Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Nikola Malbaški

Pouke afere Batić

Ako se   izuzme nekoliko javnih nastupa aktuelnog ministra pravde, akcija vlade protiv korupcije u državnim službama i sudovima počela je bez velike najave. Da se nije radilo samo o marketinškoj akciji za prikupljanje političkih poena u kojoj će biti uhapšen tek pokoji korpumpirani policajac ili doktor koji je od pacijenata dobio sto-dvesta evra, pokazalo je to što su se ciljevi nalazili znatno više –   među sudijama Vrhovnog suda, upravnicima zatvora i bivšim ministrima. Slučaj sudije Vrhovnog suda koji je uhvaćen sa pola miliona evra mita namenjenog za oslobađanje izvesnog Jotketa, šefa   opasnog kriminalnog ganga, zaista predstavlja krupan slučaj korupcije. Sve je izgledalo kao početak prave antikorupcijske kampanje u kojoj će se barem ublažiti Solonovo pravilo da je "zakon mreža za sitnu ribu", i da će u nju upasti i koji veći komad. Ovakav nagli antikorupcijski aktivizam očigledan je pokazatelj da su se koalicioni partneri u Koštuničinoj vladi konačno zabrinuli za pad svog rejtinga   i odlučili da napokon nešto urade po tom pitanju.

Ministar Stojković je, kako izgleda, u ovom pohodu protiv korupcije trebalo da ima ključnu ulogu. Tek sada postaje jasnije široj javnosti zašto su se određeni politički krugovi tokom prethodnih meseci ostrvili na ministra pravde. Preventivno napadan od strane "čedista" po principu „ako mi njega politički napadamo, onda on ne sme da pokreće akciju protiv nas jer bi se to tumačilo kao obračun sa političkim neistomišljenicima”, ministar Stojković je identifikovan kao najveća opasnost po korupcionaška jezgra u srpskom društvu. Njima se, zbog svojih stranačkih interesa, nažalost, priključila Demokratska stranka podnošenjem skupštinskog zahteva za smenu ministra, a sve zato da im čedisti ne bi previše oduzeli simpatizera, mada su tim potezom   postigli kotraefekat, jer su zapravo sprečavali da se »frakcionaška zaraza« obuzda još u nastanku obelodanjivanjem mutnih rabota njihovih čelnika.

Tupa »Sablja«

Stojković je s pravom viđen kao jedan od najodlučnijih i najsposobnijih ljudi u Koštuničinom okruženju, koji ima i ovlašćenja i volju da se obračuna sa korupcijom na visokom nivou, što znači spremnost da se udari i na moćne lobije i bivše političare, jer bi, u protivnom, ispalo da su sve dosovske korupcijske afere kojima je srušena Živkovićeva vlada bile samo podmetanja političkih protivnika, ili barem da su se međusobno dogovorili i sklopili "pakt o nenapadanju". Nepotrebno je naglašavati koliko su takvi dilovi štetni po celo društvo jer smanjuju ionako malo poverenje građana u državu.    

Posle početnih uspeha u borbi protiv korupcije u vrhu pravosuđa, izgleda da je odlučeno da se poentira sa nekim većim ulovom. Vladan Batić je izgledao kao idealna meta. Ovaj bivši ministar i jedan od najnepopularanijih političara koga je iznedrila višepartijska scena već godinama izuzetno iritira veći deo javnosti svojom pojavom koja predstavlja kombinciju neukusa, alavosti, lukavosti i provincijalne ambicioznosti. Kako trenutno nije vezan ni za jednu parlamentarnu političku stranku,   izgledalo je da za njim niko ne bi mnogo žalio. Osim toga, na ovu odluku verovatno je uticalo i Batićevo denunciranje države u nemačkom Špiglu, gde je rekao da je „nekoliko ljudi u Vladi direktno umešano u ubistvo Đinđića”. Zaveru su organizovale "državne i vojne tajne službe. Blagoslov je dao patrijarh pod motom: Đinđić je izdajnik i nije greh ubiti izdajnika". Batić je dodao da je general Ratko Mladić „veoma često u Srbiji” i da ga, „kao i ostale ratne zločince, štite Vojska, Crkva i Koštunica”. Već samo ove neviđene klevete na račun države i crkve iz usta "demohrišćanina" u izuzetno uglednom nemačkom časopisu bile su dovoljne da se protiv njega pokrene pravosudni aparat.  

Bilo kako bilo, ljudi koji su u okviru borbe protiv korupcije videli Batića kao »idealnu metu«, kao čoveka umešanog u afere koje nije teško dokazati, prevarili su se u računu, potcenjujući njegove veze i medijsku podršku. Lider demohrišćana jeste van značajnih stranaka i koalicija, ali je izuzetno politički aktivan i čvrsto povezan sa određenim krugovima u Srbiji i van nje, koji su, očigledno, zalegli za njega iz sopstvenih interesa. Drugo, kada se počne antikorupciona državna kampanja koja obuhvata i jednog bivšeg političara, ovakav poduhvat bez dobre medijske pripreme teško može da uspe, jer je potrebno ubediti javnost da nije reč o političkom obračunu "sadašnjih" sa "bivšima". I treće, ali ne i poslednje, kada se počinje ovakva akcija, moraju se imati "tvrdi" dokazi; nije dovoljno što je, po rečima ministra Stojkovića, u ovom "konkretnom slučaju potpuno jasno da je Mali Bidža, koga danas pominju kao finansijera Jotkine grupe, pušten na slobodu na telefonsku naredbu iz Ministarstva pravde, kada je na njegovom čelu bio Batić". Bez obzira na politički stav prema akciji Sablja i njenoj zakonitosti, ova policijska akcija je donosila rezultate jer je bila brza, odlučna i pokrenuta od strane uskog, monolitnog kruga koji je oko nje imao jasan politički konsenzus . Sve ovo nije bio slučaj u aktuelnom antikorupcijskom pohodu. Onaj ko je želeo današnjoj Srbiji toliko potrebnu »antikorpucijsku sablju« kao da je zaboravio ono što je na   starim sabljama   pisalo: "Ne vadi me bez potrebe, i ne vraćaj me u korice bez časti".

Postradanije demohrišćanskog «velikomučenika« Batića

Hapšenje Batića i njegovo držanje u policijskom pritvoru odigralo se zbog osnovane sumnje da je učinio krivično delo zloupotrebe službenog položaja pred kraj akcije Sablja, početkom juna 2003. godine, jer je, navodno, naredio da se pusti finansijer Jotkine grupe iz zatvora. U prvom trenutku izgledalo je da će "mali Bidža" doći glave bivšem ministru pravde. No, pokazalo se da osim službene beleške upravnika zatvora o tome da su ga na ministrovo urgiranje zvali iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija i tražili da mimo rešenja nadležnog suda pusti pritvorenika na slobodu,   nemaju jačeg dokaza, pa je stvar došla u ćorsokak. Neko je očigledno bio pravovremeno obavešten o otpočinjanju akcije, te je preduhitrio istražne organe u prikupljanju validnih dokaza, i »pravnički« instruisao osumnjičene, koji su nakon pritvaranja u svojim iskazima preuzeli na sebe isključivu odgovornost i tako zaštitili Batića od eventualnog krivičnog progona. Pojedini poznavaci srpske politike idu dotle da tvrde da je to bila zamka za Koštunicu koju su mu namestili neki "mangupi iz sopstvenih redova". No, jedno je sigurno - sadašnje   srpske vlasti imaju previše "rupa" u sistemu da bi uspešno mogle obaviti akciju ovog tipa. To što je neslavno prošla akcija dela vlade (tj. ministarstava pravde i unutrašnjih poslova) govori više o ovoj vladi nego o krivici onih koje su pokušali procesuirati.

Na kraju je ne samo hapšenje Batića već i ceo zamah antikrupcione kampanje do daljeg pao u vodu, a Batić u nekim medijima postao »junak dana« i nevina žrtva državne represije. Za razliku od medija pod kontrolom režima koji su ostali zbunjeni i inertni spram razvoja događaja, druga strana je "podigla sistem" na maksimum i krenula u žestoku medijsku kampanju u kojoj se čak moglo čuti i kako je samo privođenje Batića uvod u diktaturu. I to pričaju isti oni koji su privođenje 12 hiljada, a pritvaranje više hiljada lica bilo slavili kao najveće dostignuće parlamentarne demokratije i pravne države. Oglasio se Helsinški odbor, Žene u crnom, Komitet pravnika, Centar za kulturnu dekontaminaciju i Beogradski krug saopštenjima u kojima se vidi da njihove aktiviste od svih problema sa kojima se susreće srpsko društvo najviše pogađa to što su najavljene "tužbe protiv Čedomira Jovanovića, Nataše Mićić, Vladana Batića i Milana Obradovića". Batić, do tada politički mrtvac koji bi inače dobio medijski prostor tek u slučaju da ga ponovo izaberu za žrtvu neke novogodišnje “Skrivene kamere”, medijski je, makar samo za ovu priliku, vaskrsnuo i   dobio ogroman prostor u medijima, gde je ponavljao da je premijer Srbije Vojislav Koštunica "na čelu zločinačkog udruženja", a da je "Dinkić najveći lopov od kada postoji Srbija", uspevši jednom čak i da prekrši   zakone fizike, gostujući u dve-tri televizijske emisije koje se prikazuju istovremeno . Desna ruka ovog “političkog mutanta” Milan St. Protić se u svojim nastupima držao rame uz rame uz svog stranačkog šefa i ponavljao da je u pitanju "staljinistička nameštaljka".   Kao šlag na tortu došla je izjava Vesne Pešić da su   "svi su oni, na čelu sa premijerom Vojislavom Koštunicom, bili saradnici Miloševićevog režima i radili za službu", što nam, uzevši sve zajedno, pokazuje da   je čvorovićevski sindrom pravo prokletstvo srpske politike i intelektualne scene uopšte, kojeg čak ni boravak po ambasadama i prijemima ne može da ublaži.

Usložnjavane odnosa na političkoj sceni

Ova antikorupciona akcija je zamišljena da bude više od marketinškog poteza, ali se na kraju pretvorila u fijsko koji je u dobroj meri izblamirao ne samo vladu nego i državu uopšte. Sve je urađeno nekoordinisano, neodlučno i nezrelo, da bi spram ovolike (da li slučajne) trapavosti državnih organa čak i beba bila organizovanija i brža. I ne samo to: ova nemušta   kampanja uspela je još jednom da u život povrati one političke aktere od kojih je srpska javnost jedva bila odahnula, nadajući se da su otišli u nepovrat, u povlenske magle i prigradske mahale gde im je i mesto.

»Slučaj Batić«, nam posledično ukazuje na još jednu pojavu. Da stvari na današnjoj srpskoj političkoj sceni nisu jednostavne pokazao je Vladimir Popović–Beba koji je za »Batićevo sužanjstvo«, osim dvojca Košunice-Stojković, optužio i predsednika Tadića. Po njemu, Batić se spremao da obelodani slučaj korupcije iz bliskog Tadićevog okruženja, pa je ovaj, da bi zaštitio svoje ljude, ušao u »neprincipijelnu koaliciju« sa premijerom i ministrom pravde. Ovakav scenario koji predočava Popović, bio istinit ili ne, pokazuje da u aktuelnoj srpskoj poltici polako ali sigurno dolazi   vreme političkih kombinacija koje do sada nisu bile moguće, niti su politički akteri do sada o njima ozbiljno razmišljali. Sama realnost govori u prilog ovakvoj političkoj kombinatorici - danas je sasvim moguće da   na primer predsednik Tadić prećutno podrži političku eliminaciju onih koji, udružujući se sa Čedom Jovanovićem, odvlače njegove simpatizere. Prema istom ključu,   igra oko dvostrukog otvaranja mosta »Slobode« u Novom Sadu u kome je radikalka Maja preduhitrila predsednika Tadića, Draškovića i njihove evropske goste, pokazuje da nije nemoguće, nego čak vrlo verovatno, da su po ovom pitanju mig radikalima da povuku ovakav potez dali "neki ljudi iz vlade", što   zbog "izlaska" DS-a iz skupštine, što zbog kolebanja Draškovića oko ponuda da iznutra obori vladu. Srpska politika nam tako ponovo pokazuje svoje staro-novo nušićevsko izdanje, puno sitnog strančarenja i igara sa svima protiv svih, u kome se i najiskreniji pokušaji često izjalove, najozbiljnije stvari lako izobličavaju   u parodiju, a sve to zajedno, mada nas neretko nasmeje, pretvara u tragediju koja se zove život u tranzicionoj Srbiji.

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM