Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Nikola Tomić

Realno govoriti o Kosovu bez kontakta sa Albancima nije moguće

U Prištini je 13-14. juna održana konferencija 'Budućnost statusa Kosova', na kojoj je prvi put posle šest godina došlo do zvaničnog kontakta političkih partija iz Beograda i Prištine. U pitanju je događaj koji može samo da ohrabri.

Ohrabruje, prvo, sama činjenica da su predstavnici dve srpske opozicione grupacije razgovarali, u Prištini, sa liderima albanskih političkih partija sa Kosova. Ohrabrujuća je, takođe, još jednom potvrđena spremnost nevladinih organizacija iz Beograda i Prištine, ne samo da vode dijalog, već i da sarađuju na konkretnim projektima. Konferenciju je organizovao Helsinški odbor u Srbiji, uz podršku prištinskog instituta 'Gani Bobi'.  

Albanski političari – premijer Kosova Bajram Kosumi, savetnici predsednika Kosova Ibrahima Rugove i čelni ljudi opozicionih partija – dolaskom na skup i spremnošću da razmene mišljenja sa predstavnicima opozicionih grupacija iz Beograda, koje se nalaze čak i na marginama političke moći - uspešno su demonstrirali ono što već par meseci govore, da su otvoreni za razgovore na skupu koji bi bio organizovan ozbiljno, ne putem medija i sa jednostranim zakazivanjem datuma i mesta sastanka.

Predstavnici Građanskog saveza (GSS) i Liberalno-demokratske frakcije (LDF) pokazali su da za susrete sa albanskom političkom elitom sa Kosova, ali i sa predstavnicima civilnog društva, nije neophodno dobiti dozvolu vlasti, tačnije da postoji autonomno polje delovanja političkih stranaka u pluralističkom društvu, koje ne može biti ukinuto ikakvim insisitiranjem na sabornosti i jednoglasju.

Praktično sve političke stranke u Srbiji koje na ovaj ili onaj način učestvuju u vlasti (na čelu sa DSS i DS), kao i opozicione partije nacionalne orijentacije (SRS, Karićev PSS) i oni mediji koji zabrinutost za državotvorne interese i nacionalnu bezbednost pretpostavljaju načelima profesionalne etike, ponadali su se da će konferencija u Prištini predstavljati čisti politički auto-gol za GSS i LDF. Sudeći po izjavama šefova poslaničkih grupa DSS, DS, G17 plus i SRS i komentarima na Televiziji BK, kao glasnogovorniku PSS, stvarano je mišljenje da će Nataša Mićić i Čedomir Jovanović, 'nadgledani' od predsednice Helsinškog odbora Sonje Biserko, maltene potpisati svoje zalaganje za nezavisnost Kosova. Ne bi bilo čudno da su partijske kuhinje već pripremile saopštenja 'najoštrije osude' N. Mićić i Č. Jovanovića, sa naglaskom na reči 'izdaja' i 'albanski lobi', a neki i krivične prijave protiv narodnih poslanika Mićić i Korać koji, jel'te, kao takvi ne smeju da se usude da izraze politički stav o budućnosti Kosova, najozbiljnijeg državnog problema Srbije.

LDF i GSS su, međutim, izneli realne političke stavove – budući status Kosova mora biti što pre definisan, konzervativnim snagama u Srbiji idu u prilog nerešena pitanja, na Albancima kao većini na Kosovu je odgovornost za položaj manjina, kosovski Srbi moraju imati samostalnost u rešavanju položaja svojih prava, 'Srpska lista' bi trebalo da se uključi u rad privremenih institucija samouprave, rešenje statusa Kosova mora biti zasnovano na multietničnosti i poštovanju međunarodnih normi ljudskih prava.

Međutim, ma koliko ovi principi bili realni, opet su u suprotnosti sa politikom zvaničnog Beograda: nije vreme za rešavanje statusa, 'predstavnici kosovski Srba moraju da slede državnu politiku Srbije' (Nebojša Čović), nisu stvoreni uslovi za ulazak u Skupštinu Kosova i Metohije, neophodna je apsolutna sloga političkih faktora u centralnoj Srbiji po pitanju Kosmeta...

Mogu se premeravati argumenti po svakom od ovih pitanja, sve strane bi mogle izneti činjenice u prilog svojoj opciji, ali ono o čemu, u demokratskom višestranačkom sistemu koji teži principima otvorenog društva, ne bi smelo biti spora jeste – političke stranke i nevladine organizacije moraju imati potpunu slobodu u svom demokratskom delovanju.

Još važnije od činjenice da su GSS i LDF odlučili da preuzmu svoj deo odgovornosti i   iskoriste slobodan prostor za autonomno političko delovanje, jeste ono što smo naveli u prvim rečenicama, da je pokazano da političari iz Beograda i Prištine mogu da razgovaraju. Pitanje je koliko je građana centralne Srbije uopšte srelo nekog (bilo kog) Albanca od juna 1999, ako ne i mnogo ranije. Pitanje je, takođe, koliko je građana, a pre svega beogradskih analitičara i komentatora, uopšte bilo na Kosovu (barem u Mitrovici, ali i južno od nje) u zadnjih šest godina. Predstavnici GSS i LDF su to učinili i pokazali rešenost da ispoštuju zdravorazumski princip da, ukoliko komentarišeš određeni problem, moraš pokušati da ga upoznaš. Zamislite nekoga ko se proglašava stručnim za genetiku, a nikada kroz mikroskop nije pogledao sastav ćelije. Zbog toga je zanimljiva hiperprodukcija političkih komentara o temi koju oni koji govore nisu čestito ni upoznali.

Realno govoriti o Kosovu bez kontakta sa Albancima nije moguće. Rešenje statusa Kosova bez saglasnosti većine koja tu živi takođe nije moguće.  

To su ljudi iz GSS i LDF shvatili i to im treba priznati.

I za pred kraj: ove dve političke grupacije svakako nisu kompetentne da delaju u ime onoga što se smatra većinskom Srbijom, a to im, kako sami kažu, nije ni bila namera. Tek predstoji   zvanični dijalog Beograda i Prištine o svim važnim pitanjima koja dospeju na dnevni red. Što pre taj dijalog počne, pre će se stvoriti uslovi da budu ispunjena sva ljudska i građanska prava kosovskih Srba u širem demokratskom okruženju.   

__________________________________________

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM