Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Aleksandar Vulin

Ahtisari samo ponavlja reči demokrata

Inicijativa Gradskog odbora SPS-a Novog Sada da se jedna od ulica u ovom vojvođanskom, i samo u dosadnim tamburaškim pesmama, mirnom gradu dodeli pokojnom predsedniku Srbije i SR Jugoslavije Slobodanu Miloševiću očekivano je razjarila i ujedinila DS, LSDV, SPO, LS i sve one koloritne stranke i strančice koje, sa veoma malo razloga, vole da se nazivaju demokratskim . Nije važno što se u predlogu socijalista nigde ne pominje ideja da se ulica Zorana Đinđić a zameni ulicom Slobodana Miloševića, kako je predstavljeno u medijima koji su neobično naklonjeni žuto-zelenoj boji. Nije važno što je to samo (legitiman) predlog jedne od vladajućih partija Novog Sada. Nije važno ni što se na protestu protiv odluke koja nije doneta i koja još nije ni u proceduri sakupilo veoma malo samih Novosađana , a odziv dovedenih članova partija iz cele Vojvodine i delova Srbije nije prešao hiljadu. Nije čak bitno ni što su novosadske ulice izlepljene plakatima u kojima se mrtvom Miloševiću hrabro i odlučno poručuje "malo morgen". Ništa od toga nije bitno!

Važno je, međutim, sagledati dubinu odsustva svake pameti i ideje da država pripada svima ili je neće biti. Razgnevljene demokrate, uvek opredeljene da do kraja brane svoje pravo da zabranjuju drugačije poglede , bile su vidno obradovane time što im se pružila prilika da ne odgovaraju na novinarska pitanja o troškovima putovanja pokrajinskih činovnika, kao i njihovih dragih i evropski srdačnih prijatelja; što ne moraju da pravdaju partnerske odnose sa dičnim PSS-om, sa kojima, je li, uspešno i principijelno rade na dobrobit građana Vojvodine, što je organima gonjenja poznato, ali pritom ne znaju adresu predsednika koalicionog partnera; što ne moraju da objašnjavaju zašto je u Vojvodini na skupovima koje pozdravlja (ovaj put sa pravom) pokrajinska vlada prisutan i Ante Đapić... Konačno im se posle, za njih svakako predugog vremena, ukazala prilika da rade ono što najbolje znaju: da se bore sa Miloševićem, živim ili mrtvim.

Slobodan Milošević je za većinu mudrih demokratskih funkcionera i ljutih opozicionara uvek bio simbol svakog zla, ali i ličnih uspeha, promocija i bogatstva. Tako je i protestna šetnja bila lepa prilika da se obnove uspomene i možda privuče pažnja nekih dalekih svetskih demokrata mekog srca, koji bi materijalno (a kako drugačije) pomogli opravdanu borbu ugnjetenih partija koje su na vlasti, a protiv lokalne vlasti u kojoj više nisu, i još protiv pokojnog predsednika partije sa kojim su neki od njih bili, a neki mu značajno pomogli da bude na vlasti.

Sve ovo može ličiti na veselu političku šaradu, na uobičajenu borbu između stranaka koje se bore za uticaj i simpatije u biračkom telu. Ali, ovog puta, trenutak je tragično loše izabran. Izjava Martija Ahtisarija da su Srbi kolektivno krivi za politiku Slobodana Miloševića (koga su, kao što znamo, više puta sami birali) osvetlila je i jedan drugi problem, ne tako udaljen od novosadskih ulica. Kosovo i Metohija. Bura odjeka na ovu možda ishitrenu, ali svakako iskrenu izjavu, datu sa punim uverenjem, pravi eho je dobila baš na ulicama Novog Sada iz usta dovitljivih demokrata koji su tražili ulicu žrtava Slobodana Miloševića. Znači, Ahtisari je u pravu! Atifu Dudakoviću je pomenuta ulica izmakla samo nesretnim spletom okolnosti, a Adem Jašari bi tako dobio svoju ulicu u Novom Sadu. Uostalom, zar Srbija i nije bombardovana zato što je Milošević bio na čelu države koja je pokazala zapanjujuće malo razumevanja za OVK i njihovu naviku da metodično i redovno ubijaju vojnike, policajce, civile građane Srbije. Ništa neće pomoći što se i predsednik DS Boris Tadić (ovaj put u ulozi predsednika Srbije) oglasio protiv Ahtisarijevog pogleda na rešenje problema KiM, njegova stranka je iskreno i od srca odgovorila: Marti je u pravu!

Naši političari nikada neće naučiti da se politika ne može podeliti na spoljnu i unutrašnju zato što su obe objedinjena sredstva kojima se dolazi do konačnog, usaglašenog i opšteprihvaćenog cilja u jednom društvu. Naivan, kakav već jesam, bio sam uveren da je ostanak KiM u sastavu Srbije upravo taj cilj. Kroz Ahtisarijeva usta bogatiji deo međunarodne zajednice poručio nam je da oni smatraju da postoji ceh i da je račun zreo za naplatu. Uvređeni komentari naših političkih zvaničnika – po kojima se kaže da ako je jedan narod kolektivni krivac, zašto je onda dozvoljeno Nemačkoj da se ujedini – vrište od neznanja. Svako prihvatanje analogije sa Nemačkom govori upravo u prilog tezi o potrebi da Srbi budu kažnjeni. Nemačka je izazvala dva svetska rata, Brantovo priznanje zločina nije ujedinilo Zapadnu i Istočnu Nemačku, niti je oteralo strane trupe, a na stranu to što se, ni pored najbolje volje, za Srbiju ne može tvrditi da je tražila ili čak izazvala NATO bombardovanje. Da i ne pominjem da se u Rezoluciji za prekid neprijateljstava Saveta bezbednosti UN 1244 (kako dosadno zvuči) nigde ne pominje ni rat, ni okupacija, a ni krivica. Sadašnja vlast je, kao i svaka druga koja pred sobom ima pitanje južne srpske pokrajine, pred istim problemima, istim rešenjima, pretnjama, istim ljudima pred kojima se nalazio i Milošević i njegove vlade. Istim u frazu.

Neobično me zanima kako bi sadašnja pokrajinska vlada reagovala na to da se na severu Vojvodine pojavi naoružana separatistička grupa koja ubija građane. Kako bi reagovala Vlada Srbije, sve sa Mlađanom Dinkićem i Ivanom Dulić-Marković, da se ista stvar dogodi negde na jugu Srbije. Činjenica da su na vlasti drugi ljudi i druge partije ne menja suštinu problema. Priče da je albanska pobuna demokratski problem, stvarno ne zaslužuju komentar. Da je status KiM demokratsko pitanje, zar ne bi sa demokratama koje su na vlasti šest godina problem već bio razrešen? Demokratski, principijelno. Zato, tako opasno draga bajka o Miloševiću kao zločincu, do gađenja korišćena na unutrašnjem planu, nije samo unutrašnja politička priča. Zbog ove priče i Ahtisari sme da kaže ono što su decenijama govorili predstavnici baš ovih novosadskih protestanata. Zato Ahtisari može da kaže ono što sada ponavljaju i pokušavaju da argumentuju članovi stranaka koji vladaju Vojvodinom, imaju predsednika Republike i vlast u dobrom delu gradova i opština. Zato Ahtisari sme da govori ono što je početak i kraj svakog skupštinskog nastupa DS-a, bez obzira na to da li se govori o aferi Bodrum ili o Kosmetu. Zato Ahtisari sme da kaže da smo krivi jer se za krivicu Vuk Drašković, kao ministar inostranih poslova (u to vreme Srbije i Crne Gore), već blagovremeno i dobrovoljno prijavio. Zato Ahtisari može da kaže da smo kolektivno krivi jer i danas slušamo lamente zato što šestog oktobra Srbija nije kolektivno počišćena od socijalista i radikala. Kako u holivudskim filmovima policajci uvek kažu uhapšenom: "Sve što izjavite, može i biće upotrebljeno protiv vas".

Ahtisari je ponovio ono što je govoreno iz usta Srba i ono što upravo Srbi i danas (svesno ili nesvesno) govore. Na čelu Srbije bio je zločinac, zločinci čine genocide! Narodi koji su počinili genocid ne mogu očekivati da imaju ista prava kao oni koji to nisu uradili. Da su ti isti, pred svojim tadašnjim prijateljima, više i glasnije govorili da upravo Srbi na KiM preživljavaju i etničko čišćenje i genocid, možda ni bombe ne bi padale po Srbiji. Možda, ne kažem da bi to bilo presudno, jer ni problem KiM nije demokratsko pitanje, kako su to lagodno i bez razmišljanja govorili tadašnji opozicionari.

Razlika između političara i državnika raspoznaje se upravo na ovakvim pitanjima u kojima se sudbina zemlje ipak više ceni od sudbine stranke koju predstavljate. Ne pokušavam je da nas uteram u jedan tor (kako vole da kažu neki saborovanju skloni ministri), već samo da objasnim da država koja nema bar jedan potpuno razumljiv i opšteprihvaćen cilj za koji svi rade usmereno, čak i bez dogovora, nema razloga da se nada uspehu i trajnosti. Ukoliko kao istinu prihvatimo da smo narod koga je vodio zločinac, nemojmo se nadati da će iko pokušavati da nam pomogne da zaštitimo ono što smatramo legitimno svojim. Nećemo moći da govorimo! A tek da delamo... Opasno je braniti se od Ahtisarijevog shvatanja sveta tvrdeći da je on, istina, u pravu, ali da nije u redu da sadašnja vlast (u koju svakako spada i DS) plaća grehove prethodnika. Priznavanje računa vodi i do njegovog plaćanja, i tu nema rasprave, čak ni kada je konobar iz Finske.

Ahtisari je izgovorio ono što se govorilo, i govori se, bez ikakve svesti o opasnosti od izrečenog. Ali, rekao je i jednu stvar koja će svakako pomoći da se u zemlji Srbiji raščisti sa jednim pojmom lansiranim i izgovaranim baš od predstavnika onih koje sebe tako neuverljivo zovu demokratama - nema dve Srbije. Za Ahtisarija i njegove istomišljenike postoji samo jedna Srbija, i ona mora biti i smanjena i kažnjena. Jedna izreka kaže: "Nisi ono što misliš da jesi, već ono što drugi misle da jesi".

Dragi moji zagovornici dve Srbije, navodno reformske i navodno konzervativne, Ahtisari misli da postoji samo jedna jedina i da smo svi mi u njoj isti, da zaslužujemo kaznu i odsustvo svakog obzira. Ili je tako, ili je Marti mislio da će gubitak KiM pogoditi i kazniti samo onu Srbiju koja ga smatra svojim delom i koja misli da se za pokrajinu vredelo i vredi boriti, pa ako je cena odsustvo iz evroatlanskih integracija, neka bude! Ili je tako, ili nema dve Srbije! Neka svako izabere kako misli da je pametno. Ahtisari je bio jasan. Još samo da se i nama razbistri...

 

 
 
Copyright by NSPM