Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari: Kosovo i Metohija

   

Zoran Ćirjaković

Srbi i Albanci – pogrešna strategija i skupo plaćeno omalovažavanje (I deo) (II deo)

U "globalnom selu", u kome političari govore u patetičnim, kratkim, za televiziju skorojenim "saund bajtovima", u kojima se sve "istine" moraju smestiti u najviše 600 reči, nema mesta za svetske vesti koje nisu vezane za Sadama, Arafata ili Osamu. Tu nemaju velike šanse slike iz današnjeg Kosova - skoro sasvim bez Srba, ljudskih prava i demokratije. Sve srpske verzije kosovske istine i tragedije - a ima ih puno, verovatno i previše - zapadnim izveštačima i političarima liče na teorije zavere.

U tome leži ključni deo problema s Albancima - ne samo kosovskog, jer identičan problem postoji u Makedoniji, na jugu Srbije, a kako će Milovi novopečeni "Evropejci" otkriti u doglednoj budućnosti, pojaviće se i u njihovoj ekološkoj minjon državi. Istorija albanskog svenarodnog pokreta za stvaranje "Prirodne Albanije" (Albanac nikada neće reći Velike Albanije), priča o motivima, sredstvima koja se koriste i svim bitnim ciljevima tog pokreta koju Albanaci vrlo retko eksplicitno iznose, čak će i relativno dobronamernom zapadnjaku (pa i liberarnom Beograđaninu) zvučati kao samo još jedna teorija zavere, srpska ili makedonska izmišljotina lansirana da opravda zločine počinjene nad Albancima u ime velike Srbije, ili samo makedonske Makedonije.

          Pretpostavimo na trenutak da verujete da su sledeće četiri tvrdnje u velikoj meri istinite:

          - da je visoki prirodni priraštaj kosovskih i makedonskih Albanaca prvenstveno posledica sinhronizovanog kolektivnog napora da se ostvari brojčana premoć i nametne potpunija kontrola nad određenom teritorijom, a ne posledica siromaštva

          - da su se na Kosovu pre Osme sednice (septembra 1987. godine) brojni pripadnici srpskog i crnogorskog naroda bili sistematski proganjani, napadani i proterivani od strane Albanaca. Da je veliki broj Srba zbog toga napustio Kosovo i da se to može nazvati planiranim i sistematskim "etničkim čišćenjem" Srba. Da je jedan broj Srba u istom periodu napustio Kosovo prvenstveno iz ekonomskih razloga. Isto važi i za Makedonce iz zapadne i severne Makedonije, od Struge do Kumanova.

          - da ogromna većina Albanaca, i običnih ljudi i njihovih vođa, smatra da je neophodno da teritorije Iliride, Dardanije, Kosova i Malisora, odnosno zapadne Makedonije, južne Srbije, Kosova i delovi Crne Gore (od Ulcinja do Podgorice i ponegde još malo sa desne strane puta) budu pod punom političkom, ekonomskom i policijskom kontrolom "etničkih Albanaca" i da se ostvarenju tog cilja mora pristupiti u prvom pogodnom trenutku.

          - da su, kada govorimo o Kosovu, za ostvarenje pomenutog cilja mnogi Albanci verovali da vredi žrtvovati stotine hiljada albanskih života. Da ogromna većina veruje da verovatnoća i brzina sa kojom se mogao ili može ostvariti ovaj cilj raste sa brojem albanskih žrtava. Da su svesni da su im saveznici bili svi oni (uključujući Slobodana Miloševića) koji su svojom brutalnošću i kršenjem ljudskih prava doprinosili povećanju broja albanskih žrtava i da ih je zato valjalo indirektno podržati kolektivnim i individualnim akcijama (kao što je na primer bojkot izbora na kojima je Milošević bio kandidat).

          Pretpostavimo takođe da ste nekom imaginarnom zapadnom sagovorniku, dobrom poznavaocu balkanskih prilika, rekli da pored svega gore navedenog verujete da su srpske, a ponekad i makedonske (ili kako neke zapadne novine vole da kažu, "slovenske") vojne i policijske snage činile zločine, uključujući ubijanje nevinih civila, i da mislite da pojedinci koji su naredili i izvršili ove zločine moraju odgovarati.

Ako kojim slučajem imate makedonsko ili srpsko ime i prezime i pokušate da ovu ili neku sličnu priču priču ispričate sagovorniku sa Zapada, velika je verovatnoće da će je shvatiti kao još jednu balkansku teoriju zavere i da ćete se suočiti sa jednom od sledećih reakcija.

Dobronameran i otvoren, sagovornik će vas smatrati ili naivnom budalom ili će pokazati sažaljenje što ste, kako mu se čini, postali žrtva Miloševićeve propagande i kolektivnog ispiranja mozga orkestriranog od strane, kako veruje, SPS-a, SANU i SPC-a. Najverovatnije će pomisliti da bi on možda izrekao nešto tako ("glupo", naravno) da je kojim slučajem kao i vi osamdesetih i devedesetih živeo u Miloševićevoj Srbiji. Vaša spremnost da bez oklevanja priznate da su "slovenske" snage činile ratne zločine biće od ovih sagovornikom dočekana sa iskrenim izlivom simpatija.

U drugu, čini mi se brojniju grupu, spada zapadnjak, "poznavalac" lokalnih prilika koji misli da je na Balkanu sve jako jednostavno ("cut the crap", iliti "ne seri" kao ključna rekcija na teorije brbljivih "lokalaca"). To je tipični, najčešće američki ljubitelj crno-belih slika (dobri momci Hrvati, muslimani Bošnjaci i Albanci, protiv loših Srba), odgojen na vesternima, koji je pročitao spisanija instant "stručnjaka" tipa Noela Malkolma i Roja Gatmana, odnosno po pravilu veteran humanitarno/novinarskog rada u bivšoj Jugoslaviji koji je na Kosovo došao polovinom devedesetih iz Zagreba ili Sarajeva.

On, ili još češće ona, najverovatnije će pomisliti da ste ili srpski nacionalista ili prikriveni "Miloševićev čovek". Odnosno, kako bi se to reklo "politički korektnim" engleskim jezikom ovih "prosvetljenih" napaljenika vi ste ili:

- "Serb apologist" (što otprilike znači "onaj koji pokušava da opravda srpske zločine"),

- "Holocaust denier" (termin originalno iskovan za one koji su negirali genocid nad milionima Jevreja u Drugom svetskom ratu a koji ovde treba da sugeriše da su srpski zločini devedesetih poredivi sa Hitlerovim)

- "revisonist" (onaj koji koristi "laži" da bi revidirao istoriju i negirao "očitu činjenicu" po kojoj su Srbi bez ikakvog povoda započeli sve ratove na Balkanu sa isključivim ciljem da ostvare davno skovani i skoro jednodušno prihvaćeni plan da stvore etnički čistu Veliku Srbiju).

Vašu osudu srpskih ratnih zločina ovi ljudi će uzeti samo kao dokaz da ste dobro prikriveni Miloševićevac. Sve u skladu sa mišljenjem koje su po Americi uspešno posejali čelnici jedne omanje beogradske nevladine organizacije (iz "kruga dvojke") da su u naporu za ostvarenje projekta "Velike Srbije" svi, uključujući čak i magazin Vreme i Radio B92, imali od strane Miloševića unapred pripremljene zadatke.

Po ovoj teoriji zavere, jedinoj vezanoj za Balkan koja je širokoprihvaćena na Zapadu, policija je glumila da bije, nezavisni mediji su se pretvarali da su slobodni, opozicija je šmirala da ruši Slobu. Svi su – naravno sem tog i još jednog beogradskog NGO-a (čije sedište nije u "krugu dvojke") – kao neka disciplinovana kolonija genetski deformisanih krvoločnih mrava samo gradili Veliku Srbiju i kopali rupe za masovne grobnice.

U tekstu "Miloševićevi Dobrovoljni Egzekutori" (parafraza naslova Goldhagenovog "hita" o običnim Nemcima u vreme nacizma), objavljenom u magazinu The New Republic u proleće 1999. godine, jedna verna sledbenica ovog ekstremno "humanističkog" učenja (sic) je zahtevala da "mentalitet Srba mora biti uništen". Hitler je u Aušvicu primenio jedan izuzetno efikasan metod "menjanja" mentaliteta evropskih Jevereja. Na našu sreću, moćni čitaoci ovog niskotiražnog ali uticajnog magazina iz Klintonove administraciji opredelili su se za puno suptilnije metode menjanja srpskog mentaliteta.

Četiri tvrdnje sa početka teksta zapadnom umu, "zatrovanom" humanizmon, prosvetiteljstvom i logikom, mogu na prvi pogled delovati cinično, nelogično, glupo, i zvučati kao prežvakani rasistički stereotipi. Na primer, valjda svi znamo da je seks (najčešće) interakcija dvoje bliskih ljudi koja ponekad dovodi do uvećanja ljudske populacije, a ovde se govori o nekom kolektivnom naporu. Ekstremni protestanti u (britanskoj) Severnoj Irskoj su decenijama iznosili tvrdnju da se katolici "razmnožavaju" da bi ojačali svoj argument da protestanska Severna Irska treba da se pripoji većinski katoličkoj Republici Irskoj.

Tvrdnja da brojni pripadnici jednog evropskog naroda priželjkuju žrtvovanje stotine hiljada sunarodnika da bi se odcepili, i da aktivno rade kako bi pomogli svojim "krvnicima" da dostignu neophodnu cifru, zapadnom umu danas može zvuči kao cinična glupost.

Nasuprot svemu ovome bila je tako logična i jednostavna albanska verzija kojoj su dodatnu uverljivost davala stalna podsećanja na srpsku opsadu Sarajeva (navodno Mladićeva antologijska komanda "raspameti"), zločin u Srebrenici i redovno pominjanje imena "Balkanskog kasapina", kako je američki Time magazin nazvao srpskog predsednika Slobodana Miloševića.

Skoro sve što sam naveo o Albanskom pokretu na početku teksta, najčešće preuveličano i dopunjeno polulažima, izgovorio je i Slobodan Milošević (treba priznati da je i Sloba ponekad bio u pravu) ili neko od njegovih bliskih saradnika. Miloševićevska propaganda i nacionalistička publicistika su uz patetična i nepotrebna preterivanja tvrdili da su albanske bebe u stvari kalašnjikovi nevinog lica, da su Albanci na Kosovu početkom osamdesetih izveli genocid nad Srbima i da će "Velika Albanija" postati država balkanskih Talibana.

Sem samog Miloševića, užasa Bosanskog rata koje je CNN emitivao širom sveta i albanskog lobija u Americi, protiv prihvatanja ili bar pažljivog razmatranja srpske verzije (odnosno verzija) kosovske "istine" i tragedije kojoj se ne vidi kraj, radili su i brojni, često isprepletani, "subjektivni" i "objektivni" faktori.

Što se tiče "objektivnih", tu se ne može puno učiniti, mada se oni ne smeju ignorisati. Albanci su jedan neverovatno neobičan narod. Takođe ne treba zaboraviti da se izuzetno komplikovani odnosi Amerike i islamskog sveta na žalost prelamaju i na našim granicama. Što se tiče "subjektivnih" faktora, od pada Miloševića iz raznih (moram priznati, uglavnom "objektivnih") razloga, nedovoljno je učinjeno na "racionalizaciji" srpskih argumenata. Posle Miloševića, kada govore o Albancima i Kosovu, srpske vođe i predstavnici moraju da prestanu da koriste lažne argumente i prežvakane fraze.

Pokušaj srpskih vođa i intelektualne elite da se Albanci predstave u kontekstu priče o islamskom fundamentalizmu i terorizmu - iako i na Kosovu, i naročito u Makedoniji, ima i islamskog fundalmentalizma i slučajeva raznim interpretacijama islama ispirisanog terorizma - u suštini je jeftina, lažna i samo prividno efektna teza koja radi protiv srpskih interesa kako god da ih formulišimo. Insitiranje da su OVK, Kosovski Zaštitni Korpus i ANA "balkanski ogranci Al Kaide" i ekspoziture islamskog fundamentalizma samo oduzima snagu - posle serije Albanskih zločina bitno uverljivijim - srpskim argumentima i direktno pomaže Albancima da se još više približe ostavarenju svog cilja stvaranja nezavisnog i etnički čistog Kosova.

Oni koji će u Vašingtonu odlučivati o sudbini Kosova verovatno ne znaju ko su Hašim Tači, Ibrahim Rugova ili Nebojša Čović ali sigurno znaju koliko ima (ili nema) Osaminih ratnika na Kosovu i u Makedoniji.

Od marta 1998. godine do proleća 1999. godine zapadni novinari su u svom obaveznom. dnevnom "safariju" (termin potiče od jednog od "lovaca", mladog američkog novinara) - umesto slonova i zebri ovi olovkom, oklopljenim džipom i pancirom naoružani moderni (avan)turisti tražili su kuću koja gori ili traktor sa albanskim izbeglicama – povremeno su viđali naoružane mudžahedine na teritorijama pod kontrolom OVK. Ali oni nisu uspeli da instrumentalizuju Albance za svoje ciljeve.

Fundamentalističke i radikalne islamske grupe nastaviće da se bore za srca (i naročito palce koji mogu pritisnuti detonatore razornih bombi) svih, i posebno balkanskih muslimana. Praktično jedini muslimani na svetu (izuzev šačice "beloputih" zapadnih konvertita) kojima "na čelu ne piše" da su muslimani jesu stanovnici (bivše) Jugoslavije. To Bin Laden bolje zna od srpskih instant eksperata za "islamsku pretnju".

Vahabitski stručnjaci za širenje saudijskog pravoverja znaju da su Albanci drugačiji od svih drugih muslimana. U celom islamskom svetu verovatno je jedino na većinskim albanskim teritorijama nađena islamska propaganda koja ne sadrži ni reč arapskog, jezika Alahove objave (Kuran je neprevodiv). Moguće je da će vremenom, naročito ako Zapad ne bude nastavio da radi na osamostaljenju Kosova, albanska borba poprimiti prevashodno islamski karakter, ali za sada je prerano i krajnje kontraproduktivno da se na tome insistira.

Još uvek je jedina istinska religija kosovskih Albanaca (njihovi sunarodnici u susednoj Makedoniji su nešto religiozniji) zapravo Albanstvo. Iako se jedan broj vođa i osnivača OVK-a, uključujući i Adema Jašarija, bavio "proučavanjem" stubova muslimanske vere, islam nikada nije bio važan faktor ni u svakodnevnom životu običnih Albanaca ni u albanskoj oružanoj i političkoj borbi.

Albanske političke vođe i uticajni intelektualci su u nekoloko navrata tokom osamdesetih i devedesetih čak razmatrali mogućnost da se kosovski Albanci vrate katolčanstvu, religiji svojih predaka. Njihova logika je bila da će činjenica da je islam, samo formalno vera ogromne većine Albanaca na Kosovu, dovesti u svesti zaplašenih zapadnjaka (koja je već od sedamdesetih zatrovana snažnim antiislamskim stereotipima i osećanjima) do povezivanje albanskog separatističkog pokreta sa "islamskom pretnjom". Tek od leta 1999. godine su islamske radikalne struje napravile ozbiljnije uspehe na Kosovu, mada se to ne može porediti sa uspehom koje su vahabitske i ostale radikalne interpretacije Alahove objave imale u osvajanju srca muslimana u Bosni i Hercegovini.

Ali "albanstvo", kao glavna religija, pomoglo je Albancima na još jedan neverovatno važan i neobičan način. Jedna konsekvenca njihovog jedinstvenog kanona im je pomogla više od svih "noela malkolma", "roja gatmana" i "kurta šorkova" pristrasnog novinarstva i (kvazi)nauke i dala im adut jači od svih srpskih tenkova, argumenata i kosovskih istina (i "istina"). Pokojni Rojterov dopisnik, njujorčanin Kurt Šork, već je dobio ulicu i u Sarajevu i u Prištini).

I drugi balkanski narodi su imali svoje kanone, ali se nigde kao kod patrijarhalnih Albanaca običajno pravo, poznatije kao Zakonik Leke Dukađinija, nije vekovima zadržalo kao stub otpora svim novotarijama koji su donosili turski i ostali okupatori, pa i nevoljno i često samo formalno prihvaćenom islamskom učenju.

Albanci, mada nominalno muslimani, imaju malo toga zajedničkog sa pripadnicima tri tako različite ali ipak "bratske" monoteističke religije: judaizma, hrišćanstva i islama. Iako su Albanci bez sumnje jedan izuzetno moralan, pošten i častan narod, njihov moral ima sasvim drugačije korene, drugačija pravila i zabrane od one moralnosti koju dele pripadnici tri velike monoteističke veroispovesti, rođene u između Jeruslima i Meke.

 Kraj prvog dela teksta : Drugi deo

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM