Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

POVODOM IMENOVANJA NOVIH AMBASADORA : DA LI JE BEČ SINEKURA?

 

            Najvažniji test i izazov za svakog čoveka koji pretenduje da bude javni delatnik i da svojim intelektualnim angažmanom učestvuje u političkom i društvenom životu jeste izazov doslednosti i principijelnosti. Borislav Pekić, pisac izuzetne stvaralačke snage, ali i čovek koji je uvek demonstrirao nesvakidašnju intelektualnu doslednost i načelnost, jednom prilikom rekao je da je naš najveći problem to što nismo imali mnogo ljudi od stvarnih uverenja, spremnih da za ta svoja uverenja podnesu veliku žrtvu.

Sada smo veoma daleko od ovog pekićevskog ideala, pa se uverenja i takozvani intelektualni angažman iznose na politički pazar kao komercijalna roba, po principu «ko da više na tržištu intelektualnih usluga». Iskušenju političke trgovine ne uspevaju da odole ni nekadašnji najtvrdokorniji borci za uspostavljanje istinskog sistema vrednosti gde je intelektualna doslednost temelj društvenog delovanja. Takozvani nezavisni intelektualci bez ikakve rezerve i zazora sebe smatraju za beskompromisne i dosledne stvaraoce i pošto sklope komercijalne aranžmane, naprave kompromise i zaposednu pozicije u institucijama vlasti i državne mašinerije. To su obično ljudi koje ne zanima politički angažman, koji se gade političara i politike, ali su spremni da prihvate mesta u diplomatskoj službi, i to od vlade kojoj su upućivali žestoke i radikalne prigovore i bespoštedno je kritikovali. Gde su se izgubile doslednost i principijelnost, gde je tu elementarno osećanje mere i vernosti principima koje su do juče zastupali, naizgled bez ikakvog kompromisa?

Imenovanje našeg uglednog pisca Dragana Velikića za ambasadora u Beču dobar je primer za analizu naših naravi, za analizu ponašanja naših nezavisnih intelektualaca, nezainteresovanih za politički angažman. Na pitanje da li će mu kao piscu teško pasti politička funkcija naš novopostavljeni ambasador u Beču odgovara:

«Moj angažman kao pisca svodio se na tekstove koje sam pisao periodično u raznim našim novinama, poslednje je bila kolumna i NIN-u. Dakle, to je bilo sa pozicija zdravog razuma, a ne političke platforme, budući da ja nisam stranačka osoba. Beč nije sinekura.»

Sledeći logiku ovih reči, možemo se zapitati da li to znači da će prihvatanjem ambasadorskog mesta Dagan Velikić prestati da deluje sa pozicija zdravog razuma. Kako će izgledati ambasadorski angažman ove kolumnističke, nestranačke ličnosti sada kada ona postaje zastupnik jedne određene politike i političke platforme koju je u svojim kolumnama, neprestano i sa mnogo argumenata, dovodila u pitanje? Dragan Velikić kaže da je dugo razmišljao o prihvatanju ambasadorskog mesta budući da u austrijsku prestonicu ne ide slučajno i da to mesto u diplomatiji ne shvata kao sinekuru.

«Moj glavni cilj je da na svakom području delovanja ojačam pozitivne predznake svoje zemlje», kaže naš novopečeni ambasador, za kojeg je ta služba neka vrsta trafo-stanice gde u prenošenju pozitivnih vibracija postoji i udeo kreacije.

Evo samo nekoliko izvoda iz kolumni koje je pisac Dragan Velikić, dok je još delovao sa pozicija razuma, posvetio politici vladajuće koalicije, koja ga je poslala u diplomatsku misiju.

«Ne može se porediti ono vreme Miloševića kada je razarano jedno društvo, kada je sav nakot isplivao na površinu, i ovo vreme danas. Ipak, važno je shvatiti da politički ološ Miloševićevog vremena, iako pobeđen, nije marginalizovan, naprotiv, nije se čak potrudio ni da promeni uniformu, što znači da se ne oseća ugroženim, već je samo pomalo mutirao, poput virusa gripa, i raširio se u raznim derivatskim strankama. Kreatori istorijskog zastoja samo u izolaciji vide svoj opstanak na vlasti. U ime demokratije pustili su jurodive na pozornicu. Svaki napor da ponovo budemo deo sveta proglašava se izdajom nacionalnih interesa. Pa valjda je nacionalni interes svake države da joj građani ne žive kao šundre, izopšteni iz svetske zajednice. Nećemo u Evropu na kolenima. Tako glasi kovertirani odgovor koji se podmeće građanima. Do kada se misli trgovati sa Kosovom? To što nijedna vlast neće da se suoči sa realnim stanjem stvari još više iz dana u dan smanjuje šanse da se spase barem što se spasti može. Ili je to defetizam? I dok su se zemlje u okruženju odavno prizvale pameti, i ne idu mimo sveta, Srbija uporno opstaje u kontinuitetu gubitništva. Mi smo i dalje taoci jedne politike koja, nažalost, nije poražena.»

Kad se analiziraju ovi citati, može se opravdano postaviti pitanje sa kojih će pozicija pisac Dragan Velikić jačati pozitivne predznake svoje zemlje. Odgovor se verovatno krije u rečima Dragana Velikića:

«Međutim, onog časa kada sam odlučio da prihvatim ponudu za mesto ambasadora u Austriji, prestao sam da pišem. Jer u ovom času ne mogu da se krećem po dvostrukom koloseku. Bilo bi to neizbiljno i prema piscu u meni i prema ambasadoru.»

  Tako je naš novi ambasador u Beču konačno shvatio da ne može da se kreće po dvostrukom koloseku jer je zaista nemoguće zadržati poziciju nezavisnog pisca i razumnog kolumniste i postati službenik ovakvog ministarstva spoljnih poslova. Verovatno smo na taj način izgubili razumnog kolumnistu i dobili još jednog državnog činovnika koji je povrh svega ubeđen da ambasadorsko mesto nije ugodna sinekura i najbolje sredstvo kojim se svaka vlast u ovoj zemlji služi da ućutka upravo najrazumnije i najtrezvenije glasove. Pošto je prošao naporne pripreme za obavljanje diplomatske službe, pisac Dragan Velikić sigurno je uspeo da u aktuelnoj spoljnoj politici koju sprovodi sadašnja vladajuća koalicija najzad pronađe pozitivne predznake svoje zemlje. Nije mu bilo lako jer je morao da se oprosti od svog razumnog književničkog angažmana i da prihvati da bude disciplinovani tumač vladajuće političke platforme. To je cena koja se uvek plaća za prihvatanje političkog angažmana. Tu cenu će očigledno morati da plate i drugi naši novi ambasadori, pisci Predrag Čudić i Dušan Kovačević. Ne možemo se više pozivati na tradiciju naše stare diplomatije u kojoj znameniti pisci nisu bili retkost. Oni su bili dipolmate od karijere i njihov uspon u diplomatskoj službi nije bio nimalo idiličan. Setimo se samo sudbine Miloša Crnjanskog i Stanislava Vinavera. Naši novopostavljeni pisci ambasadori nisu izraz ove tradicije jer postaju diplomatski predstavnici bez ikakvog prethodnog iskustva u diplomatiji. Očigledno je da u našim prilikama politika, ali i lični uticaj partijskih funkcionera ima i dalje odlučujuću ulogu pri izboru kandidata za mesta u diplomatskoj službi. To i dalje ostaju sinekure kojima trguju stanke na našem političkom tržištu.

           Ne ulazeći u veliko moralisanje, koje se uvek pretvara u nemoćno lamentiranje nad prevrtljivom i nestalnom sudbinom angažmana nezavisnih intelektualaca, smatram da kod nas ostaje otvoreno najvažnije pitanje – ono koje se tiče doslednosti i načelnosti.

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM