Nebojša Đorđević Prva godina Vlade – kritika kritičara
Godinu dana rada nove Vlade bio je dobar povod da se postavi pitanje da li je Vlada uspela nešto uradi, da li je održala barem neka od svojih obećanja i kakvi su joj izgledi da ostane na vlasti do kraja mandata. Mnogo toga je tim povodom rečeno, a ja bih se sada, kada se prašina malo slegla, još jednom osvrnuo na glavne argumente koji su izrečeni u kritici ove Vlade. Pri tome, nije mi cilj da zastupam, ili preterano branim ovu Vladu, već da pomognem da se uspostavi barem kakva - takva ravnoteža s obzirom na to da su se do sada u javnosti i mnogo češće i množe žešće mogli čuti kritički tonovi spram ove Vlade, dok je način na koji se ona branila bio često nedovoljno energičan i uverljiv.
Kao prvo, kritičari ove Vlade uvek prave poređenje sa prethodnom, Đinđićevom Vladom. To je, naravno, i očekivano, s obzirom da je period Miloševića s one strane »istorijske prekretnice« i ulaska u »demokratski« period. Međutim, s druge strane, neobično je što kritičari ove Vlade upravo tu, prethodnu Vladu postavljaju kao nekakav uzor i ideal prema kome se sve kasnije premerava, pri tome nekritički veličajući njena zapravo često sporna dostignuća. Pa nije li krajem 2003. godine ta Vlada voljom glasača praktično uklonjena? Nije li bio slučaj da su partije koje su činile tu Vladu, i posle talasa simpatije koji ih je zapljusnuo posle tragičnog ubistva Zorana Đinđića, i operacije Sablja, koja je u to vreme u javnosti prikazana kao uspešno razračunavanje sa kriminalnim strukturama, nisu li te partije, upravo zbog onoga što je ta Vlada činila, doživele debakl na parlamentarnim izborima? Ali kritičari kao da to ne primećuju.
U tom upoređivanju koje ide na štetu sadašnje Vlade uobičajeno je da kaže, recimo, da su nove vlasti »restaurirale Miloševićevu vladavinu«. Šta bi to trebalo da znači? Milošević je u Hagu i sva je prilika da se neće vratiti kao heroj. Bez obzira koliko nekoga ovde eventualno fascinira način na koji se on u Hagu drži, on lično, po svemu sudeći, više nikada neće igrati neku političku ulogu na srpskoj sceni. (Kao što vidimo, ima problema i sa ulogom u vlastitoj stranci).
Što se tiče njegove stranke SPS, ona je i dalje na ivici cenzusa i s obzirom na to ona, formalno gledano, ne može imati značajnijeg upliva na događaje. Ali, primećuju kritičari, SPS preuzima ulogu neke vrste jezička na vagi zato što obezbeđuje većinu ovoj Vladi. No, da bismo bolje videli koliki je zapravo njen manevarski prostor treba da postavimo pitanje kakvu bi eventualnu korist SPS mogla da ima od toga što bi povukla podršku Vladi? Teško je zamisliti da bi imala ikakvu korist, dok bi eventualna šteta bila sigurna . Bilo da zbog toga Vlada padne ili ne, SPS bi po odustajanju od podrške ostala »na ledu« - bez ikakvog političkog kapitala i kredita, bez uticaja i neke perspektive (budući da ima podršku koja tek za koji procenat glasova prelazi cenzus, uz neizvesnost da će u budućnosti i ovaj procent moći da zadrži ), a verovatno čak i bez mogućnosti da se njen glas čuje. (Česte pretnje i zahtevi koje SPS iznosi pune novinske stranice samo zbog toga što igra tu ulogu navodnog »jezička«.) Dakle, ova Vlada je SPS-u ponudila poziciju koju ta razjedinjena i slaba stranka može samo da priželjkuje i najelementarniji politički rezon joj nalaže da, u čekanju (ne)izvesno boljih vremena za sebe, mirno ostane tu gde jeste. Za razliku od ove situacije, prethodna Vlada, koja bi navodno trebalo da nam bude uzor, koristila je SPS na sasvim drugačiji način. Navodno se potpuno distancirajući od svega što je preostalo iz Miloševićevog režima, ona je formalno nije želela ništa sa Miloševićevom strankom. Ali, zato se nije libila da se osloni na glasove socijalista uvek kada nije bilo drugih saveznika za donošenje odluka koje inače ne bi imale većinu u Parlamentu. Ne može se tačno znati šta je SPS tada dobijala zauzvrat, ali nešto sigurno jeste. Pri tom se sve odvijalo daleko od očiju javnosti i pratkično uz negiranje da tako nečeg uopšte ima. Prethodna Vlada je »pragmatično« koristila SPS za svoje potrebe, skrivajući to, i sada bi to trebalo da nam izgleda kao vrlina. Sadašnja Vlada je našla modus vivendi sa socijalistima, iskoristila ih je za svoje održanje i, uprkos tome kako izgleda na prvi pogled, stavila ih tamo gde im je i mesto na političkoj sceni, na marginu.
I pored toga, mnoge vladine aktivnosti, pa čak i samo njihovi nagoveštaji, odmah se zlonamerno proglašavaju antireformskim. Čak i u slučajevima kada dosledno, a ponekad i bezrazložno i na opštu štetu ( pogotovo u ekonomsko - monetrnoj sferi) sledi puteve koje je zacrtala prtehodna vlada, samo izrečena sumnja u načine realizacije kod pojedinih službenika sadašnje vlade odmah se proglašava kao dokaz u prilog tvrdnje o podlom planu »kočionih snaga« koje sve čine da obesmisle, uspore ili čak potpuno zaustave započete reformske procese. Setimo se samo kako je na samom početku mandata vlade mišljenje ministra pravde izneto u jednom intervjuu da bi bilo bolje da svaki Okružni sud u zemlji bude osposobljen da vodi postupke protiv organizovanog kriminala, odmah proglašeno za »krunski dokaz« da vlada planira da ukine »Specijalni sud« i anulira rezultate akcije »Sablja«.
Kritičari Vlade dalje primećuju kako je prethodna Vlada bila izuzetno preduzimljiva i produktivna, a za razliku od ove. Međutim, i oni sami se često ubrzo »ujedu za jezik« jer kada se pogleda broj donetih zakona, postaje jasno da i nije baš tako. Iz te nevolje se kritičari izvlače sledećom primedbom: dobro, doneli su mnogo zakona, ali da li su se pobrinuli da se ti zakoni sprovode? Ovo je veoma neobična primedba. Ako stoji, uopšteno uzev, da li bi se mogla uputiti i prethodnoj Vladi. Da li se i ona pobrinula o tome da se njeni zakoni sprovode? Ne znamo, i ne znamo kako bi se na to pitanje moglo odgovoriti. Ali znamo da nikao tada nije ni postavljao takvo pitanje. Dakle, kada jedni donose mnogo zakona, to je onda efikasnost i dobar rad, a kada drugi to čine, to je onda samo razlog za dalju zabrinutost i pitanje – a kako će se sprovoditi (toliki) zakoni?
Slična pristrasnost je uočljiva i u daljim kritikama. Recimo, u pokušaju da se ospori svaka, pa čak i evidentna zakonodavna efikasnost Vlade, pored rečene primedbe dodaje se i sledeća: mnoge od sada donesenih zakona već je pripremila prethodna Vlada. Time se hoće reći da ova nije toliko uspešna i radna kako se namah činilo, pošto je zapravo požnjela plodove tuđeg rada te se »kiti tuđim perjem«. Ali pri tome se vodi računa o onome što je u ovoj stvari važnije. Naime, šta ima normalnije nego dovršiti nacrt i doneti u Skupštini neki zakon koji je dobar? Da li je trebalo sve nacrte pisati iz početka samo zato da bi se delovalo »vrednije«? Ne bi li, da je ova Vlada kojim slučajem, počela da radi sve iz početka, zavredela da joj se prebaci kako je revanšistička i kako se razbacuje vremenom i novcem? Čini nam se da se iz ovakvih kritika Vlade može iščitati samo zla volja i namera. Vladi se ne priznaje efikasnost, a kada joj se prizna, onda se dovodi u pitanje »širenjem teme«; zatim, ono što bi svakako moralo da se uzme kao plus Vladi – korišćenje svega dobroga što je zatekla – prebacuje joj se na zlonameran način.
U vezi sa Vladinom zakonodavnom delatnošću treba dodati još nešto. Još jedan dokaz zlonamernosti kritika kojima je izložena vidi se u upornom i upadljivom izbegavanju pominjanja novodonesenog zakona o porodici. Ovaj Zakon nesumnjivo zadovoljava najviše civilizacijske kriterijume u toj oblasti i u nekim drugim okolnostima njegovo donošenje bi bilo krunski dokaz toga kako je zakonodavac moderan, okrenut Evropi i svetu, i tako dalje. Ali, kada ga donese ova Vlada, onda ostaje bez odjeka.
I, konačno, ono što je najuočljivije. Osipajući drvlje i kamenje na Vladu zbog toga kako se ponaša u vezi sa Hagom, kritičari su se pozivali na to kako je Đinđić umeo i smeo da brzopotezno izruči Miloševića, dok oni koji su danas na vlasti ne žele tako nešto da učine, a nemaju ni hrabrosti da to otvoreno priznaju. Najpre treba reći da ovaj talas predaja haških optuženika svedoči o tome da je želja Vlade da sarađuje sa Hagom očigledno bila iskrena i da nije bilo pretvaranja u njihovim tvrdnjama kako se radi na traženju odgovarajućeg modela saradnje. Zatim, ako bi se i mogla uputiti neka zamerka sporosti tog procesa, onda se ona svakako ne bi mogla uputiti sa pozivanjem na prethodnu Vladu! Naime, za generale koji se sada, jedan po jedan, spremaju u Hag, otpužnica je obelodanjena još za vreme te prethodne Vlade. I tada je postojao zakon o saradnji s Tribunalom koji, prema primedbama koje danas stižu od strane pripadnika tadašnje Vlade, omogućava da se optuženici jednostavno uhapse i isporuče. Zašto to ondašnja Vlada nije učinila (čak čitava dva meseca to nije činila!), i s kojim onda pravom prebacuje svojim naslednicima to što su takođe odlučili da ne hapse, već da na neki drugi način ispune haške zahteve? Ovo pitanje deluje još uverljivije ako se prisetimo kako tadašnja Vlada na pitanje šta će sa optuženim generalima nije ponudila praktično nikakav odgovor, to jest očigledno nije imala nikakav plan, već je samo otezala, čekajući da se raspišu izbori.
Verovatno ima mnogo toga što bi se sa pravom moglo zameriti i današnjoj Vladi. Među tim stvarima bi pre svega našla neispunjena obećanja u vezi sa »pretresanjem« procesa privatizacije, zatim »nemušt« obračun sa kriminalom i korupcijom, slabašna aktivnost spram međunarodne zajednice u cilju zaštite svojih vitalnih interesa i tako dalje. Ali, glasne kritike koje smo imali prilike da slušamo u poslednje vreme kao da su stalno »promašivale« temu – činilo se da je kritičarima više stalo da kroz ocrnjivanje ove današnje vlasti iskažu žal za prethodnom, nego da realno sagledaju situaciju. Kao da im je važnije ulepšavanje ne tako lepih uspomena na dosovsku Vladu, u nadi da će se u nekom obliku vratiti, nego suočavanje sa stvarnošću da danas u Srbiji imamo Vladu koja, uz izvesne greške i zastoje, ipak nešto čini na rešavanju naših teških političkih problema i kojoj u tome treba pomoći, pored ostalog i pravednom kritikom.
|
|