Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Bogdana Koljević

Njujorške debate o budućnosti “političkog”

U petak 30-og septembra (uz diskusiju nastavljenu u periodu od 01.10.200503.10.2005), u organizaciji WYNC, NY Salon-a i CUNY-ija, kao i u dogovoru sa Columbia University Press, odrzan je panel pod nazivom “Refleksije o budućnosti: Politika u XXI-om veku” . Ovaj skup prva je aktivnost tek osnovanog NY Salon-a, u okviru kojeg se u predstojećem periodu planira nastavak ciklusa panel sučeljavanja, predavanja i pokretanja rasprava na slične teme. U prošlonedeljnom panelu čiji je moderator bio Brajan Lir, u dupke punoj svečanoj sali CUNY-ija, učestvovali su Frenk Furedi (Frank Furedi), profesor sociologije na University of Kent (Canterbury, U.K.), autor dela Therapeutic Culture: Cultivating Vunerability in an Uncertain Age, The Culture of Fear, Where Have All the Intellectuals Gone? i tek objavljene knjige Politics of Fear – kao i brojnih clanaka i eseja u The Wall Street Journal, The Guardian, The Times, Harvard Business Review i Die Zeit – Rasl Dzekobi (Russell Jacoby), profesor istorije na UCLA, autor The End of Utopia, Dogmatic Wisdom, The Last Intellectuals I Picture Imperfect , kao i Ricard Senet (Richard Sennet), sociolog sa Harvard University, clan American Academy of Arts and Sciences, Royal Society of Literature i Academia Europea i dobitnik Amalfi I Ebert nagrada iz oblasti sociologije. (Cilj formiranja NY Salon-a - pokrenutog od strane ljudi iz medija, pojedinih ne-vladin ih organizacija kao i sa različitih univerziteta - je nastojanje da se otvori prostor za iznošenje drugačijih stanovišta, kroz živu diskusiju i možda “novi forum” koji bi, bar u jednoj meri, pomerio “intelektualne debate” iz stanja sveopšte faktičke stagnacije.)

    Fundirajući diskusiju u “krupnom planu” tj. oko naznačavanja ključnih odlika osnovnih političkih zbivanja u XX-om veku (od ideoloških pokreta koji su potpomogli realizaciju 35 radnih sati nedeljno, vecu prisutnost i napredak žena u random odnosu, pravo glasa za “afričke amerikance”, ali takodje “proizveli” i Holokaust kao i dogadjaje u staljinističkoj Rusiji) autori su zajedno otvorili pitanje da li se danas, medjutim, suočavamo sa činjenicom da u “zapadnim društvima”, uopšte uzev, ponestaje “velikih ideja”.

     Dok se u Furedijevoj najnovijoj knjizi Politics of Fear iznova preispituje medjusobni odnos izmedju politike i “kulture straha”, kroz detektovanje “anti-političkih” trendova u javnom i privatnom zivotu, Rasl Džekobi (koji je već preko trideset godina angažovan oko razmatranja strukture “političkog” uz rad na tzv. “kulturnom kriticizmu”), izneo je i “pozitivan” stav o – doduše “nesavršenoj” i “utopijskoj” – mogućnosti mišljenja u “anti-utopijskom” vremenu, dok se Senet fokusirao na temu javnosti, “pada” i nestanka “javnog čoveka” tj. promišljenog aktivnog delatnika u savremenom drustvu kao i na temu gotovo strukturne (ne)mogućnosti poštovanja u svetu sveopšte neravrnopravnosti. U toku diskusije, pojmovi - i dominantne faktičke (zlo)upotrebe pojmova - straha, utopije i demokratije kao glavnih ideja tzv-ih “zapadnih demokratskih društava”, iskristalisali su se kao čvorne tačke koje je, prema mišljenjima učesnika, potrebno situirati u okvir vodećeg pitanja tj. pitanja uloge ideologije na savremenoj zapadnoj političkoj sceni.

     Kao osnovni modus političke “ekspresije”, glavni uzrok odredjenog (ne)delanja I/ili izražavanja većine gradjana, Furedi je dijagnostifikovao strah – bilo da je reč o genetički modifikovanoj hrani, terorističkim napadima ili pojačanom obezbedjenju u metroima. Džekobi, s druge strane, vraćajući se na temu propasti utopijskih pokreta koji su bili inspirisani uverenjem da se svet “može promeniti na bolje”, detektuje apatiju kao preovladjujuće stanje, i preispitujući njen odnos spram pitanja demokratije, ipak naznačuje mogući pravac obrta, koji bi se zbio kroz razumevanje stanja u kojem smo zatečeni, i “prosvećivanje” koje se prvenstveno mora omogućiti promenama “na idejnom planu”. Senet je, medjutim, naglasak stavio na sve prisutniju “svest” o nemoći , kao glavnoj prepreci za uvid da je ogroman jaz izmedju „slobodno izabranih” zvaničnika i birača zapravo samo prividno nepremostiv, te da je taj, paradigmatičan oblik, glavni uzročnik odustajanja od svakog angažmana i sveopšteg kolapsa delotvornog javnog prostora.

     U kojem pravcu se, dakle, kreće politika zapadnih demokratija u XXI-om veku? Da li su različiti zagovornici „intelektualnog dizajna“ o drugačijim mogućim pokretima i organizovanjima uistinu na putu za pronalaženje ideja za novu, i naširu, „mobilizaciju“? Da li su „Katrina“ i „Rita“, zajedno sa ratom u Iraku, dovoljan izazov koji američke građane može nagnati na ukupuno preispitivanje njihovog odnosa s vladom, u tim, kao i u drugim dogadjajima? Da li teroristički napadi islamskih fundamentalista poslednjih godina ukazuju na „uspešno“ razvijanje i primenu jedne ideologije, ili upućuju na ostvarenje čistog nihilizima, i na odsustvo bilo kakve ideologije? Najzad, kakve su mogućnosti „demokratske levice“, u situaciji u kojoj ona nije u stanju da pruži ma kakav konstruktivni idejni okvir – u situaciji u kojoj je jasno da „desnica“ i dalje odnosi ubeljivu pobedu u prvom redu stoga što je, makar prividno i za potrebe obmanjivanja domaće publike, zasnovana na odredjenom „sistemu vrednosti“, na odredjenom „pogledu na svet“, koji može da integriše i objedini ogromnu većinu populacije i u kojem se ona, bar zaludno, može prepoznati?  

     To je večita priča o „velikim“ i „malim“ pričama. To je priča o pesimizmu i defanzivi “demokratske levice”, o svojevrsnom krahu minimalizma, i konkretnim učincima i efektima zauzimanja stava da je politika “retka” u današnje vreme. Takodje priča o teorijskoj/praktičnoj propasti ideje o politici kao “praznom mestu” koju je navodno potrebno uzgajati poradi apsolutne “demokratske slobode”.

     Svi su izgledi da se stanje (makar na američkoj političkoj sceni) - uprkos katastrofalnim greškama i propustima vladajuće garniture i na planu unutrašnje i spoljne politike -   u skorašnjem periodu, i bez bitne, temeljne rekonstrukcije tzv. “demokratske opcije”, neće značajno izmeniti. Pogotovo ne bez velikih ideja, na osnovu kojih ma kakva promena tek postaje moguća.

     A ljudima i dalje – na sreću ili nažalost – trebaju velike priče.

                                                          

   

 

    

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM