Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život - Smrt Slobodana Miloševića

   

 

Vasilije Mišković

"Iskopaće tebe Bili"

Sada, kada je sahrana Slobodana Miloševića konačno okončana, odahnuće mnogi i to iz različitih razloga, dok će se još dugo ostati gorak ukus u ustima zbog "pratećih dešavanja". Svi smo mogli da vidimo ko se tu sve otimao "o mrtvog Miloševića" među onima koji su hteli da budu njegovi "nosači kovčega", ali i da se uverimo u postojanje i onih koji se, kako kaže Đorđe Vukadinović, takmiče u tome ko će veći glogov kolac zabiti u telo pokojnika. Sa obe strane je bilo toliko neukusa, da je teško reći ko je svojim primitivizmom uspeo da ostavili "jači utisak", čime se, nažalost, pokazuje da se samo u ovakvom necivilizovanom ponašanju ujedinjuju „dve suprotstavljene Srbije“.

Sam čin sahrane predstavljao je medijski spektakl koji su pratile sve svetske televizije, dok se domaća državna televizija tek stidljivo uključivala u "tok dešavanja". Lepo je bilo to što su nadležni mislili prevashodno i na to "šta će svet reći" i plašili se da se svojim određivanjem nekome previše ne zamere, ali je i u tome trebalo imati mere. Samo je BK prenosila celu komemoraciju i sahranu što bi neko, naravno, mogao da protumači kao deo "antivladine kampanje Bogoljubove TV Bastilje", dok, nasuprot njemu, B92 nije našao za shodno čak ni da se "osvrne" na ovaj događaj, iako su tu bili i CNN, BBC SKY i drugi medijski giganti. Kada su Miloševiću mogli svih ovih godina davati toliko "medijskog prostora" u svojim redovnim prenosima iz Haga, red bi bio i da isprate onoga koji je bio glavna zvezda njihovog najdužeg "talk show-a". PINK je u pristupu ovoj prvorazrednoj medijskoj senzaciji imao sasvim primeren odnos mešavine "živog uključivanja", retrospektivnih reportaža i prilično odmerenog komentarisanja „gostujućeg dvojca“ Vukadinović-Marković (to je bio redak primer kada u srpskim medijima neistomišljenici civilizovano polemišu pa čak se i nadopunjuju).

Sve zajedno gledajući, način na koji su mediji propratili događaj i nije toliko bitan spram samog političkog značaja Miloševićevog "odlaska", ali je ugao pod kojim je sve to bilo viđeno veoma indikativan za našu unutrašnje-političku situaciju u kojoj i dalje dominiraju ideološke podele "dve Srbije", između kojih stoji pasivna i konfuzna vlada (da ne govorimo o disonantnim tonovima unutar nje), koja je još jednom pokazala da nije u stanju da se pravilno postavi i koliko je moguće, prevaziđe unutarnje podele radi minimuma nacionalnog koncenzusa.

Sama komemoracija je organizovana solidno mada amaterski. Nije jasno koliko je to bila komemoracija, a koliko politički skup "narodnjačke Srbije". To dvojstvo „komemoracije sa primesama mitinga“ je bilo prirodno, jer   je skup morao biti i jedno i drugo, upravo   zbog toga što je onaj koji je sahranjen bio istaknuta istorijsko-politička ličnost, odnosno predsednik Srbije u prelomnim vremenima njene novije istorije. Na skupu smo mogli čuti   efektan levičarski govor Vučelića i dirljiv patriotski recital Žigonove, zatim pismo "Šešelja iz Haga", kao i "naše" Amerikance i Ruse. Sve je to skupa delovalo kao postmodernistički kolaž donekle preživelog soc-realizma sve sa ruskim generalima, „evergreen“-om patriotskih oda, retro antiglobalizma, ali i ustanovljavanja „novog srpskog kulta ličnosti". Ako se tome doda i čitanje poslednjeg Miloševićevog obraćanja javnosti pred 5. oktobar koji sa ove distance zaista deluje i proročki (a što ga naravno ne amnestira nizašta što je činio), onda je ukupni utisak   koji je komemorativni skup ostavio na mnoge bio znatno dublji nego što se moglo očekivati.

Maratonci trče počasni krug – u Požarevcu

Da sve to deluje pomalo nadrealno pobrinula se nesrećna i međusobno zavađena Miloševićeva porodica koja nije prisustvovala sahrani. Iako je Miri Marković bilo garantovano da neće biti hapšena, ona nije htela da dođe, verovatno misleći da će tako izvršiti pritisak na vladu da sud u potpunosti povuče sve optužbe protiv nje. Tu se očito u svojoj iracionalnosti preigrala, pa umesto da dođe i bude "nova srpska udovica" i da to na neki način   kapitalizuje, i uspela da proigra ono malo svog "političkog kapitala", kako unutar SPS-a tako i van njega, čime će njen lik i delo u novijoj srpskoj istoriji trajno ostati izrazito negativan. Brat, sin i ćerka pak nisu došli   svako iz svojih razloga. I kao da to sve nije bilo dovoljno, Marija Milošević je najavila, i pre nego što joj je otac pokopan, da će ga ona "iskopati" i sahraniti u Crnoj Gori i to u "crnogorskoj pravoslavnoj crkvi".   Šlag na tortu "bizarnosti" donela je njena izjava da je sahrana bila "skandalozna", jer joj je otac pokopan u "donjem dvorištu" i "jer su pored kovčega stajali njegovi najveći neprijatelji".

I pored svih pobrojanih skandala koji su je pratili, Miloševićeva sahrana je bila, moramo priznati, zaista masovna (procene variraju od 80.000 do fantastičnih 500.000 ljudi), čak i za čoveka o čijem životu i smrti se lome koplja u domaćoj, ali i svetskoj javnosti. A bogami, kako vidimo po ekstremno suprotstavljenim reakcijama i u samom momentu sahrane, kontraverza ostaje i za budućnost.

Međutim, broj ljudi koji su došli na Miloševićev ispraćaj ne znači i automatsko političko opredeljenje za njegovu politiku, kako to mnogi misle na Zapadu, ali i neki politički krugovi kod nas. Naime, u srpskom narodu   sahrana tradicionalno predstavlja vreme pomirenja sa onim koji je umro, pa su tako njega „ispratili“ i oni koji se sa njim u mnogo čemu nisu slagali. Sa druge strane, ako je masovan odziv na komemoraciju bio vrsta političke poruke ona, kako je to već primećeno, sigurno nije bila toliko podrška Miloševićevoj ličnosti, koliko protest protiv nacionalne i socijalne frustracije u kojoj se nalazi srpsko društvo, pre svega protiv Haga i neuspešnih reformi. No, na žalost jedni to ne vide, a drugi i ne žele da vide.

Nekrofilični performans

Ono što je ovim povodom mnogo više Srbiju pred svetom predstavilo kao "grobare Topaloviće" od Miloševićevih „nosača kovčega“ je bilo ponašanje one druge Srbije. Najblaže rečeno neprimerene izjave, poput one Vuka Draškovića, o "Miloševiću zločincu" samo su dodatno dolivale ulje na vatru unutrašnjih   podela i raspirivale mržnju u času kada za to nikako nije bilo vreme. To što je, dok "svrgnuti diktator" još   nije bio ni sahranjen, protiv njega bila započeta brutalna medijska kampanja, izazvalo je samo    kontraefekat, jer je „antikampanja“   uspela da dodatno ogorči i mnoge koji su se, vođeni famoznim „srpskim inatom“, možda i zbog toga "došlli na ispraćaj". Težak oblik medijske nekrofilije predstavljao je "performans" na Trgu Republike pod nazivom "da nam se Milošević više ne ponovi" koji se prikrivao iza infantilnog a   necivilizovanog "radovanja proleću koje je došlo tri dana ranije", a koji bi razumeli da je reč o zemljoradnicima, a ne o razmaženoj beogradskoj eliti koja svoje probleme sa godišnjim dobima rešava solarijumima i putovanjima za egzotične lokacije. Mi možemo misliti o Miloševiću šta god hoćemo, ali ipak ovakav odnos prema čoveku koji se sahranjuje predstavlja izraz varvarizma baš od onih koji se predstavljaju kao "so soli" evropske Srbije. Ovakvo nešto sigurno ne bi moglo da se desi u nekoj normalnoj zemlji, ne zato što to zakon bilo gde zabranjuje, već što po ovim pitanjima skoro svuda postoji predstava o osnovnoj pristojnosti koju manje-više svi poštuju.

Ovakvo besprizorno radovanje Miloševićevoj smrti nas podseća na isti primitivizam koji smo imali priliku da   vidimo nedavno kada   su se neki radovali Đinđićevoj pogibiji. Šta zapravo hoće ti ljudi koji su provocirali na Trgu Republike, da kada npr. Radikali dođu na vlast budu na iskušenju da, nedaj bože, iskopaju pokojnog Đinđića i sahrane na neko "manje bitno mesto". Taj   degutantni, bezdušni prostakluk koji simboliše filmski citat "iskopaće tebe Bili" predstavlja prokletstvo srpske politike već skoro dva veka koje se ogleda u "talibanskim“ pokušajima da se “ubije drugačije među nama" ( Slobodan Reljić, Lekcija Slobodana Miloševića, NIN) . Na žalost mračne sektaške strasti u našoj politici nam govori da će i dalje jedna drugu Srbiju "iskopavati" i u budućnosti.

Kako kaže Dejan Simonović (Lešinari), u Srbiji se ponovo i naveliko lešinari i to zaista podseća na otimanje o mrtvog Đinđića. Svi pokušavaju da se okoriste o reputaciji pokojnika, kako oni koji se predstavljaju kao prijatelji i naslednici, tako i oni koji na raspirivanju netrpeljivosti prema drugima pokušavaju da iskamče koji politički poen. U svojoj prometejskoj   težnji da "budemo bolji i da nas oni zavole“, u tome se ovaj put posebno   istakli naši dežurni evropejci, nevideći da se time takmiče u bahatom bezobrazluku sa svojom percepcijom „zlog diktatora“. Kao da im nije bilo dovoljno pokazivanja lojalnosti time što su od 5.oktobra neprestano pričali da raskidaju s “crnim đavolom”, što su ga poslali „inkvizitorima u Hag" ( Reljić) da bi se dokazali Svetu. U tom iskazivanju pravovernosti novoj ideološkoj paradigmi i   željenog "srpskog iskupljenja" mnogi od njih su odavno prešli crtu pristojnosti i normalnosti, ali su svoju političku psihopatologiju morali i sada da demonstriraju na Trgu Republike ili pak onim skarednim čituljama.

Još jedan vladin „autogol“

Pored istaknutih predstavnika obe Srbije od kojih se ništa bolje nije moglo ni očekivati, preko svih očekivanja podbacila je i vlada koja je bar u zadnje vreme počela da pokazuje znake ozbiljnosti. Osim što   nije znala šta da se čini (u ovom slučaju u medijsko-političkom smislu), vlada je, kako nam izgleda, sve vreme nastojala da nojevski zabije glavu u pesak i da čeka da se sve nekako završi. Jedino što se ponavljalo poput mantre je "da će istorija dati sud o Slobodanu Miloševiću". Ovakva vera u "istoriju" zaista je pohvalna, osim ako nije izraz neznanja i nesposobnosti da se artikuliše jedna koliko - toliko objektivna priča. Na njoj je odgovornost što nije ponudila percepciju "Miloševića" koja bi prevazilazila postojeću polarizaciju.  

Taj medijski vakuum iskoristili su ekstremi sa obe strane da bi pokušali da nametnu svoju interpretaciju istorije "ratnih devedesetih", i da ono što je usledilo povratno nije mogao da zaobiđe ni one koji su se pravili neutralni, već im se vratilo kao bumerang. Na kraju se, usled konfuzije i neodlučnosti, desilo ono najgore, a to je da se deo vladajućih institucija priključio jednoj od "zaraćenih strana" u neobjavljenom građanskom ratu niskog intenziteta i dodatno zagadio ionako teško kontaminirani medijski prostor.

Tako je Ministarstvo odbrane SCG skočilo na one penzionisane oficire koji su u uniformama pravili "počasnu stražu" pored Miloševićevog kovčega. Odmah su "prijavili" Haškom tribunalu da je na sahrani bio i haški optuženik general Dragoljub Ojdanić, ne bi li barem sa te strane došla neka sankcija. Kako kažu, bilo je i aktivnih vojnih oficira, ali i Aca Tomić u civilu. Dežurni vojni analitičar Zoran Dragišić je odmah "objasnio" da su "penzionisani oficiri počinili krivično delo, a ako je među njima bilo aktivnih oficira, oni treba odmah da dobiju otkaz i da se protiv njih pokrene odgovarajući postupak". Dakle sve je jasno – vojsci nije prioritet ko ima komandu nad njenim delom u Crnoj Gori, ni to što se dešava na jugu Srbije, ni to što je vojska bez opreme i što vojnici ginu, već to ko se i kako pojavljuje na „ozloglašenoj“ sahrani. Dobro nisu tražili da se hapse i šalju u Hag samo zbog uniformi.

Da se u ovoj zemlji poštuje   neki red Miloševiću bi, kao bivšem predsedniku i "vrhovnom komadantu", bez obzira   kakav on bio, sledovala sahrana uz sve vojne počasti. Ovo nema nikakve veze sa tim da li mi imamo simpatije ili antipatije prema dotičnoj osobi – već sa poštovanjem normi i zakona. Kada mi kao društvo budemo toliko zreli da primenjujemo iste aršine za sve, i kada budemo mogli da poštujemo i drugačije mišljenje, onda ćemo moći da se smatramo civilizovanim narodom. Nažalost, i ova "svetska, a naša" sahrana, puna negativnih emocija sa obe strane, pokazuje da mi i dalje nemamo dovoljno pameti, već samo znamo da seirimo nad tuđom nesrećom, dok se ona i nama samima ne desi.

 

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM