Bogdana Koljević
Njujorške debate o budućnosti “političkog”
U petak 30-og septembra (uz diskusiju nastavljenu u periodu od 01.10.200503.10.2005), u organizaciji WYNC, NY Salon-a i CUNY-ija, kao i u dogovoru sa Columbia University Press, odrzan je panel pod nazivom “Refleksije o budućnosti: Politika u XXI-om veku” . Ovaj skup prva je aktivnost tek osnovanog NY Salon-a, u okviru kojeg se u predstojećem periodu planira nastavak ciklusa panel sučeljavanja, predavanja i pokretanja rasprava na slične teme. U prošlonedeljnom panelu čiji je moderator bio Brajan Lir, u dupke punoj svečanoj sali CUNY-ija, učestvovali su Frenk Furedi (Frank Furedi), profesor sociologije na University of Kent (Canterbury, U.K.), autor dela Therapeutic Culture: Cultivating Vunerability in an Uncertain Age, The Culture of Fear, Where Have All the Intellectuals Gone? i tek objavljene knjige Politics of Fear – kao i brojnih clanaka i eseja u The Wall Street Journal, The Guardian, The Times, Harvard Business Review i Die Zeit – Rasl Dzekobi (Russell Jacoby), profesor istorije na UCLA, autor The End of Utopia, Dogmatic Wisdom, The Last Intellectuals I Picture Imperfect , kao i Ricard Senet (Richard Sennet), sociolog sa Harvard University, clan American Academy of Arts and Sciences, Royal Society of Literature i Academia Europea i dobitnik Amalfi I Ebert nagrada iz oblasti sociologije. (Cilj formiranja NY Salon-a - pokrenutog od strane ljudi iz medija, pojedinih ne-vladin ih organizacija kao i sa različitih univerziteta - je nastojanje da se otvori prostor za iznošenje drugačijih stanovišta, kroz živu diskusiju i možda “novi forum” koji bi, bar u jednoj meri, pomerio “intelektualne debate” iz stanja sveopšte faktičke stagnacije.)
Fundirajući diskusiju u “krupnom planu” tj. oko naznačavanja ključnih odlika osnovnih političkih zbivanja u XX-om veku (od ideoloških pokreta koji su potpomogli realizaciju 35 radnih sati nedeljno, vecu prisutnost i napredak žena u random odnosu, pravo glasa za “afričke amerikance”, ali takodje “proizveli” i Holokaust kao i dogadjaje u staljinističkoj Rusiji) autori su zajedno otvorili pitanje da li se danas, medjutim, suočavamo sa činjenicom da u “zapadnim društvima”, uopšte uzev, ponestaje “velikih ideja”.
Dok se u Furedijevoj najnovijoj knjizi Politics of Fear iznova preispituje medjusobni odnos izmedju politike i “kulture straha”, kroz detektovanje “anti-političkih” trendova u javnom i privatnom zivotu, Rasl Džekobi (koji je već preko trideset godina angažovan oko razmatranja strukture “političkog” uz rad na tzv. “kulturnom kriticizmu”), izneo je i “pozitivan” stav o – doduše “nesavršenoj” i “utopijskoj” – mogućnosti mišljenja u “anti-utopijskom” vremenu, dok se Senet fokusirao na temu javnosti, “pada” i nestanka “javnog čoveka” tj. promišljenog aktivnog delatnika u savremenom drustvu kao i na temu gotovo strukturne (ne)mogućnosti poštovanja u svetu sveopšte neravrnopravnosti. U toku diskusije, pojmovi - i dominantne faktičke (zlo)upotrebe pojmova - straha, utopije i demokratije kao glavnih ideja tzv-ih “zapadnih demokratskih društava”, iskristalisali su se kao čvorne tačke koje je, prema mišljenjima učesnika, potrebno situirati u okvir vodećeg pitanja tj. pitanja uloge ideologije na savremenoj zapadnoj političkoj sceni.
Kao osnovni modus političke “ekspresije”, glavni uzrok odredjenog (ne)delanja I/ili izražavanja većine gradjana, Furedi je dijagnostifikovao strah – bilo da je reč o genetički modifikovanoj hrani, terorističkim napadima ili pojačanom obezbedjenju u metroima. Džekobi, s druge strane, vraćajući se na temu propasti utopijskih pokreta koji su bili inspirisani uverenjem da se svet “može promeniti na bolje”, detektuje apatiju kao preovladjujuće stanje, i preispitujući njen odnos spram pitanja demokratije, ipak naznačuje mogući pravac obrta, koji bi se zbio kroz razumevanje stanja u kojem smo zatečeni, i “prosvećivanje” koje se prvenstveno mora omogućiti promenama “na idejnom planu”. Senet je, medjutim, naglasak stavio na sve prisutniju “svest” o nemoći , kao glavnoj prepreci za uvid da je ogroman jaz izmedju „slobodno izabranih” zvaničnika i birača zapravo samo prividno nepremostiv, te da je taj, paradigmatičan oblik, glavni uzročnik odustajanja od svakog angažmana i sveopšteg kolapsa delotvornog javnog prostora.
U kojem pravcu se, dakle, kreće politika zapadnih demokratija u XXI-om veku? Da li su različiti zagovornici „intelektualnog dizajna“ o drugačijim mogućim pokretima i organizovanjima uistinu na putu za pronalaženje ideja za novu, i naširu, „mobilizaciju“? Da li su „Katrina“ i „Rita“, zajedno sa ratom u Iraku, dovoljan izazov koji američke građane može nagnati na ukupuno preispitivanje njihovog odnosa s vladom, u tim, kao i u drugim dogadjajima? Da li teroristički napadi islamskih fundamentalista poslednjih godina ukazuju na „uspešno“ razvijanje i primenu jedne ideologije, ili upućuju na ostvarenje čistog nihilizima, i na odsustvo bilo kakve ideologije? Najzad, kakve su mogućnosti „demokratske levice“, u situaciji u kojoj ona nije u stanju da pruži ma kakav konstruktivni idejni okvir – u situaciji u kojoj je jasno da „desnica“ i dalje odnosi ubeljivu pobedu u prvom redu stoga što je, makar prividno i za potrebe obmanjivanja domaće publike, zasnovana na odredjenom „sistemu vrednosti“, na odredjenom „pogledu na svet“, koji može da integriše i objedini ogromnu većinu populacije i u kojem se ona, bar zaludno, može prepoznati?
To je večita priča o „velikim“ i „malim“ pričama. To je priča o pesimizmu i defanzivi “demokratske levice”, o svojevrsnom krahu minimalizma, i konkretnim učincima i efektima zauzimanja stava da je politika “retka” u današnje vreme. Takodje priča o teorijskoj/praktičnoj propasti ideje o politici kao “praznom mestu” koju je navodno potrebno uzgajati poradi apsolutne “demokratske slobode”.
Svi su izgledi da se stanje (makar na američkoj političkoj sceni) - uprkos katastrofalnim greškama i propustima vladajuće garniture i na planu unutrašnje i spoljne politike - u skorašnjem periodu, i bez bitne, temeljne rekonstrukcije tzv. “demokratske opcije”, neće značajno izmeniti. Pogotovo ne bez velikih ideja, na osnovu kojih ma kakva promena tek postaje moguća.
A ljudima i dalje – na sreću ili nažalost – trebaju velike priče.
|