Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Zoran Stokić

MOŽE LI SRBIJA DA PRIDOBIJE AMERIKU ZA SVOJ PLAN ZA KOSOVO (I deo)

 

There is no doubt America is the sole superpower

/Eric Chenoweth, That Magic Moment /

Današnja Amerika je, bez ikakve sumnje, jedina svetska super-sila. Štaviše, prema nekim autorima današnje SAD su najveća vojna, tehnološka, ekonomska i kulturna sila u celokupnoj ljudskoj istoriji (Z.Bžežinski). U svakom slučaju, nesporno je da još od završetka II svetskog rata, a naročito nakon sloma SSSR-a, svetska zbivanja dominantno odredjuje tzv. - «Pax Americana». To praktično znači ne samo to da je međunarodna saradnja - u onom njenom aspektu (uslovno rečeno) “ dobrovoljnosti ” - većim delom strukturisana u skladu sa američkim nacionalnim interesima, već to, takođe, znači i da su pojedini akteri u svetu (tj. pojedine države, etničke grupe, pa čak i neki istaknuti pojedinci), koji nisu pronašli pravi način kako da «uklope» svoje sopstvene, tj. interese svoje «etnije» i svoje države u američke državne interese – primorani da rade u skladu sa njenim interesima (što, najčešće, znači da su primorani da se odreknu manjeg ili većeg dela svojih sopstvenih interesa u korist onih međunarodnih subjekata, koji su na vreme odabrali «pravu stranu»).

Suvišno bi bilo posebno ukazivati na to da, u proteklih petnaest godina, Srbija, a to se podjednako odnosi i na srpski narod van Srbije, predstavlja primer koji potvrđuje navedeno pravilo. Dovoljno je prisetiti se posledica srpskog državničkog autizma «devedesetih» i potpune dezorijentisanosti njenih lidera, odnosno posledičnog američkog angažmana i njegovog uticaja na proces raspada SFRJ (1), zatim, na “rešavanje” položaja srpske manjine u Hrvatskoj (tj. akcije «Oluja») (2), kao i na rešenje sukoba u Bosni i Hercegovini (tj. na «Dejtonskog mir», koji je usledio nakon američkog bombardovanja srpskih položaja) i, na kraju, naročito poučnog - američkog “posredovanja” u regulisanju srpsko-albanskih odnosa na Kosmetu (tj. na “humanitarnu” NATO intervenciju iz 1999. godine). Naravno, pravo onih koji su imali tu nesreću da se nađu nasuprot američkim interesima jeste da se žale na nepravdu Sveta i na surovost «svetskog policajca», te da isteruju “ svoju istinu ” (koju, obično, niti ima ko da čuje, niti, ako je neko i čuje, proizvodi ikakve praktične efekte) - čekajući dan kada će svetsku politiku prestati da određuje Pravo jačeg (3). No, još je grčki državnik Kalikle (v.Platon, Gorgija ) upravo odnose između država navodio kao krunski dokaz da svetom vlada «pravo jačeg», a od tada - nakon gotovo 25 vekova «civilizovanja» sveta i   izvesnih pokušaja da se, razvojem međunarodnog prava i izgradnjom određenih nadnacionalnih institucija, uspostavi pravedan međunarodni poredak kao brana samovolji najmoćnijih nacija - stvari u svetu se, ipak, nisu značajno izmenile, makar što se tiče položaja malih naroda i zemalja.

U tom smislu, Srbija (odn. srpski narod), kao klasična žrtva nerazumevanja svog realnog položaja u post-komunističkoj transformaciji Evrope, mora da načini suštinske promene u svojoj državnoj politici kako bi bila u stanju da povrati neka od svojih izgubljenih prava (npr. onih na Kosmetu), da sačuva neka od svojih stečenih prava (npr. onih u Crnoj Gori ili u BiH), kao i da bi ostvarila neka svoja buduća prava, poput onih vezanih za integraciju u Evropsku Uniju (kao svoj fundamentalni državni i nacionalni projekat). Takav zaokret u srpskoj «real politique» prvenstveno se tiče njenih odnosa sa Amerikom, kao najmoćnijim činiocem u međunarodnim odnosima i akterom čiji uticaj na zbivanja u Evropi (4) i na proces definisanja budućeg statusa Kosmeta ne može biti dovoljno naglašen.

Zašto kosovski Albanci slušaju Ameriku?

Kada je o Kosovu reč, SAD ne samo što su bile glavni planer (5) i kreator (6), već su bile i glavni «izvođač» NATO intervencije na Kosovu 1999. godine – prema nekim procenama, udeo SAD u toj NATO kampanji iznosio je od 70% (udeo u ukupnom broju avio-naleta), do 95% (udeo u elektronskim dejstvima, izviđanju i obaveštajnim operacijama). Iz te uloge SAD u “oslobađanju” Kosova od srpske vlasti proističe i sadašnja «pokroviteljska» moć SAD i njeno neprikosnoveno pravo da presudno utiče na kosovska zbivanja. Drugim rečima, kosovski Albanci u predstojećim pregovorima nemaju potpunu autonomnost i odgovarajuću pregovaračku težinu, zato što oni nisu “klasični” pobednici u «ratu za teritoriju» - naime, Albanci nisu izvojevali pobedu u direktnom sukobu sa srpskom vojskom i policijom (sam Holbruk je posle rata priznao da je potpisivanjem primirja sa Miloševićem, u jesen 1998. godine, praktično spasao OVK od potpunog nestanka, jer su ih do tog trenutka srpske snage potpuno porazile na svim frontovima i odbacile čak na teritoriju Albanije). Albanci su teritoriju Kosova praktično dobili «na tacni», nakon pobede NATO-a - u kojoj albanski borci nisu odigrali gotovo nikakvu ulogu - i nakon zaposedanja teritorije Kosova od strane NATO trupa posle potpisivanja kumanovskog vojno-tehničkog sporazuma sa Miloševićem.

Međutim, ono što je trenutno važnije jeste činjenica da SAD i danas predstavljaju glavnog saveznika kosovskih Albanaca, odnosno jedinog aktera u međunarodnoj zajednici koji ima realni uticaj na stavove i ponašanje “Kosovara” - najbolji (i najbrutalniji) primer za to je nasilje od 17. marta 2004. godine, koje je, praktično, zaustavljeno tek onog trenutka kada su Američke jedinice iz sastava KFOR-a energično reagovale i prekinule pogrom Srba «pucajući u meso» najekstremnijih albanskih nasilnika (u srpskoj štampi se prečuo podatak o 26 mrtvih Albanaca u martovskim nemirima na Kosovu - v. UNMIK/PR/1145 ).   Roberto dela Roka, profesor savremene istorije na Univerzitetu u Rimu, tvrdi da su Albanci “najveći Amerikanci” u Evropi, veći nego Poljaci, te da će Albanci, kada se bude odlučivalo o konačnom rešenju za Kosovo, slušati samo Vašington i da zato “EU i Rusija moraju da nađu zajednički predlog sa Sjedinjenim Državama, ako žele da ta solucija zaživi i funkcioniše. Albanci imaju poverenje samo u Amerikance, oni su kod sebe, u stvari, stvorili mit o Americi. To u Vašingtonu vrlo dobro znaju i veoma cene tu odanost albanskog korpusa. Drugim rečima, sve što SAD traže od Albanaca - oni to urade bez pogovora” (7) ( Novosti 22.3.2005 ).

U tom smislu, srpska strana će pregovore o budućem statusu Kosmeta formalno voditi sa pregovaračkim timom kosovskih Albanaca (čija platforma je - “nezavisnost i isključivo nezavisnost”), ali će, u stvari, suštinski pregovarati sa predstavnicima Zapada na čelu sa SAD, koji će u toku pregovora odmeravati koji je to nivo ustupaka koji će srpska strana moći da načini, a da pri tome trajno ne uruši političku stabilnost unutar Srbije. U trenutku kad procene da je dostignut maksimalni nivo ustupaka srpske strane, SAD i članice Kontakt grupe će izvršiti konačni pritisak na albansku stranu da prihvati ponuđeno rešenje, pod motom – “To je najviše što u ovom trenutku možete dobiti, a vreme ionako radi za vas (zbog demografskog faktora)”.

Ali, zbog čega je proces određivanja budućeg statusa Kosova odjednom postao “hitan posao” tzv. međunarodne zajednice?

Nakon “11. septembra”, Zapadni Balkan je tema pri dnu liste američkih prioriteta , kaže Džon Halsman, naučni saradnik Fondacije Heritidž ( VOA 14.2.2005 ). To potvrđuje i podatak da Kondoliza Rajs, u prvih deset intervjua koje je dala američkim medijima nakon stupanja na dužnost državnog sekretara (26.1.2005), i u kojima je govorila o spoljnopolitičkim prioritetima SAD, nije pomenula Kosovo, niti Balkan, nijednom rečju (v. www.state.gov/secretary/RM/2005 ). Kako je, onda, došlo do toga da Kosovo ponovo bude pri vrhu Američke liste spoljnopolitičkih prioriteta i da li je kampanja albanskih lobista “Kosovu se žuri” isključivo zaslužna za to? (više o toj kampanji - vid. Amerika i budući status Kosova , www.nspm.org.yu ).  

Ta kampanja je bila nužan, ali ne i dovoljan uslov – ipak je bio potreban jači i ubedljiviji povod. A, šta je na Balkanu “ubedljivije” od nasilja nad manjinama?

Nasilje Albanaca nad kosovskim Srbima i početak pregovora o budu ćem statusu

Pretnja nasiljem je, uz demografsku nadmoć nad kosovskim Srbima, praktično, glavni “argument” kosovskih Albanaca u “ubeđivanju” međunarodne zajednice da prizna nezavisnost Kosova. Dakle, “povratak” SAD na Balkan je, nesporno, izazvan nasiljem Albanaca nad kosovskim Srbima od 17. marta 2004. godine, na šta ukazuje i spoljnopolitički analitičar Stiven Norton: “ Prošlogodišnje martovsko nasilje nad Srbima iznenadilo je i užasnulo Bušovu administraciju, zbog čega SAD otvaraju novo poglavlje o Kosovu, što nije bio slučaj ranije, zbog prečih događaja drugde u svetu” (Voanews 23.5.2005). Ali, jasno je da to “ martovsko nasilje” predstavlja samo jedan momenat u kontinuiranoj politici iznuđivanja nezavisnosti Kosova nasiljem nad manjinama - “Čak i pre martovskog nasilja prošle godine, Albanci su upućivali pretnje nasiljem ako njihovi zahtevi za nezavisnost Kosova ne budu ispunjeni. Jedna od stvari koja podstiče međunarodnu zajednicu i Vašington na što skorije rešenje kosovskog problema jeste upravo bojazan od takvog nasilja”, objašnjava Stiven Majer, profesor na odseku političkih nauka Univerziteta za nacionalnu odbranu u Vašingtonu, i dodaje: “ To je stvarno ironična situacija, jer je svojevremeno sasvim suprotan argument bio korišćen u Bosni i Srbiji . Bosanski Srbi su kažnjeni jer su koristili silu, a Beograd zbog ograničene upotrebe sile na Kosovu. Medjutim, deset godina kasnije, Albanci koriste istu taktiku, pa i silu i nasilje, da bi ostvarili svoje ciljeve”( Voanews 23.9.2005).

No, šta je tu je, martovsko nasilje nad Srbima je «prizvalo» SAD i Evropu ponovo na Kosovo, pregovori su pripremljeni i otpočeće predstojećim pregovorima u Beču o decentralizaciji. Albanci, pored pretnje nasiljem prema manjinama, pa i prema UNMIK-u (još uvek ne i prema NATO trupama), na svojoj strani imaju još i tzv. «demografski» argument, tj. ogromnu većinu od preko 90% od ukupnog broja stanovnika Kosmeta. Imajući to u vidu, jasno je da - bez obzira na to kakav će biti oblik i sadržaj dogovorenog (ili nametnutog) rešenja za budući status Kosmeta - taj sporazum neće moći da bude praktično primenjen na terenu ako ne bude imao saglasnost kosovskih Albanaca i ukoliko ne bude potkrepljen delotvornom garancijom kredibilnih međunarodnih garanata (jer, još je Hobs tvrdio da je svaki ugovor obično parče papira, ukoliko nad njim ne lebdi pretnja mačem). Drugim rečima, kako za pronalaženje kompromisa u pregovorima, tako i za obezbeđenje uslova za njegovu primenu, neophodno je obezbediti principijelnost, saglasnost i čvrstu volju najvažnijeg svetskog aktera – SAD, i to, kako zbog «pritiska» na albansku stranu u toku pregovora, tako i zbog garantovanja sprovođenja sporazuma koji bude postignut na tim pregovorima. To, naravno, neće biti nimalo jednostavno.

Kako obezbediti “dobru volju” SAD?

Prvi uslov za to je dekonstrukcija «klintonovske» (anti-srpske) balkanske politike iz devedesetih godina XX veka, koja je znatnim delom ugrađena u sadašnje okvire za pregovore o budućem statusu Kosmeta, odnosno u tzv. «principe Kontakt grupe», ali i u meta-narativni okvir koji te principe “opravdava”. Primer za ovo drugo je komentar koji je Džejms Dobins, direktor istraživačkog Instituta za pitanja nacionalne bezbednosti i odbrane u korporaciji REND, nedavno objavio u listu Internešenel herald tribjun , u kojem je naveo da osnovu predstojećih razgovora o Kosovu predstavlja sporazum iz Rambujea iz 1999. godine. Po Dobinsu, sporazum u Rambujeu se direktno navodi u  rezoluciji 1244 kao jedan od elemenata koji mora da se uzme u obzir kada međunarodna zajednica bude počela da utvrđuje konačan status Kosova. (8) Drugi uslov za postizanje američke saglasnosti je konstruktivan pristup Srbije u predstojećim pregovorima o Kosovu (srpski plan mora imati sadržaj koji suštinski zadovoljava obe strane), kao i konstruktivan pristup pregovorima o statusu Državne zajednice SCG i promenama ustava BiH, odn. statusa Republike Srpske, dakle, odlukama koje će biti donešene (ili bar naznačene) u 2006. godini, toj - kako   nedavno reče Havijer Solana - «godini velikih odluka za balkanske narode».

Što se tiče prvog uslova, u proteklih šest godina je u američkoj analitičkoj javnosti došlo do primetne promene u vrednovanju ključnih stavova nasleđenje «klintonovske» paradigme balkanske, odnosno “kosovske” politike,   uz osporavanje argumenata na kojima ona počiva. Pojednostavljeno rečeno, pokazalo se da je istinska “ specifičnost ” kosovskog slučaja i kompleksnost rešenja njegovog statusa u tome što je NATO, kao najmoćnija vojna koalicija u istoriji sveta, otpočeo rat (i pobedio u njemu) protiv jedne države, SR Jugoslavije, iz takozvanih «moralnih razloga», a da je taj “ milosrdni ” rat imao «ne-baš-sasvim-moralne» posledice - tako danas rezonuje čak i Bernsov pomoćnik Denijel Frid: “ Mi – Sjedinjene Države, NATO – nismo intervenisali na Kosovu zaustavljajući etničko čišćenje da bismo omogućili monoetnički monopol drugoj strani” ( Voanews 24.8.2005) . No, o toj «ciničnoj strategiji» ( Majkl Mičel ) SAD na Balkanu, o (a)moralnosti i, kako je vreme pokazalo, sumnjivoj “ uspešnosti ” intervencije NATO na Kosovu iz 1999. godine, čiju opravdanost, izuzev albanskih lobista, niko ozbiljan više javno ne zastupa (9), danas postoji “ more ” literature unutar same Amerike – od čuvenog teksta iz 1999. godine, «najvećeg svetskog intelektualca» (prema nedavnoj svetskoj anketi koju su sproveli časopisi „Prospekt“ i „Forin polisi“ ) - Noama Čomskog (v. N.Chomsky, Crisis in the Balkans , Z Magazine , May, 1999) , preko mnogobrojnih studija u kojima su razvijane pojedine teze Čomskog i Kisindžera (10), do tekstova spoljno-političkih analitičara u kojima se, između ostalog, razmatra ideološka podloga američkog intervencionizma (a koja je, makar u tzv. "neo-Wilsonians" načelu, identična i za Klintonov i za Bušov odnos spram «spoljnjeg sveta») (11).

Inače, ovo (pre)vrednovanje i redefinisanje ciljeva i metoda američke spoljnje politike, zadire i u političke teme koje se, na Balkanu, često tretiraju kao svojevrsne tabu-teme – tako, ministar inostranih poslova SCG Vuk Drašković nedavno je, u intervjuu TV Studio B, principe Kontakt grupe za pregovore o statusu Kosova, nazvao – presudama, u koje se «nikako ne sme dirati». Upravo zato, navešćemo neke od argumenata na kojima počiva ovo američko, «intra-kulturno» pre-vrednovanje američke politike prema Balkanu, odn. prema Kosovu (kao prvi pomenuti uslov), jer ti argumenti sadrže elemente za definisanje nove srpske politike prema Kosovu i prema susednim državama (kao drugi uslov), koja bi imala kapacitet da zadobije buduću podršku Amerike. Kako na ovom mestu nema prostora za detaljni prikaz svih relevantnih argumenata vezanih za principe određenja budućeg statusa Kosova, pomenućemo onu “najproblematičniju” temu – eventualnu podelu Kosova i moguće posledice takvog rešenja.

1. vid. detaljan prikaz svih srpskih diplomatskih “auto-golova” sa početka raspada SFRJ: Ž.Kovačević, “SAD i jugoslovenska kriza”, (tekst predavanja održanog 21.10.2003.g na tribini Srpsko-Američkog centra u Kolarčevoj zadužbini), i deset “razloga” zbog kojih je Amerika preuzela vođstvo na Balkanu: Majkl Đorđević, “Stanje i perspektive srpsko-američkih odnosa”, (tekst predav. od   3.11.2003), ( www.sac.org.yu )  

2. vid. Ivo Pukanic, Američka uloga u ‘Oluji' , ( www.nspm.org.yu )  

3. Američki filozof Ričard Rorti objašnjava: “Već 50 godina imamo Pax Americana. Da nije SAD, ne bismo imali nikakav međunarodni poredak: mi svetu služimo kao policajac i svet bi trebalo da bude srećan zbog toga. (…) Naravno da svako mrzi policajca; policija može da vas spreči u onome što nameravate da učinite. Amerika je kao nosilac Pax Americana isto onoliko omražena koliko i Rim u vreme Pax Romana. To je cena koja se plaća za imperijalnu moć. (…) Kada bi Ujedinjene nacije mogle da preuzmu funkciju SAD, to bi bilo izvanredno. Međutim, potrebno je da Evropska unija ima jedinstvenu spoljnu politiku. Evropske demokratije su jedina protivteža Americi, ali dok ne budu izgradile sopstvenu vojnu silu, Amerikanci će biti svetski policajci”. R.Rorti, Cena moći , NIN 2752 25.9.2004 (intervju prenet iz Frankfurter Rundschau ).

4. Džon Halsman, naučni saradnik Fondacije Heritidž, napominje da ne treba zaboraviti da Amerika ubedljivo dominira NATO-om i da se bez američke podrške ništa ne može dogoditi, pa ni prijem u Partnerstvo za mir ( VOA 14.2.2005 ), dok Roj Staford, profesor bezbednosne politike na Nacionalnom vojnom koledžu u Vašingtonu , ovako objašnjava ulogu SAD: “Amerika i Evropa uočavaju da su potrebne jedna drugoj i da ne mogu da idu oprečnim putevima. Sjedinjene Države preko su potrebne Evropi zbog njene bezbednosti, da bi osigurala svoju zonu stabilnosti i mira. U odnosima između Vašingtona i Brisela, s jedne strane postoji ogromna ekonomska i vojna moć SAD, a sa druge je daleko manja ekonomska i vojna moć Evrope. Prema tome, imate predodređenu globalnu ulogu Amerike i regionalnu ulogu Evrope” ( Voanews 25.2.2005 ).  

5. Da je rat NATO protiv Srbije bio isplaniran znatno pre pojave OVK i oružane pobune kosovskih Albanaca koja je izazvala ‘preteranu upotrebu sile' od strane srpske vojske i policije, potvrdio je i ruski general Leonid Ivašov, koji je, svedočeći na suđenju S.Miloševiću u Hagu, izneo podatak da je, još od 1997. godine, u američkom Savetu za nacionalnu bezbednost pod šifrom "FM33-5" postojao   plan za napad na SR Jugoslaviju (v. Tanjug   23.11.2004). Ivašov je dodao da je Rusija u decembru 1997. pokrenula to pitanje na sastanku NATO - ruskog saveta, a ponovo u maju 1998. –“Neke zemlje članice su podržale stavove Rusije, neke su bile pasivne, ali je preovladavao trend SAD i Velike Britanije da se problem reši vojnom silom”.

6. Kada je u proleće 1997 Madlen Olbrajt prvi put kao šef Stejt dipartmenta posetila Beograd, upozorila je sve u Srbiji: “Ja nisam slučajni prolaznik!” Dve godine potom, 4. februara 1999. godine u Institutu za mir otvoreno je nagovestila kazneni napad na Srbiju, zapretivši da, ako Milošević u pogledu Kosova ne prihvati zahteve Kontakt grupe (čitaj: Vašingtona) – “on može da očekuje vazdušne napade NATO-a”. O svom “originalnom” vođenju " pregovora " u Rambujeu sama se hvališe u svojim memoarima ( Madam Secretary: A Memoir, 2003 ), a svoj “inventivni” pristup poštovanju međunarodnog prava objašnjava u jednom intervjuu za nemački "Špigl", u kojem je, kritikujući evropski “legalizam” apropo američko-britanske invazije na Irak, poučila “neodlučne Evropljane”: ”Pogledajte, za bombardovanje Jugoslavije mi nismo imali mandat od OUN, nama je dovoljan bio NATO!”   Olbrajtova je, međutim, tom prilikom propustila da navede kako je u pripremi intervencije na Kosovu svesno obmanjivala svoje evropske saveznike - vid. How the Balkan war was prepared: Rambouillet Accord foresaw the occupation of all Yugoslavia , By Peter Schwarz, WSWS 14. April 1999. Ipak, najtežu ocenu politike Madlen Olbrajt izrekli su američki politički analitičari, koji su, neposredno nakon njenog odlaska sa vlasti, u jednoj anketi Olbrajtovu ocenili kao “verovatno najgoreg državnog sekretara u celokupnoj istoriji SAD”!

7. Ovo se naročito odnosi na one albanske lidere koji su svoj politički identitet izgradili na osnovu kratkotrajnog učešća u oružanoj pobuni i naknadnim dobijanjem “dozvole” SAD za učešće u post-ratnom kosovskom političkom životu (za razliku od nedavno preminulog Ibrahima Rugove, koji je svoj politički autoritet među Albancima i u međunarodnoj zajednici gradio strpljivim političkim radom koji je trajao čitave dve decenije) i koji, upravo zbog svega što duguju NATO-u i Americi, neće moći da odbiju ponuđeno rešenje statusa Kosova koje međunarodna zajednica bude “izboksovala” od srpske strane tokom pregovaračkog procesa.            

8. Dobins objašnjava da sporazum u Rambujeu nije ostvaren, “jer ga je odbila srpska delegacija . No, međunarodna zajednica, zajedno sa predstavnikom NATO-a koji je učestvovao u pregovorima, predočili su albanskoj strani da će, ukoliko potpiše sporazum, njegove glavne odredbe biti sprovedene po cenu akcije NATO-a.  Ubrzo je usledila intervencija NATO, kojom su srpska policija i vojska bili prisiljeni da napuste Kosovo“. Dakle, po Dobinsu, već u Rambujeu je postalo očigledno „da će želje većinskog albanskog stanovništva biti jedan od važnih faktora za utvrđivanje konačnog statusa Kosova“, i zbog toga „SAD ni danas neće prihvatiti rešenje koje ne podržava i većina na Kosovu“ ( Voanews 10.8.2005).

9. Od nesrećnog teksta Havijera Solane - NATO 's Success in Kosovo , objavljenog '99. godine u Foreign Affairs Nov/Dec - u kojem je hvalio “uspeh” NATO-a na Kosovu (i koji se, eventualno, može uzeti kao produkt nesrećnog sticaja okolnosti), u američkim spoljnopolitičkim časopisima nije se pojavio gotovo nijedan ozbiljan analitički tekst koji bi branio “Klintonovu” politiku na Balkanu, a da nije produkt one škole mišljenja koju američki analitičari, poput Maksa Singera sa Hudson Instituta, nazivaju – “in-the-box thinking” – vid. npr. Charles Kupchan, Independence for Kosovo , Foreign Affairs, Nov/Dec 2005, i reakciju Nikolasa Gvozdeva na njegove teze - N.Gvo zdev, Kosovo and Its Discontents , Foreign Affairs, January/February 2006 .   Kapčan potom, u izvesnoj meri, prihvata argumente Gvozdeva o mogućim posledicama kosovskog presedana, ali i dalje insistira na tome da je Kosovo toliko specifičan slučaj, da kao takav neće uticati kao primer za slične zahteve u drugim krajevima sveta, vid. 'Kosovo - konačan status .

10. Inače, zanimljivo je da oštra kritika američke spoljnje politike, a time i njene politike na Balkanu, podjednako dolazi iz krugova “levih” i “desnih” (neo)liberala, kao i iz krugova američkih “realista”, vid. Henry Kissinger ‘ No US Ground Forces for Kosovo' . Washington Post, 22 Feb. 1999; “New World D isorder”, Newsweek, 31 May 1999; H. Kissinger, Does America Need a Foreign Policy? Toward a Diplomacy for the 21st Century , New York, 2001, vid. i prikaz-komentar: M. Mandelbaum, The Conscience of a Conservative: The Dangers of Dogmatism in U.S. Foreign Policy , Foreign Affairs, July/August 2001. Zatim - Ivo H Daalder, Michael E O'Hanlon, Winning Ugly: NATO's War to Save Kosovo , 2000; Philip Hammond, Edward S Herman, Degraded Capability: The Media and the Kosovo Crisis , 2000; Ted Galen Carpenter, NATO Enters the 21 st Century – 2000; Rich Lowry, Legacy: Paying the Price for the Clinton Years , 2003; Robert Cooper, The Breaking of Nations: Order and Chaos in the Twenty-first Century , 2003; Simon Chesterman, Just War Or Just Peace?: Humanitarian Intervention and International Law , 2003; John Lewis Gaddis, Andrew Hurrell, Rosemary Foot, Order and Justice in International Relation , 2003 .

11. Osim bestselera Amerika bez stega - Ivo H.Daalder and James M.Lindsay, America Unbound (The Bush Revolution in Foreign Policy ), Brookings Institution Press, 2003, vid. tekstove “novih” analitičara iz vrlo uticajnog časopisa The National Interest ( www.nationalinterest.org ) : Robert Coquest, Downloading Democracy , ( Spring 2005); David C. Hendrickson and Robert W. Tucker, The Freedom Crusade , ( Fall 2005); Nikolas K. Gvosdev and Paul J. Saunders, On Liberty , ( Spring 2005); N. Gvosdev and P. Saunders, Defining Victory , ( Fall 2005); N. Gvosdev and D. Simes, John F. Kennedy Equivocated , 2005;   John M. Owen , Clifford Kupchan's "Real Democratik " Fall 2004, (Winter 2004/05),  Letters #78 ; Eric Chenoweth, That Magic Moment ,   (Winter 2004/05).  

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM