Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Čedomir Jovanović

Šta je srpski interes na Kosovu?


Evropa prihvata samo nezavisne i suverene države, čije granice su nesporne i od suseda prihvaćene. Zato je preduslov evropske budućnosti Srbije, rešenje tog pitanja. Ono ne može biti rešeno bez definisanja statusa Kosova. Rešenjem tih problema biće definisana država Srbija. Završiće se raspad Jugoslavije. Onako kako je i počeo - na Kosovu.


Budući status Kosova zavisi, bar u formalnom smislu, ne samo od stava građana Kosova i međunarodne zajednice već i od Beograda. Kažem formalno, jer u vezi sa statusom Kosova, Beograd neće imati suštinsku ulogu. Taj položaj Beograda je posledica dve činjenice.


Prva je pogrešno vođenje politike koja je svoj najekstremniji vid dobila za vreme Miloševića i otuda je jasan stav međunarodne zajednice da nema povratka na stanje od pre 1999. godine. Ali, i bez tog stava, očigledno je da postoje politički, ekonomski, vojnobezbednosni i socijalni limiti srpskog društva i države, koji isključuju čak i hipotetičku mogućnost Beograda da upravlja Kosovom. Toga je svesna i većina građana Srbije, ali je malo ko spreman da to javno kaže, a pre svega političke partije i njihovi lideri.


Druga činjenica je nesumnjiva želja većine građana Kosova za nezavisnošću. Ta njihova težnja je u toj meri većinska, da time pravi suštinsku razliku između Vojvodine i Kosova, bez obzira na njihov isti ustavni status u republici Srbiji, u trenutku raspada Jugoslavije. U Vojvodini većunu predstavljaju Srbi i time je legitimna njihova želja da žive u Srbiji, kao što je na Kosovu legitimna želja većine da ne žive u Srbiji. Tu želju su ostvarili 1999. godine, kada je Milošević, da bi ostao na vlasti, potpisom na Kumanovski sporazum priznao da Kosovo, "de facto", dakle suštinski, više nije deo Srbije. Vrhovnu vlast na Kosovu sprovode UN i NATO. Rezolucija 1244, kojom je Kosovo "de jure", odnosno formalno, ostalo u Srbiji bio je samo diplomatski ustupak čoveku već optuženom za ratne zločine u Hagu, da bi okončao agoniju u koju je uveo Srbiju i njene građane.


Posle svega, interes svakog građanina Srbije i Kosova je da se faktičko stanje podvede pod pravno. Još važnije, to saznanje je preovladalo u međunarodnoj zajednici.


Tokom celog dvadesetog veka Beograd i Priština nisu bili u stanju da samostalno i bez posrednika reše probleme koji su pratili odnose srpskog i albanskog naroda. Taj vek je velika propuštena šansa i smatram da ne treba gubiti vreme tražeći danas ono što je izgubljeno juče. Isto važi i za verovanje u reprizu "Dejtona" ili "Rambujea", neke nove međunarodne konferencije na kojoj bi svet rešavao ono što ne možemo mi sami. Mi smo u dva navrata tokom devedesetih godina, bili u fokusu svetskih zbivanja. Danas su međunarodni prioriteti drugačiji.To znači da će sudbina Kosova biti rešavana etapno, u procesu koji će kontrolisati Kontakt grupa, a na kraju verifikovati Savet bezbednosti. Konačni status Kosova je deo evropske perspektive celog Balkana. Otuda je nesporno da je za tu budućnost odgovorna Evropska unija. Težnje većine građana Kosova za nezavisnošću moraju biti uslovljene prihvatanjem evropskih vrednosti od te iste većine.


Nerešeno državno pitanje u Srbiji koriste konzervativne, antievropske snage prošlosti u političkoj borbi protiv modernista i reformatora. Slično je i na Kosovu. Mi u Srbiji moramo platiti račune koji su napravljeni u prošlosti. To su, na svoj način, učinili svi uspešni evropski narodi. U ovom trenutku Vlada Srbije to ne želi. Lakše im je da te račune i kamate ostave deci. To je politika održavanja ratne opcije u budućnosti. Takvo stanje je neprihvatljivo i ono se mora promeniti afirmisanjem autentičnih predstavnika srpske zajednice sa Kosova, koji će definisati politiku bližu interesima Srba koji žive na Kosovu, nego potrebi Beograda da tim ljudima manipuliše.


Put Srbije i Kosova do Brisela vodi preko njihovog istorijskog dogovora. Dogovora o takvom Kosovu koje će biti oslobođeno policijskog i vojnog terora, o Kosovu oslobođenom aparthejda. Sloboda Kosova počiva na slobodi svakog pojedinca, njegovom individualnom i kolektivnom pravu. Srbi nisu uspeli da naprave takvo Kosovo, zato su ga izgubili. Ta odgovornost i obaveza danas je na kosovskim Albancima. Ne samo albanska politička elita na Kosovu, već i obični građani moraju da budu svesni da ta odgovornost znači na prvom mestu samo jedno. Izvući pouku iz srpskih grešaka. Put nacionalne emancipacije, modernizacije i boljeg života za sve na Kosovu zavisiće od odnosa prema manjini kao vrhunskom principu moderne evropske civilizacije. Kada se Srbi na Kosovu budu osećali sigurno i živeli kao, recimo Albanci u Makedoniji, Kosovo će biti stvarno slobodno. Pomažući im da naprave takvo Kosovo, Beograd će na najbolji način pomoći i srpskoj manjini koja želi da živi na Kosovu. Time će Beograd pokazati da je iskreno spreman da prihvati evropske vrednosti . Jer Beograd mora da se suoči sa istinom da Srbi danas bolje i perspektivnije žive u Temišvaru, Ljubljani ili Zagrebu nego u Kruševcu ili Boru. Ispred hrvatske ambasade u Beogradu protežu se isti oni redovi u kojima su Srbi donedavno opsedali ambasade Kanade, SAD, Australije ili Novog Zelanda. Mladi menjaju državljanstvo Srbije za hrvatsku putovnicu. Isto će se ponoviti pred ambasadama BIH, Albanije ili Republike Kosovo ukoliko se Srbija ne vrati svom putu modernizacije i demokratizacije. Taj put znači da je Srbija sposobna da uči od Izraela, koji je spoznao da neće ostvariti pravo na slobodnu i demokratsku državu ukoliko to isto ne omogući Palestincima. Demokratski Izrael je svestan da time pokazuje snagu, a ne slabost.


Svaki Gordijev čvor koji je nasledila iz prošlosti, Srbija mora brzo i hrabro da preseče. Mi smo generacija koja treba da iskoristi poslednju priliku.

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM