Marinko M. Vučinić
DA LI JE SRBIJA NA ORIJENTU
Komentar knjige Sonje Biserko “ Srbija na Orijentu ”
Postoje knjige koje već svojim naslovom jasno određuju osnovnu poziciju autora. Sintagma Srbija na Orijentu , kako je Sonja Biserko naslovila zbirku svojih intervjua, komentara i novinskih napisa, dala je i osnovni ton i odredila dominantno stanovište ove knjige. Za Sonju Biserko Srbija oličava najmračnije i najkontroverznije predrasude, koje predsednica Helsinškog odbora i inače ispoljava prema ovoj z emlji, neprestano je označavajući kao tamni i ubilački orijentalni vilajet. Pri tome ona nije našla za shodno da se ozbiljno teorijski odredi prema samom pojmu i tradiciji orijentalizma. To je dobro poznata i stara pojava – stvaranje predrasuda o Srbiji i Balkanu, o čemu je sjajno pisala Marija Todorova.
Ako je osnovno stanovište ovog autora obeleženo predrasudama i jednostranostima, onda i nije čudno što je i celokupna knjiga protkana pre svega politikantski inspirisanim stavovima koji odišu neobjektivnošću, izostankom argumenata i simplifikovanim ideološkim nastrojenjem. Daglas Kelner je u knjizi “Medijska kultura” na veoma interesantan način problematizovao pitanje zasnivanja “zapadnjačkih vrlina”. Ova vizija odražava ono što je Edvard Said opisao kao “orijentalizam” koji ustanovljuje vrlinu Zapada tako što prikazuje razlike između ”civilizovanog” Zapada i “divljeg” Orijenta, opisanog kao “iracionalan, varvarski, nerazvijen i inferioran u odnosu na racionalni, rafinirani i humani Zapad.”
Pozicija Sonje Biserko u ovoj knjizi više je nego jasna. Autorka je smestila Srbiju u okrilje divljeg Orijenta, gde vladaju pritvorstvo, ksenofobija, vizantinizam, mračnjaštvo i neizlečivi endemski srpski nacionalizam. Ona se poduhvatila veoma ambicioznog zadatka da čitaocima pruži (svoju) konačnu i neopozivu istinu o toku raspada SFR Jugoslavije. U njenim napisima dominiraju teme: glavni akter i uzroci raspada SFRJ, srpski nacionalizam kao univerzalni remetilački faktor, srpski fašizam, ideologija Velike Srbije, kosovsko pitanje.
Kada se raspravlja o krivcima za raspad SFRJ, za Sonju Biserko nema nikakve nedoumice. Nepodeljena i apsolutna krivica leži na Srbiji i Srbima, koji su neizlečivi imperijalisti i nacionalisti, hegemonisti i etnički čistači. Oni su, kao privrženici ideologije Velike Srbije i četništva, bezočno razorili idilu Jugoslavije u kojoj su živeli narodi koje Srbi nikada nisu prihvatili kao ravnopravne članove federalne zajednice. To je za Sonju Biserko aksiom.
Evo šta o tome ona kaže:
”To je režim, koji je na početku prezirom i ponižavanjem a na kraju ratova izazivao otpor drugih naroda u bivšoj zajedničkoj domovini. Rat je vođen radi promena unutrašnjih granica i etničkog čišćenja s ciljem da se stvore nove nacionalne države na prostoru bivše Jugoslavije. Ovakva ratna politika, pre svega zaustavljena je od strane međunarodne zajednice i završena je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma koji u načelu negira rezultate ovog rata, pre svega etničko čišćenje. Neosporna je činjenica da je srpski narod stradao ali za to je odgovoran pre svega beogradski režim i srpska elita koja je podržavala ratnu politiku za koju danas veliku cenu plaćaju Srbi iz Hrvatske, pa i iz BIH. Osvajački marš na Jugoslaviju nije uspeo i u tom smislu Srbija jeste doživela poraz. Ono što Komisija (za istinu) ne shvata jeste da nije u pitanju utvrđivanje istine jer je ona već globalno poznata. Nemoćni pred procesom neizbežne transformacije jugoslovenske zajednice Srbije je reagovala zatvaranjem, povlačanjem i opredeljenjem za konzervativnu ideju koja se nadovezala na težnju Srbije s početka XX veka čije izvorište leži u Načertaniju Ilije Garašanina.”
U svojoj ideološkoj i politikantskoj zaslepljenosti i neobjektivnosti Sonja Biserko se čak i ne trudi da govori o mogućoj krivici vladajućeg režima u Srbiji (njega samo uzgred pominje), već apsolutnu i neupitnu krivicu za izbijanje rata u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji vezuje bezrezrevno za Srbe i Srbiju. Njeno osnovno stanovište je da je rat poveden zbog izmene granica i težnje Srbije da surovim etničkim čišćenjem i promenom avnojevskih granica, očigledno svetih Sonji Biserko, ostvari garašaninovski cilj Velike Srbije, koji datira od devetnaestog veka. Po njenom mišljenju, globalno je poznato da je Srbija kriva za rat u Jugoslaviji, i to je aksiom koji se, kao takav, nikako ne sme dovoditi u pitanje. Biserko će ipak, reda radi, procediti da je u tom ratu stradao i srpski narod, ali je i za to odgovoran pre svega beogradski režim.
Ovakvim neobjektivnim, jednostranim i pre svega ideološki opterećenim stavovima ne može se doći do objektivne istine o uzrocima raspada Jugoslavije. Ako se krivica za rat isključivo veže za Srbiju i Srbe, kako to u svojim tekstovima i istupanjima čini Sonja Biserko, onda to nije ništa drugo doli otvoreno zagovaranje stava da postoji kolektivna krivica srpskog naroda. Posredi je iskrivljavanje istorijske slike i mogućnosti da se svestranom analizom političkih, ekonomskih, socijalnih i istorijskih faktora dođe do objektivne istorijske istine i slike o stvarnim uzrocima raspada SFRJ.
Sonja Biserko ne preza ni od toga da izuzetno osetljivo i u svakom smislu teško i bolno izbegličko pitanje stavi u svoj ideološki konstrukt o isključivoj krivici Srba i Srbije za rat. Ona tvrdi da su izbeglice bile samo sredstvo za vođenje velikosrpske ratne politike, osvajanje i čišćenje etničkih prostora i rešavanje etničkih konflikata. Naprosto je začuđujuće do kojeg stepena ide ideološka zaslepljenost i jednostranost ovog tankoćutnog borca za ljudska prava. Evo samo nekoliko citata koji mogu jasno i izvorno pokazati na koji način brižna Sonja Biserko piše o izbeglicama:
”Organizovan izlazak Srba iz delova Sarajeva još jedan je primer prinošenja sopstvenog naroda žrtvenom oltaru u ime ‘svetih ciljeva' paljanskog rukovodstva. Na hiljade ljudi su ‘humano' preseljeni samo da bi se opravdali ratni zločini. Nažalost još uvek je ujedinjenje srpskog naroda cilj kojim se manipuliše što važi kako za režim tako i za opoziciju. U tom pogledu povratak za izbeglice za njih je neprihvatljiv, jer samo preko izbeglica mogu da konsoliduju srpske etničke prostore, i na taj način ostvare bar deo velikosrpskog projekta pomeranja države na severozapad. Egzodusi Srba iz tzv. Republike Srpske Krajine i nedavno iz Sarajeva ukazuju na namerno iseljavanje građana pod pretnjom ili na prevaru da bi se postigli određeni politički ciljevi. Namera je da se izbeglice naseljavaju u etnički mešovitim sredinama, posebno u Vojvodini, upućuju na zaključak da Srbija istrajava na principu majorizacije što upućuje na želju da za dominacijom nad svim ne Srbima. Manjine se potiskuju kako bi se obezbedio prostor za ‘svoje' izbeglice. Od samog početka rata stvarane su izbeglice koje je trebalo da dokažu da zajednički život nije moguć, a zatim da proteruju sve ne-Srbe sa teritorije koje su smatrane ‘etnički srpskim'.”
Prateći ove stavove Sonje Biserko, možemo zaključiti da je za nju i iseljavanje Srba iz ratnih područja poslužilo kao sredstvo vođenja velikosrpske nacionalističke i ratne politike. Ona se i inače služi tim nedostojnim simplifikacijama, nevoljno i uz mnogo muke priznaju ći stradanje i srpskih izbeglica. Ali njihovo stradanje je u stvari samoskrivljeno jer su njih srpske vlasti organizovano iseljavale kako bi opravdale svoja etnička čišćenja i ratne zločine. Ovakav pristup tragediji izbeglica pokreće pitanje elementarnih i intelektualnih skrupula, kao i dobrog ukusa. Ako sudimo po stavovima koje iznosi Sonja Biserko, Srbe su humano i na prevaru iseljavale srpske snage, a pri tome se nijednom reči ne spominju teror i proganjanja kojima su Srbi bili izloženi, na primer u Hrvatskoj u Bosni. Ovako humano preseljeni Srbi služili su kao još jedan dokaz velikosrpske namere da se ostvari majorizacija i svojevrsni politički i etnički inženjering nad svim nesrbima. Biserko i ne može da ima drugačiji odnos prema srpskim izbeglicama jer polazi od teze o apsolutnoj i globalno poznatoj krivici Srba i Srbije za rat u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji.
Sonja Biserko se posebno okomila na, kako ona to kaže, predstavu o Srbima kao jedinim i večitim žrtvama u svim ratovima i sukobima na Balkanu. Pošto su se Srbi samoiselili iz krajeva u kojima su vekovima živeli, sebe su proglasili za jedine žrtve. Nedostatak objektivnosti i elementarnog ljudskog saosećanja sa srpskim izbeglicama Sonja Biserko je demonstrirala na zbilja drastičan i otvoren način, ali je, govoreći o Srbima kao umišljenim i samoproklamovanim žrtvama, zaista prevazišla i samu sebe. Đorđe Stanić je, pišući o dobrovoljačkom pitanju u Prvom svetskom ratu, izneo i podatke o srpskim gubicima:
”Gubici Kraljevine Srbije, izneti na mirovnoj konferenciji u Parizu bili su: vojni – 402.435 civilni – 845.000. Ukupno – 1.247.435 ljudi. To je iznosilo 28 posto populacije, ili 53 posto muškog stanovništva, od 18 do 55 godina. Gubici Hrvata i Slovenaca iznose oko 600.000 ljudi, od čega oko trećine otpada na vojne gubitke. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji ukupno je mobilisano 1.350.000 austrougarskih vojnika. Neznatan broj Hrvata i Slovenaca poginuli su kao dobrovoljci u srpskoj vojsci. Prema postojećim izvorima i procenama, njihovi gubici bili su: 98 Hrvata i 93 Slovenca. Dakle, od Hrvata i Slovenaca za Jugoslaviju je poginuo 191 dobrovoljac. Ostali se ne bi mogli sabrati sa srpskim, već sa austrougarskim gubicima. Gubici srpske vojske nemerljivo su veći, razlike su ogromne – na svakih 21.065 srpskih vojnika poginuo je jedan Hrvat ili Slovenac.”
Ovo su elementarne činjenice o demografskim gubicima srpskog naroda u Prvom svetskom ratu, koje ne može osporiti ni najmalicioznija tvrdnja Sonje Biserko o predubeđenju Srba da su jedine žrtve u balkanskim sukobima. Ali činjenice i inače mnogo ne dotiču ovu autorku, za nju je najvažnije da po svaku cenu održava svoje ideološke projekcije o Srbima kao narodu koji nije sposoban da živi sa drugima jer je uvek kroz istoriju bio iznad svega spreman da nameće svoju imperijalnu volju i svoj kult jedine žrtve drugim narodima sa kojima, jednostavno, ne ume da živi u saglasju i saradnji. Jednostranost Sonje Biserko je toliko očigledna da ona i ne pokušava da barem formalno napravi razliku između Srba kao naroda i autoritarnog režima koji je bio uspostavljen u Srbiji u poslednjoj deceniji dvadesetog veka. Njena opsesivna težnja je da po svaku cenu pokaže da su Srbi apsolutno nesposobni i istorijski nespremni za toleranciju i ravnopravan život jer su hronično i neizlečivo optrećeni svojim ekskluzivnim kultom žrtve i imperijalnim težnjama.
”Stanje duha u ovoj zemlji je rezultat pobede srpskog nacionalističkog projekta koji nije bio utemeljen na realnim procenama okruženja i međunarodnih okolnosti i pre svega na potrebi za punom emancipacijom naroda koji su živeli u bivšoj Jugoslaviji. Pokazuje se da je proces emancipacije svih naroda bivše Jugoslavije jedini odgovor na beogradsku politiku.”
Iz ovih stavova Sonje Biserko ne se može videti da li je i srpski narod imao pravo na emancipaciju u Jugoslaviji ili je njemu jedino ostalo da tetura u tamnom vilajetu velikosrpstva. Proširena Srbija je, po mišljenu predsednice Helsinškog odbora, jedino prihvatljivo jugoslovenstvo za Srbe zato što su oni nesposobni da ostvaruju normalnu saradnju i komunikaciju sa drugim narodima, koji, sa svoje strane, imaju zagarantovano pravo na emancipaciju od politike beogradskog režima.
Takođe, jedna od njenih glavnih tvrdnji i opsesija jeste i to da Srbi i Srbija moraju biti svedeni na svoju prirodnu meru. Za Sonju Biserko to je osnovni uslov stabilizacije prilika na Balkanu. Neophodno je, po njenom mišljenju, skršiti i mit o srpskim vojničkim uspesima i vrlinama i pokazati da je priznanje vojničkog poraza Srbije zalog ulaska Srba u savremenu civilizaciju. Evo kako to zvuči u interpretaciji Sonje Biserko:
“Srpska iluzija da je Jugoslavija samo proširena Srbija, polako se svodi na svoju pravu meru. Fenomen ‘spržene zemlje' pokazuje da Srbi ipak ‘znaju šta je njihovo'. Slobodan Milošević će svakako dobiti svoje mesto u istoriji iz više razloga. Biće zaslužan za temeljno pražnjenje kosovskog mita u Srba i svođenje Srbije na pravu meru , te za uništenje JNA kao nepobedive vojske i devalviranje srpskog vojničkog koda. Otkuda tolika destruktivnost preme drugima i prema svemu što je njihovo. Mogu li drugi biti odgovorni za to što Srbi nisu znali svoju meru i prave granice – ne samo državne. Imerijalna težnja Srbije da vlada Balkanom nažalost nije poražena. Prihvatanje poraza kao realnosti, uz istovremeno priznavanje odgovornosti za stradanje susednih naroda, ali i srpskog, jesu preduslov za povratak u civilizovanu zajednicu naroda. Pored izazivanja stalne krize u svom okruženju, u Srbiji je veliki problem i stanje istorijske svesti. Ta svest se zasniva na osećanju posebnosti, pre svega hrabrosti ovog naroda, te jedinstvenosti teritorije koja je uvek bila privlačna za osvajače iz sveta. Svođenje Srbije na sopstvenu meru, posle odlaska Slobodana Miloševića, jeste drugi preduslov za ostvarivanje pretpostavki za proces tranzicije i demokratizacije. Srpski nacionalizam koji je harao deset godina prostorom bivše Jugoslavije, u fazi je svođenja na meru Srbije. Srpska iluzija da je Jugoslavija samo proširena Srbija polako se svodi na svoju meru. Odnegovan je svojevrsni narcizam o važnosti Srba i Srbije.”
Srbi, po mišljenju Sonje Biserko, ne samo što treba da prihvate i priznaju poraz kao svoju realnost već moraju istovremeno da priznaju apsolutnu odgovornost za stradanje susednih naroda, ali i srpskog (obavezni dodatak kao pokušaj uspostavljanja ravnoteže), koji mora biti sveden u potpunosti na svoju geografsku i istorijsku meru. To su u isto vreme preduslovi za povratak u civilizovanu zajednicu naroda, gde nema mesta za narode nespremne da se svedu na realnu meru i priznaju svoju istorijsku odgovornost. Stanje istorijske svesti u Srbiji će se preobratiti i reformisati tek kada se Srbi oslobode svog pogubnog osećanja posebnosti. Tek tada će prestati da izazivaju stalne krize i nevolje u okruženju. Najzad oslobođeni svog mita o vojničkoj nepobedivosti i osećanja posebnosti i kulta žrtve, prošavši kroz čistilište i politički inženjering Sonje Biserko, Srbi će konačno biti svedeni na svoju pravu istorijsku i političku meru i tako spremni da uđu u zajednicu civilizovanih naroda. Jedino na taj način Srbija može da izbegne sudbinu večitog gubitnika modernizacije.
”Viševekovna tlapnja o širenju srpske države, o specijalnoj misiji Srba na Balkanu, te posebnom mestu Srba kao kičme Jugoslavije, ali i Balkana, čini se dobila svoj epilog. Srbi će tek shvatanjem novog istorijskog konteksta u kojem se nalaze stvoriti uslove za vlastitu evropeizaciju. U tome će sigurno glavnu ulogu imati evro-Srbi iz Vojvodine i Hrvatske”.
Sonja Biserko, shodno svojim otvorenim rasističkim predrasudama, jedinu nadu polaže u evro-Srbe. Verovatno su za nju preostali Srbi zatočnici mitološke istorijske svesti i velikosrpstva, nesposobni i nespremni da učestvuju u evropskoj modernizaciji jer ostaju začaureni u velikosrbijanskom nacionalizmu.
Srbiji je potreban proces istorijske redefinicije, kako to kaže autorka, a to podrazumeva da Srbi najzad odustanu od Velike Srbije, što oni nisu učinili ni posle 2000. godine i rušenja starog režima. Na taj način je otvoreno i pitanje uloge srpskih političkih elita u vreme razbijanja Jugoslavije i njene uloge posle pada Miloševićevog vladajućeg ustojstva. Ni demokratska opozicija u Srbiji, koja je delovala u izuzetno teškim uslovima, nije bolje prošla od beogradskog režima u ocenama neumoljive Sonje Biserko. I ona je zarobljenik nacionalizma i ideje Velike Srbije:
”Srbija je u poslednje dve godine propustila priliku koju joj je servirala međunarodna zajednica da postane relevantan činilac balkanskih prostora, ili kako to lideri DOS vole da istaknu, lider na Balkanu. To i nije čudno, imajući u vidu da političkom scenom dominiraju nosioci pobune 1968. godine i praksisovci. Polazeći od starog pojmovnog kataloga, srbijanska politička scena je izrazito desno orijentisana, sa istovremeno naglašenim egalitarnim (samoupravnim) i liberalnim (pljačkaškim) instinktom. Sretna je okolnost što je Zapad prigrlio Srbiju i sprečio njeno totalno raspadanje i što je kroz predloge kao što je Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji, ponudio viziju koja Srbiju na dugi rok smešta u evropski okvir. Srbija se ne suočava sa svojom skorašnjom prošlošću, a njeni susedi su podozrivi prema njenim regionalnim ambicijama, jer po njihovom mišljenju, projekt Velike Srbije još uvek nije okončan. Izmiče pažnji da je u Srbiji u toku zaokruživanje procesa koji traje duže od deset godina: etnička konsolidacija. Može se reći da je prošla godina bila obeležena ofanzivnim i agresivnim nacionalizmom koji je obojio celokupan društveni javni život u Srbiji. Srpski je nacionalizam pobedom Vojislava Koštunice promenio svoju formu. Njegova pobeda ne samo da je dala inekciju srpskog nacionalizma već je revitalizovala i sve susedne nacionalizme, posebno onaj hrvatski u Bosni.”
Očigledno je da Sonju Biserko ni demokratska revolucija koja se odigrala 2000. godine nije pokolebala u njenom krstaškom pohodu protiv srpskog nacionalizma, koji se sada, po njenoj već ustaljenoj ideološkoj projekciji, javlja kao pokušaj restauracije starog režima, ksenofobije, šovinizma i antisemitizma. Ni demokratska Srbija nema snage da izađe iz začaranog kruga velikosrbijanskog nacionalizma, koji se preoblikovao i dobio demokratsko ruho. Uvek budna Sonja Biserko nije se pokolebala, već je i dalje na mrtvoj straži, uvek spremna da neprestano otkriva mračne i perfidne manifestacije spskog nacionalizma. Iz njenih stavova jasno proističe da je nacionalizam ostao i dalje glavno političko opredeljenje Srba jer se nisu odrekli politike starog režima i suočili se sa tamnom prošlošću. Oni, izgleda, nisu za to ni sposobni zato što su i dalje sudbinski zatočenici nacionalizma i ksenofoobije. Demokratska opozicija Srbije, po mišljenju Sonje Biserko, nikada nije ni bila protiv Miloševićeve ratne politike razaranja Jugoslavije, ona ga je samo optuživala da ta politika nije bila uspešna. I ovi stavovi pokazuju u kojoj meri je Sonja Biserko neobjektivna i jednostrana u svojim političkim “analizama“ događaja u Srbiji.
Ovo je prilika da se problematizuje i pitanje podrške koju je imao Miloševićev režim. Opšte je mesto “analitičara“ koji dele stavove Sonje Biserko da je Milošević opstajao na vlasti i sprovodio svoju ratnu politiku imajući neprestano gotovo plebiscitarnu podršku Srba. I ovog puta činjenice su neumoljive. Slobodan Antonić je svojevremeno u časopisu “Sociologija“ objavio egzaktne podatke o procentualnoj podršci Miloševićevom režimu od prvih višestranačkih izbora:
”Iako su vanredni opšti izbori 11. novembra 1989. godine bili daleko od demokratskih (pošto se biralo između više kandidata, ali iz jedne komunističke patrije), Miloševićeva većina je na glasanju za predsednika bila tolika (80,36 odsto glasova, što čini 67,23 odsto biračkog tela) da je otklanjala sumnje u pogledu stvarne volje naroda (Milošević je izbore izgubio samo na Kosmetu, gde je dobio nekih 25 odsto glasova). I na prvim poslekomunističkim izborima 9. decembra 1990. godine Milošević je lako pobedio, premda mnogo manje ubedljivo nego ranije ( osvojio je 63,34 odsto glasova , ili 46,72 odsto biračkog tela). Na predsedničkim izborima 20. decembra 1992 godine, njegova većina se već značajnije istanjila (53,24 odsto glasova ili 37,12 odsto biračkog tela) i od tada pa do 24. septembra 2000. godine on je vladao zemljom bez stvarne izborne provere kod birača. Izborna podrška SPS-u i njegovim satelitima posmatrana za celo biračko telo doslovce se prepolovila između izbora 1990. i 1997. godine. Na izborima 1990. godine iznosila je 40 odsto biračkog tela, na izborima 1992. godine 36 odsto na izborima 1993. godine 23 odsto i na izborima 1997. godine 20 odsto biračkog tela. Od izbora 1993. godine opozicioni blok, odnosno blok partija koje u svojim programima i izbornim kampanjama otvoreno osporavaju legitimnost sistema, ima znatno veću izbornu podršku nego prorežimski blok.”
Ali činjenice, kao što smo to već napomenuli, nikada nisu preterano i ozbiljno zanimale Sonju Biserko. U svojoj knjizi ona neprestano i iznova tvrdi da su Srbi i Srbija uvek bili zarobljenici i slepi podržavaoci Miloševićevog velikosrpskog ratnog programa. I to je za nju još jedan aksiom, ma šta o tome svedočili egzaktni izborni rezultati i pokazatelji. Zar nije decenija vladavine režima Slobodana Miloševića bila ispunjena neprestanim političkim borbama za uspostavljanje demokratije, demonstracijama i istrajnim otporom koji je i doveo do rušenja tog autoritarnog režima? Zato se i ne može prihvatiti njena simplifikovana ideološka konstrukcija o Srbima kao narodu koji nije sposoban da se oslobodi nacionalističkog usuda i stvori demokratsko društvo.
Posebno poglavlje u knjizi “Srbija na Orijentu” predstavlja rasprava o kosovskom pitanju. Može se reći da ovo pitanje predstavlja centralno mesto u ideološkim koncepcijama Sonje Biserko. Može se reći i da je Kosovo jedna od njenih opsesivnih tema i probni kamen njenih političkih razmatranja srpskog nacionalizma. Matrica je potpuno ista i primenjuje se istovetni pristup kao kada je posredi određenje prema glavnom uzroku raspada socijalističke Jugoslavije. I u slučaju Kosova univerzalni i globalno poznati krivac jeste politika koju su sprovodili Srbi i Srbija. Navodimo nekoliko karakterističnih stavova Sonje Biserko, kao autentčnu ilustraciju jedne ideološke i političke koncepcije.
”Instrumentalizacija kosovskih Srba tokom 15 poslednjih godina za većinu njih takođe znači kraj suživota sa Albancima. Nažalost, najveću cenu platiće oni nedužni kosovski Srbi koji nisu učestvovali u srpskom višegodišnjem orgijanju na Kosovu.Veliki deo Srba izbegao je u vakuumu koji je nastao između odlaska srpske vojske i dolaska međunarodnih snaga, čiji je dolazak bio odložen zbog nenajavljene pojave ruskih vojnika. Međunarodne snage su se obavezale da pruže zaštitu i jednoj i drugoj strani. Deo albanskih snaga koje sada vrše odmazdu nad srpskim i romskim stanovništvom u procesu je stavljanja pod međunarodnu kontrolu. Na Albancima je, kao i onim Srbima koji su ostali da što pre nađu modus vivendi i pokažu da je uprkos svemu, suživot moguć. To će i Albancima i Srbima pomoći da se suoče sa izazovom demokratije. Tragično je da srpska elita nije sposobna da napravi nijedan gest prema Albancima, što bi i za kosovske Srbe bilo spasonosno. Srpski nacionalisti i dalje se ‘kale' na kosovskom pitanju. Kosovo je ipak jedinica mere srpskog nacionalizma. Srbija je dakle, u xx veku dobila Vojvodinu, koja je kroz svojevrsni demografski inžinjering, po prvi put ima većinsko srpsko stanovništvo, a izgubila je Kosovo po istom principu. Tu se negde završava mogućnost teritorijalne ekspanzije Srbije. Nama srpska policija ne daje dovoljno uvida i dokaza o tome da li Albanci zbilja vrše terorističke akcije ili ne. Možda oni i vrše, ali mi nemamo dokaza za to. Ja mislim da se to radi namerno kako bi se stvorio negativan odijum prema Albancima i pokazalo da su svi oni isti. Znate da je svojevremeno Rugova tražio da dođe FBI i izvrši istragu oko tog terorizma. Za stanje na Kosovu odgovoran je i beogradski režim, koji preko Kosovske Mitrovice održava stanje rata niskog intenziteta. Očigledna je bila namera podele Kosova po ranije utvrđenim planovima, koja međutim nije uspela. Ideja o pomeranju srpske države na severozapad je poražena, te je podela Kosova utoliko postala važnija. Zanimljiv je podatak da je blago iz svih manastira dislocirano sa Kosova još 1992. godine i to na insistiranje tadašnjeg predsednika SRJ Dobrice Ćosića. Mnogi Albanci smatraju da je važno da Srbi, barem neki, ipak priznaju šta se sve dešavalo Albancima u poslednjih desetak godina. To bi oni smatraju relaksiralo situaciju u odnosu na lokalne Srbe. Odlazak Srba sa Kosova trajao je decenijama, i to pre svega iz ekonomskih razloga, pa onda i političkih.Ve ć ina Srba je za veliki novac prodala svoju imovinu Albancima, uprkos zabrani prodaje nekretnina Albancima. Otuda, bar za mene najjači utisak iz moje prve posete Kosovu posle intervencije bio je da je taj narod slobodan. U poslednja tri- četiri meseca slika se menja. Smanjuje se broj zločina i žrtava nedeljno. Situacija se polako stavlja pod kontrolu. Nema opravdanja za nasilje koje se vrši nad nealbanskim stanovništvom, ali postoje objektivne okolnosti koje mogu donekle da objasne situaciju. Srbi se nisu organizovali kao zajednica koja traži pomoć. KFOR ih obezbeđuje, ali oni žive u getu, izolovano kao što su Albanci živeli dok su Srbi držali vlast. Ne postoji spremnost da se privikavaju na novu realnost. Deo zločina jeste izraz frustracije i osvete, međutim za najveći deo zločina odgovorne su kriminalne bande. Mnogi Albanci veruju da te bande dolaze iz Albanije. Ali i srpska strana doprinosi haosu. Postoje indikacije da državna bezbednost, paravojske,vojska i policija operišu iz Kosovske Mitrovice i da tako održavaju rat niskog intenziteta. To je sve u funkciji defamiranja albanskog naroda i dokazivanja da nisu sposobni za državu.”
Ovi široki navodi imaju za svrhu da neposredno pokažu kako to izgleda “nezavisna“ i “objektivna“ analiza kosovskog pitanja koju kontinuirano obavlja predsednica Helsinškog odbora. To i nije čudno jer za nju je pitanje Kosova (za ovog “objektivnog” analitičara pojam Metohije i ne postoji) merna jedinica srpskog nacionalizma, koji je, naravno, glavni i globalni krivac i za tragične događaje na Kosmetu. Upravo nam razmatranje kosovskog pitanja pokazuje do koje mere može ići neobjektivnost, ideološka isključivost, jednostranost i neargumentovanost ovako postavljene analize. I Kosovo je u stvari nedužna žrtva političke instrumentalizacije srpskog nacionalizma, koji je uvek bio glavna prepreka za idilični suživot Albanaca i Srba. Politički i ideološki zadatak je da se objektivnim razmatranjem kosovskih zbivanja dokaže da su Albanci spremni za suživot sa Srbima bez obzira na to što bande iz Albanije vrše razumljivu odmazdu nad nealbanskim stanovništvom. Frustrirano albansko stanovništvo, po mišljenju Sonje Biserko, ima pravo da sprovodi odmazdu nad Srbima jer je uvek bilo getoizirano i izloženo srpskom nacionalističkom orgijanju. Autorka nema dokaza da na Kosovu postoji albanski terorizam, ali zato raspolaže jakim indicijama da su Srbi i dalje odgovorni za haos i održavanje rata niskog intenziteta.
Tvrdnja da srpske elite nisu nikada pružile nijedan valjan dokaz mogućnosti suživota sa Albancima nema nikakvo uporište u istorijskoj i političkoj argumentaciji. Kako je onda došlo do usvajanja Ustava iz 1974. godine, kada je Autonomna Pokrajina Kosovo postala deo jugoslovenskog federalizma? Zar to nije najubedljiviji dokaz da je postojala volja da se ostvari tzv. suživot (šta uopšte znači ta nemoguća politička i ideološka kovanica)? Ali Sonja Biserko i nije sklona da usvaja i koristi bilo kakvu valjanu i ozbiljnu argumentaciju jer je njoj jedino važno da žigoše svuda prisutnu i globalnu krivicu srpskog nacionalizma. Vrhunac licemerja i neobjektivnosti je u njenoj tvrdnji da je odlazak Srba sa Kosova trajao decenijama i da je njegov glavni uzrok ekonomske prirode – Srbi su za veliki novac nemilice prodavali nekretnine Albancima. Nema nijedne reči o nasilju i progonima kojima je decenijama bio izložen srpski narod na Kosovu i Metohiji. Srpski narod se u stvari, kao i u slučaju izbeglištva iz Hrvatske i Bosne, samoiselio jer nije bio sposoban da učestvuje u suživotu sa Albancima. A ni preostali Srbi na Kosovu nisu spremni da prihvate tamošnju novu realnost, već i dalje ostaju beznadežno uronjeni u svoj hronični nacionalizam. Međutim, kakva je to nova realnost na Kosovu, po mišljenju Sonje Biserko? Biserko je, prilikom svoje posete Kosovu, videla jedan oslobođeni narod koji vrši razumljivu i prihvatljivu odmazdu nad Srbima, ali to je rezultat frustriranosti albanskog naroda, decenijama izloženog nasilju koje su sprovodili Srbi. Po njenom mišljenju, međunarodna zajednica polako sređuje stanje na Kosovu, a tome se suprotstavljaju samo Srbi koji ne mogu da prihvate novu realnost, pa i dalje ostaju remetilački faktor te novouspostavljene slobode ugnjetenog albanskog naroda.
U raspravi o stanju na Kosovu nećete kod Sonje Biserko naći nijednu reč koja će objektivno i bez ideoloških poštapalica o potrebi suživota razmotriti izuzetno težak položaj srpskog naroda u ovoj pokrajini. Kao što je neprestano tvrdila da je rešenje jugoslovenskog pitanja jedino u svođenju Srbije na pravu meru, tako ona bez ikakvih ograda iznosi stanovište da je sasvim opravdano da Albanci primene etnički inženjering i tako etničkim čišćenjem konačno reše kosovsko pitanje. Pri tome se ona poziva na istorijski primer Vojvodine, pokazujući, kao i mnogo puta do sada, da je njen glavni pristup sadržan u odbrani sopstvenih ideoloških konstrukcija, bez obzira na to koliko njene tvrdnje imale uporišta u stvarnim istorijskim događanjima i faktima. Pre svega je važno dokazati da je srpski nazionalizam najvažniji uzrok svih problema i istorijskih kriza na Balkanu.
U prikazu knjige “Srbija na Orijentu” Latinka Perović je ocenila ”da Sonja Biserko pripada kritički mislećim ličnostima. Na javnoj sceni Srbije Sonju Biserko je osamljivala njena sposobnost analize. Knjiga ‘Srbija na Orijentu' dolazi iz pera autora sa stavom. U tim tekstovima sadržan je etos Sonje Biserko. Ona nije išla uz struju zato što je pošto poto htela da se razlikuje od većine. Naprotiv, ona se zbog svog dubljeg i humanijeg razumevanja savremenog sveta u većinsko mišljenje nije moglo uklopiti. Upravo to joj nije oprošteno. Zato je njena knjiga važan dokument o sudbini kritičkog mišljenja u jednom postkomunističkom društvu koje je zaokupljeno jednom jedinom idejom – idejom etničke države, bez obzira na privid, ostalo totalitarno. Zašto bi inače smetala Sonja Biserko i svaki drugi pojedinac.”
Stavovi i “analize” koje sam u komentaru knjige ‘Srbija na Orijentu' šire citirao upravo govore da se ne radi o autoru koji poseduje istančanu sposobnost objektivne i argumentovane analize, već o “analitičaru” koji svojim simplifikovanim stavovima upravo demonstrira idelošku jednostranost i politikantsku ostrašćenost. Ne radi se o dubljem i humanijem razumevanju sveta, već o ideološkom bojovniku i ideološkoj svesti koja se u svojim stavovima pre svega služi politikantskim konstrukcijama i izvrtanjem elementarnih istorijskih i društvenih činjenica. Ova knjiga zbilja ima svoju dokumentarnu vrednost, ali pre svega kao dokument o delovanju jedne političke grupacije koja ne uspeva da se u svojim tzv. analizama uzdigne iznad sopstvenih prizemnih ideoloških stavova i projekcija. Ona je izraz političke koncepcije koja iznad svega teži da dokaže da Srbija i Srbi nikada nisu bili spremni da se uključe u moderni svet, da su ostali večiti zatočenici orijentalne prošlosti, nespremni za demokratiju. Nije dovoljno da neko bude proglašen za usamljenog kritičkog intelektualca, već je nužno da stavovi koje zastupa budu argumentovani i utemeljeni na životnim činjenicama i istorijskim faktima. Sonja Biserko sigurno ne spada u ovu veoma retku vrstu intelektualaca, jer u njenim ideološkim konstrukcijama i politikantskim “analizama “ nema mesta za argumentovanu i na činjenicama zasnovanu raspravu.
18. januar 2005. godine Marinko M. Vučinić
|
|