Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Vladimir Radomirović

HUMANITARNI RATOVI


„Broj civila ubijenih u Libanu nije visok. Jer, pogledajte koliko je ljudi ubio NATO u ratu na Kosovu. Više od deset hiljada.” Potpredsednik izraelske vlade Šimon Peres ovako je pokušao da opravda napad na Liban i stradanje nedužnih u ratu kojem se ne vidi kraj. Poruka je jasna: Vi na Zapadu bili ste spremni da žmurite na sopstvene zločine u sličnoj akciji, sve zarad „višeg cilja”. A Izrael ima „još viši cilj” od onog humanitarnog koji su zemlje NATO-a navele kad su krenule u bombardovanje. Jevrejska država se brani. Agresijom na drugu državu.

I niko ne pominje „humanitarnu intervenciju”, da se gotovo milion raseljenih vrati u svoje kuće, a odgovorni za ratne zločine privedu pravdi. Intervencije kao što je bilo bombardovanje SR Jugoslavije 1999. godine građanima zapadnih zemalja više nisu prihvatljive. Ali, nije rat za Kosovo – koji je zvanično vođen da bi se sprečilo etničko čišćenje Albanaca, a za ishod ima etničko čišćenje Srba – preokrenuo stav javnosti. U britanskom „Obzerveru” izostanak ozbiljne inicijative da se u Liban pošalju međunarodne snage objašnjen je ovako: „Kad biste sadašnji rat na Bliskom istoku prebacili na kraj devedesetih godina prošlog veka, većina ljudi liberalnih stavova znala bi šta da radi. Oni bi rekli da UN, SAD, Evropa ili arapske države moraju da rasporede vojnike kako bi razdvojili sukobljene strane i donele nemerljive prednosti mira. (...) Ali, posle Iraka, fraza ’humanitarna intervencija’ zamire na usnama. Ko bi je sproveo? Britanci i Amerikanci ne mogu, jer su im vojnici vezani za Irak i Avganistan, a Amerikanci su u svakom slučaju previše povezani sa Izraelom. Evropska unija? Francuzi bi možda i mogli, ali Evropska unija je pre svega veoma miroljubiva, što je pokazalo i njeno sramno ponašanje u bivšoj Jugoslaviji.” „Obzerver” još primećuje da iskustvo pokazuje da bi međunarodne trupe morale da na terenu ostanu dugo. „U Bosni, na Kosovu i u Istočnom Timoru vojne intervencije trajale su godinama, iako su političari govorili da vojnici neće ostati duže od nekoliko meseci.”

Te produžene intervencije odavno su problem. „Zar je zadatak naših specijalaca da vode srpsku decu u školu na Kosovu?”, govorila je Kondoliza Rajs još 2000. godine, pre nego što je Džordž Buš postao predsednik SAD. O okončanju vojne misije na Kosovu zasad se govori u pola glasa. Samo je američki ministar odbrane Donald Ramsfeld javno zatražio povlačenje vojnika s Kosova zbog teške situacije u Iraku, ali mnoge zapadne diplomate u privatnim razgovorima pominju da njihove zemlje ne mogu da unedogled finansiraju Kfor i da su im ti vojnici potrebni za druge zadatke. Iako ni sam Ramsfeld u javnosti više ne pominje povlačenje s Kosova, držeći se fraze o zajedničkoj vojnoj akciji s Evropom – „ušli smo zajedno, izaći ćemo zajedno”, Amerikanci su već isplanirali odlazak dela svojih snaga s Kosova. „Biće ih manje, ali će biti efikasnije”, tvrdi jedan američki diplomata u NATO-u.

Sadašnja kriza na Bliskom istoku može samo da poveća pritisak da se status Kosova reši što pre i da se 17.000 pripadnika Kfora rasporedi na neke druge teritorije, gde bi „zaista imali posla”. U ovom trenutku, Zapad mora da se bavi i ratom u Libanu, i iranskom nuklearnom krizom, i talibanskom ofanzivom u Avganistanu i izborima u Kongu... A utisak i u zapadnoj javnosti i u zapadnim vladama je da je na Kosovu posao završen. I to dobro. Još samo treba definisati kakvu nezavisnost dati pokrajini i šta Srbija treba da dobije kao kompenzaciju. („Ali, kako jednoj zemlji nadoknaditi gubitak teritorije?”, pita se, pomalo zabrinuto, jedan evropski diplomata.) Niko na Zapadu ne očekuje novu krizu na Balkanu. Samo da još nas, Balkance, ubede u to. A šta ako naši problemi izazovu nevolje u drugim delovima sveta?

Čuli ste za Gagauziju? Ako Kosovo dobije nezavisnost, otcepiće se i Gagauzi, narod od oko 150.000 pripadnika koji živi u jednoj pokrajini na jugu Moldavije. „Kosovski model je univerzalno rešenje za ovakve probleme, bez obzira što zapadni političari pričaju da ne može biti presedana i da će to rešenje biti primenjivo samo na Kosovo”, objašnjava tamošnji analitičar Aleksej Martinov.

Gagauzima, narodom koji je u Besarabiju naseljen između 1750. i 1850. u poslednjih dvestotinak godina vladali su Rusi, Rumuni, Nemci, Sovjetski Savez i, na kraju, Moldavija. Posle žestokih sukoba koji su pretili da prerastu u oružani sukob kao u Pridnjestrovlju, moldavska vlada je pre desetak godina priznala Gagauziji poseban status koji bi mogao da se svede na „više od autonomije, manje od nezavisnosti”. Gagauzi, međutim, ovih dana najavljuju borbu za nezavisnost, a podršku dobijaju od nekih krugova u Moskvi.

Spisak onih koji bi se obradovali nezavisnosti južne srpske pokrajine predug je. To zna i gruzijski predsednik Mihail Sakašvili, koji je požurio da spreči iznenađenja i to pre nego što Marti Ahtisari napiše predlog za status Kosova. Zato je Sakašvili i zauzeo ključni prilaz otcepljenoj republici Abhaziji, koja je već najavila da će iskoristiti „kosovski presedan” da proglasi nezavisnost. Zato i gruzijski ministar odbrane najavljuje da će Novu godinu proslaviti kao oslobodilac druge otcepljene republike – Južne Osetije. Zato Osetinima ovih dana stižu pozivi za mobilizaciju.

A u glavnom gradu Pridnjestrovlja Tiraspolju održavaju se demonstracije. Tamo je za septembar zakazan referendum o nezavisnosti, pa u kampanji za izlazak iz saveza s Moldavijom i Pridnjestrovci pominju „kosovski presedan”. „Međunarodna zajednica podržava Kosovo i Crnu Goru, a one republike koje su stvarno dostojne nezavisnosti i ispunjavaju sve standarde za nju, lišava tog prava”, kaže vođa demonstracija Aljona Aršinova. I dodaje da je sve zbog toga što su Južna Osetija, Abhazija i Pridnjestrovlje okrenuti Rusiji i što „naši narodi žele da uđu u sastav Ruske Federacije”.

Zvanična Moskva nekoliko je puta rekla da rešenje za status južne srpske pokrajine mora da bude univerzalno, kako bi moglo da se primenjuje i na takozvane zamrznute sukobe na teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza. Ali, jedan moldavski analitičar kaže da Rusija u stvari i ne želi da sebi pripoji delove Gruzije i Moldavije. „Ako se prizna nezavisnost Kosova, Rusija će imati neograničeno sredstvo ucene. Moći će stalno da preti Americi i Evropskoj uniji da će iskoristiti slične mere da prizna te samozvane države. A izgleda da mogućnost beskonačnog korišćenja tog argumenta i igranje na tu kartu u geopolitičkoj igri protiv Zapada Rusiji znači mnogo više nego priznanje Abhazije, Južne Osetije i Pridnjestrovlja. Te oblasti ionako imaju ulogu marioneta i vrednost im upravo leži u tome što nisu priznate”, objašnjava on. (Strateški položaj Gruzije bitan je i za Rusiju i za Ameriku zbog prenosa nafte iz Kaspijskog basena, kao što je i položaj Srbije bitan i za prenos ruskog gasa i za američki naftovod od Crnog mora do Italije.)

Spisak spornih oblasti ne završava se na delićima nekadašnjeg SSSR-a. Šta je sa Francuskom, Španijom, Velikom Britanijom? Sa Baskijom, Severnom Irskom, Škotskom? Zapad deluje samouvereno. Nema straha od „kosovskog presedana”. Zasad.  


(Politika 30.7.2006).

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM