Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Nikola Tomić

Kosovo pred novim statusom i pozicija Beograda

Predsednik Srbije Boris Tadić uputio je, uz posredovanje uticajnog nemačkog diplomate Mihaela Šefera ( Michael Schefer ), poziv predsedniku Kosova Ibrahimu Rugovi da dođe u Beograd na razgovore o situaciji na Kosovu i Metohiji. Rugova je odbio taj poziv, svega par sati nakon što je vest o Tadićevoj inicijativi dospela u medije. Predsedniku Kosova se, očigledno, žurilo – nije smeo da dozvoli da javnost u Prištini i na trenutak pomisli da razmatra mogućnost “direktnog političkog dijaloga“ s predsednikom Srbije. Tadić je odabrao loš momenat, gledano iz pozicije Prištine. Vlada premijera Bajrama Kosumija, koju je Rugova formalno predložio, ali i snažno podržao svojim političkim i moralnim autoritetom, nestabilna je i pod stalnim udarima opozicije. Ljudi iz okruženja predsednika Demokratske partije Kosova ( PDK ) Hašima Tačija ( Hashim Thaçi ) svakodnevno optužuju bliske Rugovine saradnike za organizovani kriminal, dok je sam Tači uzeo Rugovu na zub “zbog nefunkcionisanja kosovskih institucija“. Šta bi se dogodilo da je predsednik Kosova i lider Demokratskog saveza Kosova ( LDK ) oklevao da li da prihvati poziv Borisa Tadića na dijalog o situaciji na Kosovu i Metohiji? Šta li bi se tek dogodilo da je na taj poziv pristao?

Inicijativa za dijalog Tadić – Rugova proistekla je iz konsultacija predstavnika državnog vrha Srbije i nije stvar ličnih ambicija lidera Demokratske stranke. To je potvrdio Nebojša Čović, političar čiji stranački, ali i lični, odnosi sa Tadićem i DS nisu na najvišem nivou, tako da bi mu se moralo verovati. Izvesno je, takođe, da su zvaničnici iz Beograda dobro prostudirali sve moguće posledice pozivanja Rugove na razgovore u Beograd i da su i sami bili svesni (ne)realnosti takve ideje. Znali su da će Rugova odbiti taj “dobronamerni“ poziv, ali i da će diplomate iz inostranstva, posle dužeg vremena, dati Srbiji plus iz oblasti inicijativa . Tadić, u očima stranaca, svakako nije Milošević. Ono što stranci, možda, ne znaju, a što Beograd, sigurno, zna, jeste da je za političke lidere u Prištini svako iz Beograda – Milošević, ukoliko odluči da ih zove u Beograd na kanabe . Čak i ako utvrdimo da su diplomate iz Kontakt grupe svesni da je poziv bio providna zamka (politički gabarit tih ljudi nije za potcenjivanje), u javnosti to nisu pokazali. Pohvalili su srpske vlasti i njihovu spremnost za dijalog. A to je Koštunici, Čoviću, Tadiću i ostalima, u stvari, bilo jedino važno. Lopta je sada u tuđem, Rugovinom i Kosumijevom, dvorištu. A na ogradi tog dvorišta, između dve (ili tri) vatre su Srbi sa Kosova.

Tri srpska faktora na Kosovu

“ Beograd će podržati ulazak kosovskih Srba u radnu grupu za decentralizaciju, ohrabriće ih da uđu i u ostale radne grupe, a na kraju i u sve institucije Kosova “ , rekao je politički direktor nemačkog Ministarstva inostranih poslova Mihael Šefer posle sastanka sa državnim vrhom Srbije i SCG u Beogradu. Politički predstavnici Srba sa Kosova na sličan poziv čekaju već mesecima i nije jasno šta se u međuvremenu promenilo.

Predstavnici Srpske liste za Kosovo i Metohiju, u brojnim izjavama za prištinske medije na albanskom jeziku, više puta su isticali volju da uđu u prelazne institucije Kosova. “ Oliver Ivanović je rekao da je u interesu Srba da pokušaju, učešćem u institucijama, da rešavaju svoje probleme “ , piše Zeri ( Zëri, 13. 04. 05, nasl. strana ) . Ili: “ Gojko Savić, jedan od vođa Srpske liste, potvrdio je da je stav kosovskih Srba o ulasku u institucije omekšao nakon Haradinajevog odlaska i da bi odluka o tome trebalo uskoro da bude doneta “ ( Koha Ditore, 01.04.05, str. 2 ). I još: “ Bez obzira na Kosumijev poziv, kaže Ivanović, razmišljamo o povratku u institucije Kosova, jer je to jedini pravi put “ ( Zëri, 07.04.05, str 7) .

U ovim nastojanjima nisu imali podršku Beograda, barem ne jednoglasnu i javnu. Spekulacije o “ mekšem “ stavu Tadića ostale su samo spekulacije, dok je Čović, direktno nadređeni Ivanoviću u Socijaldemokratskoj partiji, bio izričito protiv toga. Čak i nakon susreta sa Kontakt grupom 11. aprila, vlasti Srbije su zauzele stav da će ulazak Srpske liste u Skupštinu i Vladu Kosova doći “ na kraju “ . Prvo bi, smatraju oni, trebalo ispipati teren učešćem u radnim grupama. To jeste dobro, ali nije dovoljno. Vlada Bajrama Kosumija je slaba, a jedna od njenih najvećih uzdanica bio bi ulazak grupe Olivera Ivanovića u njene redove. Ona time ne bi ojačala “ iznutra “ , u albanskoj zajednici, ali bi dobila apsolutni politički kapacitet “ spolja “ , u međunarodnoj zajednici. To bi, u isto vreme, ojačalo međunarodnu poziciju Beograda pred početak dijaloga o stadardima i statusu. Interes kosovskih Srba, a verovatno još više države Srbije, jeste da Srpska lista uđe u kosovske institucije i to što dublje, toliko da bi njen eventualni novi izlazak doveo do bržeg ili sporijeg, svejedno, urušavanja tih institucija. Da razjasnimo – ulazak, recimo, Olivera Ivanovića u Vladu Kosova i to na neku politički “ jaču “ poziciju u odnosu na rezervisano Ministarstvo poljoprivrede, učinio bi tu vladu zavisnom od Srba i njihove liste. Ukoliko bi, dakle, Ivanović, sa svakako dobrim razlogom, odlučio da izađe iz vlade, to bi dovelo do rekonstrukcije kabineta i glasanja u Skupštini, gde je Kosumi svakim danom sve slabiji i gde, prilično izvesno, ne bi mogao da računa na poverenje skupštinske većine. A čak i ako bi ga, u tom trenutku, dobio, sasvim je sigurno da ne bi idućeg puta. Dakle, puno učešće Srpske liste u institucijama Kosova bilo bi politički mudar potez.

Prepreka Oliveru Ivanoviću nisu samo Vojislav Košunica i Nebojša Čović. Njegov pravi politički neprijatelj je Slaviša Petković, kosovski ministar za povratak i predsednik novoosnovane Srpske demokratske stranke Kosova i Metohije. “ Najveći protivnici povratka raseljenih Srba na Kosovo su Koštunica i Čović “ , poručio je Petković prilikom obilaska izbegličkog kampa u Beranima ( prema: KosovaLive, 11.04.05 ). Petković pokušava da poruči albanskoj javnosti i UNMIK: svi oni (Koštunica, Čović, Ivanović) su na jednoj strani, a ja sam na drugoj. “ Ja sam vaša nada, nada da će standardi o multietničnosti i povratku biti u nekoj meri ispunjeni i niko drugi vam nije potreban “ , kao da uzvikuje Petković. On pritom ne shvata da je real-politika stranaca, ali i Albanaca, takva da će ga se odreći čim im ruku pruži neko sa većom “ političkom težinom “ i jačim zaleđem u Beogradu i u samoj zajednici. Stranci (i Albanci) znaju da Petković nema podršku onih “ 120 nevladinih organizacija Srba sa Kosmeta “ (kako tvrdi njegov “ permanentni sekretar “ Šćepanović), niti bilo kog političara u Beogradu u čije ime bi stranci znali da Petković govori. U isto vreme, učešće dve srpske partije ili koalicije, svejedno, u jednoj Vladi Kosova je nemoguće. Sve to zna Oliver Ivanović kada kaže da mu nije dovoljno Ministarstvo poljoprivrede i da “ naše učešće u vladi moralo bi da bude praćeno novom raspodelom ministarstava “ ( Zëri, 07.04.05, str 7) .

U samonametnutoj izolaciji nalazi se treći srpski faktor na Kosovu - političari iz Kosovske Mitrovice i Zvečana, kao i gračanička enklava sa vladikom Artemijem na čelu. Formalno – to su Srpska nacionalna veća Kosova i Metohije i severa Kosmeta. Milan Ivanović, čovek zanimljive političke prošlosti (predsednik SPS u Zvečanu, blizak SRS, vođa “ čuvara mosta na Ibru “ ), poručio je iz severne Mitrovice u nedelju 10. aprila, dan pred dolazak Kontakt grupe u Beograd: nećemo kosovske registarske tablice, nećemo u institucije Kosova, hoćemo paralelne izbore i puno poštovanje Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti. Milan Ivanović poručuje: političari iz Beograda krše Rezoluciju kada kažu “ više od autonomije, manje od nezavisnosti “ , oni izdaju princip Kosova i Metohije kao autonomne pokrajine u sastavu Republike Srbije, rade u korist Albanaca i Petersena. Milan Ivanović traži da državni organi Srbije prime “ stočlanu delegaciju “ SNV koja bi im iznela autentični stav kosmetskih Srba o dijalogu, standardima i statusu (sve prema: Tanjug, 10.04.05) .   Nesporazumi političara sa severa Kosova i Beograda traju od 5. oktobra 2000 – “ čuvari mosta “ ostali su bez finansijske podrške iz Srbije, postavljen je carinski prelaz kod Leposavića, Oliver Ivanović je postao “ lokalni partner “ prvo Đinđića, a potom Čovića, DOS je pozvao kosovske Srbe da izađu na prve parlamentarne izbore... Milan Ivanović je sve vreme bio u opoziciji, držao se na momente povučeno, a na momente vrlo radikalno (blokade, protesti, pretnje, uvrede...).

UNMIK i Vlada Kosova, ali i Beograd, trebaju partnera sa jakim uporištem u srpskom narodu na severu Kosova i za sada ga ne nalaze. Dokaz za to je poziv regionalnom predstavniku DSS Marku Jakšiću da u sredu 13. aprila dođe u Prištinu, na razgovor srpskih političara sa Kontakt grupom. Poziv dobija na važnosti kada se prisetimo da je Jakšić na “ crnoj listi “ osoba koje su “ pretnja regionalnoj bezbednosti “ , a koju je objavio predsednik Džordž Buš ( George Bush ). Jakšić se, da li svojeglav kakav jeste ili odlukom centrale iz Beograda, nije odazvao. Sever Kosova ostaje “ crna rupa “ , ali raduje činjenica da stranci priznaju Jakšića kao politički legitimnog predstavnika srpske zajednice.  

Centralno Kosovo je trenutno enigma i za javnost u Beogradu i za političare u Prištini. Vladika Raško-prizrenski Artemije suprotstavio se partijarhu i Svetom Sinodu, a lokalni političari Rada i Momčilo Trajković, nekada priznati kao “ umereni “ od strane zapadnih analitičara, u koaliciji su sa Milanom Ivanovićem. Zebnju pojačava početak realizacije pilot-projekta formiranja opštine Gračanica. U radnoj grupi nema političara iz Gračanice, a Srpska lista za Kosovo i Metohiju u toj enklavi nema podršku glasača. UNMIK je predvideo da u sastav opštine Gračanica ne uđe Laplje selo, najveća obližnja srpska enklava, ali da uđe Ajvalija, predgrađe Prištine, naseljeno isključivo Albancima. Demografska matematika pokazuje da bi takvom preraspodelom buduća opština Gračanica imala broj Srba i Albanaca u odnosu 50-50, što važi i za sve lokalne institucije koje bi se tu izgradile. Međunarodna administracija ima nameru da model Gračanice primeni i na decentralizaciju celog Kosova, pred početak ozbiljnih razgovora o statusu i opštinske izbore u drugoj polovini 2006. godine. Ukoliko se srpski političari sa centralnog Kosova ne uključe u radnu grupu za pilot-projekt i ukoliko ne dobiju snažnu podršku Beograda za redefinisanje tog projekta, etnički sukobi u Gračanici i okolini su neizbežni, a stabilizacija Kosova krajnje ugrožena. Nadajmo se da to i nije nečiji cilj.     

Nove ofanzive Hašima Tačija

Ramuš Haradinaj ( Ramush Haradinajt ), čovek izuzetno nepopularan u Beogradu, optužen za brojne zločine nad Srbima na Kosovu i Metohiji, autoritetom je davao snagu svojoj vladi, a u koaliciji sa Rugovinim LDK predstavljao najjači politički faktor na Kosovu. Njegovim odlaskom u Sheveningen nastala je praznina, koju nova vlada, na čelu sa naslednikom Kosumijem nije uspela da popuni. Alijansa za budućnost Kosova ( AAK ), čiji je Ramuš i dalje predsednik, uspela je da sa LDK formira novi kabinet. Parlamentarna većina je, formalno, ostala očuvana, ali ništa više od toga. Opozicija, u kojoj su Tačijeva PDK i ORA Vetona Suroija ( Veton Surroi ), sve je agresivnija i konkretnija.

Hašim Tači nije se “ udostojio “ da prođe ni 40 dana od odlaska Haradinaja da započne akciju rušenja vlade, na dva fronta. Tači, pritom, upire prstom i na UNMIK u kojem vidi zaštitinika vladajuće koalicije. U govoru pred desetinama inostranih “ eksperata za Kosovo “ i zvaničnika UNMIK i EU, na okruglom stolu u Prištini koji je organizovao američki Projekt za etničke odnose, Tači je optužio administraciju UN na Kosovu da “ nije uspela da obezbedi demokratsko funkcionisanje kosovskih institucija, pre svih Vlade “ . U pitanju je bila indirektna kritika i na račun Ibrahima Rugove koji je to, budući prisutan, naravno shvatio, pa je, mimo svojih običaja i temperamenta, u tri maha prekidao Tačija govoreći: “ Molim Vas, ja sam predsednik Kosova, ja sam zadužen za to (demokratsko funkcionisanje), ostavite Vladu na miru “ ( prema: Express i Koha Ditore, 13.04.05 ). Drugom prilikom, jedan od Tačijevih zamenika u PDK kaže: “ Ponašanje UNMIK liči na ponašanje Komunističke partije “ ( Koha Ditore, 03.04.05, str 3 ).

Namera Tačija i saradnika je da ovim političkim “ strelama i strelicama “ usmeri ponašanje UNMIK na željenu stranu: PDK, naime, optužuje AAK i LDK, a pre svega pojedine članove Kosumijeve vlade, za korupciju i organizovani kriminal i traži od UNMIK da hitno ispita sve te optužbe. U suprotnom, civilna administracija će postati saučesnik kriminalaca.

Prvih dana aprila PDK je predala UNMIK dokumentaciju na oko 30 strana i sa dve glavne optužbe: Vlada AAK-LDK je odgovorna za proneveru oko 125 miliona evra budžetskog novca i za formiranje kriminalne mreže pod nazivom “ Otadžbinska bezbednost “ (Sigurimi i atdheut) .   Prema tim saznanjima, “ Otadžbinska bezbednost “ je zločinačko udruženje sa sedištem u Prištini, dok najjača uporišta ima u oblasti Dukagjini (Metohija), i gradu Peći, regiji nad kojom je kao komandant OVK od 1998. imao kontrolu upravo Haradinaj. Mreža je snažno prisutna i u oblasti Uroševca i Podujeva, a umešana je u niz nelegalnih aktivnosti – trgovina drogom, belim robljem i oružjem, paljevine, ubistva. Na čelu “Otadžbinske bezbednosti“ je aktuelni potpredsednik vlade Adem Saljihaj ( Adem Salihaj ), a njegovi bliski saradnici su: ministar kulture Astrit Haraćija ( Astrit Haraqia ) , ministar javnih usluga Meljihate Termkoli ( Melihate Tërmkolli ) i ministar obrazovanja Agim Veljiju ( Agim Veliu ).

Tačijeva PDK takođe tvrdi da je Saljihaj odgovoran za brojne napade, ubistva i pokušaje ubistva, na članove Rugovine LDK, pa i za nedavni atentat na samog Rugovu u centru Prištine. Nekadašnji komandant OVK u Uroševcu, a sada funkcioner PDK Šukri Buja ( Shukri Buja ), čovek kojeg vlasti Srbije optužuju da je bio upravnik logora za Srbe, da se bavi švercom droge, oružja i duvana, za iznude i uzurpaciju imovine ( prema: Bela knjiga, str. 63 ), ovih dana bavi se pisanjem novinskih komentara, gde tvrdi da se “legla organizovanog kriminala i političkih ubistava nalaze u kabinetima Kosumijevih ministara, pod vođstvom Adema Saljihaja“ ( Epoka e Re, 08.04.05, nasl. strana ). Na istom mestu Buja sugeriše da su atentati na Rugovu i članove LDK simulirani.

UNMIK je potvrdio da je dobio dokumentaciju PDK i da je prosledio međunarodnoj policiji, koja će se time baviti. Inostrani protektori guraju probleme pod tepih i provociraju Hašima Tačija na sve radikalnije poteze – kada utvrdi da institucije sistema ne funkcionišu, PDK bi mogla da počne da deluje mimo njih. Povišen rečnik, ulični protesti, građanska neposlušnost, terorizam. Da ovaj razvoj događaja nije preterivanje potvrđuju nove vesti iz Prištine: u jednoj noći oštećena su tri vozila UNMIK – jednom su izbušene gume, jedno je oštećeno, a jedno je potpuno zapaljeno ( Zëri, 11.04.05,   nasl. strana) . Simbolika toga kako bi stanje moglo da se razvija je upadljiva, koliko i mogućnost da se na tome neće stati. S druge strane, n a adrese više kosovskih političara stigle su pretnje, zbog toga što su kritikovali Saljihaja. Prištinska štampa objavila je 13. aprila pismo koje je potpisala “Otadžbinska bezbednost“, a u kojem se poručuje: “Imamo dovoljno metaka da odbranimo Adema Saljihaja». Poruku, na kućne adrese, dobili su Veton Suroi, portparol PDK Jakup Krasnići ( Jakup Krasniqi ) i nekadašnji Rugovin saradnik, “predsednik vlade Kosova u egzilu“ Bujar Bukoši ( Bujar Bukoshi ).

Ukoliko američke, britanske i nemačke diplomate, kao predstavnici jedine tri zemlje koje imaju nesumnjivi autoritet nad albanskim političarima na Kosovu, ubrzo ne počnu da deluju, navedeni incidenti biće samo uvod u obračune sa brojnim ljudskim žrtvama i nemerljivom političkom štetom.  

Pitanje koje se nameće glasi: zašto Tači sve ovo radi? Ne postoje proverene informacije u kojoj meri su njegovi lični interesi trenutno ugroženi, kao i interesi ljudi iz njegovog okruženja. Kosumijeva vlada, UNMIK i KFOR nisu najavili bilo kakvu ozbiljniju borbu protiv organizovanog kriminala, kojim klanovi oko PDK u velikoj meri rukovode. Haški tribunal ne preti novim optužnicama. Međunarodna izolacija Hašima Tačija, u kojoj se nalazio delom prošle godine, ukinuta je. Logična pretpostavka za razloge Tačijeve agresivnosti jeste da na Kosovu, pred početak razgovora o statusu, počinje borba za prekomponovanje političke i ekonomske moći, da je odlaskom Haradinaja u Hag ostao bez jedinog protivnika kojeg smatra dostojnim i da je odlučio da, milom ili silom, nametne sebe kao ključnu figuru za stabilnost Kosova.

Strategija i strategija

Za verovati je da vlasti u Beogradu sa manje ili više pažnje prate situaciju u “albanskom“ delu Kosova, beskrupulozne političke (i druge) obračune tamošnjih lidera i da su, samim tim, upoznati sa nezavidnom situacijom u kojoj se nalaze Kosumijeva vlada i Ibrahim Rugova. Nije Tadićev i Čovićev posao, naravno, da brinu tuđe brige, pa samim tim i da razmišljaju o trenutku koji bi bio odgovarajući za političare iz Prištine za početak direktnog dijaloga na visokom nivou. Državni interes Srbije možda i jeste da se u javnosti, međunarodnoj i domaćoj, kreira slika da su Albanci ona strana koja odbija dijalog, bilo kakvu mogućnost dogovora s Beogradom. To potvrđuje niz oštrih izjava ljudi iz Tadićevog okruženja (funkcioner DS Dušan Petrović i savetnik Leon Koen), koji su brže-bolje ustvrdili da je Rugova pokazao da se zalaže za “isključivo jednostrano rešenje“ ( Blic, 15. 04.05 ). Kontakt grupa je, podsetimo se, odbacila mogućnost “jednostranih rešenja“ za Kosovo, tako da je Beogradu bilo lako da odigra na tu kartu. Iako aktuelna srpska vlast ni po jednom parametru nije slična Miloševićevoj (što su donedavno tvrdili prištinski političari, sve dok nisu uvideli neodrživost takve taktike), ovakvi potezi ipak su im slični: zovi Albance u trenutku kada znaš da oni poziv ne mogu da prihvate, pa ih onda, preko beogradskih medija, optužuj za isključivost.    

Upravo ovakva kalkulisanja Beograda daju nam dodatne motive da se zapitamo – da li je politički vrh Srbije, izrazima spremnosti za razgovore sa političkim vođstvom u Prištini, a pre svega pozivom Rugovi da dođe na razgovore sa Tadićem, imao nameru da destabilizuje aktuelnu vlast na Kosovu? Da li je poziv na politički dijalog (dakle, ne samo onaj u radnim grupama za energetiku, ekologiju...), upućen baš u trenutku najizraženije nestabilnosti vlade i predsednika Kosova, upućen sa željom da se dobije negativan odgovor? Lopta je, vratimo se na početak teksta, prebačena u dvorište albanskih političara, ali ne samo to: Beograd pokazuje da, u stvari, ne želi politički dijalog sa kosovskim vođama, da igra na nestabilnost političkog života na Kosovu, da namerava da odugovlači sa početkom ozbiljnijih razgovora o statusu i da jednostavno čeka da se krhke institucije Kosova same u sebi uruše. Kruna ove “strategije“ bili bi eventualni masovni i nasilni protesti kosovskih Albanaca, izazvani nespremnošću međunarodne zajednice da im garantuje brzo okončanje priče o statusu, teškom ekonomskom situacijom ili nečim trećim. A takvi protesti bi, moguće je, uverili svet da Kosovo nije društvo sazrelo za nezavisnost.

Šta ako međunarodna zajednica (UNMIK, SAD i zemlje EU) takođe predviđa mogućnost ovog negativnog scenarija? I šta ako, u mesecima koji dolaze, bude učinila sve da to izbegne i preduzme sledeći redosled poteza: 1. hitno smirivanje Tačija, kao najopasnijeg lokalnog albanskog faktora; 2. pozitivna ocena primene standarda u maju ili junu ( ispunjenje je stvar evropske budućnosti, ponovio je Mihael Šefer); 3. u periodu jun-septembar pronalaženje forme za početak pregovora o statusu Kosova (mesto, učesnici, politički okvir); 4. početak pregovora u periodu jesen/zima; 5. dogovor o nekoj vrsti nezavisnosti do kraja 2006. godine. Najnovije vesti iz Prištine govore u prilog ovome – Kontakt grupa je direktno potvrdila tačke 2, 3 i 4, indirektno da radi na reševanju i one prve. Samim tim je “dogovor o nekoj vrsti nezavisnosti“ izvestan.

Ima li Beograd strategiju za ovakav scenario? Navodno ima, s tim što je prvobitno najavljena za kraj marta, pa za kraj aprila i, na kraju, za neodređenu “skoru budućnost“. Šta bi trebalo da sadrži: varijacije na temu “više od autonomije, manje od nezavisnosti“. Šta bi to moglo da znači? Suviše toga, zamešateljstvo koje samo govori u prilog “strategiji odugovlačenja“ i dokazuje da jasna polazna pozicija za efikasne pregovore - ne postoji. Kao što stotine strana o strategiji povratka dokazuju nepostojanje rečenice o tome kako bi taj povratak zaista trebalo da izgleda. Jedini jasan predlog iz Beograda o budućem statusu Kosova uputio je Miroljub Labus – srpski entitet na Kosovu u zamenu za pregovore o nezavisnosti na međunarodnoj konferenciji u prvoj polovini 2006. godine. Zašto su Labusovi koalicioni partneri ovo olako odbacili? Sjedinjene Države i EU su naglasili da nema podele Kosova. Kao što nema podele Bosne i Hercegovine, a dobili smo Republiku Srpsku. Ali sada rade na njenom ukidanju? Proces ukidanja srpskog entiteta na Kosovu drastično bi usporio ulazak te nove države u EU, što je, znaju stranci, jedini način da se kosovski problem trajno reši. Srpski entitet, takođe, ne bi značio promenu spoljnih granica i samim tim ne bi izazvao podelu Kosova. Jedini odgovor o razlozima za neuspeh Labusovog plana glasi: politička elita u Beogradu nije spremna da preuzme odgovornost, da objavi glasačima da je nezavisnost Kosova “na stolu“ (kako kaže Sojer, britanski diplomata u Kontakt grupi) i da je na nama da iznađemo najpovoljniju formu u kojoj će se taj proces odvijati i okončati. Samo u tom kontekstu možemo razumeti jednoglasno odbijanje vlasti (DSS, Čović) i opozicije (Demokratske stranke) u Beogradu da ozbiljnije razmotri plan Međunarodne komisije za Balkan o postepenoj nezavisnosti Kosova, kao i slogu u napadima na Gorana Svilanovića, kao jednog od potpisnika tog dokumenta. Postoji opasnost da će državni vrh Srbije, u danima koji predstoje, dati prioritet državnom interesu (strategija odugovlačenja) u odnosu na nacionalni interes (zaštita srpske zajednice na Kosovu). Ukoliko se to obistini, i ukoliko se igra destabilizacije kosovskih institucija nastavi, najveća žrtva biće, još jednom, kosovski Srbi. A Kosovo bez ljudi nam, verovatno, nije potrebno.     

 

Autor je dopisnik iz Beograda agencije KosovaLive

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM