Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Entoni Gidens

Nema šanse za nezavisno Kosovo

Svet je u žurbi i bliži se svome kraju! To je govorio nadbiskup Vulfstan iz Jorka još 1014. godine. Upravo tom rečenicom i dilemom koja iz nje proističe počeo je svoju knjigu   “ODBEGLI SVET” (uskoro će se pojaviti i srpsko izdanje) jedan od vodećih svetskih sociologa Entoni Gidens. Knjige ovog naučnika su prevedene na preko 30 jezika. Lord Gidens važi za intelektualnog gurua britanskog premijera Tonija Blera kome je i zvanični savetnik. Osmislio je tzv. treći put i uticao na mnoge socijaldemokratske stranke. Član je Gornjeg doma Britanskog parlamenta. Predavao je na Kembridžu i bio direktor Londonske škole ekonomije (London School of Economics and Political Science, LSE) koja važi za jednu od najprestižnijih fakulteta društvenih nauka u svetu. 

Da li se i politika mora prilagođavati tim munjevitim promenama?

- Apsolutno! Velike promene znače da stare političke formule više nisu primenjive. Na primer, nekada je zapadna država blagostanja funkcionisala po principu Kejnzovog menadžmenta potražnje, koji se bazirao na državnom menadžmentu potražnje. U uslovima globalnog tržišta, u međunarodnoj areni, to ne može da opstane. Ako pogledamo promene – na primer, emancipaciju žena, uviđamo da sada žene čine veliki udeo radne snage, što naravno zauvek menja strukturu porodice. Imamo niske stope nataliteta u Evropi, što dovodi do starenja stanovništva. Ti faktori moraju da izgrade put društvenoj promeni i to je zapravo središnja tačka politike “trećeg puta”. Ja “treći put” definišem kao pokušaj unapređenja socijaldemokratske politike u svetu. Nije toliko bitan sam termin “treći put” – s obzirom na to da postoje brojne asocijacije vezane za njega – već njegova suština. Na njega možemo gledati kao na modernizaciju.

Koji su principi “trećeg puta”?

- Osnovni princip je prihvatanje društvenih promena u svetu, iz čega proizlazi revizionizam u politici. Glavni zadatak država danas jeste pronalaženje rešenja za tzv. problematiku “trećeg puta”: kako u društvu, koje je konkurentno na globalnom tržištu, ostvariti društvenu solidarnost i uspostaviti vladu koja nije ni represivna, ni tradicionalna. “Treći put” cilja ka tome da poveže društvenu solidarnost i dinamičnu ekonomiju. Težište je ostvarenje jednakih mogućnosti i na stvaranje bogatstva, a ne na njegove preraspodele. Naravno, zadatak nije nimalo lak. U Evropi ćemo uočiti da su skandinavske države na tom planu najuspešnije: visok procenat stanovništva je zaposlen, a istovremeno su ustanovljeni i veoma visoki standardi društvene pravde. Dakle, znamo da može postojati društvo koje sudeluje u svetskoj ekonomiji, a ne mora da žrtvuje društvenu pravdu. Moramo proceniti koje elemente da primenimo u našim društvima. Naravno, država u procesu tranzicije je u duplo težoj situaciji, jer su istočnoevropske države imale sisteme blagostanja koji su bili više disfunkcionalni od onih u zapadnoevropskim.

U kojoj meri je “treći put” realizovan kao vladina politika u Britaniji?

- U Britaniji je revizionizam naišao na prihvatanje. Svaka laburistička vlada ima probleme i ograničenja, ali je očigledno da je sadašnja dobro odradila svoj posao. Laburistička stranka je po treći put došla na vlast, što se desilo prvi put u istoriji. A ne bi se desilo da Laburistička stranka nije promenila ideologiju i približila je principima “trećeg puta”. Na drugoj strani imamo Nemačku koja je imala sličan plan, ali ga je bilo veoma teško ostvariti u praksi, zbog otpora sindikata i društvenih grupa koje nisu spremne za promenu. Slično je u Francuskoj i Italiji. Ove tri države, iako su vodile EU, sada predstavljaju izvor velikog broja problema za Uniju: visoke stope nezaposlenosti, dugotrajna nezaposlenost, visok udeo mladih među nezaposlenim, posebno u Francuskoj. Ovi sistemi blagostanja nisu održivi.

Kako “nova država blagostanja” može da reši te probleme?

- Dva su glavna razloga zbog kojih moramo promeniti državu blagostanja. Prvo, postojeći sistem blagostanja proizveo je brojne probleme koji nisu očekivani. Na primer, razne dobrobiti namenjene da pomognu ljudima da se zaposle su, u stvari, služile da ih zadrže van posla. Drugo, moramo državu blagostanja uskladiti sa novim svetom, koji je svakako drugačiji od onog od pre dvadeset ili trideset godina. Veoma ozbiljno shvatam uticaj globalizacije i smatram da su nama u Evropi potrebne mnogo dinamičnije, konkurentnije ekonomije, kao i da to treba pomiriti sa novim oblicima građanstva. Država blagostanja je u središtu toga. Reforma nije samo smanjenje izdataka, već preoblikovanje institucija. To je traganje za novom ravnotežom između rizika i sigurnosti. Cilj je da se ljudi ohrabre da rizikuju u nekim aspektima svojih života. S druge strane, ljudima treba sigurnost. Potreban nam je mnogo aktivniji sistem blagostanja, što podrazumeva pozajmljivanje elemenata od skandinavskog modela: investiranja u decu, u nauku i tehnologiju, a ne samo održavanje stare industrije. Mi zapravo živimo u uslužnoj ekonomiji, te je znanje od prvostepenog značaja. Društvo mora imati dobar obrazovni sistem, dosta ulagati u visoko obrazovanje i obrazovanje odraslih. Mnogim društvima je teško da izvrše i prihvate promene.

Koje snage bi mogle da podstaknu promene?

- Nadam se da za Srbiju, kao i druge države u regionu, privlačnost EU predstavlja veliki podstrek, jer je to bilo sredstvo civilizovanja velikog broj država. Pre trideset godina Španija, Italija, Portugalija i Grčka bile su diktature i siromašne, a sada su demokratske i prosperitetne. Veliki problem je što za ulazak u EU treba da sprovedete na hiljade institucionalnih promena. S obzirom na to da je Slovenija ušla u EU, a Hrvatska u proceduru prijema, nadam se da će i druge države u regionu uskoro poći tim stopama i izvući korist iz toga.

Čuju se teze da će balkanske države ući u Uniju kao federacija država?

- Ne bih rekao. To nije u skladu sa planom EU. Nadam se da će balkanske države što pre postati deo EU jer je, po mom mišljenju, to od presudnog značaja za Evropu. Da bi država ispunila kriterijume za ulazak, treba da izvrši ozbiljnu transformaciju, a glavno pitanje je da li postoji politička volja. Svakako sam protiv da se EU protivi daljem širenju, jer bi to moglo dovesti do novih problema na Balkanu...

...Mislite li na Kosovo. Već se lobira za nezavisnost Kosova. Da li je to realno?

- To je još uvek otvoreno pitanje. Radi se o izuzetno delikatnoj situaciji. Tu je i problem Makedonije. Ipak, moram reći da trenutno ne vidim šansu da Kosovo dobije nezavisnost. Ne znam kako bi to moglo da se ostvari.

Zaista?

- Ja ne vidim, ako vi vidite – recite mi kako će se to desiti.

Bilo je u prošlosti toliko događaja koji su izgledali neostvarivo. Kao NATO bombardovanje...

- Da, ali NATO bombardovanje je služilo da spreči potencijalno masovno etničko čišćenje. Osim toga, smatram da sada sva društva treba da se pripreme da postanu kosmopolitska. Ideja da ne bude više etničkih grupa na određenoj teritoriji prosto više nije prihvatljiva...

Ali Kosovo je iz dana u dan sve više monoetničko područje.

- Jeste, ali to nije poželjno iz perspektive EU. U principu, treba da težimo kosmopolitskim društvima, a manje da se bavimo granicama. Potrebna je efikasnija globalna uprava, jer u suprotnom, svet bi mogao da se nađe u velikim problemima. Globalna uprava bi morala da se bazira na Ujedinjenim nacijama, ali da ima i vojnu moć, da brzo reaguje u kriznim situacijama i da mnogo više pažnje posveti problemima prirodne i životne okoline.

Da li će EU donositi odluke u vezi s dešavanjem na Balkanu, nezavisno od SAD?

- Mislim da će EU samostalno donositi odluke. Ali je bitno uočiti da Unija samo traga za mehanizmom koji bi omogućio tim državama da reše probleme, naravno, ukoliko postoji politička volja.

Evropa nije uspevala da samostalno reši probleme u Bosni, a ni na Kosovu?

- Evropa je donosila pogrešne odluke i pravila veći haos. Osim toga, nema potrebnu vojnu moć.

Da li to kažete da Evropa može da uveća političku moć intenzivnom militarizacijom?

- Nadam se da će se problemi na Balkanu rešavati mirnim putem, ali EU treba da raspolaže integrisanom vojnom moći. Ne da vodi ratove u Evropi, već drugde, kako bi doprinela humanitarnim ciljevima.

Da li to može biti pretnja demokratizaciji?

- Ne govorim o upotrebi vojne moći u EU, niti u potencijalnim članicama, već u afričkim i drugim državama, u slučajevima kada je neophodno intervenisati. Ne govorim o tradicionalnim ratnim pohodima.

Međutim, intervencija u Iraku neodoljivo podseća na tipičnu invaziju?

- Intervencija u Iraku je drugačija. Tu problem nije bio nedostatak vojne moći EU, već aktivno odbijanje američke politike. Mnoge evropske države su se distancirale od tog konflikta.

Deo evropskih država ipak je podržao intervenciju. Da li je Irak greška?

- Ja imam simpatije prema pokušaju da se zbaci Sadam Husein. To je za dobrobit sveta. Nažalost, bitka za mir u Iraku je veoma loše vođena. Pošto smo svi u tome, sada nema mnogo svrhe biti protiv ili za.

Vaše mišljenje o odlukama Tonija Blera u vezi sa Irakom?

- Bitno je napomenuti da oduvek postoji snažna veza Velike Britanije i SAD, i britanski premijer mora da vodi politiku s tim na umu. Drugo, Bler nije želeo da SAD ulaze same u Irak, već kao deo šire, transatlantske veze. Treće, zalagao se da UN sankcionišu vojnu intervenciju protiv Sadama, i do poslednjeg trenutka kada je Francuska glasala, verovao da će dobiti odobrenje UN. Kada rezolucija nije izglasana, javio se problem: ući sa SAD u Irak ili ne. Mislim da je iskreno verovao da bi moglo da dođe do velikih problema u slučaju da je Sadam Husein ostao na vlasti. S obzirom na to da nikada nećemo imati tu drugu situaciju, iluzorno je sada pričati šta bi bilo da je drugačije urađeno. Svi sada uviđamo da je situacija tamo užasna.

To je priča o glavnim silama koje utiču na moderni svet?

- Da. To je u vezi sa globalizacijom koja se može prosto definisati i kao rastuća međuzavisnost društava. Svako društvo mnogo više zavisi od nekog drugog, nego pre nekoliko decenija. Globalna međuzavisnost je pre podstaknuta komunikacijama nego tržištem. Svi smo mi građani globalne ere u nastajanju. Ako biste želeli da odredite kada je proces počeo, moglo bi se reći da su to bile kasne šezdesete. Tada je prvi put u kosmos pušten satelitski sistem i od tada moguća trenutna komunikacija sa jednog na drugi kraj sveta. Od tada su se stvari u svetu promenile, uključujući i pad Sovjetskog Saveza koji nije mogao da se izbori sa brzim, elektronskim, odozdo-na-gore tipom društva. Stalno podvlačim da globalizacija nije isključivo ekonomski fenomen kao što mnogi tvrde. Jeste ekonomska, ali je i kulturna, i politička. Globalizacija utiče na suverenitet nacionalnih država i menja prirodu nasilja.

Da li označava kraj nacionalne države?

- Mislim da ne označava. To je veoma važno imati na umu kada razmišljate o budućnosti Evrope i drugih blokova zemalja u svetu. Naprotiv, globalizacija je period univerzalizacije nacionalne države, vrhunac njenog uticaja. Ali to nije ona nacionalna država iz prethodnog vremena, jer globalizacija menja njenu prirodu. Globalizacija oduzima deo nacionalnog suvereniteta u korist globalnog suvereniteta. Kao kontrasila stvara nove oblike lokalne autonomije koji su očigledni u EU i u Britaniji, nove kapacitete za lokalnu ekonomiju i regionalizam, kao i nove oblike regionalnog identiteta. Na kraju, globalizacija stvara nove ekonomske i kulturalne regione, od kojih neki presecaju i prevazilaze nacionalne granice, a neki ne. Globalizacija znači da su sve nacionalne države zauzete promišljanjem svog identiteta, restrukturacijom svoje istorije i svoje prirode.

Pomenuli ste promenu prirode nasilja. Da li je terorizam posledica globalizacije?

- Da. Globalizacija je u suštini dijalektički fenomen – stvara opozicije i podeljen svet. Proizvodi fundamentalizam koji predstavlja drugu, mračniju stranu kosmopolitizma globalnih komunikacija, te nije slučajno što fundamentalisti koriste ona sredstva masovne komunikacije i pogodnosti globalnog sveta a koje navodno osuđuju. Jedan aspekt dijalektičke prirode globalizacije odnosi se i na promenu nasilja. Nasilje se promenilo i nastao je terorizam koji je internacionalan, a ne samo nacionalan. Mogli bismo reći da se konflikti današnjice vode između kosmopolitskih principa i fundamentalističkih doktrina. Fundamentalizam je izraz globalizacije i predstavlja tradiciju koja se brani u svetu gde nije prihvatljiva odbrana na tradicionalan način i gde ne postoje izolovani oblici tradicije zbog masovnih komunikacija.

Da li je terorizam i reakcija na vesternizaciju?

- Mnogi teoretičari imaju takav stav, ali to nije u potpunosti tako. Globalizacija nije isključivo projekat Zapada. To je prilično očigledno ako uzmemo u obzir napredak Kine i Indije. Sve bitno menja i strukture nasilja. Sada se ono mnogo više vezuje za slabe države, nego za jake. Danas imamo veoma malo teritorijalnog nasilja i moglo bi se reći da postoji nada da je rat u Jugoslaviji bio poslednja epizoda – kada su strogo nacionalističke države jako vezane za teritorije i spremne da vode rat na osnovu toga. Poslednje krizne tačke u svetu su verovatno granica Kine i Tajvana, kao i Pakistana i Indije i neki delovi Afrike. Verovatno ćemo imati mnogo više sukoba slabiji-protiv-jačeg, terorizma, što predstavlja veliku opasnost zbog mogućnosti masovne destrukcije, a posebno ako nuklearno oružje padne u pogrešne ruke. Scenario je drugačiji nego u prošlosti. Na Al kaidu možemo da gledamo kao na neku vrstu zle nevladine organizacije, s obzirom na to da su im strukture slične: Al kaida ima jasan cilj, ogranke u velikom broju država, nije čvrsto organizovana, članovi su fanatično strastveni aktivisti koji su spremni na nasilje kako bi dostigli ciljeve.

Da li vlade imaju interes za održavanjem konstantne terorističke pretnje: nekada su građane plašile komunističkim baukom, danas Al kaidom, a sutra?

- I to se dešava. I terorizam je termin kojim vlade manipulišu. Bilo bi u potpunosti pogrešno iz toga zaključiti da ta pretnja nije stvarna. Sve do sada, i 11. septembar i napadi na London, nisu bili katastrofalni koliko mogu biti. Da su avioni u Wujorku udarili u zgradu pod malo drugačijim uglom, čak pedeset hiljada ljudi bi poginulo. Može doći do mnogo masovnije destrukcije. Imajte u vidu da u napadu na SAD nije korišćeno oružje.

Da li je opravdano žrtvovati građanske slobode radi navodnog ostvarenja sigurnosti od terorizma?

- Al kaida šalje poruku da planira da ubije milione Amerikanaca, a to je rizik visoke verovatnoće i veoma loših posledica.

To nije u vezi sa američkom politikom?

- Ovde se radi o dve različite prirode nasilja: o fundamentalizmu koji nije usmeren od jedne nacionalne države ka drugoj.

Mnogi će reći da je to što zagovarate jednostran koncept društvene pravde, preciznije – anglo-američke.

- Svetu su potrebna pravedna društva, a i politički i društveno pravedan svetski poredak. Naravno da ne želimo da jedna država, kao SAD, deluje unilateralno. Bušova politika se pokazala kao pogubna za svet, ne samo u političkom smislu, već i što neće da pristupi ekološkim ugovorima kad je globalno zagrevanje jedna od najvećih pretnji s kojom smo suočeni. Bušova administracija je izgleda opredeljena da omogući bogaćenje bogatih na račun siromašnih. To svakako nije pozitivno, ali nije isto što i reći da ne želite pravičan svet. Ipak ga želimo. Treba da stremimo ka takvom svetu.

Kako da dostignemo pravičan svet, ustanovimo univerzalne vrednosti uz poštovanje kulturnih razlika?

- Nije toliko problem u principu koliko u praksi. Na primer, postoji izvestan broj ljudskih prava prihvaćenih od strane UN i koje svaka članica UN treba da poštuje. To su univerzalni principi, navodno, univerzalno prihvaćeni, čak i od društava koja su represivna prema građanima. Bitno je šta učiniti da se ti principi stvarno prihvate, a ne pitanje njihovog dostizanja.

Kako će se demokratija razvijati?

- U većini zapadnih država nailazimo na pad poverenja u ortodoksnu, parlamentarnu politiku, ortodoksne političare i političke partije. Ne nailazimo na pad interesovanja za politiku, niti pad poverenja u demokratiju. Ljudi traže reformu parlamentarne politike, reformu sfere ortodoksne politike, a ne njen nestanak. Ako uzmemo korupciju kao primer, videćemo da su mnoge nekad prihvatljive stvari zapadne liberalne demokratije, sada neprihvatljive.

Da li takva reforma znači demokratizaciju demokratije?

- Ta reforma bi značila niz ustavnih promena koje bi vratile politiku ljudima i poverenje u političare. Ne možete a da nemate parlamentarnu politiku ili demokratske institucije i zato je potrebno preoblikovanje i restrukturiranje. Demokratija se mora dovesti u vezu sa mnogobrojnim grupama, ispod i iznad nivoa nacije. Ja vidim kako se demokratija širi u dva smera. Kao vrsta decentralizacije demokratske moći – nagore i nadole. Nadole, kao obnova lokalne demokratije i lokalne moći. Nagore, posebno u Evropi, odnosi se na budućnost EU, jer se Unija razlikuje od međunarodne organizacije. Ona predstavlja transnacionalnu organizaciju u kojoj su se vlade dobrovoljno odrekle dela suvereniteta, možda prvi put. Ključno pitanje je, naravno, koliko EU stvarno može da postane demokratska. U svakom slučaju, demokratija je ideja 21. veka. Vezuje se za ideju slobodnijeg građanstva i uticaj modernog komunikacionog sistema. Posle komunikacione revolucije došlo je do neke vrste univerzalnog širenja demokratije, iako je, naravno, u nekim društvima veoma teško ostvariva. Ipak, danas imamo čak 3-4 puta više demokratskih država nego ranije.

Koja je uloga medija u ostvarivanju demokratskog društva?

- Demokratija ima dva aspekta: zastupanje i otvorenu debatu o javnim pitanjima. Na Zapadu postoje problemi dvostruke uloge medija koji pomažu promociju društva zasnovanog na znanju i informacijama, a istovremeno sabotiraju pravi otvoreni dijalog rutinskom trivijalizacijom i personalizacijom tema.

Čini se da mediji “promovišu” kulturu podređenih, umesto da analiziraju strukture moći i dominacije?

- Mediji predstavljaju strukture moći. Oni su dijalektički, i na kraju krajeva, ne mogu da prikazuju nešto što javnost ne želi da vidi. Programi često prikazuju ono što je po ukusu potrošača. Mediji, međutim, u politici zamenjuju parlamentarnu demokratiju medijskom. U mnogim državama postoje izvesne poteškoće vezane za to pitanje.

Uočljivo je i da vlasnici krupnog kapitala kontrolišu medije.

- Kontrolišu veliki deo. Mada mnoge države imaju odredbe koje onemogućavaju stvaranje monopola, uglavnom morate biti bogati da biste, na primer, postali vlasnik novina na Zapadu, iako u nekim državama, na primer u Norveškoj, postoje veoma strogi zakoni koji sprečavaju da bogati stvaraju lična medijska carstva. Imamo veliki broj varijacija, ali su nam potrebna stroga pravila koja onemogućuju monopole. U socijalističkim društvima je stanje bilo mnogo gore, jer je tu država posedovala i organizovala medije.

Mediji izražavaju ukuse potrošača, ali zar demokratija sve više ne predstavlja sinonim za potrošačko društvo?

- Ima u tome istine, ali postoje i mnoge poteškoće u vezi sa tom tvrdnjom. Potrošačka moć, kao što je Maks Veber davno rekao, jeste stvarna moć koju pojedinci imaju, jer potrošnja obično dolazi zajedno sa izborom. Bez obzira na to koliko kompanija ulaže u marketing, njen uspeh ipak zavisi od ukusa potrošača koji se može oblikovati samo u određenoj meri. Ne treba sve to previše kritikovati. Treba povući liniju između tržišta orijentisanog ka potrošaču i strukture građanstva. Demokratija zavisi od oba, te ne treba previše naglašavati uticaj jednog ili drugog. Međutim, možemo tvrditi da je u SAD došlo do naginjanja na jednu stranu, da je društvo previše pod dominacijom mehanizama potrošnje.

Da li će doći do promena na geostrategijskoj mapi sveta, usled napretka Kine, Indije i sve izvesnijeg oporavka Rusije?

- Moguće je, ali niko to ne može pouzdano proceniti. Kina će se uskoro suočiti sa krizom. I dalje ima veoma velika, državna preduzeća koja nisu prošla transformaciju i gde je korupcija veoma izražena. Moguće je da će Kina napredovati, ali taj put neće biti lak.

SAD imaju veoma velik dug koji se čini neodrživim, a što se tiče Evrope, ona već ima toliko problema da je generalno veoma teško predviđati budućnost.

Kakva je budućnost zemalja u razvoju? Kako da ostvare ekonomski razvoj ako se otvore ka globalnom tržištu?

- Zemlje u razvoju ne bi trebalo da se otvaraju ka globalnom tržištu bez prethodno sprovedenih strukturalnih promena. Država treba da raspolaže relativno nekorumpiranim bankarskim sistemom, potrebna je neka vrsta institucionalne zaštite protiv tržišnih institucija. Nije u redu da se siromašni poljoprivrednici otvore prema svetu u kojem ne postoji slobodno tržište za poljoprivredna dobra zbog američkog i evropskog protekcionizma. Napredovale su države koje su sprovele institucionalne promene, uz blagovremeno i progresivno prilagođavanje tržišnoj ekonomiji. Iz primera Kine i Indije znamo da se mogu sprovesti velike društvene i ekonomske promene koje će doneti dobrobit. Znamo i da siromašne države mogu da se obogate. Nekad je Južna Koreja bila siromašnija od Gane, a danas je bogatija od Portugalije, tj. ima veći nacionalni dohodak per capita. Ne postoji magična formula za uspeh, u suprotnom bi je svi koristili. Najveći problemi su politički. Korumpirane strukture teško se mogu menjati. Problemi zemalja u razvoju manje su vezani za tržište, a više za državu. Ako ljudi šalju novac izvan zemlje, a zvaničnici moraju da se podmićuju – onda takva država nije kompatibilna sa efikasnom demokratijom i tržišnom ekonomijom. Tu je problem, pre svega, u mogućnosti da se sprovedu promene, a ne znanja o tome šta treba činiti.

Da li je kapitalizam konačan?

- Videli smo, socijalizam je propao. Kao sistem bio je neuspešan, i ekonomski i ekološki. Smatram da ne postoji mehanizam kojim ćemo se vratiti tom sistemu, niti će se on reprodukovati na globalnom nivou. Kada govorimo o kapitalizmu, postavljamo pitanja: kako da povežemo tržišnu ekonomiju sa društvom koje je demokratsko i koje pruža vrednosti prema kojima građani mogu da žive? Mi još uvek ne znamo za ekonomiju koja bi nasledila tržišnu ekonomiju, a koja je istovremeno efikasna i daje pojedincima moć da sami donose odluke. U sovjetskom tipu ekonomije, individua nije imala gotovo nikakvu moć, sve je bilo u rukama države. Verujem da niko ne želi da se vratimo tom modelu.

(Lord Entoni Gidens je jedan od vodećih svetskih sociologa i savetnik Tonija Blera)

Ana Ranitović

 
     
     
 
Copyright by NSPM