Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Serđo Maričić

Zašto Srbi kriju svoj plan i nerviraju Evropljane?

Nakon poslednjeg Koštuničinog obraćanja Savetu bezbednosti UN, Gordon Bardoš, direktor Hariman instituta iz Njujorka, ocenio je da je Koštuničina “odbrana suvereniteta Srbije na Kosmetu”, verovatno, najbolja moguća pravno-politička odbrana srpske pozicije u vezi sa budućim statusom Kosova, ali da naredni korak Srbije mora biti usredsređen na iznošenje realnog sadržaja predložene “suštinske autonomije” (1). Sa tim se slaže i Stiven Majer, profesor na odseku političkih nauka Univerziteta za nacionalnu odbranu u Vašingtonu : “Govor premijera Koštunice u Njujorku je bio veoma dobar početak; jasno su izneta legalna i politička prava Srbije u toj pokrajini, ali, to nije dovoljno - Beograd bi trebalo da pokaže spremnost za kompromisno rešenje i da iznese maksimalne ustupke u okviru tog kompromisa” (Voanews 10.11.2005).

Ipak, može se postaviti pitanje, zašto srpska strana ne bi “iskulirala” čitav pregovarački proces do kraja, držeći se striktno “međunarodnog prava” – Povelje UN, Završnog Helsinškog akta, Izveštaja Badinterove komisije, “srpske tapije na Kosovo”, Rezolucije 1244, itd? Pripremajući se za razgovore, srpski lideri su usvojili formulu "više od autonomije, manje od nezavisnosti". Oni time, kako smatra Tim Džuda, saradnik Instituta za izveštavanje o ratu i miru, „žele da spreče formalnu nezavisnost, istovremeno ostavljajući utisak da su fleksibilniji i razumniji od Albanaca, koji zahtevaju potpunu nezavisnost – odmah“. Ali, po njemu, ključne evropske i američke diplomate veruju da je srpska pozicija „prosto neodrživa, jer bi Albanci najverovatnije obnovili oružani sukob ako bi se Kosovo ponovo povezalo s Beogradom“. Džuda ukazuje da postoji mogućnost da bi Savet bezbednosti mogao da nametne svoje rešenje, pod pretpostavkom da se Srbija i kosovski Albanci prethodno ne dogovore. Takvo nametnuto rešenje bi moglo imati formu "uslovne nezavisnosti" (2). Time se, po Džudi, „Kosovo ne bi ponovo našlo pod srpskom vlašću, niti bi došlo do formalne podele Kosova“ (v. Tanjug 18.5.2005; Beta 4.6.2005 ), pri čemu je vreme vrlo bitan faktor.

Zbog čega je važno da se status Kosova reši što pre? “ Mislim da bi se time - obja šnjava Džejms Dobins, direktor istraživačkog Instituta za pitanja nacionalne bezbednosti i odbrane u korporaciji REND - pre svega, uklonila neizvesnost, u kojoj žive albanska i srpska zajednica na Kosovu.  Jer, sve dok Albanci strepe da Beograd želi ponovo da zavlada Kosovom, oni u srpskoj manjini vide produženu ruku Srbije. A sve dok se kosovski Srbi budu nadali da će ponovo biti pod vlašću Srbije, oni neće biti spremni na ustupke koji su nužni da bi srpska zajednica mogli da računa na bezbedan život na Kosovu” ( Voanews 10.08.2005). Svakako bi trebalo imati krajnje rokove, slaže se i Nikolas Gvozdev, urednik spoljnopolitičkog časopisa ” The National Interest ”, i objašnjava zbog čega: “U Iraku i Avganistanu bili su vrlo uspešni jasni krajnji rokovi koje je trebalo ispuniti, što je primoralo političke aktere da udju u dijalog. To se naročito odnosi na Avganistan, gde su razne frakcije, etničke grupe i zajednice bile primorane da saradjuju zbog rokova koji su morali biti ispoštovani. Suprotno tome, na Kipru, tokom proteklih 30 godina, zbog nedostatka rokova i neispunjavanja rezolucija UN, došlo je do prolongiranja konflikta, što je, tokom vremena, kao i na Kosovu, stvorilo igru političkog iščekivanja i anticipacije realizovanja problematičnih ciljeva.   Ako bi u pregovorima o Kosovu bili postavljeni čvrsti rokovi, koji bi od svih zajednica zahtevali jasne akcije, umesto stava isčekivanja, pregovori bi neminovno krenuli u dobrom pravcu” ( Voanews   8.2.2005 ) .

Zbog čega je međunarodnoj zajednici stalo da do rešenja dođe dogovorom srpske i albanske strane? Iako je pitanje konačnog statusa i dalje otvoreno, Vašington i Brisel se nadaju regionalnom rešenju, odnosno postizanju sporazuma izmedju Beograda i Prištine, jer bi to, kako kaže Džonatan Klark, spoljnopolitički analitičar u institutu Kejto ( KATO ), „dalo sporazumu trajan karakter , i ujedno bi se izbeglo nametanje rešenja, jer bi u tom slučaju obe strane već sledećeg dana nastojale da ga potkopaju i sabotiraju i da ono što su izgubile za pregovaračkim stolom, povrate, ako hoćete, putem sukoba“ ( Voanews 11.4.2005 ). Direktni pregovori su potrebni da se ne bi nametnulo rešenje spolja, smatra Martin Slezinger, direktor Odeljenja za istočnoevropske studije u vašingtonskom Centru Vudro Vilson, koji kaže da će biti potrebno „da se postepeno u pregovore uključe i predstavnici drugih zemalja regiona, na koje će ishod razgovora o statusu pokrajine imati neposredan uticaj . Reč je pre svega o zemljama sa albanskom manjinom, kao što su Makedonija, Grčka i republika Crna Gora. Drugim rečima, ishod razgovora se neće ticati samo Srbije i Kosova, već i šireg regiona“ (3)

Ali, lako je analitičarima reći da je potreban dogovor – problem je kako naterati dve strane da uopšte pregovaraju. Albancima je vraćanje statusa te pokrajine na stanje od pre 1999. godine podjednako neprihvatljivo koliko i Srbima proglašenje nezavisnosti. Kakvo bi rešenje moglo da bude?

Što se tiče srpske strane, kako kaže Dobins , “niko od srpskih političara ne želi niti veruje da bi Beograd mogao ponovo da upravlja Kosovom, ali se niko i ne izjašnjava o tome ko bi to, u stvari, mogao da čini umesto njih” ( Voanews 10.08.2005 ) . Roj Staford, profesor bezbednosne politike na Nacionalnom vojnom koledžu u Vašingtonu, smatra da mnogi srpski političari nisu spremni da se u potpunosti izjašnjavaju o raznim alternativnim solucijama za Kosovo, zato što su svesni nemogućnosti da Srbija, u doglednoj budućnosti, povrati svoju upravu nad Kosovom – “Odlučujući faktor je demografska situacija u toj pokrajini: više od 90 odsto stanovništva su Albanci, demografski priraštaj daleko je veći među Albancima nego Srbima, i broj manjinskog stanovništva u toj pokrajni će opadati, a ne rasti” ( Voanews 25.02.2005 ). S druge strane, Džon Zavales, stručnjak za Balkan, kaže da postoji samo jedan zvaničan dokument za vodjenje pregovaračkog procesa, a to je rezolucija UN 1244 – “Ako prihvatite model ponašanja Albanaca - prvo nasilna pobuna, zatim intervencija medjunarodnih snaga, progon pripadnika manjina, a onda uspostavljanje nezavisnosti - takav obrazac bi u budućnosti mogao veoma teško da se kontroliše bilo gde u svetu” ( VOA 1.4.2005 ). Štaviše, Kristofer Prebl ne veruje da bi u bliskoj budućnosti bilo u interesu bilo koga, Srba ili kosovskih Albanca, da Kosovo postane nezavisno – “Postoje brojni drugi primeri regionalnih etničkih grupa, koje žele da se otcepe, ali postavlja se pitanje, izmedju ostalog, da li su te etničke grupe i entiteti sposobni za nezavisnost. U stvari, veoma mali broj može da opstane nezavisno i ispuni medjunarodne standarde. Ne verujem da bi u bliskoj budućnosti bilo u interesu bilo koga, Srba ili kosovskih Albanca, da Kosovo postane nezavisno“ (4).

Tomas Meledi, saradnik vašingtonskog Instituta za svetsku politiku, smatra (v. Voanews 12.08.2005), „da je sasvim jasno da Kosovo nije spremno za nezavisnost”, te da bi takva odluka bila „preuranjena i loša odluka, posebno u svetlu brojnih nerešenih pitanja, medju kojima je najvažnije garantovanje gradjanskih i verskih  sloboda“. Po Melediju, na Kosovu „treba  poraditi na razvoju tolerantnosti, verske i civilne, što do sada nije učinjeno. Međunarodna zajednica mora da ostane u toj pokrajini još desetak godina i, naravno, njena nastojanja i akcije bi trebalo da budu daleko pozitivnija i delotvornija” . Međutim, Stiven Majer ne samo da ne veruje da će “super standardi” zaštititi prava Srba i drugih manjina, već tvrdi da ta priča ima drugu svrhu, jer - “kada govorite o “super standardima” i ljudskim pravima, nagoveštaj toga je da će u budućnosti na Kosovu biti uspostavljen politički establišment, koji neće biti srpski, već kosovskih Albanaca, pa je zaštita prava manjina nešto što će nova uprava morati da obezbedi . Drugim rečima, nagoveštava se nezavisnost Kosova koja mora da zaštiti prava manjina” ( Voanews 25.05.2005).  

Bilo kako bilo, nijedno rešenje za budući status Kosova neće biti donešeno pre nego što srpska strana iznese svoje argumente za i protiv. Međutim, iako je Srbija u poziciji da može realno da utiče na formu i sadržaj rešenja budućeg statusa Kosova - pa makar to rešenje išlo i u pravcu neke forme “ograničene nezavisnosti” - ma šta to značilo (5), postavlja se pitanje, da li će ona, svojim “nečinjenjem” i stalnim prolongiranjem (koje podseća na onaj žak-klajnovski usud - da, “Srbi nikada ne propuste priliku da propuste priliku…”), da se, praktično, odrekne te svoje mogućnosti?

Jer, osim stava o očuvanju državnog suvereniteta i “nepovredivosti granica”, kao i neophodnosti “sveobuhvatne decentralizacije” na Kosmetu, koji su već izazvali zanimljive komentare Solane (6), Petersena (7) ali i pojedinih “Kosovara” (8), srpski pregovarački tim je i dalje upadljivo uzdržan u pogledu iznošenja detalja svog plana (naši “pregovarači” su, inače, svoj drugi po redu sastanak proveli baveći se “administrativnim pitanjima”), što izaziva primetnu nervozu kod predstavnika SAD i, posebno, EU. Da raste nestpljenje međunarodne zajednice u vezi sa “srpskom uzdržanošću”, vidi se iz izjava visokih evropskih zvaničnika - Komesar za proširenje EU Oli Ren pre par dana je u Londonu izjavio “da je veoma važno da Beograd bude deo konstruktivnog dijaloga i da počne da iznosi svoje pregovaračke pozicije” (podvukao S.M.) , kako bismo mogli da ostvarimo napredak na pregovorima o statusu Kosova. ( Tanjug 11.12.2005). Članice Kontakt grupe su na prekjučerašnjem sastanku u Parizu upozorile da pregovori o statusu pokrajine, "moraju biti vođeni u duhu realizma i bez unapred zauzimanih stavova o zaključcima" tih pregovora (9) ( Beta 15.12.2005 ). Istovremeno, vodeći zvaničnici Evropske unije pozvali su blok od 25 evropskih zemalja “da se spreme da podrže najveću i najskuplju misiju” koja će početi čim se reši statusno pitanje međunarodnog protektorata UN na Kosovu, prenosi ISN Sekjuriti voč, navodeći da Visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbednost Havijer Solana i komesar za proširenje EU Oli Ren, u svom izveštaju kažu, “da će misija EU na Kosovu biti najskuplja i najzahtevnija operacija od kreiranja Evropske bezbednosne i odbrambene politike (EBOP)” (10).

Međutim, osim “nestpljive” EU, oko Kosova, kako kaže Stiven Majer, iznenada imate hiljade aktera. Pitanje Kosova, koje nije bilo ni na čijem radnom spisku, sada je iskrslo kao primarno”. U proces su uključeni UN, Kofi Anan, Savet bezbednosti, Evropska unija, kontakt grupa, regionalne zemlje, itd, što je, po Majeru, “novi problem i za Beograd i za Prištinu”. U svakom slučaju, važni akteri su EU, Kontakt grupa i, posebno, SAD, ali, ističe Majer, “najvažnije je da Beograd i Priština ne dozvole da budu pregaženi parnim valjkom medjunarodnih aktivnosti, jer sada sve angažovane strane žele da sebi pripišu odredjenu važnost i uticaj” ( Voanews 10.11.2005).

Ipak, iako će rešavanje statusa Kosova biti zajednički posao EU, SAD i Rusije, jasno je da će ključni akteri, od kojih će zavisiti uspeh pregovora, biti – Evropska Unija i Amerika. A srpski pregovarački tim ne samo da nije, do danas, upoznao domaću javnost sa svojim stavovima u vezi sa budućim statusom Kosova - osim što (ko)predsednik Tadić prošle nedelje govori o entitetima (što se u međunarodnoj javnosti odmah (zlonamerno?) protumačilo kao srpski plan za podelu Kosova), a već ove nedelje govori o tome kako Srbija želi da zadrži “celo” Kosovo - već je misteriozni srpski plan za Kosovo i dalje nepoznanica čak i pomenutim “ključnim akterima”- EU i SAD, zbog čega su, neki od njih, kao što je pomenuto, već prilično frustrirani.

No, ko im je kriv, kad ne razumeju srpski orijentalni spokoj i tradicionalni “osećaj za pravi trenutak” srpskih državnika! Zato, ako iz radoholičarske Evrope nastave “da nas nepotrebno požuruju”, ne treba da se začude ako im, uskoro, umesto traženih odgovora na pitanje - Kakav je, bre, vaš plan za Kosovo? , neko iz tabora srpskih pregovarača dobaci, onako, dinkićevski - “ Laki je malo nervozan!

 

Fusnote:

1. Gordon Bardoš je poznat kao jedan od najozbiljnijih i najoštrijih kritičara američke i evro-atlantske politike prema Balkanu, vid. njegov tekst “ Davos Man Meets Homo Balcanicus ”, u: The National Interest (Fall 2003), ali je, takođe, i oštar kritičar pogrešnog ponašanja srpskih političara, v. Problem javne diplomatije , Politika, 12.10.2005.

2. Tim Džuda objašnjava “sadržaj” uslovne nezavisnosti Kosova: Uslovna nezavisnost bi mogla da znači, na primer, da Kosovo ima stolicu u UN, ali i da neki međunarodni zvaničnik, poput Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, može biti imenovan sa ovlašćenjima da stavi veto na pojedine zakone. Većinski srpska i druga manjinska područja na Kosovu bi dobila široku autonomiju, a postojalo bi i snažno međunarodno vojno prisustvo na Kosovu. Ovo rešenje bi značilo da se puna nezavisnost odlaže, a Srbija bi mogla tvrditi da Kosovo "nije uistinu nezavisno", jer će zadržati pravo da se pita za neke stvari, na primer unutar autonomnih distrikta, ili na opštem planu, u oblasti obrazovanja za srpsku manjinu i održavanje srpskih manastira i crkava. S druge strane , s obzirom da će imati simbole suvereniteta i faktičku nezavisnost, Albanci bi mogli tvrditi da je Kosovo sada, zapravo, nezavisna država, ne računajući nekoliko čudnih ograničavajućih elemenata. Bilo kakvo nametnuto rešenje će u sebi sadržati implikaciju da će status Kosova, iza ove "tranzicione" tačke, biti ponovno razmatran, na primer kada čitav region bude bio spreman za pridruživanje Evropskoj uniji . Drugim rečima, to bi se moglo dogoditi oko 2014. godine najranije.

3. Ja lično smatram, a siguran sam i mnogi drugi, da ne postoji stvarno rešenje za Kosovo u smislu presecanja Gordijevog čvora . To je veoma teško i složeno pitanje koje će zahtevati dugo vremena, strpljenja i kompromisa. To pitanje se ne može rešiti za tri nedelje, kao što je to bio slučaj sa Dejtonskim sporazumom. (M.Slezinger, Voanews 19.09.2005)

4. Mislim da bi politika američke administracije da svaka etnička grupacija, koja želi da postane nezavisna, dobije to pravo - bio opasan presedan. To bi, prema nekim proračunima, obuhvatilo oko 5000 raznih etničkih grupacija širom sveta. Brojne mini države bi ohrabrile svoje gradjane da se identifikuju po etnièkoj pripadnosti i na taj način bi se povećala opasnost od nasilja i konflikata. Videli smo primere u Evropi od kraja drugog svetskog rata da su ljudi radi bezbednosti i blagostanja ostavljali po stranu svoj nacionalni i etnički identitet, što se pokazalo veoma uspešnim. Promeniti takav trend u Evropi i naglasiti nacionalistička stremljenja, bilo bi suprotno multietničkoj i multiverskoj Evropskoj uniji, i protivno bezbednosnim interesima Evrope, pa i svetske zajednice. (K.Prebl, Voanews 24.1.2005)

5. islim da su nezavisnost i suverenitet sinonimi, stoga mi se taj koncept čini besmislenim.  No, suverenost može biti ograničena .  Kosovo bi kroz dve-tri godine moglo da liči na Bosnu, koja je nezavisna država, ali na čije odluke može da utiče međunarodna zajednica i čiju bezbednost održavaju evropske, odnosno mirovne snage NATO- a.  Kosovo bi, uprkos takvoj ograničenoj suverenosti, imalo svog predstavnika u Ujedinjenim nacijama, bilo priznato od strane Svetske banke i drugih međunarodnih ustanova, i takođe imalo mogućnost članstva u Evropskoj uniji. ( Džejms Dobins, Voanews 10.08.2005)

6. Havijer Solana je u Prištini liderima kosovskih Albanaca rekao da u razgovorima o budućem statusu Kosova posebnu pažnju moraju da posvete pitanjima koje se tiču manjina - decentralizaciji i zaštiti kulturne baštine, upozorivši ih -"Ako se bilo koje nasilje, niskog ili visokog intenziteta ponovi, znate da će to verovatno biti početak kraja ovog procesa".   Takođe, Filip Goldberg, šef američke misije na Kosovu, smatra da će, u predstojećim pregovorima o budućem statusu, tri pitanja biće ključna - sam status Kosova, manjine (decentralizacija, zaštita kulturne baštine i religijskih objekata), kao i dalje međunarodno prisustvo. Goldberg je rekao, u razgovoru za Danas, da je nesporno dalje vojno prisustvo na Kosovu i da misija KFOR, odnosno NATO neće biti završena u nekoj skorijoj budućnosti, ali da da će civilnu misiju preuzeti Evropska unija, “zato što se ceo region - Makedonija, Srbija, Crna Gora - kreće ka evropskim i evroatlanskim institucijama” ( Danas 10/11.12.2005 ).

7. Soren Jesen Petersen objašnjava da, “pozicija Beograda u odnosu na Kosovo je u vezi sa teritorijom i vlašću. Čija je zemlja i ko njome vlada? Njihova pozicija je mnogo manje fokusirana na položaj i interese onih Srba koji su ostali da žive na Kosovu... Proces statusa, naravno, podrazumeva bavljenje ovim velikim pitanjima suvereniteta i vlasti, ali ispod površine proces je i u velikoj meri i o praktičnom aspektu života na Kosovu... Prema mom mišljenju, suštinski je bitno da se ovaj proces primarno vidi kao da je o ljudima, a ne samo o teritoriji - ostavimo istoriju”, rekao je šef UNMIK Petersen krajem prošle nedelje u Ženevi na konferenciji Centra za demokratsku kontrolu oružanih snaga ( Danas 10/11.12.2005 ).

8. Kosovski Albanci javno demonstriraju da nisu srećni (novom) politizacijom pitanja decentralizacije. Prema rečima Ljutfija Hazirija, kosovskog ministra za javnu administraciju, “princip etničke podele” neće dovesti do stvaranja multietničkog Kosova, već će samo očuvati i pogoršati već postojeće stanje. "Cilj je da se situacija poboljša stvaranjem više od 30 novih opština, kao i da se Priština reorganizuje na nivou grada u kojoj bi jedna opština bila većinsko srpska (Gračanica)", kaže Haziri u razgovoru za Danas ( 10/11.12.2005 ), vođenim u njegovoj kancelariji u Prištini, najavljujući da za mesec dana treba da se pojavi i novi zakon o lokalnoj samoupravi. Prema njegovim rečima, “postoji jedan konstantni procenat populacije kosovskih Srba, njih oko šest procenata, koji nikada nisu napustili Kosovo, i to su ljudi koji žele da ostanu i žive tamo”. Haziri, inače, tvrdi da, “Beograd svojom politikom smanjuje broj Srba na Kosovu”, dok lideri kosovskih Srba “nemaju političku mudrost da odlučuju u svoje ime”.

9. "Pregovori se moraju odvijati uporedo sa sprovođenjem standarda", a "svaka strana mora delovati konstruktivno", navodi se u saopštenju Kontakt grupe ( Glas 15.12.2005 ). Sastanak u Parizu je održan na nivou direktora političkih direkcija ministarstava inostranih poslova zemalja Kontakt grupe koji su, o prvim kontaktima s Beogradom i Prištinom i razvoju na Kosovu, razmenili mišljenje s Ahtisarijem i šefom Unmika Petersenom.

10. Među preporukama Solane i Rena jeste i da NATO ostane na Kosovu i Metohiji i posle određivanja budućeg statusa. EU bi preuzela deo angažmana Unmika i OEBS, dok bi angažman EU trebalo da se odvija kroz kancelariju ličnog izaslanika Havijera Solane i kancelariju Evropske komisije ( v . Danas 12.12.2005 ).

 
     
     
 
Copyright by NSPM