Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Marija Šajkaš

Pogled na Južnu Koreju

Dovoljna je samo jedna vožnja podzemnom železnicom u Seulu da bi čoveku postalo očigledno zbog čega je Južna Koreja jedna od država sa najbržim prvirednim rastom na svetu. Ne radi se, dakle, samo o tome da supersonično dizajniran metro koji godišnje preveze jednu ipo milijardu ljudi funkcioniše bes-pre-kor-no. Nije toliko impresivna ni činjenica da se svaka sledeća stanica najavljuje na korejskom i engleskom, audio i vizuelno, niti to što za relaksaciju putnika u vagonima diskretno svira klasična muzika, dok je na monitorima u kupeima moguće pratiti vesti, reklame i muzičke spotove. Nije čak ni stvar u tehnološkim dostignućima, do sad masovno viđenim uglavnom u SF-filmovima, tipa ogledala koje se pred vašim očima pretvara u reklamu, odmaknete se a ono opet ogledalo, ili u pokretnim trakama na koje je dovoljno stati, i one će vas transportovati do mesta gde presedate na sledeću liniju metroa... ne, ne, na stranu sve to dragi Votsone, rešenje je u – ljudima.

Na peronu, pre svakog ulaza u voz, precizno su označena mesta na kojima treba da stoje i čekaju stariji građani, gde ostali putnici, a gde invalidi. Ljudi stoje i čekaju u redu, a u voz ulaze disciplinovano i bez guranja. Čak je i na običnim stepenicama obeležen pravac kretanja, pa se većina žitelja Seula levom stranom žustro penje, dok desnom trče nizbrdo. Kao po komandi, mlađi starijima ustupaju mesto, što je nasleđe konfučijanizma na kome je utemeljena savremena Koreja. Čini se kako su se tokom korišćenja metroa razvila i neka nova, nepisana pravila, pa je uobičajena pojava da putnici koji pročitaju novine iste lepo slože, stave na policu iznad sedišta da bi ih pokupio i pročitao u vozu neki sledeći putnik. Takođe je fascinantno to što su gotovo sve ulice četvrtog grada po broju stanovnika na svetu (10 miliona stanovnika), baš kao i podzemna železnica, za razbarušene balkanske standarde pedantno čisti, te da je većina podzemnih stajališta ukrašena cvećem, dok je ponegde postavljen i akvarijum.

TV i filmovi na mobilnom telefonu

Kako Južnokoreanci u svemu vide potencijal za biznis, pojedine ulice i većina metro stanica preko dana postaju prave male tržnice sa načičkanim legalnim i ilegalnim tezgama na kojima je moguće kupiti skoro sve – od lepeze koja je u Koreji, s obzirom na visoke temperature i nivo vlage u vazduhu, ne samo ukrasni već i upotrebni predmet, preko omiljene poslastice, sladoleda od zelenog čaja, do ukrasa za mobilne telefone. Ovaj artikal, najčešće u vidu narukvice ili priveska od šarenih traka i perlica koji još uvek nije dovoljno poznat u Evropi ili Severnoj Americi, toliko je popularan u Južnoj Koreji, da se njihovi mobilni telefoni već proizvode sa kukicom za ukras. Podatak da su Južnokoreanci toliko vezani za svoje mobilne telefone prestaje da čudi ako se ima u vidu da su neke od opcija koje nude lokalni provajderi plaćanje bankarskih i drugih računa, video-telefoniranje, te gledanje TV programa pa čak i određenog broja filmova... sve u sklopu mobilnog telefona. Dodajmo još i to da bez obzira na masovnu upotrebnu mobilnih telefona, jedva da se primećuje da Korejanaci telefoniraju, jer to čine uvek u pola glasa i sa obaveznom rukom preko usta.

Dodajmo odmah da je sva prilika da kad telefoniraju, Koreanci to najčešće čine – zbog posla. U poređenju sa Evropom, ovde se radi brže, duže i više. Obavezno radno vreme iznosi 8 časova dnevno 5 dana u nedelji plus 4 sata subotom, međutim svaki Korejanac koji je na iole odgovornijem položaju na poslu, ostaje bitno duže. Noćna šetnja pojedinim delovima Seula otkriva neprirodno mnogo svetla najviše usled brojnih neonskih reklama koje su često postavljene jedna na drugu, ali je izvesno i da deo svetla dolazi i iz velikih poslovnih zgrada u kojima ljudi rade često i iza ponoći.

Ali, baš kao i u većini SF-filmova, i ovde postoji – peripetija. Dovoljno je da se vratimo u podzemnu železnicu i primetićemo da je uz već opisano cveće, ribice i sladoled od zelenog čaja, obavezan dekor svakog perona staklena vitrina u kojoj su uredno poslagane gas-maske. Malo pažljiviji pogled otkriva još i protivpožarne aparate, šlemove kao i detaljno upustvo u slici i reči o tome koji su pravci evakuacije u slučaju bombardovanja.

Poslednjih pedesetak godina, stanovnici Južne Koreje žive u strahu od biološkog, hemijskog, a nešto duže od decenije i od potencijalnog nuklearnog napada od strane jedinog suseda – Severne Koreje. Upravo su u toku «Razgovori Šestorice», inicirani 2000. godine, u kojima učestvuju predstavnici obe Koreje, Kine, Japana, Rusije i SAD i čiji je cilj mirno nuklearno razoružanje Severne Koreje.

SAD ili Staljin?

Kao jedinstvena i suverena država Koreja je postojala stolećima. Prosperitet Koreje se posebno vezuje za Džoseon dinastiju koja je vladala poluostrvom od 1392. godine pa sve do savremenog doba. Tokom 1910. godine, Japan je anektirao čitavu teritoriju i ostao da vlada Korejom sve do poraza u Drugom svetskom ratu. U sklopu razoružavanja Japana, američke i ruske vojne snage su 1945. godine ušle u Koreju, Sjedinjene Države na južni, dok je Sovjetski Savez zauzeo severni deo poluostrva. Protivno želji naroda Koreje, i uprkos rezoluciji Ujedinjenih nacija od 14. septembra 1947, tokom 1949. godine osnovane su dve države Koreje, jedna sa društvenim uređenjem po ugledu na SAD, druga – prilično verna kopija Staljinove Rusije. Nakon što su se velike sile povukle, Severna Koreja je, pomognuta SSSR-om, napala južnog suseda. Nedugo potom, u tzv Korejski rat (1950-1953.) uključile su se SAD i trupe UN. Južnokrejski saveznici su stigli do Pjongjanga i kineske granice, i pre nego što će ujedinjenje biti proglašeno, u rat se uključila komunistička Kina, stavši na stranu Severne Koreje. Bio je to sukob dva bloka, rat između dve ideologije, dva oprečna pristupa životu, čija je posledica nasilno razdvajanje jednog naroda.

Bez obzira na to što je kolektivno sećanje na Japan kao kolonijalnu silu, te na Kinu kao glavnu prepreku ujedinjenju države, veoma jako, te što se uspomene na to čuva gotovo svaki istorijski spomenik, daleko najveći broj posetilaca Seula su upravo Japanci i Kinezi. Koliko turizam Južne Koreje zavisi od ova dva naroda, najbolje govori podatak da je na apsolutno svim turističkim destinacijama u Seulu, sve ispisano na tri jezika: kineskom, japanskom i engleskom.

Dok je Južna Koreja, koja je 60-tih godina po ekonomskom razvoju bila bliska Gani i sličnim zemljama Afrike, danas jedanaesta država po ukupnom nacionalnom dohotku, ispred Švajcarske, Austrije ili Belgije, te se može podičiti da je država koja ima najveći broj internet priključaka po broju domaćinstava na svetu, njen severni sused beleži negativan ekonomski rast.

Ideologija Severne Koreje se temelji na kolektivizmu, trijumfu radničke klase i slepoj predanosti «ocu nacije». Okosnicu njene «sunčane politike» (zvaničan naziv) čini uverenje o samodovoljnosti Severne Koreje, zabrani bilo kakvih spoljnih uticaja, te genijalnosti doživotnog «voljenog vođe» Kim Džon-ila, koji je sudeći prema zvaničnim biografima, u dve godine, u pauzi između važnih državnih poslova, stigao da komponuje 6 opera i projektuje jednu od najviših građevina u Pjongjangu. Iako je među Korejancima tradicionalno najviše budista i hrišćana, u Severnoj Koreji je zakonom zabranjeno ispovedanje bilo koje religije. Isto važi i za slušanje inostranih radio-stanica, nošenje odeće od teksasa, dok su ženama zabranjene kratke suknje.

Krajem 90-tih, a posebno nakon neuspele privredne reforme 2002. godine, mali broj humanitarnih radnika kojima je bio dozvoljen ulazak u Severnu Koreju vratio se kući sa alarmantnim vestima. Prema zvaničnim južnokorejskim procenama do sada je oko 2 miliona žitelja Severne Koreje preminulo od gladi.

Sever pravi tunele, a jug novac

Jedina tačka susreta dve Koreje je «demilitarizovana zona», popularno skraćena u DMZ - 4 kilometara široka granica razdvajanja dve države. Kraj ove, u suštini ničije zemlje, sa južnokorejske strane već decenijama patroliraju snage Ujedinjenih nacija, pri čemu su najbrojniji vojnici američkog kontingenta. Poslednjih meseci ih zamenjuju pripadnici oružanih snaga Južne Koreje, a ako je za verovati seulskim turističkim vodičima, razlog je to što je većina jedinica SAD-a hitno premeštena u Irak. Na svakom koraku je sve očiglednije da je davno prošlo vreme kad bi nemir na DMZ ugrožavao svetski mir, ideja koja je 2002. godine ekranizovana u serijalu o Džems Bondu. Svojevremeno mesto odmeravanja snaga dva bloka, upkos bodljikavoj žici i prisustvu oklopnih vozila i oružanih snaga, DMZ danas više podseća na zabavni park. Dok ulazimo u vozić koji vodi u jedan od četiri otkrivena tunela koje su Severnokoreanci tokom ranijih decenija iskopali sa idejom da tajno pređu ispod DMZ-a i osvoje Južnu Koreju, naš vodič i nehoteći sažima logiku na kojoj počiva funkcionisanje Južne Koreje: «Severna Koreja je pravila tunele, a mi sad na tim tunelim pravimo novac».

Dok hodamo DMZ-om, vodič nam skreće pažnju na to da sa desne strane možemo da vidimo zastavu Severne Koreje koja je dugačka 32 metra, a široka 28, te teška 25 kilograma. Očekujući još jednu priču o naprednim tehnologijama, možda o optičkoj napravi koja meri težinu na daljinu ili već nešto slično, pitam vodiča otkud to da su mu poznate precizne dimenzije. «Pa kako da ne znam», odgovara mi Čarli, Južnokorejanac srednjih godina koji se ni ne trudi da strance nauči da pravilno izgovaraju njegovo korejsko ime, «čim su podigli zastavu njihov radio je samo o tome izveštavao! Javljali su da su radnici Koreje napravili najveću zastavu na svetu!» Čarli dodaje kako je za posao vodiča veoma važno da je u toku, i da zbog toga on redovno sluša radio-program Severne Koreje. Prošle nedelje je, kaže, glavna vest bila da su naučnici Severne Koreje izmislili piće nalik koka-koli, samo bolje. Nazvali su ga, kaže, «Kok».

Pozitivni primeri saradnje

Pre svega zahvaljujući biznismenima kao što je Chung Ju Jung, osnivač «Hyundai» koorporacije, inače rodom iz severnog dela poluostrva, od 2000. godine su intenzivirani kontakti dve Koreje. Od tada, Južna Koreja obezbeđuje severnom susedu pomoć u hrani i struji, u zamenu za obustavljanje nuklearnog programa. Prošle godine je saradnja dobila i konkretni oblik kad su na teritoriji Severne Koreje Južnokoreanci izgradili «Kaesong» fabrički kompleks. Danas kompleks zapošljava žitelje Severne Koreje, koji proizvode artikle za Južnu Koreju i inostranstvo. Poseban kuriozitet predstavlja i podatak da je pre mesec dana Kim Džon-Il lično primio predstavnika «Hyundai» korporacije, te dao pristanak za organizovanje turističkih poseta nekolicini lokaliteta u Severnoj Koreji, među kojima i Pjongjangu.

Pitanjem međukorejskih odnosa se u Južnoj Koreji bavi ministarstvo za ujedinjenje i ono trenutno ima pune ruke posla. Prema zvaničnim procenama, naime, još uvek je oko 10 miliona Korejanaca odvojeno od svojih rođaka. Tokom 2000. godine je upriličen i prvi susret oko 6 000 srodnika. Za sredinu avgusta ove godine planira se video konferencija rođaka s obe strane granice, i u tu svrhu je Južna Koreja već postavila optički kabl preko granice. Šezdeset godina nakon što su Sovjeti presekli telefonske žice izmedju dve Koreje, rođaci rastavljeni bodljikavom žicom će bar moći da pričaju telefonom.

Povodom mogućnosti ujedinjenja dve države, Južnokoreanci su zvanično prilično uzdržani, a istraživanja javnog mnjenja pokazuju da više od 30 odsto mladih nema nikakvog sentimenta prema sunarodnicima s druge strane granice. Dva najčešća argumenta su bojazan da južnokorejska ekonomija još uvek nije dovoljno jaka da bi bez finansijskih posledica podnela ujedinjenje, te strah da bi Severkorejanci loše uticali na južnokorejsku demokratiju. Sa druge strane granice, pak, raste broj onih koji reskiraju život ne bi li pobegli od gladi, bede i autoritarnog partijskog režima. Južna Koreja prihvata prebegle iz Severne Koreje i uključuje ih u programe rehabilitacije. Svakom obezbeđuje i oko 800 američkih dolara kako bi počeli život iz početka, svota koju većina iskoristi da bi platila krijumčare da preko granice prošvercuju i iz komunističkog raja izvuku bar još jednu osobu.

(01. 08.05)

(Autor je novinar i postdiplomac Međunarodnih odnosa na Novoj Školi u Njujorku)

 
     
     
 
Copyright by NSPM