Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Saša Gajić

LEGENDA O UGO ČAVEZU (drugi deo)

 

“Donesite mi glavu Uga Čaveza”

Svi Čavezovi potezi doveli su do uverenja i opoziciju   i strani faktor,   oštećen   sprovođenjem politike bolivarizma, da se protiv njega moraju upotrebiti sva sredstva kako bi se zaustavile dalje   reforme. Žestoka kampanja privatnih medija u rukama oligarha nikada i nije utihnula protiv Čaveza: na brojne optužbe da je predsednik umobolan, seksualno frustriran ili Kastrov agent, jedini TV kanal (kanal B) pod vladinom kotrolom nije odogovarao; Čavez ga je koristio tako što je svake nedelje u kontakt emisiju ( Alo, Presidente ) davao mogućnost gledalištu da mu se direktno obraća po pitanju sopstvenih privatnih problema. Opozicija je, naravno, i   to proglašavala za demagogiju.

Početkom 2002. godine, privatni mediji su postali važan deo koordinisane političke akcije za obaranje aktuelnog predsednika: kada je lider opozicije Karlos Ortega pozvao na generalni štrajk kome su se pridružile   trgovačke komore ( Fedecamaras) , a brojna preduzeća u rukama dojučerašnjih vladajućih slojeva obustavila rad na 48 časova, situacija je uzavrela. Pola miliona pripadnika opozicije organizovano je marširalo na sedište državne Venecuelanske naftne komanije ( Petroleos de Venecuela – PDVSA) u znak solidarnosti sa rukovodstvom koje je otpustio Čavez. Odatle su se protestanti uputili u marš na predsedničku palatu Miraflores, gde se u isto vreme održavao miting   njegovih pristalica. Zbog mogućeg sukoba između različitih političkih opcija na ulicama Karakasa, režimski mediji su preko svojih radio stanica pozivali ljude da se vrate kućama i uzdrže od nasilja. U kritičnim momentima, kada je Čavez naredio obustavljanje emitovanja emisija koje šire paniku ostrašćenim praćenjem događaja na ulicama, došlo je do pucanja od strane nepoznatih snajperista na masu Čavezovih pristalica. Kada su naoružane Čavezove pristalice počele da iz ličnog naoružanja uzvraćaju vatru u pravcu snajperskih gnezda na okolnim soliterima, dobro postavljene ekipe privatih TV stanica zabeležile su puškaranje i emitovale ga kao snimak pucanja Čavezovih ljudi na opoziciju, iako se dve grupacije nisu direktno susrele. Jedini sukobi demonstranata, policije i nacionalne garde (za koju je kasnije utvrđeno da je tada već prešla na stranu opozicije) odigrali su se kasnije tokom dana, i u njima je bilo poginulih i povređenih na obe strane.

Montaža TV nasilja poslužila je kao povod za intervenciju vojske. Vojni puč je otpočeo obraćanjem generala   preko privatnih TV   stanica da je vojska izašla na ulice da spreči eskalaciju nasilja. U stvari, vojni vrh je poslao sebi verne trupe koje su opkolile predsedničku palatu u kojoj se nalazio Čavez sa celom vladom, i tražila njegovu ostavku, ili će one u suprotnom, nakon isteka datog vremenskog roka, osuti artiljerijsku paljbu na predsednički kompleks. Čavez je pristao da se preda vojsci da bi se izbeglo krvoproliće, ali je odbio da podnese ostavku, smatrajući da se ostavka može dati samo po ustavnoj proceduri – a ona predviđa da se ostavka lično preda nacionalnoj skupštini, te   da ga   do održavanja predsedničkih izbora za naslednika zamenjuje njegov potpredsednik. Uoči predaje, kada je odveden kao talac u vojnu bazu   La Orkila gde je trebalo da sačeka da pučisti odluče o njegovoj sudbini, Čavez je svojim saradnicima dao instrukcije da alarmiraju „ bolivarske krugove” koji su tokom prethodnih godina nikli širom zemlje i upotrebe ih da kanališu očekivano narodno nezadovoljstvo zbog vojnog udara.

U međuvremenu, vojni vrh pučista proglasio je Pedra Karmonu, predsednika Fedekamarasa , za privremenog predsednika Venecuele, koji je istog dana ukazom poništio sve učinke Čavezove “Bolivarske revolucije” uključujuči i one najvažnije koje su se ticale državne kontrole nad naftnom industrijom i one vezane za   kvote izvoza nafte. Karmona je istvoremeno raspustio skupštinu i vrh pravosuđa i raspisao izbore. Ovi potezi, kao i slavodobitno ponašanje pučista kojim su na svojim TV kanalima javno priznali postojanje   scenarija za rušenja Čaveza koji je, eto, “upalio”, razjario je većinu građana Venecuele.

Vlast pučista trajala je samo dva dana. Nakon što su mase iz predgrađa i provincije podigle ulične proteste   koje su se   pretvorili   u rušenje i pljačkanje širom prestonice, Čavezove pritalice unutar vojske izvršile su vojni kontraudar, i uz pratnju milionskih masa preotele predsedničku palatu, oslobodivši   prvo važnije Čavezove ministre iz pritvora, a potom i samog Čaveza.

Iako je Čavez smatrao umešanost SAD u aprilski puč za nepobitnu činjenicu, zvanični Vašington je negirao takve optužbe. Nakon što je, po njegovim rečima, osujetio još jedan vojni puč i   izbegao atentat pri povratku iz Evrope (20. oktobra 2002. godine), Čavez je preduzeo dalje korake da predupredi slična dešavanja: prvo   je promenio celokupni vojni vrh (smeneno je 60 generala) popunivši ga svojim pristalicama unutar oficirskog kora, a zatim krenuo u pridobijanju najšire podrške za dalje društvene reforme, otvarajući nova radna mesta i beneficije za vojna lica i veterane.

Štrajk bogatih i neuspeli opoziv

Događaji koji su usledeli svega nekoliko meseci nakon propalog puča pokazali su je to bio samo početak nevolja za predsednika Čavez i njegovu politiku. Povod za nove nevolje usledio je odmah pošto je Čavez počeo da sprovodi svoj plan potpune državne kontrole nad nacionalnom naftnom kompanijom PDSVA. Protivnički kontraudrar bio je silovit -   usledio je štrajk zaposlenih u naftnoj industriji koji potpuno paralisao delatnosti ove ključne venecuelanske privredne grane. Štrajk su predvodili radnički sindikati u pod kontrolom menadžerskog sloja, industrijskih magnata i naftnog lobija koji su u isto vreme bili i istaknuti pripadnici opozice. Cilj potpune paralize energetskog sektora bio je da se izazivanjem ekonomskog kolapsa iznudi Čavezova ostavka. Venecuela je ubrzo prestala da izvozi naftu, a na domaćem tržištu došlo je do nestašica naftnih derivata i kilometarskih kolona vozila pred benzinskim pumpama.

Čavezov odgovor bio je momentalno   otpuštanje sa posla celog rukovodstva nafte indsutrije i oko 18 hiljada radnika (više od 2/3 zaposlenih) koji su se pridružili štrajku, pod obrazloženjem da su loše rukovodili i radili, te ustoličili korupciju u ovoj privrednoj grani, a zatim pokrenuo   zapošljavanje novih radnika, lojalnih bolivarskoj vladi. Njegova čelična šaka ovaj put nije imala milosti – opozicija u Venecueli i dan-danas tvrdi da su otpuštena lica završila na tajnim crnim listama, te da im je uskraćeno zaposlenje na bilo kom radnom mestu u javnom sektoru u Venecueli.

Nakon ovog drugog velikog neuspeha da se obori tvrdokorni predsednik, opozicija u Venecueli   je u prvom delu 2003. godine započela skupljanje potpisa miliona građana ne bili, po postojećoj proceduri iz ustava od 1999. godine, uspeli da pokrenu postupak opoziva predsednika republike. Iako su do kraja leta skupili preko tri miliona potpisa, vladin “Nacionani elektoralni savet” odbio je peticiju pod obrazloženjem da su mnogi potpisi prikupljeni pre zakonski predviđenog roka (isteka polovine predsedničkog mandata), te da stoga nisu validni.   Do novembra, opozicija je ponovo skupila potreban broj potpisa (3,6 miliona), optužujući vlast da je nekoliko meseci interegnuma   iskoristila za zastrašivanje prvih potpisnika. Čavezove pristalice pak, tvrdile su da su potpisi prikupljani kao nužni uslov za zapošljavanje u privatnim preduzećima koja su ostala u rukama nekadašnje venecuelanske elite. Usledile su ulični protesti širom zemlje   i optužbe da se Čavezov režim ponovo sveti potpisnicima zahteva za opoziv. U narednim danima, Čavez je ponovo pribegao odmazdi: nepouzdani službenici vlade i javnih službi, kao i pojedinci u naftnoj industriji, najureni su sa posla.

Tek nakon trećeg prikupljanja potpisa, opoziciji je priznata njihova validnost za pokretanje opoziva predsednika republike. Referendumu o opozivu, koji je održan u avgustu 2004. godine, prethodila je sveobuhvatna kampanja Čavezovih pristalica u prilog negativnog izjašnjavanja. I još jednom Čavez je bio pobednik – rekordni broj izlaznosti građana na referendum rezulturao je sa 59,2% glasova “protiv” opoziva predsednika. Strani posmatrači, i pored najboljih želja da pronađu nepravilnosti u glasanju, morali su da priznaju da je referendum bio “fer i transparentan”.

Nakon što je izdržao sve političke bure, poslednja Čavezova pobeda dala je krila u udvostručivanju napora u sprovođenju reformi, u prvom redu borbe protiv siromaštva. U ovom trenutku, ta borba pokazuje značajne uspehe jer višestruki   rast   cene nafte na svetskom tržištu, a dobit od njene prodaje iznosi 30% venecuelanskog bruto nacionalnog dohodka i polovinu prihoda države, omogućava ovim programima dobru popunjenost fondova.

Rezultati Čavezovih reformi

Premda Čavezova socijalna retorika i revolucionarni patos daju prostora njegovim kritičarima da ga optuže za primenjivanje komunističkih, kubanskih recepata na tlu Južne Amerike, njegova vlast u stvarnosti nikad nije posegnula za radikalnim socijalističkim potezima kao što su eksproprijacija privatne imovine, stvaranje dominantnog kolektivnog vlasništva kao nosioca proizvodnih aktivnosti ili sličnih recepata socrealizma koji su “usrećili” istočnoevropske narode u XX veku. Naprotiv, ustavom zajamčeno privatno vlasništvo čvrsto je zaštićeno, a svaka privatna inicijativa dočekuje se kao dobrodošla.

Ono što država pretežno čini je da štiti nacionalne resurse oprobanim protekcionističkim merama, upravlja radom velikih javnih preduzeća, radi sve da učini poresku politiku plodotvornijom   i   ulaže znatna sredstva u nove socijalne programe. Samo u toku 2004. godine iz državnih fondova je dato 3,7 milijardi dolara za ove programe čiji su vidljivi efekti ti da je do sada opismenjeno više od milion ljudi, da je otvoren lanac prodavnica subvencionisanih od države koji prodaju osnovne namirnice po znatno nižim cenama, da je zdravstvena zaštita podignuta na neuporedivo viši nivo, da su sazidane mnoge škole koje vrše besplatnu ishranu svojih učenika….

Država je u sektoru bankarstva, otvaranjem nekoliko novih banaka sa povoljnim kreditima za sitna i srednja preduzeća, stvorila povoljniju klimu za privatno preduzetništvo, dok je pokretanjem javnih radova, uz zapošljavanje dela vojske, značajno popravila saobraćajnu infrastukturu, pogotovo izgradnjom podzemne željeznice. Zemljišnom reformom i državnim dotacijama koji favorizuju privatne farmere koji podižu svoju produktivnosti (dok onima koji zapuštaju zemlju preti   konfiskacija) Venecuela je počela da postupno popravlja svoj status tradicionalnog uvoznika prehrambenih proizvoda.

Tokom poslednje dve godine Čavez je posvetio veliku pažnju na izgradnju alternativnih međunarodnih trgovačkih modela u zapadnoj hemisferi, a naročito ambicioznom projektu sporazuma o međunarodnoj pomoći kao što je, npr. zajedničko ulaganje sa Kubom u izgradnju latinoameričke medicinske škole koja bi služila za besplatno školovanje i praksu preko 100.000 lekara koji će posle biti upućeni na rad u najsiromašnije južnoameričke zajednice. U istom periodu venecuelanska vojska počela je da smanjuje svoje već tradicionalne veze sa vojnom industrijom SAD, i otpočela da uvozi vojnu opremu i naoružanje od Rusije, Kine i Španije. Ove aktivnosti dovele su do potpunog prekida kooperacije sa SAD, proterivanja njihovih vojnih posmatrača kao i pripadnika   hrišćanske misionarske organizacije “Misija novih plemena”   zbog povezanosti sa CIA-om.

Latinoamerički   lider antiglobalizma

Na polju spoljnopolitičkih aktivnosti, Čavezovo predsednikovanje usmerilo se na ekonomsku i socijalnu integraciju sa zemljama latinoameričkog regiona, u prvom redu po osnovu bilateralnih trgovačkih ugovora i ugovora u recipročnoj pomoći, a čiji   stub predstavlja tkz. “naftna diplomatija”, tj. razmena nafte za dobra drugih vrsta. Sa Brazilom to je vojna oprema, sa Kubom su to mahom zdravstvene usluge, sa Argentinom hrana. Venecuela se daleko više založila   za razvoj međunarodne institucionalne kooperacije u energetici preko organizacija kao što su Petrokaribi, Pertosur, ali i za bilateralne poduhvate kao što je izgradnja naftovoda kroz susednu Kolumbiju. U ovim aktivnostima Čavez je postigao to da (doduše sa različim stepenom uspešnosti) privuče mnoge strane državnike (iz Kine, Irana, Argentine…) za svoje projekte koji su suprotstavljeni neoliberalnim planovima koje smatra glavnim uzročnikom propadanja Latinske Amerike. Tako je na diplomatskom polju Čavez proglasio američku inicijativu o slobodnotrgovinskom prostoru obe Amerike (FTTA) “mrtvom” i suprotstavio joj alternativnu, antiliberalnu    uniju o slobodnoj trgovini južnoameričkih zemalja. Ovim aktivnostima, a naročito nedavnim govorom na svetskom samitu UN u kome je ukazao na globalnu energetsku krizu koju generišu neoliberalne multinacionalke, Čavez je čvrsto zaseo u poziciju jedne od glavnih ikona antiglobalizma.

Diplomatske aktivnosti Čavezove Venecuele postale su zaštitni znak novog latinoameričkog otpora neokolonijalizmu i neoliberalizmu, i to kao u vidu protivljena američkim vojnim intervencijama nakon 11. septembra,   tako i održavanju dobrih   odnosa sa državama poput Kube koje   SAD drže u dugogodišnjoj izolaciji. Čavezovi javni nastupi i lobiranje u OPEK-u da se na globalnom nivou smanji proizvodnja nafte, dovelo je do toga da ga zvaničnici u Vašingtonu otvoreno nazovu “negativnom pojavom” (Kondoliza Rajs), kao i da njegovu pomoć “severnoameričkoj braći” nakon razornih uragana odbiju sa prezirom.

Čavezovi govori, u kojima se često podrugljivo odnosio prema najvišim zvaničnicima aktuelne supersile (predsednika Buša   je javno nazvao pendejo (drkadžijom), dok je spram Kondolize Rajs imao vulgarne seksualne aluzije tvrdeći da ona “sanja” za njim), a sopstvenu opziciju naziva “skivčećim svinjama”, samo su povećali kontroverze vezane za Ugov lik i delo. I dalje optuživanom za totalitarizam, populističku demagogiju i kult ličnosti, ocrnjivanju Čavezovog lika po pitanju lažiranja izbora, cenzure štampe i držanja političkih zatvorenika zadnjih godina pridružili su se   Amnesty International i Human Rights Watch. Mnogo ozbiljnije kritike u stvari dolaze iz same Venecuele gde opozicija   optužuje njegove “bolivarske krugove”, kao glavne nosioce lokalnih delatnosti u okviru socijalnih programa za generatore nove korupcije, a celokupnu državnu politiku za pad bruto nacionalnog dohodka od 25%.

Narod Venecuele, koji od tog nekadašnjeg navodno većeg bruto nacionalnog dohodka nije nikad video ništa za razliku od sadašnje situacije, kada oseća boljitak u svojim životima, i dalje u ogromnoj većini podržava politiku aktuelnog predsednika. A Čavez, svestan snage te podrške, odnosi se na te optužbe sa šalom, često i na svoj račun. Čak i u najtežim trenutcima štrajka naftaša koji su uzrokovali i privremene nestašice nekih prehrambenih artikala i pića, Čavez i njegovi saradnici umeli su da se našale kako ih ništa nije moglo do tada da ih pokoleba, ali da su se uplašili da je onoga dana kada je ponestalo piva došao trenutak pada države u anarhiju i građanski rat.

 
     
     
 
Copyright by NSPM