Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Miroslav Samardžić

Pregovori o statusu Kosova i politizacija incidenata u Vojvodini

Ovih dana nekoliko mađarskih političkih organizacija obnovilo je   zahtev za uspostavljanje trovrsne autonomije. Ovakvi zahtevi od početka devedesetih iznošeni su u više navrata u raznim varijantama. Teritorijalna autonomija odnosila bi se na osam opština u kojima Mađari imaju apsolutnu ili relativnu većinu (Ada, Bečej, Senta, Kanjiža, Čoka, Bačka Topola, Subotica, Mali Iđoš), a u nekim projektima pominje se i deveta opština, Novi Kneževac u kojoj većinu stanovništva čine Srbi. Teritorijalna autonomija nije pravno obavezujući instrument manjinske zaštite, ali postoji u nekim evropskim državama (Alandska ostrva u Finskoj, Južni Tirol u Italiji). Smatram da bi stvaranje ovakve autonomije na severu Vojvodine više problema stvorilo, nego što bi rešilo. Na rečenom području živi oko 60% vojvođanskih Mađara, dok su ostali rasuti po Bačkoj i Banatu. Podeljeni bi bili i Hrvati i Bunjevci koji su skoncentrisani u Subotici koja bi bila u okviru autonomije i Somboru koji je izvan nje.  

  Na području navedenih osam opština Mađari čine nešto više od polovine stanovništva, oko četvrtinu čine Srbi, a ostalo su pripadnici drugih manjina. To znači, ako bi se formirala mađarska teritorijalna autonomija veliki broj pripadnika nemađarskih etničkih grupa našao bi se pod mađarskom dominacijom, tj. stvorio bi se problem položaja manjine unutar manjine. Treba naglasiti da vojvođanski Mađari već ostvaruju pravo na teritorijalnu autonomiju u opštinama u kojima čine većinu stanovništva i u AP Vojvodini. Da bi izbegao prigovor da će u mađarskoj teritorijalnoj autonomiji postojati dominacija Mađara nad ostatkom stanovništva Kasin SVM u svom poslednjem programskom dokumentu izbegava upotrebu etničkog predznaka za ovu teritorijalnu jedinicu i naziva je Severnom multietničkom regijom. U ovom dokumentu Vojvodina se gotovo i ne pominje.

Personalna autonomija značila bi da sami pripadnici manjina upravljaju institucijama od značaja za očuvanje nacionalnog identiteta (obrazovanje, kultura, informisanje...). Ovakva samouprava delimično već postoji u nacionalnim savetima, koji doduše nisu demokratski konstituisani, a po Zakonu o pravima nacionalnih manjina mogu imati značajna ovlašćenja. Ideju personalne autonomije razvio je austrijski marksista Karl Rener početkom dvadesetog veka u nastojanju da spasi Austrougarsku od raspada. Personalna autonomija podrazumeva da se ustanove posebni birački spiskovi za svaku manjinu, te da se na posebnim, manjinskim izborima konstituišu njeni organi. Po mom mišljenju još uvek je rano za ustanovljavanje ovakve vrste autonomije zbog toga što su etnički odnosi na celom Balkanu i dalje vrlo nestabilni zbog događaja devedesetih. Fragmentiranje infrastrukturnih sistema kao što je obrazovanje moglo bi biti uvod u dalje fragmentiranje društva. Ako bi se obrazovni sistem podelio po etničkim grupama, ti zasebni obrazovni sistemi sigurno bi bili etnocentrično obojeni, što bi verovatno vodilo daljem pogoršanju etničkih odnosa u Vojvodini. Smatram da bi najbolje bilo da se u doglednoj budućnosti zadrži postojeće rešenje, tj. da država, odn. pokrajina organizuju nastavu na jezicima manjina u okviru jedinstvenog školskog sistema, a da pripadnici manjina imaju mogućnost da učestvuju u upravljanju školama, donošenju školskih programa itd. Naravno, mora se voditi računa o tome da nastavni programi ne budu etnocentrični, da se škole ne pretvore u institucije čiji jedini cilj je razvoj nacionalnog identiteta. Neophodno je u školama raditi na razvoju lojalnosti ne samo prema svojoj etničkoj grupi, nego i političkoj zajednici kao celini. Treba jačati i ono što ljude spaja, a ne samo insistirati na onome što ih razdvaja.

Razlog zbog koga je ovo pitanje ponovo otvoreno su pregovori o Kosovu. Manjinski lideri smatraju da je sad zgodan trenutak da se napravi paralela. Naime, ako Srbi dobiju svoj entitet na severu Kosova onda bi i Mađari mogli da izdejstvuju slično rešenje na severu Bačke.

Prilike na Kosovu i Vojvodini su različite. Na Kosovu postoji drastičan etnički sukob, u Vojvodini ga nema, pa zbog toga nije moguće praviti simetrična rešenja. Rešenje koje odgovara u jednoj situaciji može proizvesti štetne posledice u nekoj drugoj situaciji.

Pokušaj simetričnog tretiranja Kosova i Vojvodine verovatno je jedan od razloga prenaglašavanja tzv. incidenata u Vojvodini. Naime, da bi se izdejstvovalo radikalno rešenje za Vojvodinu (etničko razdvajanje), stanje se mora prikazati što je moguće gorim. Bez sumnje pojedinačni incidenti u Vojvodini postoje, sistem manjinske zaštite nije savršen, ali, srećom stanje u severnoj pokrajini znatno je bolje nego na Kosovu. Primer koji pokazuje kako se može manipulisati incidentima je Izveštaj pokrajinskog ombudsmana za 2004. godinu. (1) Između ostalog, kao jedan od slučajeva napada na pripadnike manjina navodi se da je 27. maja 2004 u Zrenjaninu napadnut paroh katoličke crkve Jene Tica. Prilikom pokušaja da spreči pljačku u parohiji crkve, paroh je zadobio teže telesne povrede, kaže se u izveštaju. Ombudsman očigledno previđa da motiv napadača nije etnička mržnja, nego pljačka, izostavlja da je počinilac primereno kažnjen i da nije srpske nacionalnosti.

U izveštajima nevladinih organizacija o incidentima ima puno razlika i protivrečnosti. Tako na primer Hjumen rajts voč navodi da su napadači na pripadnike manjina procesuirani, ali samo prekršajno, što je po mišljenju ove organizacije neadekvatno. Druge organizacije, pa i izveštaj ombudsmana ne navode podatke o eventualnom krivičnom ili prekršajnom gonjenju počinilaca. To je nedozvoljivo. Da bi se neki događaj proglasio etničkim incidentom moraju se pedantno istražiti motivi i navesti podaci o reagovanju nadležnih organa.

Selektivnost je vidljiva i po tome što ni manjinske ni nevladine organizacije ne kritikuju pokrajinske organe kada one nekim svojim odlukama povređuju prava manjina. Tako je na primer pokrajinska skupština 2004. godine donela Odluku o izborima po kojoj je cenzus na pokrajinskim izborima na proporcionalnoj listi iznosio 5%. Sve vojvođanske manjine osim Mađara čine ispod 3% stanovništva. Ovakvom odredbom manjinske   političke organizacije onemogućene su da samostalno ističu svoje izborne liste čime je povređeno njihovo pravo na efikasno učestvovanje u javnim poslovima. Pa ipak, ni nevladine organizacije ni pokrajinski ombudsman ne ukazuju na ove povrede. Razlozi su politički. Cenzus od 5% trebalo je da spreči pluralizaciju mađarske političke scene, tj da onemogući manje mađarske partije da dobiju poslanike. Drugi razlog je da se obezbede glasovi za Čankovu autonomašku listu. Naime, da su Bunjevci, Hrvati, Rumuni, Slovaci imali svoje liste automomaši bi sigurno dobili manje glasova.

Ombudsman ne bi smeo da bude politički pristrasan, morao bi reaguje kad god neka povreda ljudskih prava postoji.  

 

1. www.ombudsman-apv.org.yu

 
     
     
 
Copyright by NSPM