Nenad Kecmanović

NEFORMALNI REFERENDUM

(Glas Srpske)

UPRKOS burnom negodovanju komšija i odlučnom suprotstavljanju stranaca, referendum o otcjepljenju Republike Srpske konačno je održan. Nije ga, doduše, raspisao entitetski parlament, ali ga jeste, ne manje pouzdano, obavila agencija za istraživanje javnog mnjenja "Partner" iz Banje Luke, i to na dvostruko reprezentativnom uzorku od preko dvije hiljade anketiranih. Egzaktni pokazatelji da bi na sutra raspisani referendum izašlo 83 odsto građana i da bi se 75 odsto izjasnilo za izlazak Republike Srpske iz BiH, svjedoče da bi već prvi dan slobode od protektorata rasturio nametnutu državu.

Da bi bilo tako, odavno dobro zna ne samo svaki seljak u bosanskim brdima i hercegovačkom kršu nego i svaki dobro obaviješten analitičar u svijetu. Gotovo u procenat iste podatke potvrđivale su sve sondaže koje je u BiH unazad desetak godina vršio Demokratski institut iz Vašingtona. E, upravo zato su već i na samo Dodikovo pominjanje mogućnosti da se građani Srpske neposredno demokratski izjasne o statusu entiteta, skočili na noge i u Sarajevu i u Briselu i u Vašingtonu. Svježe ustoličeni visoki predstavnik Evropske unije za BiH Kristijan Švarc Šiling otrčao je u Beograd sa zahtjevom da predsjednik i premijer Srbije Boris Tadić i Vojislav Koštunica hitno odu u Bosnu i umire prekodrinsku braću. A, ustreba li, zaprijetio je da se neće libiti da upotrijebi i svoja "Bonska ovlašćenja". To će reći da je spreman da ukida, zabranjuje, poništava i smjenjuje, kako i priliči "kolonijalnom vicekralju" (Knaus i Martin) u "Posljednjoj diktaturi u Evropi" (Obrad Kesić).

Vrijednost istraživanja agencije "Partner" i jeste u tome što je ovim svojevrsnim "neformalnim referendumom" zaobišla represivne reakcije Kancelarije visokog predstavnika. Ali i mnogo veća od toga, jer je umjesto šturog klasično referendumskog "da" ili "ne", odnosno "za" ili "protiv" šire i kompleksnije objasnilo da je opredjeljenje za otcjepljenje do ključanja podgrijano, što bošnjačkim, što pritiscima međunarodne zajednice. Stoji da su Srbi, kao konstitutivni narod koji čini 90 odsto stanovništva "manjeg entiteta", još početkom devedesetih na plebiscitu odbili BiH kao samostalnu državu. Kao i da su je, kasnije, zahvaljujući potpisima Radovan Karadžića u Lisabonu i Slobodana Miloševića u Dejtonu, prećutno prihvatili kao širi okvir Republike Srpske. Ali, revizija i slova i duha Dejtonskog sporazuma od strane samih njegovih tvoraca, te asimetrično tretiranje Kosova i Srpske od strane te iste međunarodne zajednice, doveli su do potpunog nepovjerenja prema svakom posredovanju Brisela i Vašingtona u izgradnji funkcionalnije BiH. A bjesomučno ponavljanje iz Sarajeva da je "Republika Srpska genocidna kreatura", da su "srpski politički predstavnici zločinci i fašisti", da je "srpski narod agresorski" i slično, učinilo je Srbima, i inače neželjenu, državnu zajednicu sa Bošnjacima, potpuno neprihvatljivom.

Posebno značajan nalaz istraživanja jeste i to da građani Republike Srpske na putu do samostalnosti unaprijed računaju na međunarodne otpore, ali da u ne manjem procentu smatraju da ih spoljne prepreke ne mogu zaustaviti na putu do cilja. I, možda još značajniji, da u tom poduhvatu Srbi sa lijeve obale Drine ne računaju na podršku ni matice ni blagonaklonog dijela inostranstva, nego se uzdaju "u se i u svoje kljuse". A to praktično znači da ni takozvano međunarodno "zavrtanje ruke" Beogradu ni "potkupljivanje" Moskve neće dovesti do popuštanja na terenu. Najznačajnije je, ipak, što će rezultati ovog istraživanja ojačati pregovaračku poziciju predstavnika Republike Srpske na jesenjoj trećoj rundi pregovora o ustavnim promjenama, pošto su prve dvije u Briselu i Vašingtonu već dobili.

Tokom ljetnje pauze koju im je Kancelarija visokog predstavnika dala za predizbornu kampanju i izbore, Dodik je lansirao ideju o referendumu i, uz podršku ministra spoljnih poslova BiH Mladena Ivanića i predsjednika Republike Srpske Dragana Čavića, prebacio loptu u komšijsko dvorište. Priča o opstanku Republike Srpske preko noći se pretvorila u priču o opstanku BiH, a onda je na ovom "neformalnom referendumu" dobila i podršku tri četvrtine entitetske populacije. Riječ je o tako ubjedljivoj demokratskoj većini sa čijom voljom neće moći mnogo da se pogađa ni neka nova postizborna parlamentarna većina, ni vlada Srpske, ni predsjednik Republike, bez obzira na prohtjeve iz komšiluka i ultimatume iz svijeta. Konačno, BiH je sa mnogo manjom građanskom većinom napustila drugu Jugoslaviju, Crna Gora, sa još manjom, treću, a Albanci, koji samo što nisu otišli, i ne pitaju šta o tome misle Beograd i preostali Srbi na Kosovu.

Republika Srpska je prvi put poslije rata izašla iz političke defanzive u BiH koja se svodila na permanentnu odbranu od sarajevske centralizacije i bošnjačke unitarizacije. Njeni politički predstavnici bi na nastavak pregovora o ustavnim promjenama morali otići sa svojom verzijom budućnosti i države i entiteta. U njoj bi, bar kao alternative, morali da budu pomenuti i tri entiteta, i entiteti bez kantona, i entiteti sa većom autonomijom, i entiteti kao države, i entiteti u drugim državama. I politička nauka i politička praksa kažu da nedovoljno funkcionalne države nipošto ne treba jačati i centralizovati nego, naprotiv, demokratizovati i decentralizovati, pa u krajnjoj liniji i rasformirati.

Ako dejtonski okvirni ustavni sporazum više ne važi, sve se vraća na početak i sve mogućnosti su otvorene. Naravno, uz poštovanje najviših demokratskih procedura i standarda koji su bili uslov Vašingtona i Brisela za Crnogorce i za Albance. A to je na prvom mjestu referendum, koji bi, prema neformalnom testiranju agencije "Partner", u našem slučaju bio puka formalnost. Kako će Bošnjaci, Srbi i Hrvati u BiH sutra moći da raspišu referendum o pridruživanju Evropskoj uniji ako već danas ne smiju da raspišu referendum čak ni o opstanku vlastite države i, eventualno, o njenom uređenju?