Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Crkva i politika

Povodom smrti pape Jovana Pavla II

   

 

Slavoj Žižek

Papini promašaji

Dobro je poznato kako je papa Jovan Pavle II reagovao na film »Stradanje Isusovo« Mela Gibsona – odmah po završetku projekcije promrmljao je: »Upravo tako je bilo!«. Zvaničnici Vatikana su to odmah porekli i umesto spontane papine reakcije stigla je »zvanična« reakcija, neutralni stav koji nikoga ne može da povredi. To povlačenje, koje je neka vrsta mirenja s liberalnom osetljivošću, izdaja je onoga što je bilo najbolje kod pokojnog pape – njegovog tvrdokornog etičkog stava.

Danas, u eri hipersenzibilnosti na »uznemiravanje« od strane Drugog, postale su uobičajene primedbe zbog »etičkog nasilja«, etičkih naredbi koje nas »terorišu« brutalnim nalozima. Oni koji takve primedbe iznose više bi voleli »etiku bez nasilja«, neku vrstu neprekidnih pregovora, uvek iznova, o etičkim normama. U toj tački se najviša kulturna kritika neočekivano susreće sa najnižom pop psihologijom.

Par excellence primer toga je Džon Grej, autor knjige »Muškarci su sa Marsa, žene sa Venere«. On je gostujući kod Opre Vinfri svoje stanovište razvio do logičkog vrhunca. Pošto svi mi zapravo ništa drugo do one priče koje sami o sebi pričamo, onda se, kaže Grej, psihičkih blokada možemo osloboditi tako što ćemo »kreativno« prepričati vlastitu prošlost, dodati joj poneki pozitivni preokret. Grej nema na umu standardnu kognitivnu terapiju – to jest, promenu negativnih »pogrešnih verovanja« o sebi u pozitivni stav i uverenje da smo voljeni i sposobni za kreativni rad. On se zalaže za »radikalniji« pseudo-frojdovski postupak vraćanja na scenu primordijalne traumatske povrede.

Grej prihvata psihoanalitički stav da trauma iz ranog detinjstva zauvek obeležava dalji čovekov razvoj. Njegov je predlog da se vratimo na primarnu traumatičnu scenu i direktno se sa njom suočimo da bismo onda, pod vođstvom terapeuta, kroz »pozitivnu«, benignu i produktivnu naraciju »ponovo ispisali« to svoje iskustvo. Na primer, ukoliko u vašem nesvesnom postoji traumatična scena koja iskrivljuje i sputava vašu kreativnost, a to je scena u kojoj otac urla: »Ti si bezvredan! Mrzim te! Od tebe nikad ništa neće biti!«, onda treba da naprosto ponovo ispišete taj scenario i da ubacite nasmejanog i dobronamernog oca koji vam govori: »Ti si sasvim u redu, imam u tebe puno poverenje!«. Igrajući tu igru do kraja, u čuvenom Frojdovom slučaju »čoveka-vuka« - za koga je primarna traumatična scena bila što je video coitus a tergo roditelja – Grej bi predložio da »čovek-vuk« tu scenu u sećanju vidi tako kao da su roditelji mirno ležali u krevetu, otac je čitao novine, a majka ljubavni roman.

Problem sa ovako smešnim preterivanjem je to što se ono zapravo događa. Danas mnoge etničke, seksualne ili rasne manjine ponovo ispisuju svoju prošlost čineći je pozitivnijom, boljom po njih itd – recimo neki Afroameriknaci tvrde da su mnogo pre modernog doba u Evropi afrička carstva već imala visokorazvijenu nauku i tehnologiju. Na sličan način bismo mogli da zamislimo i kako bi se mogle ponovo ispisati Deset zapovesti – nisu li i tako neke od tih zapovesti prestroge? Hajde da se onda mislima vratimo na Sinaj i malo ih prepravimo! »Ne prevari ženu – izuzev ukoliko to ne činiš emotivno iskreno i u cilju svoje dubinske samorealizacije«. Odličan primer je knjiga Skriveni Isus Donalda Spota. U tom New Age i »liberalnom« čitanju hrišćanstva, u vezi sa razvodom stoji sledeće: »Isus je nedvosmisleno odbacio razvod i novi brak... Ali nije išao tako daleko da kaže da se brakovi ne mogu raspasti... Nigde u njegovom učenju ne kaže se da čovek doživotno treba da bude vezan za posledice nekog svog greha. Isus je želeo da ljude oslobodi, a ne da primorava... Očigledno je da se neki brakovi raspadaju, da se zaveti krše, da se obećanja ne poštuju, a ljubav izneverava.«

Koliko god bilo saosećanja u ovim liberalnim rečima, u njima se na fatalni način brkaju emotivni usponi i padovi sa bezuslovnim simboličkim obavezivanjem koje bi trebalo da traje i onda kada više ne počiva na direktnim emocijama. »Ne razvedi se – osim kada se tvoj brak 'zaista' raspadne, kada osetiš da je on nepodnošljiv emotivni teret koji te onemogućava da živiš punim životom«. Ili ukratko, zapovest važi, izuzev u slučaju kad uopšte ima nekog smisla (jer ko bi se razvodio dok mu brak još cvate)?

Eto tako mi danas – iako je temelj moderne teme ljudskih prava zapravo u jevrejskom pojmu ljubavi prema bližnjem – na negativan način povezujemo Dekalog (traumatično nametnute božanske zapovesti) i ljudska prava. To će reći, u našem postpolitičkom, liberalno-permisivnom društvu, ljudska prava, na kraju krajeva, postaju prava da se ne poštuju Deset zapovesti. »Pravo na privatnost« - pravo na prevaru, učinjenu u tajnosti koju niko ne sme da čačka. »Pravo da se traži sreća i pravo na privatno vlasništvo« - pravo da se krade i da se drugi eksploatišu. »Pravo na izražavanje i pravo na slobodu štampe« - pravo da se laže. »Pravo slobodnih građana da nose oružje« - pravo da se ubija. I konačno, »pravo na versku slobodu« - pravo da se poštuju lažni bogovi.

Veličina pape Jovana Pavla II je u tome što je on bio personifikacija odbijanja tog liberalnog, oportunističkog puta. Čak i oni koji su poštovali papin moralni stav, obično su uz hvale dodavali upozorenje da se on ipak beznadežno demode, čak i nekako srednjovekovno drži dogmi koje nemaju nikakvog dodira sa zahtevima modernog doba. Jer kako danas neko može da ignoriše kontracepciju, razvod ili abortus? Kako je papa mogao da ne prihvati pravo na abortus čak i kada je trudnoća posledica silovanja (što je i učinio u slučaju silovanih monahinja u Bosni)? Nije li očigledno da čak i u principijelnom odbacivanju abortusa čovek mora da bude spreman na kompromis kada se radi o tako ekstremnim slučajevima?

Potpuno je jasno zašto je Dalaj Lama mnogo pogodniji vođa u naše postmoderno, permisivno vreme. On nam nudi spiritualizam tipa »osećaj-se-dobro«, ne namećući neke određene obaveze. Svako, pa čak i najdekadentnija holivudska zvezda, može da bude njegov sledbenik i da istovremeno vodi promiskuitetan život i brine samo o zgrtanju novca. Tome nasuprot, papa nas podseća da postoji cena koja se mora platiti ukoliko želite ispravan etički stav. Upravo njegovo tvrdoglavo držanje za »stare vrednosti«, ignorisanje »realnih« zahteva našeg doba, čak i kada se čini da su argumenti protiv njega »očigledni« (kao u slučaju silovane monahinje), jesu ono zbog čega je bio autentična etička figura.

No, ipak, da li je papa zaista bio na visini svog zadatka? Setite se da katolička crkva ima svoju vlastitu »belu mafiju«, Opus Dei, (polu)tajnu organizaciju koja na neki način otelovljuje čisti Zakon s one strane svakog pozitivnog legaliteta. Vrhovno pravilo Opus Dei-a je bezuslovna poslušnost papi i nemilosrdna odlučnost da se radi za Crkvu, a da se sva ostala pravila (potencijalno) suspenduju. Po pravilu, njihovi članovi, čiji je zadatak da prodru u najviše političke i finansijske krugove, kriju svoju pripadnost Opus Dei-u ili pak umanjuju značaj te stvari. Tako oni postaju zaista »opus dei« - »božje delo«, što će reći da perverzno sebe zamišljaju kao dirketni instrument božanske volje.

Pogledajmo i mnoštvo slučajeva da su sveštenici seksualno zlostavljali decu. Toga je toliko, od Austrije i Italije do Irske i SAD, da se zaista može reći da unutar Crkve postoji artikulisana »kontrakultura« koja ima vlastiti set tajnih pravila. Postoji veza između skandala vezanih za pederastiju i grupe Opus Dei zato što ona interveniše i pomaže Crkvi u zataškavanju.

Iz načina na koji Crkva reaguje na te skandale jasno je na koji način ona vidi svoju ulogu: Crkva tvrdi da ti slučajevi, koliko god bili strašni, ipak predstavljaju njen unutrašnji problem, i krajnje nevoljno sarađuje sa policijom. Crkva je, na neki način, u pravu. Zlostavljanje dece je unutrašnji problem Crkve – to jest, do njega nužno dolazi s obziron na način na koji je ta institucija organizovana, s obzirom na libidinalnu ekonomiju na koju se ta organizacija oslanja. I naravno, ti skandali nisu samo pojedinačni slučajevi kriminala, vezani za pojedince koji su igrom slučaja sveštenici. Problem je sistemski.

U skladu s tim, na nevoljnost Crkve da sarađuje ne treba odgovoriti tvrdnjom da se radi o kriminalu i da će Crkva, ukoliko ne pomogne istrazi, biti proglašena za saučesnika. Potpuno nezavisno od tih istraga, treba pokrenuti istragu čiji će predmet biti sama Crkva, kao institucija koja sistemski proizvodi takve zločine. Iz tog razloga se pojava seksualnih skandala vezanih za sveštenike ne može objasniti, kao što to čine protivnici celibata, time što seksualne potrebe sveštenika, pošto se ne mogu na legitiman način zadovoljiti, eksplodiraju na patološki način. Problem ne bi bio rešen ako bi se katoličkim sveštenicima dozvolilo da stupe u brak. Ne bi tada sveštenici radili svoj posao ne uznemiravajući dečake – pedofilija proističe iz polnog aparthejda (prihvatanja isključivo muškaraca) koji je vezan za poziv sveštenika.

Papa je u ovoj stvari omanuo. Uprkos javnom priznanju da je zabrinut, on se nije suočio sa korenima i posledicama skandala vezanih za pedofiliju. Pod njegovim vođstvom Opus Dei je postao jači nego ikada. Papin predstavnik za štampu, Navaro Vals, njihov je član. Papa je čak osnivača te grupe Hoze Mariju Eskriva de Balagera (koji je bio otvoreni antisemta i protofašista) proglasio za sveca – što je čin koji otvoreno protivreči izvinjenju Jevrejima zbog viševekovnih hrišćanskih zločina nad njima, i u stvari to izvinjenje potire. Zbog toga je Jovan Pavle II bio etički promašaj – i dokaz da se čak i iskreni, radikalni etički stav pretvara u lažnu i praznu pozu ukoliko ne uzme u obzir i ono što čime je uslovljen i ono što iz njega proizlazi.  

Objavljeno u In These Times, 8. april 2005.

Prevod A. K.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM