Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Branislav Ristivojević

Povodom predloga zakona o visokom školstvu

U našoj akademskoj javnosti već nekoliko godina vodi se debata o tzv. bolonjskom procesu. Pod ovim pojmom njegovi sledbenici podrazumevaju, navodni, proces objedinjavanja evropskog visokoškolskog prostora u jednu celinu, a sve osnovano na jednom dokumentu iz 1998. godine pod nazivom Bolonjska deklaracija. Ovaj dokument, navodno, predstavlja kamen temeljac za reformu visokog obrazovanja u ujedinjenoj Evropi. Okončanjem ovog procesa biće moguće započeti studiranje na visokoškolskoj ustanovi u jednoj evropskoj zemlji, a završiti ga u drugoj. Diplome će se, navodno, jednako vrednovati bez obzira gde su stečene. Ovaj proces je opšte evropski i uživa podršku svih evropskih zemalja i institutcija Evropske unije ističu njegovi zagovornici. Ona država koja se u njega ne uključi, navodno, neće moći da uđe u Evropsku uniju.

Sledbenici ovog procesa u Srbiji su već počeli sa diferencijacijom nastavnog kadra na našim fakultetima. Sami sebe ponosno nazivaju Bolonjcima, a one koji se usude da kritikuju ovaj navodno reformski proces, uz podsmeh, nazivaju Antibolonjcima.

Šta se krije iza ove lažne dileme koja se nameće univerzitetskim radnicima-za ili protiv Bolonjskog procesa?

Na prvom mestu treba ukazati na izvor predloga. U pitanju je predlog koji je 2002. godine izrađena u ministarstvu prosvete za mandata DOS-ove vlade. Tada nije prošao skupštinsku proceduru iz razloga koji sad nisu važni. Danas nam se vraća našminkan i doteran kao da je u pitanju potpuno nov predlog.

Iza predloga zakona idejno stoji Građanski savez Srbije ili bolje reći politička opcija moderne ekstremne levice. Danas Građanski savez Srbije skoro da ne postoji i najveći deo njegovih članova je prešao u Demokratsku stranku, ali ideje koje stoje iza ovog predloga su preživele. Prelaskom najviđenijih članova GSS u DS politička opcija koja je idejni kreator ovog predloga zakona samo je dobila na snazi, a DS je dobila prilepak na svom telu. Nekada su kao stranka opstajali na telu DOS-a i preživljavali na političkoj sceni. Sada je DOS mrtav i više nemaju razloga da ga se drže. Zato su promenili ruho i umesto da politički deluju i bore se kroz stranku u opoziciji pretrčali su u komfor i lagodnost stranke čiji je član predsednik Srbije i koja još uvek ima značajnu meru uticaja u javnom životu. Time su svoja stara tela i umorna lica okupali u izvoru mladosti i pokušali da im udahnu nov život, a svojim političkim idejama novi početak.

Naš narod kaže: Ne može od babe devojka. I mudro primećuje: Vuk dlaku menja, ali ćud nikada.

Kada pokušamo da ogolimo glavne protagoniste tzv. Bolonjskog procesa u Srbiji videćemo da su u pitanju ljudi koji su nekada bili članovi Saveza komunista. I to ne obični članovi već partijski sekretari, bičevi diferencijacija, pravoverni sledbenici ideja koje nemaju alternativu i sistema koji će zauvek opstati. Organizaciono su pripadali partijskim ćelijama na Univerzitetima. Odatle se i dobro poznaju i današnja partijska razlike im nisu problem da sarađuju. Ovo je prirodno jer su odrasli na istim vrednostima pa se zahvaljujući tome savršeno razumeju. Oni su uvek u pravu, a njihove ideje su uvek bez mane. Vreme uvek počinje od njihovog dolaska na vlast. Svi njihovi protivnici ne zaslužuju mesto na političkoj sceni Srbije ili barem u javnom životu. Već su pokušali sa Zakonom o lustraciji da organizuju nove političke progone, slične onima posle Drugog rata. Lustracija je trebala da iz društva ukloni sve glasove onih koji drugačije misle. Fizičke eliminacije neistomišljenika danas nisu moguće, ali moralne ili etičke jesu. Sve davno ustaljene i dobro proverene institucije u srpskom društvu im ne znače ništa. Šta bi im i značile kada oni grade novi svet i novi poredak? Taj novi svet će biti bolji i pravedniji i u njemu će sve staro propasti ili nestati. One institucije postojećeg društva koje ne nestanu same od sebe ili ne pristanu da se same ugase biće zamenjene novim i savremenijim. One koje ne mogu da se unište jer se ne daju fizički srušiti biće reformisane. U odsustvu novih ideja oni će probati da nam prodaju stare zaogrnute u reformsko ruho. Kao što je nekada u vreme Miloševićeve vlasti parola «Mir nema alternativu» bila nedodirljiva i svako ko se usudio da kaže nešto protiv mira na Miloševićev način bio proskribovan u društvu, tako je i danas sa parolom «Reforme nemaju alternativu» koja je lansirana u vreme DOS-ove vlade. Ko pokuša da udari na «reforme» biva skrajnut iz društva, obeležen etiketom antireformiste, nazadnjaka, mračnjaka i biva proskribovan. DOS-ove vlade više nema, ali je politička matrica i obrasci stvoreni u vreme Saveza komunista su opstala, kako u vreme DOS-a, tako i danas, kroz komunističku svest ljudi koji su se infiltrirali u proces donošenja odluka u našem društvu.

Nažalost, u oblasti obrazovanja rečeni oblik svesti je preovladao i njegov proizvod jeste DOS-ov predlog zakona doteran i našminkan. Izložićemo u grubim crtama karakteristike ovog zakona i pokazaćemo kako one podsećaju na institucije iz komunističkih i socijalističko-samoupravnih vremena tako bliske novim političkim komesarima ekstremne levice.

1. Zakon predviđa ukidanje svake samostalnosti fakulteta i njihovo pretapanje u univerzitet. Fakulteti više neće imati status pravnih lica, neće upravljati niti odlučivati. Ovo se odnosi kao na nastavno-naučne funkcije fakulteta tako i na klasične upravljačke-menadžerske. Sve ove funkcije prelaze na Univerzitet. Ako je do sada Univerzitet bio asocijacija samostalnih fakulteta sada će biti jedno pravno biće. Ovim zakonom stvara se koncept univerziteta sa po pet ili deset hiljada zaposlenih. To bi trebale da budu ogromne organizacije raznorodnih struka i znanja. Univerziteti bi ličili na holding kompanije koje u svom sastavu imaju desetine različitih manjih preduzeća sa različitim poslovnim delatnostima. Ovakvi univerziteti bi ličili na kombinate iz socijalističkog samoupravnog perioda. Univerziteti-kombinati. Verovatno bi bili podeljeni na fakultete-SOUR-e, a ovi na katedre-OOUR-e.

2. Ovakvu organizaciju bi bilo skoro nemoguće delotvorno sprovesti u život. Zamislite kako bi samo izgledale sednice nastavno-naučnog veća takvog univerzitea! Izbori u zvanja za desetine različitih struka na istom mestu i od istih ljudi!!! Nemoguće je sa jednog mesta upravljati sa 13 različitih fakulteta različitih struka (Univerzitet u Novom Sadu). Ovako nešto moguće je samo ako se stručni kriterijumi u nastavno-naučnim poslovima u potpunosti zanemare. Na primer, planove i programe neće više donositi nastavno-naučna veća fakulteta već jedno nastavno-naučno veće univerziteta ZA SVE STRUKE I NAUKE . Izbore u zvanja neće više vršiti izborna veća na fakultetima već jendo izborno veće na Univerzitetu ZA SVA ZVANjA U SVIM NAUČNIM GRANAMA. Kako je moguće da jedno nastavno-naučno telo bude stručno za sve nauke koje se nalaze u okviru Univerziteta istovremeno? Sasvim je jasno da odlučni kriterijum kod nastavno-naučnih poslova više neće biti stručnost i kompetencija. Tamo gde ne bude stručnih kriterijuma vladaće politički ili moralno-etički. Ovo nas jako podseća na neka već preživljena vremena u našoj zemlji?

3. Druga vrsta problema će biti upravljačko-menadžerska. Zamislite rektora koji je poslodavac za 10.000 ljudi (univerzitet u Beogradu) raznorodnih struka! Koji bi se rektor snašao u takvoj masi npr. radnopravnih problema. Takvom rektoru bi trebale ogromne birokratske ustrojene službe da pripreme odluke iz oblasti klasičnog upravljanja. Stvorio bi se ogroman administrativni aparat koji je potpuno nepotreban univerzitetu čija je osnovna delatnost nastava i nauka. Rektor takvog univerziteta bi se samo bavio menadžerskim poslovima, i to bi se bavio loše, jer nema potrebna znanja za upravljanje tolikom masom ljudi. Univerzitet bi se pretvorio u kombinat. To bi bilo jedno ukrupnjeno, sporo, inertno, birokratizovano i centralizovano telo sa sporim i neefikasnim procesom donošenja odluka. Takav univerzitet će proizvoditi umesto školovati. Sve će biti ukalupljeno i unapred zadato Neće osmišljavati, stvarati i iznalaziti novo, neće biti kritički nastrojen. Nešto nam se čini kao da smo ovo već prošli u nekim skorijim periodima naše istorije.

4. U Srbiji trenutno nema poslodavca koji zapošljava toliki broj ljudi, a da nije u pitanju javno preduzeće tipa EPS ili NIS. Ovakva preduzeća se sada restruktuiraju i dele na više manjih baš zato što je nemoguće upravljanje takvih mamutskih preduzeća iz jednog mesta. Posebna otežavajuća okolnost je činjenica da su u pitanju javna preduzeća. Zamislite sada javnu instituciju sa pet ili deset hiljada zaposlenih! Muzej ili arhiv sa pet hiljada zaposlenih. Pozorište, dom kulture ili dom zdravlja sa pet hiljada zaposlenih. Univerzitet sa pet hiljada zaposlenih.

5. Kada bi se ovakva koncepcija pokušala sprovesti mi bi smo se svi godinama bavili samo organizacionim problemima na univerzitetu. Za nastavu i nastavne sadržaje ne bi bilo uopšte vremena. Zaostali bi smo za svetom, a ionako kasnimo u inoviranju suštine visokog obrazovanja zahvaljujući sankcijama iz 90-tih godina prošlog veka. Ovaj zakon bi bio reforma visokog školstva kada bi spajanje više ambulanti u jedan dom zdravlja bila reforma zdravstva!

6. Decentralizovana je savezna država sa više nadležnosti za države članice. Decentralizija odlučivanja u republici je takođe u toku. Ovlašćenja za odlučivanje se prenose sa viših nivoa na niže, a zajedno sa njima i nadležnosti. Reogranizuju se mamutska republička javna preduzeća i dele na manja koja će biti efikasnija (Srbijašume, EPS, NIS itd.). Donet je omnibus zakon o prenošenjeu ovlašćenja za odlučivanje i nadležnosti na Autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Donet je novi zakon o lokalnoj samoupravi kojim se proširuju nadležnosti opština, pa samim tim i odlučivanje u tim novim nadležnostima je preneto na opštine. U eri sveopšte decentralizacije svih društvenih sistema i podsistema, koji su tako nakaradno postavljeni u vreme prethodne vlasti, sada se vrši nova centralizacija, tamo gde to može da bude najpogubnije-na univerzitetu. Kao da smo se vratili u Miloševićevo doba. Uništava se autonomija fakulteta za račun univerziteta. Ukidaju se fakulteti na silu i na silu se stvaraju se univerziteti-kombinati sa pet hiljada zaposlenih i 50 hiljada studenata (Beograd).

7. Prethodno je pitanje da li je univerzitetu uopšte potrebna ova radikalna reforma? Zašto mora da se radi na brzinu i sve odjednom? Zašto promene ne mogu da budu polagane i temeljne? Posebno je pitanje da li je univerzitet sposoban da sam krene u sopstveni preobražaj. Naravno da jeste. Najumnije glave ove zemlje rade na fakultetima i instutitima 6 univerziteta koliko postoji u Srbiji. Kako je onda moguće da univerzitet odnosno fakuleti odjednom bude tretirani kao objekt promena umesto da bude subjekt reforme. Nije valjda da nekoliko birokrata iz ministarstva prosvete zna bolje šta treba univerzitetu i fakultetima od nastavnog kadra na njemu samom. I ovo nas podseća na socijalističko samoupravno doba kada su umne glave iz partijskih komiteta sve znale najbolje. Bolje i od onih na koje se odluke donose. Tako je i danas. Toliko dobro zna ministarstvo šta radi da nema potrebe ni da pita za mišljenje nastavni i naučni kadar na fakultetima i institutima 6 univerziteta u Srbiji. Nije organizovana javna rasprava u kojoj bi predstavnici predlagača predstavili nacrt zakona na svim fakultetima svih 6 univerziteta u Srbiji. Podsetiću da je ovakvu javnu raspravu organizovalo ministarstvo prosvete u DOS-ovoj vladi. DOS-ova vlada jeste na silu gurala isti ovaj nacrt zakona, ali je barem pitali za mišljenje profesore i asistente, na koje će se zakon odnositi, šta misle.

8. Suština visokog obrazovanja jeste nastavna materija i nastavni metod. Osavremenjivanje univerziteta jeste osavremenjivanje materije koja se predaje ili izučava odnosno istražuje. Na univerzitetima širom sveta postoje nova naučna saznanja koja mi još nismo usvojili ili osvojili. Kada njima ovladamo i počnemo da ih prenosimo studentima tada smo osavremenili univerzitet. Univerzitet će se takođe osavremniti kada se osavremene metode nastave. Ne sumnjamo da u 21. veku postoje toliko savremene tehnike za prenos zvuka, slike, misli, pojava ili ideja da se klasična predavanja sa Katedre čine zastarela. Ubeđeni smo da se promenom metoda prenošenja znanja odnosno usvajanja sadražaja nastave može doprineti da ona budu upotrebljivija u životu budućih stručnjaka koji se obrazuju na našim univerzitetima. Uvođenje tih novih metoda značilo bi osavremenjivanje univerziteta.

9. U preobražaju univerziteta moralo bi se voditi računa o posebnostima različitih struka koje sačinjavaju univerzitet. Metod nastave može da se razlikuje od struke do struke. Ima struka koje zahtevaju nove tehnike ili metode, međutim u nekim će stare biti jedino moguće ili najcelishodnije.

10. Preobražaj univerziteta treba izvesti po ugledu na zemlje germanskog kulturno-civilizacijskog kruga. Razlog je jednostavan. Visoko obrazovanje u Srba je poteklo sa tog izvora. Prvi visoko obrazovani ljudi u nas došli su sa tih prostora. Prve visokoškolske ustanove su osnovane po ugledu na nemačke ili austrijske. Prvi profesori tih fakulteta bili su obrazovani u Hajdelbergu, Minhenu, Lajpcigu, Tibingenu, Virzburgu i drugim sličnim nemačkim univerzitetima (Dositej Obradović je školovan u Haleu i Jeni). Razvoj našeg univerziteta je nužno bio povezan za te prostore i pratio je kretanja koja su poticala odatle. Sasvim je prirodno da jedan mali narod kao što su Srbi ne može da stvori svoj sopstveni visokoškolski sistem bez da ima uzora u razvijenim zemljama na zapadu. Stoga proizilazi da treba da sledimo kretanja u preobražaju univerziteta u nemačkoj ili švajcarskoj i na njih da se oslanjamo. One su naš prirodni put.

11. Ova organizacija koja se nudi odgovara više anglosaksonskoj koncepciji visokog obrazovanja. Ona je nama strana i tuđa. Ne može se nakalemiti na naš postojeći sistem niti se naš postojeći sistem može preraditi da radi na američki način razmišljanja. U SAD su univerziteti ono što su kod nas fakulteti. Zato se i može centralizovati odlučivanje kada univerzitet, u proseku, nema više od stotinu zaposlenih i manje od 500 studenata. Probajte bilo kom predsedniku univerziteta u SAD (univerziteti u SAD nemaju rektore već predsednike) da saopštite da u vašoj zemlji postoji univerzitet sa 5000 zaposlenih i 50000 studenata i on će pomisliti da se šalite.

12. Zakonom se odustaje od postojeće tradicije kod ustanova visokog obrazovanja (koja je negde duža od sto godina!) i njime se te ustanove ponovo osnivaju! Zašto? Da li je reforma visokog obrazovanja ponovno osnivanje fakulteta koji su osnovani pre jednog veka? Da li je reforma novosadskog Univerzitet njegovo ponovno osnivanje posle više od 50 godina? Da li je reforma Pravnog fakulteta u Beogradu njegovo ponovno osnivanje nakon skoro 120 godina?! Komunisti su mislili da vreme uvek počinje od njih. Pošto oni menjaju svet nema potrebe da sve staro, što će i onako biti uništeno, opstane. Zato će oni sve osnovati iz početka. Od nule. Zašto u Nemačkoj nekom ministru prosvete nije palo na pamet da ponovo osniva medicinski fakultet na univerzitetu u Hajdelbergu? Zašto nekom francuskom ministru prosvete nije palo na pamet da ponovo osniva pravni fakultet na univerzitetu Pariz 1, čuvenoj Sorboni. (Za one koji slabo poznaju materiju u Parizu ima 9 univerziteta, Sorbona je Pariz 1).

13. Kada bi ovakva organizacija univerziteta valjala verovatno bi je spovodili u Nemačkoj, Francuskoj ili Holandiji. Međutim tamo je nema. Fakulteti i dalje postoje, a univerzitet je i dalje decentralizovan.

14. Još jedno merilo koje bi trebalo da se uzme u obzir jeste i stanje u zemljama našeg okruženja koje takođe prolaze kroz tranziciju. Zašto u Mađarskoj, Slovačkoj, Č eškoj ili Poljskoj nisu ukinuti fakulteti, a univerziteti centralizovani­­? Zašto zemlje koje su nam bliže po uspešnosti tranzicije kao što su Rumunija, Bugarska ili Makedonija nisu izvele ovakvu sada već možemo da je nazovemo kvazi-reformu univerziteta.

15. Kada bi predložena organizacija univerziteta bila zaista «evropski standard» zašto nam onda nije ta ista Evropa u Studiji o izvodljivosti prigovorila na postojećoj organizaciji? U njoj nema ni pomena o lošem stanju u oblasti visokog školstav u Srbiji. Zašto nam nije nametnula obavezu da uskladimo naš univerzitet sa «evropskim standardima»? Odgovor je jednostavan. Zato što ne postoje «evropski standardi» u ovoj oblasti. Ne postoji niti jedan pravno obavezujući akt u ovoj oblasti unutar prava evropske unije. Ne postoji niti jedna konvencija u oblasti visokog obrazovanja zaključena između država evropske unije. Postoji samo Bolonjska deklaracija , pravno neobavezujući akt. Da su države evropske unije htele da stvore «evropske standarde» u visokom obrazovanju onda bi zaključile ugovor o tome i obaveze koje su prihvatile tim ugovorom ispunjavale, a države koje žele da uđu u uniju uputile da svoje visoko obrazovanje usklade sa konvencijom-pravno obavezujućim aktom. Pošto takav akt nije donet, možemo zaključiti da države evropske unije nisu želele da unifikuju ili uniformišu visoko obrazovanje, kako bi svugde u Evropi izgledalo isto. Odbijeti da se prizna ova činjenica jeste intelektualni kukavičluk. Tvrditi suprotno jeste laž.

16. Iako ovaj tekst nema nameru da zalazi u pojedinosti ovog predloga zakona, jedan detalj zahteva poseban pomen. Predlog zakona poznaje nekakvu «Etičku komisiju» koja, između ostaloga, ima ovlašćenja da raskida radne odnose zaposlenima na univerzitetu ako utvrdi da se nisu «etički» ponašali. Ova komisija očajno podseća na stara komunistička vremena kada je moralno-politička podobnost bila glavni kriterijum za vrednovanje ljudi u profesionalnom životu. Koje etičke ili moralne kriterijume će sprovoditi ova komisija? Ko će ih propisivati? Hoće li novi politički komesari imati i nove obrasce moralno-političke podobnosti? Hoće li se opet sprovoditi masovne «diferencijacije» kao nekada? Podsetiću čitaoce ovog teksta da su u pitanju bili ozloglašeni postupci direktne provere pravovernosti od partije zacrtanim principima razmišljanja i ponašanja. Sprovođenje su i na univerzitetima. Partijski bičevi bi pozvali jednog po jednog čoveka i u oči bi mu postavili pitanje: Da li si za ili si protiv? Svako ko bi pogrešno odgovorio na postavljeno pitanje, ili se samo kolebao, bio bi zbrisan sa fakulteta. Ljudi su tako «diferencirani» na pravoverne i otpadnike. Nema zlatne sredine. Ili si sa nama ili si protiv nas! Nema drugačijeg mišljenja. Ili si na liniji ili si na stranputici. Nema kritičkog mišljenja. Ili misliš kao politički komesari ili ćeš biti oteran sa univerziteta.

Novi politički komestari nisu jedini zaslužni za ovaj predlog zakona. Sa njihovim političkim interesom poklopio se još jedan važan interes-materijalni interes privatnog visokog školstva u Srbiji. Privatno visoko obrazovanje u Srbiji je procvetalo u poslednjih nekoliko godina. Na sve strane se otvaraju najrazličitiji fakulteti i više škole. Te iste ustanove otvaraju ogranke, filijale ili odeljenja svugde po Srbiji kao da su u pitanju banke, a ne visoko obrazovne ustanove. Varošice i manji gradići preko noći postaju univerzitetski centri. Takve škole, uglavnom, rade ispod svakih standarda koje bez razmišljanja prihvataju i po njima rade državni fakulteti. Jedini kriterijum koji vodi ove škole jeste profit. Smerovi se otvaraju prema raspoloženju studenta i njihovoj spremnosti da plate «studiranje» a ne po materijalnoj, i kao najvažnijoj, kadrovskoj osposobljenosti takvih škola. Nije bitno da li visoka škola ima profesore, na primer hotelijerstva i turizmologije, bitno je da ljudi hoće te diplome.

Sasvim je jasno da u Srbiji nema dovoljno kadra koji bi bio u stanju da kvalitetno odgovori na sve zahteve ovako masovnog, neuređenog i difuznog visoko obrazovnog procesa. Zato privatne visoke škole plaćaju honorarno nastavni kadar sa državnih univerziteta da rade kod njih. Od tog kadra se formiraju nastavno-naučna veća. Rečena nastavno-naučna veća počinju da odobravaju odbrane nekvalitetnih doktorskih teza i magistarskih radova. Zatim se takvi «doktori nauka» proizvode u nastavnička zvanja i to odmah u vanredne profesore. Kakva docentura! To je za njih malo. Zatim se od takvih «vanrednih profesora» stvara kadar za nove privatne škole i nova nastavnonaučna veća koja nastavljaju sa hiperprodukcijom nekavalitetnog nastavnog kadra. Spirala lošeg kvaliteta nema kraja. Kvalitet nastave i kadra na većini tih privatnih škola, čast izuzecima, je ispod svake kritike.

Tržište za takve škole u Srbiji postoji. Ogromna je masa ljudi kojima trebaju diplome, a ne znanje. Zato oni i upisuju škole koje nude diplome, a ne one koje za te diplome zahtevaju težak rad i kao rezultat tog rada znanje. Drugi razlog zašto ljudi upisuju takve škole jeste prirodna težnja ljudi za linijom manjeg otpora. Ako se diploma dobija sa malo rada i truda na nekoj visokoj školi onda će tu visoku školu i upisati.

Sve ovo je doprinelo da se privatne visoke škole i njihovi vlasnici enormno obogate za kratko vreme. To bogatstvo jer drugi izvor pritiska za donošenje zakona. Loše materijalno stanje na državnim fakultetima, do kojeg će neminovno dovesti zakon ako bude usvojen, će stvoriti masu kvalitetnog nastavnog kadra u potrazi za bolje plaćenim poslom. Taj posao će naći na privatnim visokim školama koje će jedva dočekati da ih zaposle. Ovde leži interes privatnog visokog obrazovanja za donošenje opisanog zakona.

Opisano stanje ne može da potraje do veka. U skorije vreme tržište radne snage će raslojiti diplome po kvalitetu. Poslodavci neće zapošljavati ljude koji imaju diplomu već one iza čijih diploma stoji znanje. Zato su privatne visoke škole u stalnoj potrazi za kvalitetnim nastavnim kadrom, a njega ima jedino na državnim fakultetima. Iz ovog razloga vlasnici privatnih visokih škola će jedva dočekati zakon koji će im pružiti priliku da za običnu platu dobiju ljude čije je školovanje ceo život finansirala država. Država je velikim količinama novca pripremala za nastavna zvanja kadar na državnom univerzitetu. Sada će te ljude bez uloženog dinara dobiti privatne škole. Potpuno formirane profesore ili docente u punoj radnoj snazi dobiće besplatno.

Zaključak

Iza ovakvog predlog zakona o visokom školstvu stoji sprega političkih interesa novih političkih komesara ekstremne levice i materijalnih interesa vlasnika privatnih visoko obrazovnih ustanova. Interesi su se sjajno poklopili i složno rade na donošenju ovog zakona. Nekad se ti interesi i prepliću. U Beogradu postoji jedan privatni pravni fakultet čiji deoničari jesu najgorljiviji predstavnici političke ideje koja gura zakon. Njima bi najviše odgovaralo da svoje političke protivnike unište i u političkom i materijalnom smislu, a ovaj predlog zakona je prilika koju neće propustiti.

Uništavanje državnog visokog obrazovanja u Srbiji se ne sme dozvoliti. Potomci nam neće oprostiti što smo im uništili mogućnost da steknu obrazovanje na ustanovama koje i dalje neguju kritički način razmišljanja i ne podležu ekstremnom levičarskom jednoumlju i trci za profitom.

Autor je asistent na Pravnom fakultetu u Novom Sadu

(15.07.05.)

 
     
     
 
Copyright by NSPM