Đorđe Jončić
POSMATRAČI NA KOSOVU
Ono što se dogadjalo 1998. i pocetkom 1999. na licu mesta na samom Kosovu pogorsalo je vec postojeci sukob vasingtonske administracije i partije na vlasti u Beogradu i na kraju dovelo do kulminacije, odnosno do bombardovanja Srbije. A to sto se dogadjalo na Kosovu bio je ustvari oruzani sukob izmedju naoruzanih albanskih politicara i policijskih i vojnih snaga Srbije. Kako je za zainteresovane strane na Zapadu neposredno obavestavanje sa terena bilo od prvorazrednog znacaja slali su tamo, u podrucje sukoba, svoje ljude da izvidjaju i obavestavaju. Izmedju ostalih i Volfgang Kaufman (Wolfgang Kaufmann) je bio osmatrac na Kosovu 1998/99 i to za racun EU.
U svojoj knjizi „Posmatraci“ (Die Beobachter, Izdavac BoD Norderstedt, 2004, 274 strana) autor je izneo svoje neposredno vidjenje dogadjaja na Kosovu pred bombardovanje Srbije (otpoceto 24. 03. 1999.). Autor Kaufman, Nemac, bio je dugo vremena posmatrac i to od 1993. do marta 2002. u svojstvu posmatraca na Balkanu. A u svojstvu posebnog posmatraca Evropske unije (Brisel) on je 1998/1999. bio zaduzen za Pec (Kosovo Diplomatic Observer Mission, KDOM). Kao posmatrac-izvestilac i vodja jednog tima, European Union Monitor Mission, skraceno EUMM imao je zadatak da uspostavlja kontakte sa zaracenim stranama na Kosovu i da o tome izvestava. Na Kosovu su, osim osmatraca EU u periodu 1998/99, u ulozi posmatraca radili i tzv. verifikatori u organizaciji specijalne Kosovo Verifikatio Mission (KVM), a za racun Oganizacije za evropsku bezbednost i stabilnost, OEBS, Wien (Bec).
Autor u svojoj knjizi pise: „Vec godinu dana pred pocetak bombardovanja Srbije celokupna albanska politika na Kosovu usredsredila se samo na jedan jedini cilj – na sukobljavanje sa Srbima … Nasuprot srpskim politicarima … Albanski su odbijali svako zajednicko resenje. I to, po mojim saznanjima, zahvaljujuci samo uticaju OVK … OVK nije bio interes smirivanje situacije.“
U knjizi se opisuju zivotni uslovi srpskog i albanskog stanovnistva 1998/99. Pisac je doziveo na hiljade susreta sa stanovnistvom. Samo nekolicina albanskih seljaka se usudjivala da iznese optuzbe na racun OVK. „OVK je protivu takvih postupala na vrlo surov nacin“- pise Kaufman. „Najcesce su te ostre mere bile uperene protiv najuticajnih clanova seoskih familija, te ljude su ubijali“. Mladi Albanci su drakonskim sredstvima regrutovani za vojsku OVK, medju Albancima je vladala atmosfera straha. Niko nije smeo da cita ni srpske novine. Ko je, na primer, saradjivao sa Srbima, izlagao se zivotnoj opasnosti. Plansko ubijanje takvih Albanaca se cuvalo kao najveca tajna. Samo u zapadnom Kosovu bilo je od strane OVK ubijeno oko 200 Albanaca.
Za tesku situaciju na Kosovu 1998/99 bili su odgovorni na prvom mestu clanovi OVK. Prema autorovom vidjenju, ne mogu se iskljuciti ni ubistva od strane OVK, za koja su onda optuzivane srpske snage. Tako on navodi primer ubijenih Albanaca kod mesta Glodjane, za koje su mu sami Albanci rekli da su ubijeni od strane OVK.
Autorova ocena je da su srpske snage reagovale na provokacije OVK. „Srpska vojska i policija na Kosovu pred bombardovanje bili su stalno isprovocirani od strane OVK i odgovarajuci na provokacije reagovali su cesto prekomerno, nesrazmerno. A sto se tice stampe u Nemackoj, ona se nije trudila da odvojeno posmatra uzroke i posledice o kojima su posmatraci izvestavali. Plansko ciscenje Kosova od strane Srba, koje je navodno postojalo pred bombardovanje, nije zabelezio ni jedan jedini posmatracki tim“ – pise autor (strana 255). „Posle bombardovanja, zapadni politicari, vodje bombardovanja, navodili su strasne stvari koje su se dogodile za vreme bombardovanja, i to kao opravdanje za samu odluku o bombardovanju“ (strana 172). Autor dalje pise da se i povorka izbeglica, znaci „humanitarna katastrofa“, dogodila za vreme bombardovanja, on je, sta vise, „za vreme bombardovanja“ podvukao.
Cilj njegove knjige jeste iznosenje na videlo „poluistina“ i „dezinformacija“ plasiranih na Zapadu, narocito vezanih za OVK. „Taktika OVK – pise Kaufman – imala je samo jedan cilj, da se srpski cuvari reda prikazu kao nasilnici“. OVK je zaposedala neko albansko selo i odatle napadala srpsku policiju. Posto je bilo mrtvih policajaca, srpske snage su upadale u selo, sto je dovodilo do bezanja albanskog seoskog stanovnistva u sume. Strategija OVK je postizavala cilj: „zapadnoj javnosti prikazivane su samo izbeglice kao posledica nicim izazvanih brutalnosti srpskih snaga“. Autor jos navodi da su albanski politicari, pod uticajem OVK, odbijali svaki dogovor, i pored pristajanja srpskih politicara da se otpocne sa pregovorima. U recenziji u SZ (Süddeutsche Zeitung) od 7. marta 2005. napisano je da bi knjiga istoricarima mogla da bude i koristan izvor informacija. Knjiga daje jedan dobar pregled dogadjaja neposredno pred bombardovanje. Marta 1999. usao je u ratni sukob na Kosovu i NATO, i bombardovao Srbiju 78 dana.
U stilu zurnaliste koji upravo pise svoj dnevnik, Kaufman prikazuje svoje susrete sa srpskim i sa albanskim predstavnicima zaracenih strana. Njegova knjiga su sumirani i jedan pored drugog naredjani susreti prikazani u kratkim poglavljima (ima ih oko 90), koja, kao neke kratke price, svaka za sebe predstavljaju celinu. Po dve su iz Makedonije i iz juzne Srbije. Kaufman je sreo i Ramusa Haradinaja. Haradinaj stoji pod sumnjom da je ucestvovao u masakru kod Glodjana, gde je ubijeno 39 ljudi i to skoro svi Albanci. Autor Kaufman iznosi uverenje da je Haradinaj to mogao da uradi. Taj OVK komandant je sve svoje delovanje bio podredio jednom cilju – da oslobodi Kosovo od Srba.
Razgovor koji sam ja u novembru ove 2005 godine u Nemackoj vodio sa autorom Kaufmanom odnosio se na njegovu knjigu, na njegovu nedavnu posetu juznoj Srbiji i Kosovu i o tome sta misli o Kosovu, kao i o srpskim politicarima. Kaufman kaze:
„Proslog meseca bio sam na Kosovu i susednim podrucjima u juznoj Srbiji. Nezaposlenost je tamo nezamislivo visoka, cini se da je iznad 70 procenata. Zapad mora njima tamo da pomogne. Zapad bi morao da i politicki i ekonomski ravnomerno tretira obe etnicke grupe, i Srbe i Albance, na jednaki pravedan nacin“.
Pitanje: - Sta mislite o srpskim politicarima?
Odgovor: „Pritiskom na srpskog premijera Zorana Djindjica, da ukoliko ne isporuci Slobodana Milosevica Haskom tribunalu, da ce Srbiji da bude uskracena pomoc u visini od nekoliko milijardi, Zapad je, iako indirektno, doprineo da on bude ubijen. Po mom misljenju smrt Zorana Djindjica je jos jedna nesreca za Srbiju, za koju je i Zapad kriv. Djindjic je na Zapadu vazio za politicara nosioca demokratije i ekonomskih reformi. On je studirao u Nemackoj, govorio je tecno nemacki i bio je prvi srpski politicar koji je u nemackoj javnosti uvazavan. Nemacka je ekonomski jaka zemlja, koja zbog niskih nadnica u susednim zemljama rado investira. Sa Djindjicem, bila bi za nemacku industriju Srbija interesantnija nego sto je sada sa njegovim u Nemackoj nepoznatim naslednicima“.
Pitanje: - Kako je reagovala nemacka javnost na Vasu knjigu?
Odgovor: „Nemacka javnost skoro da nije reagovala na moju knjigu. Ona je prekasno napisana. Ovakve knjige bi morale da se stampaju odmah po zavrsetku jednog politickog procesa. Ona bi u tom slucaju izazvala veci interes. Odredjeni interes je bio u vremenu kada je tadasnji predsednik kosovske vlade, Ramus Haradinaj, bio pozvan da se javi u Hag, i to zbog toga, kako se cini, sto je moja knjiga valjda jedina koja se njime bavi“.
|