Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Intervju Vladimira Popovića u emisiji "Insajder"

   

Branko Radun

Reformska inkvizicija

 

Profil naših jakobinaca

Ako po strani ostavimo to da je Beba & Čeda Show deo strategije podrivanja i rušenja Koštunice, ostaje nešto drugo u ovom fenomenu što je značajno, a nije dovoljno analizirano: psihološki profil naših reformatora koji su proteklih godina vedrili i oblačili. U DOS-u je, naime, do izražaja došla "mentalna struktura" čiji su Beba & Čeda školski primeri.

Pozadinu fraza o "Evropi" i "reformama" treba rasvetliti. Osim što se parole ideološki koriste kao jeftino obećanje "boljeg života", one predstavljaju i izraz određenog uverenja. Reč je infantilnoj veri u "laka rešenja" koja direktno vode u svetliju budućnost. Iz reformskog novogovora neretko izbija ubeđenje da ćemo brzo postati deo "bogate Evrope" samo ako sledimo zadate recepte. Izgleda kao da je šengenski raj na zemlji "tu iza ćoška".     

Da bi se to ostvarilo, potrebna je samo jedna stvar – da vlast odlučnih reformista "raskrsti sa prošlošću" i sa onima koji je predstavljaju. Kako su jakobinci nestrpljivi, do cilja se neretko ide prečicom. Pošto su "samo rezultati bitni", koga briga za poštovanje zakona ("Miloševićevih zakona", kako kaže Čeda)? U svetlu ciljeva "dvovekovne borbe za demokratiju" prava je sitnica ako padne koja glava ili ako se prekrši zakon. Reformski cilj opravdava sva, pa i nezakonita sredstva. Čeda iskreno kaže: "Ruke su mi prljave, ali mi je savest čista". Da li treba reći da je ovakav revolucionarni makijavelizam negacija pravne države i političke mudrosti, a time i demokratije? On ruši dobre institucije i običaje, te baca u blato postignuća prethodnih generacija.

Sa anglosaksonskim liberalima delimo negativan stav prema svim revolucijama, pa i demokratskim, jer osnovna životna mudrost jeste da se preko noći ništa trajno ne postiže. A brzoplete i ostrašćene akcije donose samo haos i štetu. Kada dođu "novi", društvo je primorano da iznova sve počinje. Bez odgovornog i iskusnog vođstva, i najbolje institucije slabe, a ako nova vlast ima negativan odnos prema njima, one ne funkcionišu kako treba. Vlast koja ne ceni dostignuća prošlih generacija pokazuje da nema ni moralnog osećanja, a ni životnog iskustva. Samo anglosaksonsko društvo je uspešno zbog vernosti tradiciji i opreza pri promenama, zbog čega u njemu nije ni bilo destruktivnih revolucija.  

Naši "reformisti" istoriju srpskog društva pre 5. oktobra vide samo kao košmar ratova, despotizma i bede. Otuda opsesija borbom protiv nemani "starog režima". Diskontinuitet sa svim što prethodi jeste njihova politika. Kao nova vlast, podozrivo gledaju na institucije i pojedince koje su zatekli u njima. Smenjuju iskusne ljude i na njihova mesta dovode nekompetentne, ali politički podobne. Jedan poznavalac stanja u ekonomskim ministarstvima kaže da su stari kadrovi koji znaju posao i poznaju privredu zamenjeni "klincima" koji o ekonomiji ništa ne znaju, ali savršeno govore engleski. Razumna uprava kombinovala bi iskustvo starijih i entuzijazam mlađih, umesto da se neodgovorno, lomljenjem preko kolena, upropašćava i jedno i drugo.   

Kod naših jakobinaca duh "radikalnih promena" udružio se sa avanturističkim lovom u mutljagu tranzicije. "Romantičarski" impulsivna politika olako krši norme i sa prezirom odbacuje drugačije mišljenje. To društvu donosi ogromne moralne i materijalne štete, koje se ne mogu izmeriti. Tako su sami reformatori svojim (ne)činjenjem postali najveći neprijatelji potrebnih reformi. Prezir prema prošlosti i strast za destrukcijom "starog" vode ka poremećaju funkcionisanja društva. Za razvoj su potrebni kontinuitet i postepene evolutivne promene. Važno je razumevanje i poštovanje postignuća generacija pre nas, a "promene radi promena" su pogubne. Đinđić je nudio laka modernizatorska rešenja problema koja u praksi nisu pokazala rezultate. Ako se i složimo sa njihovim ciljevima, moramo reći da su metode koje su "reformisti" koristili pogrešne. Oni su grešili na moralnom planu, ali takođe i sa aspekta političke korisnosti.  

Ovaj nauk nije ništa novo u istorijskom iskustvu. Mislilac Edmund Berk oštro je kritikovao revolucionarni nagon za radikalnim promenama kao infantilan i opasan. Za njega su jalovi "teoretičari" i "metafizičari" koji su spremni da unište sve da bi iz početka gradili po svome. Jednostrani teorijski stavovi vode pogrešnim rešenjima u praksi. Umišljeni "vizionari" ne znaju za izreku "Što je brzo, to je i kuso", jer   podležu čarima "efikasnosti" (Čeda). Njihov diletantizam i voluntarizam negacija su svesti da "pravda drži zemlju i gradove".

Kako je došlo do toga? Budući da je DS stožer reformizma, priča o ovoj stranci može da razjasni stvar. Đinđić je stranku, koja je bila intelektualni trust mozgova s početka devedesetih, očistio od "nekooperativnih" pojedinaca, okruživši se "mladim gnevnim ljudima". On je od DS-a stvorio "firmu" u kojoj je angažovao ljude od akcije, izuzetno ambiciozne, a najčešće bez stručne ili bilo kakve značajne biografije. To nisu bili intelektualci, već nezadovoljni "mangupi", obrazovani taman toliko da mogu "urbano" da se izražavaju i papagajski ponavljaju reformske parole. Bez naročitog iskustva, neki su kao prva radna mesta dobili najviše državne i političke funkcije.

Nasuprot tome, u biografijama američkih političara vidimo stabilne ličnosti i prekaljene ljude sa visokim obrazovanjem i ozbiljnom poslovnom reputacijom, a neretko i sa ratnim iskustvom. Niko bez bogate biografije na polju struke ili društvenog rada u Americi i ne sanja da uđe u politiku. A da nekom propalom studentu ili neuspešnom sindikalcu budu povereni poslovi od velike važnosti, toga tamo nema ni u naučnoj fantastici.

Prirodno je što sa ulaskom "neiskusnih, a arogantnih" u vrh vlasti 5. oktobra u institucijama dolazi do pada kvaliteta administracije i rasta korupcije. Prevrat i "krizni štabovi" omogućili su mnogima da love u mutnom. Stanje je otežavalo to što je kadrovski voluntarizam sproveden i na nižim nivoima, pa su i na mnoga druga važna mesta došli ljudi bez znanja i iskustva. Na primer u SMIP-u, gde je jedna minorna partija bukvalno ubacila u diplomatiju skoro sve svoje školovane članove. Nije loše što su novi ljudi ulazili u posao, već što često nisu imali neophodno obrazovanje i iskustvo. A još je gore to što su se brzo obreli na odgovornim funkcijama. Novi komesari su sa "misionarskom inteligencijom" (Antonić) i "preletačima" formirali politički establišment, koji i sada drži poluge moći i uticaja.  

Ljudi sa vidljivim kompleksima u društvenim prevratima iznenada dobijaju šansu da odlučuju o sudbinama mnogih. To što se Beba Popović kao Jagodinac i student u Beogradu predstavljao kao Beograđanin, stariji pet-šest godina nego što je bio ("Kurir", 3. februar 2005), školski je primer provincijalizma. Palanački student sticajem okolnosti postaje veliki inkvizitor reformske Srbije i strah i trepet u vladi i medijima.  

Kombinacija "palanačke filozofije" i površnog univerzalizma izuzetno je česta u našoj eliti. Henri Kisindžer ("Diplomatija" II) "pročitao" je Gorbačova kao tragikomičnu miksturu provincijalca i kosmopolite, sitnog birokrate i idealiste, nalik na one čudne likove iz ruske književnosti. I naša elita je u velikoj meri " provincijalna, pozerska, snobovska, u kreativnom pogledu jalova, u moralnom pogledu više nego krhka, u ideološkoj zatucanosti uvek tvrda preko mere, uvek u raskoraku sa svojom zemljom zbog tuđih ideala i interesa" (Milan Brdar, "Razaranje troje", Prizma, dec. '03, str. 20). Kada takvi postanu gospoda ministri i gospođe ministarke, prvo posegnu da naplate svoj "prvoborački status".

Nemilosrdna revolucionarna pravda

Gore od korupcije je to što neki pripadnici nove vlasti postaju medijumi gnevnog duha revolucionarne pravde. Mali ljudi iz ambicije, straha ili zavisti počinju "lov na veštice" kojim potvrđuju sebe kao značajne "istorijske ličnosti". To je zato što kao manihejci veruju da do njihovog dolaska na vlast nije bilo ničeg pozitivnog. Po njima je u Srbiji (Beba kaže šest decenija, a Čeda dva veka) na vlasti mračna nacionalistička klika (Vojska, Crkva, Akademija, Udba) koju treba poraziti jer je neprijatelj progresa. Možda simpatično izgleda što računaju istoriju od 5. oktobra, ali je opasno što nameću obavezu da se zauvek poraze "sile mraka i haosa". Nužan je žestok obračun sa nacionalizmom, tradicijom, crkvom ("paravojna formacija", kaže Beba) i svim što je "primitivno i balkansko". Za sebe veruju da kao giljotina za "neprijatelja i kočničara reformi" predstavljaju oruđa pravde i progresa. Sve po logici "Kadija te tuži, kadija ti sudi". A ako pri tom stradaju nevini ili se poremete institucije, šta da se radi – svaka revolucija traži žrtve. Kada se pravda ne primenjuje proceduralno i kada treba da predstravlja večni sud nad "snagama prošlosti", postaje noćna mora za celo društvo.

Izuzetno lucidni Maksimilijan Vološin ("Apoteoza sna") govori o ostrašćenoj pravdi francuskih revolucionara, koja se pokazuje kao nepravda jer vodi u bezakonje i zločine.On primećuje da je njihova ideološka "pravednost surova, ali necelishodna", destruktivna, zlobna, pohlepna ... ili je posredi "prevrtljiva pravednost Rusoa" (Vološin, 279). Tako su i naši jakobinci svoje različite netrpeljivosti i interese krili iza tobožnje istorijske potrebe za obračunom sa silama "primitivizma". Inkvizicijski sud za snage "starog režima" spreman je da u ime ideala krši moralne norme i zakone. Beba baš na to misli kad sa cinizmom insajderski komentariše kršenje ljudskih prava u vreme Sablje: "Vrlo malo se razumem u ljudska prava". I dodaje da je Sablja bila prilika da se Srbija oslobodi "taloga i brloga". I da je mnogo bolja nego 5. oktobar, valjda zato što nisu imali Koštunicu za vratom. Žali samo što vanredno stanje nije trajalo pet godina, i što nije iskorišćena šansa da se uklone "nacionalisti".

Revolucionari postaju opasni kada poveruju da poseduju "večne istine" koje moraju trijumfovati. A da bi one potpuno pobedile, potrebno je, osim misionarenja, i ritualno očišćenje zajednice terorom i strahom. Koncepcija katoličkog čistilišta je važan elemenat revolucionarne ideje transformacije društva. Odmah 6. oktobra je, po njima, trebalo pohapsiti dve-tri hiljade pripadnika "starog režima". Zatim bi i ceo narod prošao tranzicijsku šibu bede i "denacifikacije", da bi se pokajao za stare grehe i moralno čist ušao u obećanu zemlju – EU. I ko još može da kaže da naši reformatori nisu "religiozni fundamentalisti"?

I naši revolucionari su, poput francuskih, dvostruke prirode. Kada su u pitanju sredstva, onda su surovi makijavelisti, a kada je reč o ciljevima revolucije, pokazuju jeftin sentimentalizam ("Apoteoza", 278). Kombinacija racionalne proračunatosti i tragikomične vere u svoju "istinu" prisutna je i kod naših neojakobinaca. Kada gledamo Čedine nastupe, često ne možemo poverovati da je čovek koji je takav iskreni idealista, sa tako naivnim licem, mogao biti najljući zagovornik obračuna sa "istorijskim neprijateljem". Tako je i Sen Žist govorio: "Očito, Gospodu se prohtelo da me baci među ove izopačenike, ne bih li postao mač njegov". Njihov revolucionarni patos je znak vere u sopstveni mandat, dobijen od neba ili istorije, da očiste zemlju od "taloga i brloga". U svim revolucijama isplivaju na površinu umišljeni ljudi i neurotičari koji, sa teško razumljivom strašću, sprovode žestoke "čistke", a još gore prizivaju.

Hajnrih Hajne kaže da se "i u Kantu i u Robespjeru u najvišem stepenu ugnezdila malograđanština: priroda ih je obojicu odredila da prodaju šećer i kafu; ali sudbini se prohtelo da im dosudi nešto drugo, jednome je na vagi dodelila kralja, a drugome Boga..." Malograđanština je kolevka iracionalne strasti sa kojom revolucionari "ubijaju" Boga i svoje vladare (često politički necelishodno). Pri tom ne možemo da se ne setimo sa kakvim je glupim oduševljenjem u delu domaće elite dočekano hapšenje i isporučivanje Miloševića u Hag, iako je to, očito, bilo štetno po državu. Na stranu ostavljamo odgovornost samog Miloševića za stvaranje netrpeljivosti prema njemu, jer govorimo o tome da su i danas mnogi u vidojkovićevskim "kandžama" opsesivne mržnje prema "čudovištu". U osvetničkom patosu reformatora postoji i strah od povratka "snaga starog režima". Ovaj "sveti gnev" često maskira malograđansku zavist prema onima koji imaju moć, dok oni neopravdano "tavore" na niskoj društvenoj lestvici.

Po Vološinu, Sen Žist je pravedan radi pravednosti koja na sebe uzima lik "gnevnog serafima, praobraz strašnog suda, svespaljujući plamen apsolutnog moralnog osećanja razgnevljenog božanstva" (Vološin, 279). Nešto od tog gnevnog plamena kojim čovek preuzima božanske atribute videli smo i kod naših revolucionara. Ali on ne obuzima samo neodgovorne vođe sektaškog duha, već i deo naroda koji ih sledi. Tako je civilizovani francuski narod, oduševljen idejama prosvetitelja humanista, krenuo u revoluciju i, "po prirodi dobar, tri dana i tri noći ubijao utamničene" (Anatol Frans o "septembarskom pokolju"). I kod nas je bilo dovoljno ljudi koji bi sledili u bezumlju jednu ili drugu stranu. No imali smo sreće, pa nije došlo do revolucionarnih progona, jer je "bezbednosni sistem" okrenuo leđa Miloševiću, a situaciju je stabilizovao Koštunica. To mu je, verovatno, najznačajnija istorijska zasluga, koju, očigledno, ne mogu da mu oproste radikalni revolucionari. Njihova medijsko-politička ofanziva znači da nije nemoguć novi "reformski termidor".   

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM