Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dejan Vuk Stanković

Javno mnjenje, demokratija i tranzicija u Srbiji

          Javno mnjenje je socio-politička kategorija od nesumnjivog značaja   za razvoj i funkcionisanje demokratsko-liberalnog poretka i oblikovanje njemu odgovarajuće javne poltičke kulture. Međusobna (sa)određenost liberalno-demokratskog poretka i javnog mnjenja uočljiva je iz njihovog opšteg konceptualnog određenja. Uopšteno uzev, u osnovi liberalno demokratskog političkog poretka figurišu dva načela: načelo neprikosnovenosti jednakih individualnih sloboda svakog pojedinca i načelo narodne suverenosti, najčešće i najjezgrovitije iskazano kroz stav o vladi kao izrazu volje naroda.   U harmoničnoj i dinamičnoj interakciji pomenuta politička načela tvore specifičnu strukturu i praksu vladajuće istorijske paradigme političkog poretka. Ideal-tipski ali i konkretno empirijski posmatrano, javno mnjenje može se odrediti kao konstitutivni element demokratsko-liberalnog poretka. U političkoj teoriji pod javnim mnjenjem   najčešće se podrazumeva sveukupnost individualnih stavova ili verovanja punoletne populacije.

          U uslovima kompetitivnog modela političke prakse koji determiniše liberalno-demokratski poredak, a u kome primat u političkom odlučivanju ima većina politički zainteresovane   punoletne populacije,   nesumnjivo je da javno mnjenje zauzima centralno mesto. No pored predizborne kompeticije i čina izbornog odlučivanja kao fundamentalnih principa demokratskog poretka, stav javnog mnjenja nesumnjivo je značajan u političkom procesu i između dve kampanje. Po nekom nepisanom pravilu, uspeh u vršenju vlasti ili pak u formiranju kritičkog opozicionog stava u manjoj ili većoj meri konvergira sa dominantnim stavovima u javnom mnjenju. Strukturalno-funkcionalna   zavisnost između političkog poretka i javnog mnjenja, navela je britanskog filozofa Jeremy Bentham-a da javnom mnjenju dodeli relevantan politički kapacititet. Bentham je, naime, smatrao da je javno mnjenje garant da će vlada uspeti da ostvari osnovno normativno načelo o ispravnosti postupanja, «vladavinu u cilju postizanja najveće moguće koristi za najveći broj građana».

          Opšte naznake o odnosu liberalne demokratije i javnog mnjenja koje određuju horizont u kome se odvija politička praksa i uspostavlja njeno (samo)razumevanje,   prisutne su u izvesnoj meri i u Srbiji. I u Srbiji ključna politička činjenica je većina na izborima, a vrlo važna komponenta   konkretnog sprovođenja političkog programa je stepen podrške koji on uživa u javnosti. Koliko god pomenuti stavovi nosili u sebi dozu samorazumljivog, ne treba smetnuti s uma da u politici ono što izgleda   po sebi jasno ne mora biti tako, barem ne   na našem istorijski ne mnogo srećnom prostoru. Valja podsetiti da je ma koliko se u pojedinim trenucima (primeri masovnih demonstracija 91/92 i 96/97) činilo da će   Miloševićev režim brzo i lako pasti, preduslov njegovog svrgavanja bila većinski iskazana volja građana na izborima, ali i više od toga,   uspostavljeni konsenzus u javnosti i značajnom delu državnog aparata da režim takvih karakteristika nema budućnosti. Ni prva postmiloševićevska Vlada Srbije nije bila imuna na uticaj javnog mnjenja. Đinđićeva vlada potrošila je značajan deo svojih medijsko-političkih resursa na uticaj na javno mnjenje. Razlog je bio više nego očigledan. Teške, radikalne   i dugotrajne reforme mnogo su lakše sprovodive uz   većinsku podršku javnosti.

          Iako nije   medijsko-politički ekspanzivna i dominantna poput vlada socijalista ili DOS-a,   aktuelna   Vlada Republike Srbije nije imuna na stavove javnog mnjenja. Njeno aktuelno funkcionisanje, a iznad svega, sudbina, u većoj ili manjoj meri zavisiće od dominatnog stava javnosti. Isto tako, ne treba smetnuti s uma i to će i ovu Vladu,   savremenici i budući hroničari srpske političke istorije, opisivati i tumačiti u korelaciji sa stavom javnosti. Kakav je stav javnosti   prema aktuelnoj Vladi moguće je utvrditi polazeći od dva relevantna parametra: 1) rezultata predsedničkih i lokalnih izbora i 2) istraživanja javnog mnjenja.

          Izbori predstavljaju jednu od ključnih socijalnih praksi u liberalno-demokratskom političkom poretku. Konkretno, oni su   test poverenja u političke aktere. Status jedne od ključnih socijalnih praksi u demokratskom poretku izbori dobijaju zahvaljujući distribuiranju političke moći u državi, a delom i u društvu. Podsećanje na značenje i smisao izbora neophodno je jer oni predstavljaju relevantan i opšte prihvaćen   test poverenja u političke aktere u Srbiji, ali i šire. Od vremena formiranja aktuelne Vlade Srbije, građani Srbije su dva puta izlazili na birališta   tokom 2004-te godine (junski izbori za predsednika Srbije i lokalni izbori u septembru). Ishod oba izborna nadmetanja bio je izuzetno nepovoljan po Vladu a potvrdio je ubedljivu dominaciju opozicionih predsedničkih kandidata, kasnije (nešto manje ubedljivu ali ipak prisutnu na lokalnom nivou) opozicionih stranaka u javnom mnjenju.

          Ishod izbora iz 2004. bio je izrazito brz gubitak poveranja u stranke vladajuće koalicije (u decembru   2003, nakon vanrednih skupštinskih izbora, stranke sadašnje Vlade mogle su da zahvaljujući volji građana i uz politički dogovor sa SPS-om, formiraju manjinsku vladu) i preferiranje opozicije.

          Vlada je postala konkretan egzemplar socio-političke pojave poznate kao debalans moći. Ona de facto   i de jure    kontroliše mnogo više političke i svake druge moći nego što ima podrške u biračkom telu. Izborna izjašnjavanja   iz 2004-te narušila su njen demokratski legitimitet i vrlo otvoreno postavila pitanje   političkog kredibiliteta kabineta u Nemanjinoj.   Iako je u javnosti, posebno kod političke elite postojao i još uvek postoji visok stepen podozrenja prema aktivnosti istraživačkih agencija,   političke preference   građana prepoznate i još uvek se prepoznaju   u svim kredibilnim   istraživanjima javnog mnjenja.

          Dijagnoza srpske političke scene takva je da postoji značajan nedostatak demokratskog legitimiteta vlasti. Opšte mesto svih istraživanja je da stranke vladjuće koalicije zajedno sa SPS-om nemaju ni trećinu podrške u javnom mnjenju. Na političkoj sceni   prisutna je   veća akumulacija moći   u odnosu na stepen podrške u javnosti. Istine radi, pomenuti socio-politički fenomen, poznat kao debalans moći, često karakteriše vlast u tranzicionim zemljama. Najvećim delom, razlog njegovog postojanja   sadržan je   u dinamici tranzicije koja podrazumeva energične, i nepopularne odluke suprotne dominantnim stavovima javnog mnjenja.

U slučaju Srbije, nepopularnost vladajuće koalicije, pored opšteg trenda nepopularnosti vlasti u tranziciji, podrazumeva bar još tri faktora: nezadovoljstvo građana ukupnim prilikama u zemlji, pre svega niovoom socio-ekonomskog standarda,   često ispoljenu javnu nesaglasnost stranaka članica vladajuće koalicije i nedovoljno agresivan i često uočljivo nesofisticiran medijski nastup.

          Ne ulazeći detaljno u faktore nepopularnosti vladajuće koalcije, valja postaviti pitanje o konsekvencama aktuelnog debalansa moći u aktuelnim srpskim političkim (ne)prilikama. Najpre,   pored kršenja normativnog principa demokratske vladavine, on težište političkog života pomera u pravcu bespoštedne borbe za (samo)održanje aktuelnih nosilaca političke moći. Redukcijom   svakog političkog spora na pitanje opstanka ili pada vlade gubi se mogućnost racionalnog i tolerantnog dijaloga o krupnim političkim pitanjima što vodi ka relativizaciji, gotovo ukidanju komparativnih prednosti liberalno-demokratskog poretka. Gubeći svoju normativnu supstancu demokratija postepeno gubi i svoju   racionalnu i tolerantnu komponentu. U isti mah neminovno   je podizanje nivoa političkih suprotnosti i iscrpljivanje javnosti putem   beskorisnih i kontraproduktivnih političkih rasprava. U sledećem koraku, pojavljuje se još jedna opasnost, smanjivanje nivoa uključenosti građana u politički život.

          Nizak stepen izlaznosti na izborima i takođe prisutan nizak nivo izjašnjavanja građana prilikom istraživanja s pravom se mogu nazvati indikatorima   krize poverenja ne samo u aktuelne političke aktere nego i u politiku kao takvu. Uz to, ne treba zanemariti   i da je   nizak nivo uključenosti građana u politiku u suprotnosti   sa osnovnim načelom demokratije koje jemči univerzalno pravo svakog pojednica da odredi ko će ga i kako zastupati u institucijama političkog poretka. Politička praksa ignorisanja stavova građana vodi i ka smanjivanju političkog kapaciteta javnosti. Time se otvara put formiranju zasebnih interesa političke elite i smanjivanju mogućnosti njene kontrole putem javnosti.   

          Da podsećanje na neke normative demokratije nije puki idealizam, uverava nas praksa razvijenih demokratskih država. Nemačka se ovih dana priprema za vanredno izborno izjašnjavanje. Razlog ranijeg izlaska Nemaca na birališta bila je odluka kancelara Šredera da nakon serije poraza na lokalnim izborima proveri poverenje svoje vlade. Opstanak na vlasti po svaku cenu nije dolazio u obzir, iako su   za tako nešto postojala osnova u Parlamentu i zakonu. Politička praksa determinisana nepisanim, ali očigledno dosledno prihvaćenim pravilima demokratije, dovela je do septembarskog izjašnjvanja   u centralnoj zemlji evropskog kontinenta. Podsećanje na primer Nemačke je instruktivno obzirom da   uverljivo upućuje kako se utemeljuje demokratska praksa u društvu i državi.

          U uslovima u kojima se odvija naš politički život, uslovima tek započete demokratizacije i liberalizacije, bez naročitih demokratsko-liberalnih tradicija, potrebno je ukazati na aktuelno prisutne primere spoja normativnih načela demokratije i konkretne prakse. Jedan od ključnih razloga za tako nešto sadržan je u tome da se politički sistem u razvoju može usavršavati razboritom i doslednom primenom odgovarajućih normativnih standarda. Paralelno sa potrebom razvoja demokratskih institucija i političke kulture, Srbija se suočava sa državnim pitanjima (opstanak državne zajednice, Kosovo i Metohija), ali i sa nizom pitanja koja zahtevaju konsenzualni pristup svih političkih aktera (Ustav i integracija u EU).

          Tvrdokorno insistiranje na faktičkoj raspodeli moći i ignoracija odnosa snaga u javnom mnjenju ne omogućava   da se za bilo koje od ovih pitanja    pronađe najbolje   sprovodivo rešenje. Uz to, u procesu tranzicije ostalo je da se uradi još mnogo toga i na ekonomskom planu. Mnoge od odluka koje treba doneti nisu nimalo jednostavne ni lake, ne donose   neposrednu dobit za građane, a što je najvažnije teško su sprovodive bez adekvatne podrške u javnosti. Da bi se izbegla politička blokada složenog i mnogim teškoćama bremenitog procesa tranzicije, za sve političke aktere obavezujuće je da uzmu u obzir mišljenje javnosti. U suprotnom,   troše se i vreme i   poverenje građanstva. Za političare, i jedno i drugo je od nesumnjive   važnosti. Ipak, ne treba smetnuti s uma da   ni vremena ni poverenja nema mnogo, a i kada postoje, to je u   ograničenim razmerama.   

Beograd 6.09.2005

(Autor je politički analitičar Marten Board Int.)

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM