarodnom trouglu još ima najslabiji uticaj. Nije, međutim, nemoguće da rezultanta njihovog zajedničkog delovanja bude nešto veće strpljenje i odvojeno vreme, koje bi se posvetilo pregovaračkom procesu.

Najveći problem imaju kosmetski Albanci. Oni već šest godina žive u fikciji nezavisnosti koju su im stvorili drugi. Problem je u tome što ne mogu (sebi) da priznaju da ta nezavisnost nije ona prava, suverena i nepovratna, kakvu ultimativno hoće. Ali problem je i u tome što onaj koji im je stvorio fikciju nezavisnosti sada ne može da im otvoreno saopšti istinu. Naravno, ne treba potcenjivati realni položaj i stanje kosmetskih Albanaca. Ono je, objektivno gledano, užasno u svakom pogledu. Zato je opasno za Kosmet, za ostatak Srbije i za region. Što je najgore, albanski lideri na sebi svojstven način upravljaju ovom opasnošću. To je čak pozitivni politički parametar i za neke međunarodne učesnike. Oni dovoljan razlog za nezavisnost pokrajine nalaze u, kako kažu, frustriranosti albanskog stanovništva na Kosmetu. Uz dirljivu pretenziju na ozbiljno učešće u traženju rešenja, oni se, zapravo, ponašaju kao deca koja pred neprijatnim problemom pokrivaju oči rukama. Toliko o njihovoj ozbiljnosti. A još uvek ih ima mnogo.

I tako se vraćamo na početak ove priče. Kosovo i Metohija je sada problem ove generacije nas Srba i Albanaca. Ali taj problem nije nastao sa njom. Osnovna teškoća međunarodne zajednice je u tome što je ovaj problem definisala kao učinak vlasti Slobodana Miloševića. Zato je i pokušala da ga rešava u ključu likvidacije njegovog političkog nasleđa. Sadašnje međunarodne činioce bilo bi teško ubediti da je uticaj Josipa Broza ili Envera Hodže na ovaj problem bio gori od Miloševićevog. I zato bi taj pokušaj danas bio politički beskoristan. Za njih je dovoljno da se više udube u postojeću strukturu problema. U njoj je ionako sadržana prošlost. Takav pokušaj uverio bi ih da su u ime rešavanja ovog problema dovoljni mali, ali nepovratni koraci napred. Pitanje, dakle, nije da li ćemo pronaći magičnu formulu statusa Kosova i Metohije, nego da li ćemo pronaći način pomirenja interesa koji predugo stoje u totalnoj opreci.

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM