Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Povodom knjige PARADOS Miodraga Isakova

   

Nebojša Medojević

Prikaz knjige ParaDOS Mileta Isakova

          Poštovani čitaoci ove knjige,

pred vama je poštena i iskrena ispovjest jednog dobrog čovjeka, moralno odgovornog i dobronamjernog intelektualca i političara od nužde (« Ako se politikom budu bavili samo ovi idioti i kreteni, onda odosmo u ...» znao je da kaže početkom 90-tih ). Ako ste željni senzacija, tračeva, zavjera, otkrivanja, pljuvanja, samoreklame i ostalih uobičajenih stilskih formi koje prate slične knjige o DOS-u, ne čitajte dalje, jer toga ovde nema. Ovo nije pisao zalizani «insajder - obavještajac - milioner», saradnik više domaćih i inostranih obavještajnih službi, koji je od svake vlasti otkinuo po neki milion maraka ili evra. Ovo je pisao Mile Isakov, kako sam za sebe kaže «insajder sa izvesnom distancom».

          Svima nama koji smo aktivno učestvovali u opozicionim aktivnostima protiv režima Slobodana Miloševića, 5. oktobar je bio pravi, dugočekani i priželjkivani istorijski dan, sa svim elementima herojske revolucije. Pad tiranina, kraj diktature, sloboda, svjetlost, nova nada. Kao neko ko se isključivo bavi problemima društava u tranziciji i koji je bio neposredni svjedok nekoliko sličnih «revolucija» u regionu, nešto mi je tu smrdjelo. Scenografija, događaji, reakcija policije, kriminalaca, Miloševićevih tajkuna, SANU, crkve, sve mi je nešto mirisalo (možda je bolje reći smrdjelo) na neku režiju, neki dogovor. Tu noć, izmedju 5. i 6. oktobra nijesam nikoga od lidera DOS-a mogao dobiti telefonom, osim Mileta, kome sam rekao samo dvije rečenice «Nemoj da Vam slučajno padne na pamet da pokušavate Miloševićev režim da demontirate demokratskim metodama. Gotovi ste». Nažalost 6. oktobar, 7. oktobar, 17. oktobar, 27. oktobar je pokazao da je 5. oktobar bio samo jedan bljesak izmorenog i obespravljenog naroda, koji nije mogao više da izdrži. Politička elita koja je trebala da sa pozicija vlasti, demontira sve monstruozne mehanizme totalitarne vlasti, počisti ruševine i izgradi čvrste i stabilne temelje za izgradnju nove Evropske Srbije, nije u tom trenutku mislila na ove istorijske ciljeve i motive. Mile je to shvatio veoma brzo.

«Godinu dana sam se opirao pritiscima, i iz stranke i iz dela DOS-a, a onda ipak popustio i ušao u već uigranu ekipu, čiji način igre mi izvesno nije odgovarao i u koju se nisam mogao uklopiti. A, nije da nisam znao šta me čeka. Naprotiv»

Nije to bio politički otpor. Bila je to moralna dilema jednog poštenog čovjeka koji se nikada politikom nije bavio radi ličnog bogaćenja i koji nikada nije prodavao svoje principe ni za pare ni za mjesto u vlasti. Znao je da mu tu nije mjesto. Nije mu odgovaralo društvo. Nije nikakav naivni idealizam, niti utopija, ako kažem da je pitanje uspjeha ili neuspjeha demokratskih tranzicija bivših komunističkih država, prije svega pitanje morala političke elite koja vodi državu kroz proces tranzicije. U tom ideološkom, institucionalnom, političkom vakuumu kada nestaje stari sistem i kada treba napraviti temelje novog društveno političkog sistema, sudbina tog procesa je i bukvalno u rukama nekolicine ljudi koji tada imaju božanska ovlašćenja da sami, shodno svojim ideološkim, političkim, ali iznad i prije svega moralnim shvatanjima i principima naprave idejni projekat nove građevine i da joj postave stabilne temelje.

          Mile Isakov je znao da je za rušenje bilo čega, pa i diktatorskog režima, svako dobrodošao i da za taj dio posla nije bitno ko je kakav, jeli pošten, odgovoran, ideološki ispravan. Za svako rušenje bitna je masa, količina, sila. Dakle, i pored osjećaja nepripadnosti toj bezličnoj masi, za uspjeh projekta rušenja, to nije toliko važno. Problem, međutim, nastaje kasnije. Režim nije pao, ako ste samo skinuli vrata, izbacili nasilnika napolje i ušli vi umjesto njih. Kuću morate čitavu srušiti, do temelja, ruševine raščistiti, lopove i kriminalce pohapsiti pa onda na istom mjestu graditi novu kuću - Novu Evropsku Srbiju. Na temeljima Stare Slobove Srbije, ne može se praviti nova kuća. Mile je to znao. Znao je stari (valjda mi neće zamjeriti na ovome) disident i (socijal) demokrata da se oko gradnje Nove Kuće ukućani moraju dogovoriti prije svega o Projektu. E ovaj posao ne trpi baš svakoga. Kada rušite svi su dobrodošli, kada gradite dobrodošli su samo oni sa kojima se slažete oko Projekta.

          Zato ovu knjigu treba čitati kao priručnik za izvođenje revolucionarnih smjena totalitarnih tranzicionih režima. Kao «insajder sa izvesnom distancom», obogaćen tim, za njega novim iskustvom, gledajući izbliza kako se zaboravljaju predizborna obećanja, gaze demokratski principi, halapljivo otima nacionalno bogatstvo, prave dilovi i trgovine sa Miloševićevim tajkunima, kriminalcima, ratnim zločincima, sudijama, policajcima, i uništava jedna velika istorijska prilika da Srbija postane, konačno normalna evropska država, ovom knjigom je, barem kod mene, a siguran sam i kod Vas koji budete čitali ovu knjigu zaradio status « zaštićenog svedoka » čije će svjedočenje biti dragocjeno, kada jednog dana neka druga politička elita bude spremna da shvati poruke iz ove knjige.

          A poruka ima dosta:

•  Ne mogu se ekonomske reforme sprovoditi bez prethodno sprovedenih političkih promjena;

•  Nema pravne države i vladavine prava, ako prije usvajanja reformskih zakona ne usvojite demokratski i moderan Ustav;

•  Nema demontiranja totalitarnog režima, bez neophodnog sistemskog diskontinuiteta koji podrazumjeva pokretanje pitanja lične odgovornosti pripadnika bivšeg režima za pljačku, ubistva, ratne zločine, a posebno bez lustracije u politici, policiji, tužilaštvu, pravosuđu, medijima;

•  Nema ekonomskog oporavka bez moralnog preporoda;

•  Vlast se ne smije koristiti za lično bogaćenje;

•  Sve dok postoji korupcija u Vladi i dok političari služe tajkunima, a ne građanima, nema ekonomskog niti moralnog preporoda;

•  Svaka vlast je nedemokratska, ako ne ispunjava predizborna obećanja;

•  Uspješnu tranziciju može sprovoditi samo poštena, stručna i reformama odana Vlada.

          Nakon čitanja ove knjige, vjerovatno ćete se i Vi zapitati isto kao i ja : «Pa dobro, Mile, kad si sve ovo znao što nijesi nešto uradio da spriječiš veliku prevaru građana Srbije»? Vjerovatno se i on isto pitao, svakog dana provedenog na sastancima Centralnog Komiteta DOS-a, na sjednicama Vlade, sesijama kod pokojnog Premijera, čitajući u novinama o korupcionaškim, kriminalnim skandalima bahatih DOSmanlija. Poznavajući njega, znam da mu je teško padalo da bude u istom košu sa tim likovima. To se vidi i iz ove knjige, gdje se autor stalno trudi da Vam pokaže kako je on drugačiji od te gomile nadobudnih, pokvarenih, frustriranih samoproklamovanih lidera i liderčića, mada nigdje eksplicitno i do kraja jasno ne kaže da mu je žao što je u svemu učestvovao. Mile je, izgleda, svoj motiv za ulazak u DOS i Vladu tražio u sopstvenoj životnoj misiji da se dobro mora suprotstaviti zlu i da svako mora dati svoj doprinos. Nažalost, takve motive za ulazak u čitav PARADO(K)S imao je samo Mile i možda još jedan ili najviše dva lidera. Zato je DOS bio nemoguća misija. Većina je htjela Vlast da bi riješili sopstvene probleme, zadovoljili sopstvene prohtjeve, izliječili sopstvene komplekse. A šta se desilo sa narodom i sa njihovim problemima, nadama, očekivanjima? «Ko ih jebe, valjda smo mi Vlast»! kako to reče Ministar Veselinov, jedan od Miletovih Pušača Tompusa.

                  



 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM