Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Žan Bodrijar

Sveta Evropa

Igra je nameštena. Ako ovaj put kažemo »ne«, teraće nas, kao u Danskoj i Irskoj, da glasamo ponovo, i ponovo, sve dok odgovor ne bude »da«. (Zato je, valjda, najbolje da sad i odmah kažemo »da«...)

To nam daje prostora da razmislimo o plamu tog odbijanja u aprilu i razlozima za tvrdokorno, muklo neslaganje. Jer samo to je događaj. Vraćanje na »da« nije ništa do nemilosrdno vraćanje na normalu, a jedino je »ne« misterija. »Ne« koje nije »ne« političara koji su ga priželjkivali, i čija je politička argumentacija loša koliko je loša i onih koji žele »da«. Štaviše, takvo »ne« nikada ne bi imalo toliko političke iskre da upali plamen, i ono bi polako popustilo pod pritiskom »da«.

Najzanimljivije, i zapravo jedno uzbudljivo u ovom lažnom referendumu jeste ono »ne« koje se krije iza zvaničnog »ne«, ono »ne« u pozadini političke racionalizacije, ono koje se opire i koje je zaista riskantno pošto pokreće silnu energiju i sve raspoložive snage da krenu u odbranu »da«. Panični abrakadabra te odbrane jasan je znak da je »leš skriven u ormanu«.

Ovo »ne« je očigledno instinktivna, refleksna reakcija na ultimatum koji postoji još od samog početka izjašnjavanja. Reakcija protiv koalicije čiste savesti, Svete Evrope koja prisvaja univerzalnost i nepogrešivu izvesnost, reakcija protiv kategoričkog imperativa »da« – čiji zagovornici ni u jednom trenu nisu ozbiljno pretpostavili da »da« može biti dovedeno u pitanje i da može doći do protivljenja s kojim će se morati obračunati. Dakle, nije to »ne« Evropi, to je »ne« upućeno onom »da«, bezupitnoj izvesnosti.

Niko ne može da podnese aroganciju pretpostavljene pobede, kakvi god razlozi stajali iza nje (a oni su, u slučaju Evrope, samo virtuelni). Ishod igre je unapred odlučen i sad nam treba samo urlik mase. Oui au Oui , »da« onom »da«: iza ove banalne formule krije se strašna mistifikacija. To »da« više nije »da« Evropi, pa čak ni Širaku ili liberalnom poretku. To je »da« onome »da«, konsenzualnom poretku. »Da« je prestalo da bude odgovor, ono je glavni sadržaj pitanja.

Prinuđeni smo da se napravimo test koji će reći da li smo euro-pozitivni. Bezuslovno »da«, koje je nekad bila dostojanstvena i odbrambena reakcija, sada je spontano stvorilo jednako bezuslovno »ne«. Meni se čini da je prava misterija što nije bilo i jače reakcije, još uverljivije većine za »ne«, a protiv sveopšte »da-ifikacije«.

Ne morate biti politički svesni da biste imali takav refleks: radi se o automatskom uzvraćanju vatre koaliciji svih onih koji su na strani Univerzalnog dobra, uzvraćanje vatre drugih koji su bačeni u tamnu senku Istorije. Sile onog »da« su previdele obrnuti učinak nadobudne Dobrote, i nesvesnu spoznaju koja nam kaže da nikada ne smemo priznati da su u pravu oni koji unapred znaju da su u pravu. Već u vreme Mastrihta, i 22. aprila, politički korektne snage, i s leva i s desna, nisu želele ni da znaju za to tiho neslaganje.

Zbog toga ovo »ne« u osnovi nije učinak »rada negacije« ili kritičkog mišljenja. To je naprosto otpor, prkos hegemonskom principu koji nastupa s velikih visina i za koje je saglasnost naroda samo jedna briga prema kojoj su ravnodušni, možda čak i prepreka koju nekako treba prebroditi. Jasno je da za ovu Evropu, zamišljenu prema apstraktnom modelu koji po svaku cenu mora postati stvarnost, i kome se svi moraju prilagoditi, za tu virtuelnu Evropu, koja je slika dokazane svetske sile, narod predstavlja samo masu kojom se manipuliše, masu koja se, zarad ostvarenja projekta, mora milom ili silom zauzdati kako bi poslužila kao alibi. Moćni s pravom treba da brinu oko ishoda referenduma i svakog otvorenog izražavanja političke volje koja, kada je u okviru stvarnog političkog predstavljanja, može da im ide na štetu. Stoga parlamenti najveći deo vremena imaju zadatak da prikrivaju tu operaciju i ispotiha prihvataju Evropu.

Već smo navikli na proneveru političke volje i političkog mišljenja. Ne tako davno u Iraku je izbio rat zahvaljujući međunarodnoj koaliciji sila koje su se urotile protiv masovno i spektakularno izražene volje pripadnika svih naroda. Evropa se gradi po potpuno istom modelu. U stvari, čudi me što se zagovornici »ne« nisu pozivali na taj upečatljiv primer, na taj vrhunski primer potpunot zanemarivanja glasa naroda.

Ovo što se dešava mnogo je više od epizode sa referendumom. Reč je o bankrotu samog principa političkog predstavljanja utoliko što predstavničke institucije više ne funkcionišu u »demokratskom« smislu, što će reći, nisu predstavnici naroda i građana koji se suprotstavljaju moći; upravo je suprotno, one predstavljaju moć u odnosu na one koji su joj potčinjeni, putem lažnih konsultacija i cirkularne šarade pitanja i odgovora u kojem pitanje samo na sebe odgovara sa »da«. Da za da.

U samom srcu političkog je upravo to – bankrot demokratije. Ukoliko izborni sistem, kog već podrivaju oni koji ne izlaze na glasanje, mora biti sačuvan po svaku cenu (pre potvrdnog odgovora, kategorički imperativ je glasati po svaku cenu), to je zato što on funkcioniše kao druga strana pravog predstavljanja, kao nametanje odluka koje se »donose u ime naroda« čak i kada, u tajnosti, svaki pripadnik tog naroda misli sasvim suprotno.

Stoga se iza neposredne reakcije na »jednoumlje« Evrope, inkarnirano u tome»da«, krije liberalno mišljenje Evrope, koja, čak i ako se više ne budu izmišljala nova pravila igre, ima samo jednu sudbinu: da se širi i povećava putem sukcesivnih pripajanja i tako približava slici svetske sile. Stoga se u tome »ne«, o kome je ovde reč – u odbijanju te slike Evrope – krije i nagoveštaj jedne ozbiljnije likvidacije koja zadire dublje od tržišnih sila i nadnacionalnih institucija: to je likvidacija svakog stvarnog predstavljanja, i, na kraju, davanje narodu uloge nekoga ko nema stvarnu moć i od kojeg se samo povremeno traži da odobri ono što mu se predloži.

Što se tiče konačnog ishoda, ima neizvesnosti: ukoliko je sve u redu, drska hegemonija onog »da« je bila dovoljna da proizvede neprijatnu provalu onog »ne«, pa je logično da će ponovo oživljena kampanja za »da« generisati jačanje »ne«. Ali nije izvesno da to »ne«, izniklo iz dubina koje smo ranije nazvali »tihom većinom«, može da se odupre masovnoj intoksikaciji. Slobodno bismo se mogli opkladiti da nas čeka još jedan pokušaj vladavine posredstvom konsenzusa, pod duhovnim autoritetom sila, nije važno kojih.

Kakvi god bili rezultati ostalih referenduma, ovaj je, stisnut između »da« i »ne«, kao između 0 i 1 u matematičkoj formuli, samo tek jedna avantura. Štaviše, sama Evropa je tek jedna avantura na putu ka mnogo ozbiljnijem datumu, trenutku gubitka kolektivnog suvereniteta na horizontu na kojem, iza slike pasivnog naroda kojim se manipuliše, počinje da se ocrtava jedna druga slika: građanin-taoc, građanih kojeg su sile države uzele kao taoca. A uzimanje talaca uvek dobija lik terorizma – u ovom slučaju, demokratske forme državnog terorizma.

Liberation, 17. maj 2005.

(prema engleskom prevodu priredila A. K.)

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM