Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Ivan Šijaković

TREBA LI SRBIJA PRVA DA PONUDI KOSOVU NEZAVISNOST?

           

Kosmetski problem je Gordijev čvor Jugoistočne Evrope, posebno zapadnog Balkana. Mnogi već godinama i decenijama pokušavaju da otkriju kako je zapetljan taj čvor, gde mu je kraj i početak, kako bi se mogao razvezati,   ali uzalud – Aleksandra niotkud. Srbiju razne muke muče i problemi pritiskaju, dolaze i prolaze, ali kosmetski problem ostaje kao konstanta.

            Uveliko se raspravlja o tome da je 2005. (u krajnjem slučaju 2006.) godina proglašena odlučujujućom za rešenje kosmetskog problema. Mnogi očekuju da se to rešenje konačno pronađe: stanovnici Kosmeta, građani Srbije, stanovnici u regionu, uža i šira svetska javnost, a posebno predstavnici UMNIK-a na Kosovu, na čelu sa gospodinom Petersenom. Čini se da je ostala još samo jedna krupna dilema: standardi pre statusa, ili prvo status Kosova pa onda izgradnja i primena standarda o civilizovanom načinu života i rada.

  U prethodnom periodu izneseno je mnogo predloga i mišljenja od strane posmatrača, političara, analitičara i intelektualaca o načinu rešenja ovog "nerešivog" problema. Postoje nekolike grupe pogleda, mišljenja i predloga o načinu rešavanja statusa Kosova. Jedni su za njegovu decentralizaciju sa visokim stepenom autonomije za srpske enklave (to je i stav Vlade Srbije), drugi smatraju da je podela Kosova najbolje rešenje, treći i dalje sanjaju "nedosanjani san" o povratku Kosmeta pod jurizdikciju Srbije, četvrti govore o demokratizaciji i multietničnosti Kosova kao polaznoj osnovi za status koji bi bio vezan (administrativno nejasno) za Srbiju, dok oni najhrabriji, najracionalniji i najneutralniji ističu nezavisnost Kosova kao jedino pravo rešenje njegovog sadašnjeg stanja. Situacija se iz dana u dan ubrzava i sve više daje argumenata koji potkrepljuju i opravdavaju ovoj poslednji stav.   

            Jedan od takvih argumentovanih i razumnih stavova i predloga došao je od strane Međunarodne komisije za Balkan i njenog člana Gorana Svilanovića. Osnovni stav o nezavisnosti Kosova, koji se tamo iznosi,   racionalan je, u ovom trenutku se čini i jedini svrsishodan i koristan za sve učesnike u kosovskom problemu. Istina, predložena procedura sticanja nezavisnosti je malo komplikovana. Moja razmišljanja o Kosovu su veoma bliska ovim stavovima.  

            Pre nego što iznesem razloge za svoj stav, želim da napomenem da će sa ovakvom sporošću, odugovlačenjem, manipulacijom i nesnalaženjem, zvanične vlasti Srbije poslednje saznati da je Kosovo i formalno steklo nezavisnost. Bolje bi bilo da je obrnuto, da vlasti Srbije preuzmu inicijativu i prve ponude nezavisnost Kosova. Time bi preduhitrile sve druge iz međunarodnog okruženja koji se spremaju da to učine što "bezbolnije", a imali bi i nekakvu priliku da postavljaju uslove. U nastavku ovog teksta želim da iznesem nekoliko razloga za koje mislim da rečito potkrepljuju tezu da je nezavisno Kosovo najbolje za Srbiju.

•  Nije moguće upravljati delom teritorije na kojoj više od 90% građana ne poštuje nikakve odluke i ne smatra tu državu svojom. U takvim uslovima nije moguće izgraditi sigurnu i održivu državu. To bi bila nekakva politička i bezbednosna nakaza koja bi gurala u ponor i ostali deo države Srbije. Na Kosovu je, posle Drugog svetskog rata,   primenjeno mnoštvo metoda pacifikacije, kultivisanja i civilizovanja albanskog stanovništva, kako bi postali lojalni građani države Srbije, ali uzalud. Nijedan metod nije dao značajnije pozitivne rezultate. Čak obrnuto, gurao je to stanovništvo u ilegalne i "podzemne" oblike života i rada, koji su proizveli paralelnu državu za koju oni danas traže samo još formalno priznanje od međunarodnih institucija. Dakle, ako bi UN i ponudile Srbiji vraćanje Kosova pod svoju upravu, nema argumenata koji bi opravdali tako neracionalan i neodgovoran potez.

•  Ekonomski je potpuno neracionalno svako dalje ulaganje na području Kosmeta. Prisetimo se samo da je od 1980. godine Srbija dnevno ulagala oko 1,5 do 2   miliona dolara na održavanje mira i reda na Kosovu. Ako se ta cifra pomnoži sa brojem dana u godini i sa petnaestak godina, onda se dobija ogromna suma od blizu 10 milijardi dolara, sada se slobodno može reći, bačenog novca. Šta bi bilo da je taj novac uložen u neka druga područja, možemo samo da pretpostavljamo i maštamo, tome smo najviše skloni. Pomenuću još jedan apsurd ekonomske neracionalnosti: i danas Srbija plaća kredite za Kosovo kod međunarodnih poverilaca! Što se resursa tiče, ugalj i poljoprivreda su pre resursi 19. i prve polovine 20. veka, nego 21. veka. O ljudskim resursima nije umesno ni govoriti. Troškovi bi bili ogromni, a korist nulta. Uostalom, Albanci nisu nikada plaćali porez niti bilo kakve druge obaveze. Ništa nema ekonomski vredno za čime bi moglo da se žali, a ekonomija je danas ipak najvažniji segment dobrog i racionalnog društva. U Srbiju bez Kosova pre će stići ekonomski partneri i kapital nego u Srbiju sa Kosovom.

•  Odricanjem od Kosova, Srbija bi popravila odnose sa SAD i Evropom. Od sumnjičavog i nepouzdanog sagovornika, postala bi siguran i uvažavan   partner.   Imala bi pravo da drugima nudi rešenja i daje savete. Pokazala bi da razume svetska kretanja, geopolitičke i geostrateške zone i uticaje. Proverila bi da li je zaista status Kosova kamen spoticanja u komunikaciji sa SAD i Evropom, ili je možda još nešto u pitanju. Tada bi Srbija imala pravo da traži da se na Kosovu, i svuda u svetu, poštuje samo jedna stvar – ljudska prava. Ona obuhvataju sve što je važno i značajno za savremenog čoveka.

•  Neposredno vezano za prethodno jeste i potreba Srbije da prestane da bude čuvar i taoc svetskog straha od otcepljenja, separatizma i tribalizma. Često se čuje stav da "međunarodnoj zajednici" ne odgovara nezavisno Kosovo jer bi se sličnim primerom poveli razni separatistički pokreti u svetu. Treba i to proveriti. Pa nije Srbija div ili "supermen", pa da na svojim leđima nosi Čečeniju, Ingušetiju, Dagestan, Severnu Osetiju, Istočni Timor, Severnu Irsku, Južni Tirol, Flandriju, Baskiju, Kašmir, Rodeziju, Kvebek, Laponiju, pa bogami, ni Makedoniju i BiH. Neka svako svoj krst preuzme na svoja leđa.

•  Oslobodili bi se psihološkog tereta. Skoro da nema Srbina koji Kosovo ne doživljava kao veliki problem, psihološki teret, noćnu moru. To potiče otuda što osećanja prema Kosovu i Metohiji imaju svoju dvostrukost. Na jednoj strani, mitološki oreol svetosti, uzvišenosti i trajnosti, a na drugoj strani surova stvarnost gubitnika, intenzivno već 40-tak godina, a postepeno već vekovima. Što se gubitnička situacija više ispoljava i svima postaje jasna, to se mitološka dimenzija sve više pretvara u mitomaniju. U ovakvoj situaciji gubi se veza sa realnim, mogućim, bitnim, značajnim i racionalnim. Nestrpljenje i neracionalni zahtevi glavna su karaktristika svih razmišljanja i stavova u odnosu prema Kosovu.

•  Manipulacija ljudima i njihovim sudbinama. Decenijama je trajala priča, ponekad i akcija, povratka iseljenih sa Kosova i Metohije. Nikada nije bilo značajnijih rezultata. Retko se ko vraćao. Manipulisalo se ljudima, zloupotrebljavala se njihova sudbina na razne načine (setimo se slučaja Martinović), širila se propaganda i strah, produkovala se teorija zavere. Manipulacija ljudima preostalim na Kosmetu sada je dostigla vrhunac nehumanosti. To najbolje pokazuje pritisak na ljude da i dalje   ostanu na Kosovu i žive u neljudskim uslovima,   samo da bi političke partije i vlast u Beogradu prikupili političke poene kod birača. Enklave u kojima Srbi žive danas na Kosovu samo su moderni oblici geta u kojima su nekada živeli Jevreji ili Crnci u Južnoafričkoj Republici. Neodgovornim odnosom prema pitanju Kosova i višegodišnjim odgađanjem da se uđe u raspravu o njegovom statusu, samo se dodatno doprinosi pomenutoj getoizaciji Srba. Sadašnja priča o potrebi održanja multietničnosti Kosova, zadržavanjem Srba u getima, istovremeno je i smešna i tužna.    

Nadam se da su prethodno izneseni razlozi dovoljno ubedljivi da se odgovorno i odlučno pristupi pregovorima i ponudi da Kosovo postane nezavisno, da se Srbi izvuku iz geta, da se poštuju ljudska prava za sve one nealbance koji bi i posle toga ostali tamo da žive, da se vrati i plati njihova imovina, da se obnove i zaštite sakralni objekti, da se uspostavi sloboda kretanja svih na Kosovu. Možda bi i Albanci postali odgovorni nakon što bi im Srbija prva ponudila nezavisnost i počeli da grade državu u kojoj bi se poštovala sloboda i ljudska prava. Naravno to je teško očekivati bez pritiska "međunarodne zajednice", koja bi i dalje morala biti prisutna i dežurati nad njihovim postupcima i akcijama. Pitanje nezavisnosti bi se moglo postaviti u etapama. Recimo, dati tri godine kao prvu etapu ("uslovna nezavisnost") u kojoj bi Albanci pokazali jasnim primerima da poštuju, ostvaruju i štite ljudska prava nealbancima (uglavnom Srbima), da su im nadoknadili svu štetu, vratili i platili imovinu i vratili Srbiji državno vlasništvo u ranijim društvenim preduzećima. U drugoj etapi (možda opet tri godine), bi se rešavalo pitanje onih Srba koji ne žele da ostanu više na Kosovu, da prodaju svoju imovinu bez ucene po normalnim tržišnim cenama. U ovoj etapi bi se rešavalo i pitanje Albanaca u preševskoj dolini, možda i zamenom mesta boravka sa Srbima sa Kosova. Nasilno održavanje multietičnosti neke sredine, takođe predstavlja kršenje ljudskih prava, kao i nasilno potiskivanje pripadnika druge etničke skupine. Posle ove faze Kosovo bi moglo da bude sasvim samostalna država i da se kvalifikuje za jugoistočnoevropske i evropske integracije.

Iznosim ovo mišljenje jer sam svestan da se problem može rešiti samo ako prihvatimo devizu koju je lansirala kompanija Apple   - "mislite drugačije".

Autor je profesor sociologije na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci, detaljniji podaci na www.efbl.org/sija  

           

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM