Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Deset godina od Dejtona

   

U susret desetogodišnjici Dejtonskog sporazuma:

Pregled najznačajnijih reformskih zahvata u Bosni i Hercegovini i njihov uticaj na dogradnju „dejtonske“ BiH i razgradnju nadležnosti Republike Srpske

Slobodan Durmanović

OD „DRŽAVE U ZAČETKU“ DO BORBE ZA GOLI OPSTANAK ENTITETA (1)

Na pragu obeležavanja desetogodišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan troipogodišnji krvavi rat u Bosni i Hercegovini, a Srbi u Republici Srpskoj stekli uverenje da su dobili „svoju državu unutar BiH“, RS se nalazi na novom početku – početku nimalo lake i nimalo izvesne borbe za održanje ono malo preostalih nadležnosti koje garantuju kakvu-takvu političku i teritorijalnu autonomiju Srba.

U ovom tekstu pokušaćemo da damo kraći rezime gotovo desetogodišnje erozije nadležnosti Republike Srpske koje su joj bile date Dejtonskim sporazumom, kao i doprinosa koji su tom procesu, diktiranom od strane bošnjačke političke elite u Sarajevu, dali međunarodni predstavnici u BiH. Osvrnućemo se i na slab i neujednačen otpor srpskih političara derogiranju „dejtonskih nadležnosti“ RS, pa čak i na njihov doprinos tome – što se najčešće manifestovalo strančarenjem, politikantstvom i drugim (ne)aktivnostima vodećih srpskih političara u Republici Srpskoj, sve nauštrb zajedničkog političkog dogovora o minimumu nacionalnih interesa srpskog naroda u BiH.

Prvi „mirnodopski gubitak“

Gubitak dela Sarajeva koji je Vojska RS držala pod kontrolom sve vreme rata na pregovorima u Dejtonu bio je prvi veliki „gubitak u miru“. Ratno rukovodstvo Republike Srpske, na čelu sa predsednikom Radovanom Karadžićem i predsednikom Narodne skupštine Momčilom Krajišnikom, nalazilo je opravdanje za to u mahnitom ponašanju Slobodana Miloševića u pregovorima, a ogorčenje srpskog stanovništva u „izgubljenim“ delovima Sarajeva pokušavalo da otkloni obećanjima da će oko Pala izgraditi „novo i još lepše Srpsko Sarajevo“. Ali malo je srpskih nevoljnika, koji su sa sobom nosili čak i posmrtne ostatke svojih predaka, našlo trajno utočište u „obećanoj zemlji“: za većinu njih stanovanje u Srpskom Sarajevu predstavljalo je, zapravo, privremeni boravak u kolektivnim izbegličkim centrima na putu ka dalekim zemljama u koje će se trajno iseliti (SAD, Kanada, Australija). Manji deo njih uspeo je da se skući, a stotine porodica sarajevskih Srba i dan-danas se bore da se konačno usele u nedovršene višespratnice, građene novcem nekoliko Miloševićevih vlada. Do danas je, pak, ostala misterija gde su završili milioni nemačkih maraka namenjeni za izgradnju grada koji je, u pravom smislu te reči, ostao samo maketa, tragikomično zapisana u Zakonu o teritorijalnoj organizaciji RS – doduše sa izmenjenim nazivom Istočno Sarajevo.

Zaključak više nije teško izvesti: (po)ratno rukovodstvo RS napravilo je stratešku grešku kada je pozvalo Srbe da se isele sa teritorije koja je, po Dejtonskom sporazumu, potpala pod administrativnu vlast muslimansko-hrvatske Federacije BiH – umesto da pokuša da Srbima obezbedi opstanak, a zatim, preko njih, omogući snažan srpski politički uticaj u Sarajevu.

Doduše, veliki doprinos iseljavanju Srba iz Sarajeva dao je Alija Izetbegović, šaljući im dvosmislenu poruku da će pod njegovom vlašću „biti amnestirani svi za koje se utvrdi da nisu činili ratne zločine“. Srpskom stanovništvu to je bio znak da bi, pre nego što se utvrdi ko je počinio zločine, kroz sarajevske zatvore mogli proći svi koji su nosili pušku.

Ni međunarodne vojne snage u BiH nisu nudile snažne garancije za bezbednost stanovništva, što je u prvim sedmicama mira, uz opštu pljačku, za posledicu imalo stalne provokacije prema ono malo Srba koji su na svoju ruku rešili da ostanu u gradu, kao i fizičke napade na njih, pa čak i nekoliko ubistava. Niko nije pokušao da bar privremeno, recimo, napravi model sličan onome po kojem od jula 1999. godine funkcioniše severni deo Kosovske Mitrovice.

Rukovodstvo RS smatralo je, politički kratkovido, da će Srbima biti dovoljna zaštita Republike Srpske   i pomoć Srbije, pa se na mogućnost da se u Sarajevu ozbiljno utiče na političke odluke nije mnogo mislilo. Tačnije, računalo se da će to moći da se čini i sa Pala, gde se rukovodstvo RS ustoličilo. Međutim, Slobodan Milošević se posle Dejtona bavio Republikom Srpskom uglavnom prema potrebama svog režima, bez najmanjih naznaka ozbiljne strategije.

Prve srpske političke podele u RS

Milošević je, naime, još od rata tražio lojalnije vođe od Karadžića i Krajišnika, pa im se suprotstavio i na prvim posleratnim izborima u BiH 1996. godine. Ispostave Miloševićevih socijalista i JUL-a u RS, uz pomoć ostalih „progresivnih snaga“, pokušale su da pariraju vlastima, kandidujući dr Mladena Ivanića kao protivkandidata Momčilu Krajišniku na izborima za člana Predsedništva BiH iz RS. Ivanić je u to vreme bio predsednik „Srpskog intelektualnog foruma“, kluba pretežno banjalučkih intelektualaca. Izgubio je na izborima, ali Milošević nije sedeo skrštenih ruku, već je vrebao novu priliku da ostvari svoje političke namere u Republici Srpskoj. S druge strane, vlast u RS, koju su snažno kontrolisali Karadžić i Krajišnik, s vremena na vreme upadala je u velike afere, o kojima se u narodu neprestano pričalo, da bi onda i štampa počela da piše o njima. Sumnjivi tokovi novca namenjenog za izgradnju Srpskog Sarajeva, trgovina naftom, netransparentno trošenje budžetskih sredstava – sve su to bila ozbiljna pitanja na koja je javnost tražila odgovore, a vlast ih je prećutkivala i/ili neubedljivo zaobilazila.

Zamenivši na funkciji predsednika Republike Srpske Radovana Karadžića, koji je abdicirao pod pritiskom međunarodne zajednice, Biljana Plavšić je krajem 1997. godine inicirala „novu srpsku revoluciju“ – upravo na talasu šireg narodnog nezadovoljstva „Karadžićevim i Krajišnikovim lopovima“. Rascep u vladajućoj, do tada neprikosnovenoj Srpskoj demokratskoj stranci počeo je po svim šavovima. Uz snažnu podršku predstavnika međunarodne zajednice u BiH, ali i tenkova međunarodnih vojnih snaga, kao i uz upadljivo Miloševićevo držanje po strani, Plavšićeva je osujetila pokušaj Krajišnika i Karadžića da bude opozvana sa funkcije predsednika RS. Zatim je od otcepljenih odbora SDS formirala svoju partiju Srpski narodni savez (SNS), raspustila Skupštinu i raspisala vanredne izbore. No rezultati izbora bili su takvi da nijedan od dva „na krv i nož“ zavađena tabora nije imao blanko potvrdu naroda da može da formira „svoju“ vladu.

Bila je to gotovo idealna situacija za manevar Slobodana Miloševića. Ubrzo je pronađen mandatar i obrazovana potrebna skupštinska većina bez Karadžićevih i Krajišnikovih pristalica. Milorad Dodik, vođa male Stranke nezavisnih socijaldemokrata sa dva poslanika u Narodnoj skupštini RS, koji ni do tada nije bio gadljiv na Miloševićevu podršku kad su im se politički interesi poklapali (baš kao ni Karadžić i Krajišnik), prihvatio je ponudu da bude premijer prve postkaradžićevske vlade. Ostalo je bila stvar tehnike: SNS Biljane Plavšić, socijalisti Živka Radišića i još nekoliko manjih srpskih stranaka formirali su koaliciju „Sloga“, a tanka skupštinska većina namaknuta je pomoću poslanika Bošnjaka i Hrvata. U opoziciji su ostali samo SDS i Srpska radikalna stranka.

Svaki potez nove vlade Republike Srpske svi su od početka doživljavali krajnje subjektivno: SDS i SRS su u toj vladi videle isključivo „izdajnike Srpstva“, a pristalice „Sloge“ „neprikosnovene borce protiv SDS-ovog kriminala i korupcije“. Vođe „Sloge“ najčešće su potencirali široko „otvaranje prema svetu“, prihvatajući kao dobronamerne čak i trećerazredne predstavnike međunarodne zajednice, a o onim najuticajnijima da i ne govorimo. Tako su sastanci Plavšićeve i Dodika sa tadašnjim američkim državnim sekretarom Medlin Olbrajt u krugovima nove vlasti i u dobrom delu javnosti doživljavani maltene filmski, kao početak divnog prijateljstva Republike Srpske i Sjedinjenih Američkih Država!? Za Olbrajtovu, međutim, Dodik je bio samo jedan „dašak novog vetra u RS“, i taj paradoks možda najrečitije govori o nerealnim očekivanjima koje je nova vlast gajila prema međunarodnoj zajednici na planu očuvanja dejtonskih nadležnosti Republike Srpske u BiH. Istina, ni međunarodni sagovornici novih srpskih vlasti nisu otkrivali svoje diplomatske planove i ambicije da u što kraćem roku stvore što više zajedničkih državnih institucija u Sarajevu. Štaviše, deklarativno su isticali svoju nepristrasnost prema gotovo jedinstvenom stavu bošnjačke političke elite u Sarajevu da „treba graditi jedinstvenu državu BiH, a RS, kao genocidnu tvorevinu, dovesti pred nestanak“.

Početak izgradnje „funkcionalne BiH“

„Nepristrasna“ retorika koju su nametnuli međunarodni predstavnici bila je oličena u zalaganju za „izgradnju funkcionalne države BiH u kojoj je garantovan opstanak RS“. Počelo je skoro bezbolno: uvedene su zajedničke registarske tablice, moneta i pasoši BiH (u „podnaslovu“ pasoša, doduše, stajala je oznaka RS). To je prihvatio još Momčilo Krajišnik, kao srpski član Predsedništva BiH.

Na redovnim opštim izborima u BiH u novembru 1998. Krajišnik je izgubio od kandidata „Sloge“ Živka Radišića, a „Sloga“ je u parlamentu RS osnažila većinu, ali se i dalje održavala uz pomoć bošnjačke Stranke demokratske akcije. Na istim izborima koalicija SDS-SRS osvojila je deo vlasti: njen kandidat radikal Nikola Poplašen pobedio je Biljanu Plavšić i postao predsednik RS, ali je svaki pokušaj kohabitacije u cilju okupljanja oko minimuma nacionalnog interesa propao. Štaviše, „Sloga“ u javnosti od početka optužuje Poplašena i koaliciju SDS-SRS da su samo filijale režima Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, od kojih RS ne može očekivati nikakvu pomoć. SDS i SRS uzvraćaju da je „Sloga“ samo „izdajnička filijala“ međunarodne zajednice, koja „radi na propasti RS“.

U takvom ambijentu, novi srpski član Predsedništva BiH Živko Radišić ubrzo je prihvatio da sa pasoša nestane i simbolična oznaka RS, da bi zatim Radišić i Dodik zajedno, gotovo bez primetnog opiranja pritiscima američke administracije, prihvatili i sporazum kojim je predviđeno formiranje jedinstvene granične službe u BiH, koja će nekoliko godina kasnije zameniti entitetske policije na granicama Bosne i Hercegovine. Gotovo istovremeno, Dodikova vlada postigla je i sporazum o multietničkom sastavu policije u entitetima, prema kojem su ministarstva unutrašnjih poslova RS i Federacije BiH trebalo da imaju po 20 odsto pripadnika manjinskih naroda. Zanimljivo je da se ova odredba tek ovih dana ispunjava u praksi, ali to je samo jedan refleks politike koju su negovali „Slogina“ vlada i međunarodni političari: tada prvi put počinje da se priča o povratku imovine izbeglim Bošnjacima i Hrvatima, kao i Srbima izbeglim iz bošnjačko-hrvatskog entiteta, a na sve strane osnivaju se nevladine organizacije „sa ciljem da se pomogne povratak“. No, više se pričalo o „potrebi suživota jednih kraj drugih“ nego što je stvarno učinjeno, više novca potrošeno je za nevladine organizacije nego za obnovu porušenih kuća i povratak izbeglih.

Tokom 1998. u Republici Srpskoj osetio se porast životnog standarda, stiglo je nešto donacija za puteve, ali tehnologija vlasti neobično je podsećala na praksu SDS: funkcije, direktorska i ostala dobro plaćena mesta u javnoj upravi pripadala su samo „našima“, a skoro svi ostali su se, bez obzira na stručnost, morali sami snalaziti.

Već u martu 1999. usledio je veliki nacionalni poraz. U međunarodnoj arbitraži Republika Srpska izgubila je Brčko, čime je, praktično, njena teritorija presečena na istočni i zapadni deo. Konačnom arbitražnom odlukom Brčko je postalo „kondominijum“, samostalna administrativna jedinica, prema kojoj i RS i Federacija BiH imaju mnogo više obaveza nego što na nju polažu prava. Ova neobična tvorevina, stvorena po zamisli međunarodne zajednice kao „uzoran primer međunacionalnog suživota“, u percepciji stanovništva oba entiteta i danas, pak, najčešće simbolizuje mesto sa ubedljivo najvišim platama u javnoj administraciji u BiH i najvećom nesrazmerom u odnosu na prosečne zarade u privatnom sektoru.

Kad je „kondominijum“ presuđen, svi u RS su bili pogođeni: premijer Dodik osetio se napuštenim od strane međunarodne zajednice, od koje je očekivao i poneki ustupak, pa je ponudio ostavku, ali je ostao na mestu premijera „u tehničkom mandatu“ do izbora u jesen 2000. godine. Predsednik RS Poplašen malo žešće se pobunio, što je tadašnji visoki predstavnik Ujedinjenih nacija u BiH Karlos Vestendorp iskoristio kao povod da donese odluku o smeni predsednika RS!? Bio je to presedan koji se u Republici Srpskoj najmanje očekivao, jer se smatralo da niko sa argumentacijom koja mnogo više priliči sili nego pravu neće posegnuti za smenom jednog funkcionera RS izabranog na neposrednim, kakvim-takvim demokratskim izborima, a posebno kad je posredi predsednik RS. No argument sile je pobedio, sa uopštenim, bezobalno formulisanim pravnim „obrazloženjem“ da je Poplašen „postupao suprotno odredbama Dejtonskog sporazuma“.

Bio je to, međutim, i početak razlaza u samoproklamovanom „patriotskom bloku“ SDS-SRS, uprkos zajedničkom organizovanju dosta dobro posećenih „mitinga podrške“ Poplašenu. Dodik je Poplašenovu smenu osuđivao, ali mitinge nije podržavao, dok je Poplašen uporno odbijao da napusti predsednički kabinet u Banjaluci, smatrajući odluku o smeni nelegalnom i nelegitimnom. No skoro sav taj i takav (malo)građanski otpor Vestendorpovoj odluci nestao je na dan koji je Vestendorp odredio za njeno sprovođenje: pod pretnjom da će ga vojnici SFOR-a izbaciti iz zgrade, Poplašen je mirno izašao iz predsedničkog kabineta, a u njega se, kao v. d. predsednika RS, uselio dotadašnji potpredsednik Mirko Šarović iz Srpske demokratske stranke. Radikali su se žestoko naljutili na svoje „prijatelje“, a u SDS su mudro ćutali, praveći planove za povratak na vlast, sada pod vođstvom Dragana Kalinića, bivšeg predsednika parlamenta RS i ministra u pet Karadžićevih ratnih vlada.

Kalinićev „osećaj“ za „novu političku realnost“ bio je glavni razlog gotovo neprimetnog otpora Srpske demokratske stranke nalogu međunarodne zajednice u BiH na početku NATO bombardovanja savezne Republike Jugoslavije da RS prekine platni promet sa SRJ. Gotovo sa zadovoljstvom, Dodik je povukao taj potez, koji je ujedno bio i znak njegovog konačnog razlaza sa Miloševićem, ali i uvod u raspad privrede u Republici Srpskoj, u najvećoj meri zavisne od privrede Srbije, a nepripremljene za novu situaciju.

Kada je NATO počeo da bombarduje SRJ, radikali su poslednji put „pružili ruku pomirenja“ Srpskoj demokratskoj stranci, tražeći da zajednički radikalizuju političku borbu u RS. Odmah su bili odbijeni i tako se konačno raspao samoproklamovani „patriotski blok“.

Sa završetkom bombardovanja, SDS počinje da shvata da od Slobodana Miloševića više ne treba očekivati nikakvu pomoć i još više se približava Demokratskoj stranci Srbije Vojislava Koštunice. Mesec dana posle Koštuničine istorijske pobede nad Miloševićem, i SDS na parlamentarnim izborima u BiH odnosi pobedu nad već poluraspadnutom i korupcijom nagriženom koalicijom „Sloga“. Srpska demokratska stranka zadobila je, dakle, relativnu poslaničku većinu u Parlamentu RS, imala je najbrojniju srpsku poslaničku grupu u Parlamentu BiH, a njen kandidat Mirko Šarović pobedio je na predsedničkim izborima u RS, dok je Dragan Čavić postao potpredsednik.

Nova srpska politička realnost

Međutim, zahvaljujući ozakonjenom izbornom inženjeringu i (ne)običnim političkim interesima Partije demokratskog progresa RS (PDP RS), koja se javila kao nova politička snaga, ova partija je sastavila novu vladu Republike Srpske sa Srpskom demokratskom strankom, dok je u igri za podelu funkcija u Savetu ministara BiH ušla u koaliciju „Alijansa za promene“. U koaliciji su bili SNSD, Socijaldemokratska partija BiH Zlatka Lagumdžije, pobednika izbora u Federaciji BiH, te Nova hrvatska inicijativa (NHI), partija do nogu potučena na izborima od strane HDZ među hrvatskim biračima u BiH.

Kako istovremeno nisu bili održani i izbori za Predsedništvo BiH, srpski član Predsedništva Bosne i Hercegovine ostaje Živko Radišić. Ali ni nova vlada RS nije uspostavila „kohabitaciju“ sa Radišićem na isturenom mestu u Sarajevu. Još gore, ponavljala se situacija sa „pokušajima kohabitacije“ koalicije „Sloga“ sa Poplašenom: stranačke strasti potiskivale su nacionalni interes, a optužbe su letele s jedne na drugu stranu.

Novu vladu RS, praktično, vodila je PDP, koja je okupljala neke stare disidente iz SDS i SNSD. Njen vođa bio je Mladen Ivanić, isti onaj poraženi Krajišnikov protivkandidat na izborima 1996. godine, koji je ovoga puta, pak, dolazio sa mesta eksperta zaposlenog u firmi „Diloit &Tuš“, kao „pridruženi član“ grupe ekonomskih stručnjaka poznate pod nazivom G17 plus. Ivanić je bio novi premijer RS, koji se još u predizbornoj kampanji predstavljao kao vođa partije „trećeg puta“ – „između SDS i SNSD“. Ali taj treći put odvijao se na dva koloseka: u Vladi RS uz pomoć poslaničke podrške mnogo snažnije SDS, a u Savetu ministara BiH uz pomoć Dodikove SNSD.

U takvom „rasporedu snaga“, SDS i SNSD u javnosti su nastavile da se međusobno optužuju za kriminal i korupciju, dok su iza scene pokušavale, svaka na svoj način, da se približe međunarodnim predstavnicima u BiH. SNSD je optuživala strance da od „ovejanih nacionalista hoće preko noći da naprave reformiste“, dok je vođstvo SDS koristilo svaku priliku da uveri te iste strance u sopstvenu spremnost i sposobnost da izvede i partiju i RS na novi „reformski kurs“, čiji je tempo diktirao premijer Ivanić.

Uprkos verbalnoj svađi, svuda i na svakom mestu, SDS i SNSD podržaće gotovo sve zakonske projekte koje je Ivanićeva vlada, što milom što pod pritiskom stranaca, iznela pred skupštinu. Praktično, po prvi put počeće da se nazire neka vrsta neobičnog „političkog jedinstva“ tri najsnažnije srpske partije u RS. U najvažnijim zakonskim projektima prenošenja nadležnosti RS na BiH ovo „političko jedinstvo“ očuvaće se i posle izbora 2002. godine. Ono, sa manjim varijacijama, traje i danas, iako je SNSD odmah posle izbora izašla iz Saveta ministara, „ne želeći da učestvuje u vlasti sa nacionalistima“. Prethodno je u Parlamentu BiH „sastavljena“ stabilna većina od predstavnika Izetbegovićeve SDA, udružene sa Hrvatskom demokratskom zajednicom, Srpskom demokratskom strankom i „pridruženim članovima“ Partije demokratskog progresa, kao i sa Strankom za BiH, partijom Harisa Silajdžića koja je i u to vreme bila najgorljiviji zagovornik projekta „BiH bez entiteta“.

„Reformske vođe“ Partije demokratskog progresa samo su zamenili funkcije sa četvorogodišnjim mandatom: Ivanić je otišao na mesto šefa diplomatije BiH, a njegov prvi čovek Dragan Mikerević preselio se sa mesta predsedavajućeg Saveta ministara BiH na funkciju predsednika nove vlade Republike Srpske. U svoju vladu Mikerević je uveo i tri ministra iz SDA, neubedljivo obrazlažući svoj potez „usklađivanjem sa ustavnim promenama“ (vidi sledeće poglavlje). On je, zapravo, krio svoju nespremnost da za ministre postavi nestranačke stručnjake iz reda Bošnjaka i Hrvata, lojalne Ustavu RS, za razliku od onih iz SDA, čiji je politički cilj bio i ostao ukidanje Republike Srpske. Kadrovi SDA borili su se za to gde god su mogli i stigli, koristeći sve raspoložive legalne institucije. Koalicija PDP-SDS to će „shvatiti“ tek dve godine kasnije, pa će, umesto kadrovika SDA, u vladu uvesti nestranačke eksperte Bošnjake i Hrvate, među kojima će se pojedini pokazati kao bolji stručnjaci u svojim resorima od većine svojih srpskih kolega.

Tokom cele te „političke zbrke“, u političkom životu Republike Srpske sve više će rasti uticaj Dragana Čavića, koji je na izborima 2002. godine izabran za predsednika Republike Srpske i čiji će doprinos raspletu događaja koji će uslediti često biti od presudne važnosti.

 
     
     
 
Copyright by NSPM