Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dragan Milosavljević

Srbija (ponovo) na Istoku

Francusko i holandsko NE projektu evropskog ustava, čijim bi usvajanjem bio otvoren put da Bosfor postane deo šengenske Evrope, ali i pobuđena bojazan Nemaca od nesputane „invazije“ nezaposlenih muslimana na Stari kontinent, vratilo je loptu Amerikancima, koji su sada na potezu što se tiče mogućeg ulaska Turske u Evropsku uniju. Jedino Vašington, naime, žarko i iskreno želi da se sedamdeset miliona žitelja Bliskog istoka nađe u kolevci savremene hrišćanske civilizacije. Ko zna zašto?

Kao što to obično biva, „tamo gde se slonovi tuku, strada trava“. U ovom slučaju to je grupa zemalja sa Balkana, nekada zarobljenika „bolesnika na Bosforu“. Njihov se mogući prijem u EU ovim novim obrtom u odnosima atlantskih saveznika u najmanju ruku odlaže na neodređeno vreme.

Jer, u Sjedinjenim Američkim Državama ovih dana je u opticaju ponovo oživljeni SECI, plan Vašingtona za jugoistočnu Evropu, koji je bio aktuelan pre deset godina i čiji je glavni cilj da Turska dobije status regionalne sile na prostoru svoje nekadašnje interesne sfere na Balkanu i tako, ako ne na vrata, ono kroz prozor, uđe u evropsko dvorište.

           To je alternativni odgovor Amerike na narastajući otpor katolika i protestanata tome da jedno okrilje islamista postane ravnopravni član EU. Zato u Vašingtonu, koji manirom supersile odbija da prihvati politički poraz, ovih dana formulišu novu stratešku zamku „staroj dami”. Preko balkanskog koridora (neki ga zovu „zelenom transverzalom“) Turska dobija pridruženi status, sa maksimalnim povlasticama. To može, uzvraća Evropa, ali u predsoblju, a ne u dnevnoj sobi. Sa najviših evropskih foruma, naime, stižu najave da će očekivani prijem Bugarske i Rumunije u EU biti odložen, te da će dalji razgovori o prijemu Turske biti stavljeni na led na neodređeno vreme.

Posle neuspelog samita Fracuske i Engleske u Parizu Bi-Bi-Si javlja da u EU „vlada rasulo“. Ove dve od tri ključne članice Evropske unije nisu uspele da usaglase stavove o budžetu Evropske unije, što znači da vozilo sa oznakom EU ostaje bez goriva.

Evropa (malo) sutra

Naravno da se od sasvim izvesne mogućnosti vraćanja Srbije na Istok, prema planu SECI, političkim elitama u Beogradu (pa i u Zagrebu, Tirani i Skoplju) diže kosa na glavi, jer njihova faktička uzurpacija vlasti uz oslanjanje na manjinu birača počiva na obećanju „Evropa zdaj“, ili, u najgorem slučaju, (malo) sutra.

Možda strah od povratka Turske na Balkan ne dele u Sarajevu, koje bi da pretopi Bosnu i Hercegovinu u islamsku državu. O potrebi revizije Dejtonskog sporazuma već glasno govore i u Londonu i u Vašigtonu. Slično raspoloženje moglo bi se očekivati i u Prištini, gde željno očekuju odlazak preostalih Srba.

Tako bi se „teorija zavere“ vazda sumnjičavih Šumadinaca da Amerika preko njihovih leđa i trgovinom vekovnim prostorima srpstva u korist   muslimana ucenjuje savezničku Evropu i preti joj mogla pokazati kao realna politika ove jedine velesile današnjice. Tako bi se i posthumno dodeljivanje ordena Draži Mihailoviću zbog spasavanja američkih pilota prvenstveno pokazalo kao realan podsticaj i pohvala njegovom samoproglašenom dvojniku. On funkcioniše u okvirima ovakve strategije više kao prilježni službenik Stejt departmeneta nego kao branitelj srpstva, za šta se izdaje. No nije jedini od te fele.

Najnovija, za neke iznenadna američka ofanziva na Balkanu u ulozi neprikosnovenog arbitra koji će po kratkom postupku preseći nekoliko Gordijevih čvorova i to bez sumnje u korist ekspanzivnog islama, kao kompenzacija muslimanima za intervencionističke otimačine na Bliskom istoku, samo je potvrda signala ranije poslatih iz Vašingtona. Pred desetogodišnjicu zločina u Srebrenici oni su „uručeni” premijeru Koštunici i predsedniku Tadiću.

Namesnik Berns

Posle posete zamenika američkog državnog sekretara za politička pitanja Nikolasa Bernsa Prištini i Beogradu, i posle njegove   izjave „da i Srbi u Obiliću imaju   pravo na miran san“ (ali očito ne više od toga), poruka bi mogla da glasi: Prihvatićete naš plan o prelaznoj ograničenoj nezavisnosti Kosova, pod nazivom „više od autonomije ” – ili vas neće biti .

Denis Meklejn, ministar inostranih poslova Velike Britanije, koja je egzekutor američke politike, na Bi-Bi-Siju to fomuliše javno i sasvim jasno sledećim rečima: „Kosovo nikada više neće biti sastavni deo Srbije i osamostaliće se kao i Severna Irska“. Iz njegove izjave se da zaključiti da Evropu Kosovo interesuje pre svega kao „bezbedan region na Balkanu“, a   ne kao buduća članica Evropske unije.

Američka arogancija pri sprovođenju nove političke represije na Balkanu, koji očito ostaje njena interesna sfera i prostor za eksperimentalnu arbitražu, javno je demonstrirana i izjavom Nikolasa Bernsa da je ovdašnja vlada voljna da isporuči generala Mladića do 11. jula. Kao da ta vlada, birana od naroda, nema obavezu da takvu odluku sama saopšti naciji. No ako je ta odluka, u ime najviših ličnosti Srbije, doneta zapravo u Vašigtonu, uz saglasnost Brisela, onda je Berns u stvari namesnik ovlašćen da je obnaroduje i podseti da naši izabranici ne donose odluke, već ih samo izvršavaju. Vest da ćemo za kooperativnost biti nagrađeni „odleđivanjem” deset miliona dolara američke pomoći zaista zvuči kao ordinarna kaubojska sprdačina.

          Ali zar Medlin Olbrajt još u jeku pregovora u Rambujeu ne reče: „Ko kaže da Srbija mora postojati kao suverena država?“ Grmnula je to gospođa koja se, po sopstvenom priznanju, rado seća detinjstva u Beogradu. Šta bi tek bilo da joj je Beograd ostao u ružnom sećanju, da joj se nečim zamerio?

           No ne radi se samo o upitniku nad suštinskom političkom pozicijom   dvojice najistaknutijih demokrata, predsednika republike i premijera. U igri je mnogo više od toga.

Hitan razlog da se udubimo u sadašnju skrivalicu oko „kolektivne srpske odgovornosti za genocid“ jeste izjava novinara Miše Glenija, „dobrog poznavaoca Balkana“. Ovaj nezvanični spiker američke administracije je na   „predavanju“ u Vašingtonu rekao: „Akcija vezana za obelodanjivanje snimka egzekucije šest muslimana pažljivo je iskordinirana u četvoruglu zvaničnog Beograda, nevladinih organizacija, Haga i Vašingtona.”

            Istovremeno, Britanac Tim Džuda, drugi ništa manje važan novinar „spiker“, posle posete Bosni, gde se okončavaju pripreme za obeležavanje desetogodišnjice zločina u Srebrenici, izjavio je da je vrlo razočaravajući izostanak konsenzusa u parlamentu Srbije oko rezolucije kojom bi Srbija praktično priznala odgovornost za, po njegovom mišljenju, izvršen genocid u Srebrenici, te da će to imati ozbiljne posledice po međunarodni položaj vlade u Beogradu. Prema Džudi, Srbija je, za razliku od Nemačke 1945, odbila da se suoči sa svojim zločinima i njihovim posledicama. Džuda takođe podvlači da je upravo to bio smisao predloga koji su u skupštini hteli da proguraju Demokarska stranka i SPO.

Ovaj razvoj događaja u punoj meri potvrđuje opravdanost izjave   Bogoljuba Karića, date u tok-šou na Hrvatskoj televiziji, da je pojava snimka egzekucije vezanog za Srebrenicu svojim tajmingom pažljivo sračunata da se ceo srpski narod proglasi genocidnim.

           Ako se to dogodi, prema mišljenju jednog od najistaknutijih lidera nevladinog sektora Vojina Dimitrijevića, tužba BiH pred Međunarodnim sudom pravde, kojom se od Srbije potražuje nekoliko stotina milijardi dolara ratne odštete, pašće na plodno tlo. U tom pravcu se upinju i neki od stranačkih lidera, koje Karić naziva političkim prostitutkama. Tome će pripomoći i izjava izvršnog direktora Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić, posle skupa koji je upriličila u „Sava centru”, da je Srbija politički i moralno odgovorna za genocid u Srebrenici.

Ako se u vidu imaju sve brojnije kontroverze vezane za snimak koji se pojavio kao glavni dokaz srpske kolektivne odgovornosti za navodni genocid, kao i   to da je bilo ukrštanja raznih materijala na montažerskom stolu, uz podatak da   kadrovi   nisu snimljeni iz jedne ruke i u kontinuitetu, pa se u obzir uzme i to da je nekoliko očito ključnih ličnosti ovog „poduhvata“ nestalo   – mogla bi začuditi lakoća sa kojom je Beograd progutao gorku pilulu. Radi se, podsetićemo i to, o „genocidu u Srebrenici“ izvršenom na 135 kilometara udaljenoj lokaciji, u Trnovu, nadomak Sarajeva.

Ko je i zašto odveo zarobljenike tako daleko od Srebrenice na pogubljenje pred kamerama? Zašto snimak nije uvršćen u zvanične dokaze u Hagu? Da li je poznato da bi tužiocu Najsu striktnom primenom Haškog statuta pretila novčana kazna od 70.000 evra za njegovo nelegalno prikazivanje?

Zašto je taj materijal ekspresno iskorišćen u trasiranju staze odgovornosti od Srebrenice ka Beogradu i hvatanju u zamku krivice cele nacije kao „genocidne“, a da u prethodnih deset godina nije bio podvrgnut potpunoj verifikaciji, uz sudski progon izvšilaca snimljenog streljanja i nepobitno utvrđivanje njihove krivice?

Mnogo je tih „zašto”, uz sve poštovanje prema žrtvama kojih, podsećamo,   nije bilo samo na jednoj strani. Samo u Sarajevu „nestalo“ je preko 7.000 Srba, ali filmovanih dokaza o zločinu nad njima nema, mada su na svakom sarajevskom ćošku tokom rata bile montirane kamere Si-En-Ena.

Uz pominjanje 200.000 žrtava „srpskog genocida“, u zapadnoj propagadnoj mašini ide se ovih dana dotle da se i smrt oko 80.000 Srba, izginulih u proteklom građanskom ratu na prostorima bivše Jugoslavije, stavlja na teret njihovim sunarodnicima, a ne zagovornicima „džihada“ i povampirenog NDH sindroma. Ako je i od propagande, previše je, kao što je bilo previše i kada su u prvim danima NATO agresije na Srbiju tvrdili da na Kosovu ima pola miliona Miloševićevih žrtava. Posle je sve svedeno na 2.000 njih, uz mogućnost da je pretežno reč o žrtvama paravojski i specijalnih snaga.

  Klopka

Radi bacanja tračka svetla na misteriju oko paravojnih jedinica snimljenih u akciji likvidacije u Trnovu, koje se ovih dana spominju i kao akteri zločina na Kosovu, podsetiću da sam u tekstu objavljenom u „Novoj srpskoj političkoj misli“ prošle godine, ali i u belešci u svojoj knjizi putopisa „Harmatan“, pisao o većem broju plaćenika okrvavljenih ruku iz Krajine i Bosne, namamljenih kooperacijom predstavnika strane, ali i domaće obaveštajne službe da odu u Zair.

Najnoviji razvoj događaja na suđenju Miloševiću pokazuje da je reč o Desetoj diverzantskoj jedinici Republike Srpske, koja je, prema Miloševićevim rečima, „po nalogu stranih obaveštajnih službi poslata u Srebrenicu, gde je izvršila streljanje oko 1.500 muslimanskih civila”. Jedan od izvršilaca – hrvatski državljanin Dražen Erdemović – izvršio je, po sopstvenom priznanju, 180 egzekucija, i pušten je iz Haga posle dve i po godine, a bio je osuđen na petogodišnju kaznu zatvora.

Prema Miloševićevim rečima, većina tih zločinaca, pod komandom Dragomira Pelemiša, kasnije optuženog za pokušaj ubistva Miloševića, poslata je u Zair. Ovo svedočenje, koje bi moglo baciti potpuno novo svetlo na zbivanja u Srebrenici, prekinuto je na zahtev sudija i tužilaca „kao nekompetentno i neinteresantno za sud“.

Izvršioci masovnog zločina u Srebrenici koje je kao plaćenike identifikovao i general Morion poslati su u Zair da bi i sami bili uklonjeni dve godine po završetku rata u Hrvatskoj i Bosni. Tada   je većina zavrbovanih za mesečnu platu od 3.500 dolara poslata u centralnu Afriku i nestala pod misterioznim okolnostima, braneći diktatora Mobutua. Najveći broj njih izginuo je u nerazjašnjenoj eksploziji skladišta municije kod grada Kisingani u blizini aerodroma.

I o tome postoji video-materijal, sa ostacima jugoslovenskih letelica „galeb“ i brojevima na   isporučenom oružju našeg porekla.

Aranžman je bio vredan trideset miliona dolara, a ugovarač jedan od bliskih Miloševićevih saradnika. Zanimljivo je, svakako, da je sud u Hagu koristio svedočenje ovog bivšeg visokog fukcionera, ali ga nije zadržao, niti je protiv njega podigao optužnicu kao protiv ostalih članova političke elite Miloševićevog establišmenta.

Svakako da vaskrsnuće snimka, koje koincidira sa privremenim puštanjem na slobodu ličnosti koje bi, prema američkim tvrdnjama, mogle biti državni pokrovitelji paravojnih ŠKORPIONA, nije slučajno. Tim potezom bi konačno mogao biti uspostavljen nedostajući „bajpas“, neophodan da   Milošević bude osuđen za genocid u Bosni.

           Sve to   upućuje preterano skeptične isključivo prema televizijskim svedočanstvima – da kritički opserviraju otvaranje poglavlja o kolektivnom genocidu čiji su počinici, prema najnovijoj tezi optužitelja, Srbi sa obe strane Drine. A ova krivudava i u istoriji vazda krvava reka, po Vatikanu je „predziđe kršćanstva“ u katoličkoj varijanti, koje treba „promicati“ isključivo i što dalje na istok. Zato je, nažalost, delatnost unajmljenih paravojski sada problem ne samo Miloševića, već i aktuelnog premijera i predsednika.

Moglo bi se reći da je predsednikova i premijerova prva reakcija bila privid bezrezervnog prihvatanja kanonade optužbi, a u stvari očajnička kupovina vremena nekog ko je uhvaćen na spavanju, kao što je i predlog rezolucije o osudi svih zločina na tlu bivše Jugoslavije, koji nije prošao u parlamentu, predstavljao izbegavanje upućenog udarca u meču u kome tek slede nove runde i pritisci.

Od poslanika će se, naime, tražiti da za genocidan proglase sopstveni narod, o čemu govori žestoko obrušavanje nevladinih organizacija na predlog rezolucije, ali i   kampanje Tadićeve i Vukove partije. Istovremeno, disidenti Demokratske stranke zajedno sa nevladinom aktivistkinjom Sonjom Biserko pregovaraju sa Tačijem i Haradinajem u Prištini o budućnosti Kosova, tako da se postavlja dilema: ko zapravo vlada Srbijom? Vladin ili nevladin sektor, na čelu sa međunarodnim   gubernatorima?

Sve to baca sasvim posebno svetlo na ulogu paravojski koje se u javnosti sve više pomaljaju kao specijalne falange smrti zadužene da naručene zločine ponude kao neoborive dokaze o genocidnosti celog srpskog naroda. Ova najnovija verzija istorije, gnusni falsifikat u koprodukciji politike i medija, od Tevtonaca preuzima štafetnu palicu zavojevača, rasista i hladnokrvnih ubica i smešta je u srpsku ruku. Uvaljuje je onima koji su u oba svetska zavojevačka rata bili nemačke žrtve. Plan o prenošenju krivice zaista dostojan đavoljih učenika.

Valja podsetiti da se pripadnicima paravojski u saradnji sa delovima tajnih službi – nad kojima je država navodno davno izgubila kontrolu ili, bolje rečeno, sama dospela pod njihovu kontrolu – pripisuje režija, a potom i prodaja snimaka egzekucija u raznim prlikama i na raznim prostorima. Recimo u Vukovaru.

Odstreljen i „tigar“

Da li tu treba tražiti pravi povod nestanka vođe „Tigrova“? Da li će najzad ŠKORPION sam sebe ujesti u čelo i tako uspešno okončati misiju i svrhu svog rađanja u navodnoj odbrani srpstva? Mnogo pitanja, malo validnih odgovora. Kao i oko ubistva premijera, koji je u jednom trenutku potegao pitanje Kosova. A ubio ga je, eto, tvrdi optužnica, Zemunski klan narkodilera.

Ti paralelni centri moći, tvrdi se, ometaju uspostavljanju pravne i prave države. Prema nekim pretpostavkama, to su isturena odeljenja stranih službi, od kojih su neka „provaljena” još u Titovo vreme. Po metodologiji Hladnog rata, kao što je činio KGB u vreme Andropova. Oni ne moraju biti i, svakako, nisu prijatelj ni predsedniku, ni premijeru, ni demokratiji. A   još manje garant legalnosti.

Bez obzira na to ko je snimak napravio, a ko ga režirao, ko ponudio, a ko kupio, ova TV optužnica legalizuje dolazak u Beograd   rezolucije „batine“, koja se u američkom Kongresu upravo delje i sadrži optužbu o „genocidu počinjenom u Srebrenici od srpske strane“, uključujući i onu prekodrinsku stranu.

Snimak koji je nevladine organizacje, posle isporuke Miloševića Hagu, ponovo vratio u orbitu kao najpouzdanije tragače za neprijateljem tako neophodnim Americi,   reklo bi se, prevashodno je u toj funkciji. Inače se ne bi pojavio baš sada, na desetogodišnjicu srebreničke krvave enigme, koja će, po svemu sudeći, biti kobna po teritorijalnu celovitost onog što je još ostalo od Srbije.

Politika ne  poznaje „fer plej“

Tadić i Koštunica mogli su da stave pod upitnik punu verodostojnost prikazanog snimka bar do sudskog epiloga, imajući u vidu Merkale i Račak, ali bi tako zasigurno zaradili titule tvrdih lidera „genocidnog naroda“. A mogli su i da (mudro) pognu glavu i ponadaju se da će Vašington u tom slučaju imati više obzira pri nameravanom nametanju kosovskog rešenja i ukidanju Republike Srpske.

Ako je Milošević u pregovorima sa Holbrukom o „herojskoj“ predaji Kosova međunarodnim snagama, koje se neplanirano odužilo jer su neki generali ozbiljno shvatili rat, računao na „fer plej“ svoga partnera iz Dejtona, prevario se.

Za tu pogrešnu procenu sada se strasno, ali i dosta uspešno i indiskretno sveti iz Haga, prosto terajući Vašington da na optuženičkoj klupi za genocid okupi kako one koji su glasali za njega tako i istinski demokratski nastrojene protivnike „balkanskog Sadama“, koji pri tom polažu pravo na patriotizam, bar isto toliko kao i Francuzi i Holanđani, kada su izrekli svoje   NE projektu američkog „melting pota“.

No oni koji su Miloševića izručili Hagu vođeni logikom manjeg otpora, uz to podmazanom ucenom za glavu, neće imati miran san. Obezbedili bi ga da su mu sudili u Beogradu, za ono za šta je uistinu kriv – za svesne ili   nadobudne katastrofalne procene   i postupke koji   su objektivno ne samo olakšali secesije drugih već i ugrozile sam opstanak Srbije. Sada se neki od dobronamernih izručilaca suočavaju sa neumitnošću istine da su i sami kuglice u igri „balkanskog flipera“, onog koji je prethodno progutao kockarski nastrojenog   Miloševića. Verovatno je njihovim iluzijama da su subjekti, a ne objekti strategije razrešenja balkanskog čvora – ako su ih uopšte imali – sada došao kraj. Od njih, to jest od njihove kooperativnosti   zavisi samo to koliko će još ostati u igri da spreče neke druge, bezganično na vlast alave, da narod odvedu preko ruba provalije.

Boris i Voja   nemaju garancije da će njihova fleksibilnost, izvinjenja i klanjanje svim žrtvama, palim pre svega   voljom svetskih mešetara koji danas sude i sutra će suditi izvođačima radova na geostrateškim klopkama, biti nagrađeni.

Oni se samo mogu nadati da će njihov hod na kolenima prema Vašingtonu biti nagrađen indulgencijom narodu, tako da on ipak neće biti obeležen kao kolektivno endemski genocidan. Počev od onih Srba u kosovskoj kolevci, pa do onih u ovdašnoj Srbiji, koji su jednom nogom već u političkom   i egzistencijalnom   grobu.

Teorija i praksa zavere

Velika je opasnost nad ovom zemljom, ali ta istina, ponovljena i sto puta, ovde se, zahvaljujući dobro organizovanoj kriptokomunističkoj eliti, sada u odorama demokrata i boraca   za   ljudska prava,   posprdno i preko   zvaničnih medija najčešće tretira kao „teorija zavere“. Tako „misionari“ nazivaju pokušaj većinske Srbije da nađe put iz titoističkog lavirinta.

Tu vrstu ubitačne mržnje prema sopstvenom narodu, koja ima kontinuitet   od Drezdenskog kongresa komunista do naših dana, ne poznaje savremena istorija. Ni u jednoj zemlji. Sinovi očeva koji su počinili genocid nad sopstvenim narodom, i to u ime „revolucije“, nikada tom narodu neće oprostiti što još uvek postoji. I to kao preživeli svedok ideološkog, planetarnog, krvavog zločina. Očevi nisu ovu istoriju filmovali. Dokaza nema. Pokopani su. Stotine hiljada dokaza.

Zato na kooperativnost njihove ideološke i genetske dece može računati svako ko želi ključeve Srbije, evropske kapije. Za Koštunicu i Tadića, sudeći po događajima koji nam predstoje, bliska budućnost, svakako, neće predstavljati slavoluk pobede, nego vrata golgote. I to uz muziku frule na kojoj će deveta, poslednja rupa igrati ulogu prve, jedine i najvažnije rupe. Jedan od prvih zadataka na tom putu, poručio im je u Beogradu Berns, jeste da do 11. jula, godišnjice zločina u Srebrnici, kako znaju i umeju, pronađu generala Mladića i izruče ga Hagu. Ako to urade, kajaće se, ako ne urade, kajaće se takođe. U tome je dubina ponora tamnog vilajeta politike, čijem zovu mnogi nisu odoleli.

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM