Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život - Vlada protiv Bogoljuba Karića

   

 

Ljubodrag Stojadinović

Inventar kupljenih ljudi

Saga o Karićima se nastavlja. Možda će to biti jedan poduži srpski politički feljton. Ali i serija uzbudljivih saznanja i pokušaj da se izađe iz košmara. Triler i komedija istovremeno, tema za nacionalni teatar apsurda. Jurnjava žandara i lopova, potraga za nečim što je možda zanavek nestalo. Nemoguća misija i Povratak otpisanih, Dosije X i Zona sumraka. U našoj literarnoj stvarnosti i ubogom životu najviše ima Ostapa Bendera, mućki nezaboravnog Del Boja i podviga Arsena Lupena.

A ipak, najteže odluke, kojima se kroje i naše sudbine, veliki pohodi korupcije i lagodne pljačke, donose se i događaju se u sferama gde caruju i moć i mrak. Za junake tog sveta misterije, šarmantni lopovi iz „Zlatnog teleta” su naivni početnici i blažene budale.

Preksinoć su zatekli viceguvernera kako navodno uzima mito. Čovek se možda polakomio. Velike pare i staromodno razumevanje morala ne mogu zajedno. Badava je čestita baba učila alavog viceguvernera da ne uzima tuđe! U poslovnom svetu je izgrađena nova etika koja čuva ugled i dobar glas sve dok ne dođe policija. A onda se čuju savršeno bezvezna advokatska opravdanja: „Nije u pitanju nikakav mito! To je venčani kum mom klijentu doneo sto hiljada evra, da mu se nađe oko praznika!”

Institucija kuma, dakle nije samo sicilijansko–čikaški izum. Srpska kumstva postaju isto tako pouzdana i opasna. I bratstva i pobratimstva, i snaga velikih zadrugarskih familija. Karići su u Srbiji postavili temelje inovirane porodične simbioze. Isto je kao početkom prošlog veka, mada i nije. Pater familijas je mit i živi patetični spomenik zajedno sa korenima iščupan iz Peći. Ali, pravi gazda je najenergičniji sin, oko koga se sve okreće. Svi poslovi i ljudi u porodici. On odlučuje o poslovima i platama članova bratstva, o tome ko je u zajednici genije i za koju oblast.

On je na čelu političke partije. Bira pogodne ili nepogodne koji bi mogli da podnesu teret familijarnog grba. Zna u koje projekte ili rasklaćene ljude treba uložiti pare. Zna gde su pare za koje drugi niko ne zna. Ume da izabere prijatelje koji nisu gadljivi na stimulanse. Traga za najgorim neprijateljima, i oni su uglavnom ikone „hajke” na carstvo.

Ali, u takvoj tvrđavi ima mnogo kvarnog trulog materijala. Tako je to na tržištu nepouzdanih ljudi, ako si nekoga kupio, taj se može i preprodati. Kad je kupaca ima i nakupaca.

Saga o Karićima bila bi završena već na koncu vlasti koja ih je stvorila. Ali, tek oplođeni kapital tragao je za prostorom, kao i familija. Bogoljub je umeo da namiriše ljude koji će pristati na njega, takvog kakav je. Nijedna vlast, ma od koje sorte bila, nije blesava da ruši bogataše. Ona će ih uzgajati, naplaćivati debele poreze. Pomagati da ne potonu, ali i da ne postanu nadmeni monopolisti, ona vrsta novobogataša koja će probati da zauzme sve oblasti života: od ukusa stanovanja, pa putem recepta za najbolje kiseljenje kupusa, sve do neukusnog samoreklamiranja na porodičnoj televiziji.

Izgleda da je upravo ta televizija „ubila” Karićevu ideju o munjevitom koračanju ka vlasti. Osim najgorih lekcija, Gazda ništa nije naučio od svoga gazde. On je zaboravio kako je RTS Dragoljuba Milanovića uništio Miloševića, proglasivši ga za boga znatno pre vremena.

Televizija pod kontrolom porodične zadruge pratila je svaki korak Bogoljuba Karića. Svaku izjavu za koju je on mislio da vredi, a mislio je da vredi svaka. Svaki muzički nastup žene, ćerke i bratanice, i koncerte bivših snajki. Taj nedostatak mere je najmanji problem. Mnogo je gore ono što se videlo: retorika, kostimografija, naglašeni trans, lica u širokom planu. Sve to davno je viđeno, pa je pokušaj kreiranja novoga plastičnog vođe delovao kao arheološka groteska.

Ali, badava. Kad se negde krene, nema zaustavljanja. Karić nije imao nikakav politički program. Ništa, dakle, osim relativno potrošene verzije populizma, koji se „primio” na tromeđi između socijalista, radikala i Bogoljuba. Nedostatak ideje nije samo njegova mana. To je, naravno, simptom sveopšte političke epidemije. U tome je Karićev tip i oblik demagogije bio negacija samog političkog pokreta. Nigde se ne može stići osim u parlament. I to samo kupovinom materijala koji se sam nudi, ili je trošan pa je rad da nađe gospodara. I tako je priča vraćena na sam početak: kad nema ideje gde uložiti pare i šta kupiti, onda se može pazariti bilo šta.

Kad program ne postoji, ili se zasniva na dominaciji srpskog zeleniša, onda je lagodno napadati vlast. Naravno, vlast je legitimna meta opozicije i javnosti, pa ako nema mnogo razloga za hvalu, onda je napad odlično sredstvo za čuvanje posrnulog političkog elana.

Vlast jeste osetljiva i ne voli da se dira u njenu svetu stabilnost. I sada se vidi kako je sve poslovala imperija. Da čoveka uhvati strah od misterije: odakle novac i gde je sve odlazio? Koga je sve plaćao Karić, i postoji li negde uopšte inventar kupljenih ljudi?

Ali, još na početku ovog feljtona o posebnoj familiji, ispoljena je snažna odbrambena paranoja. Iz porodice se tvrdi da je to progon i strah zbog uspona nove političke snage. Karić se sa Brezovice spustio u Kosovsku Mitrovicu i održao govor. Tvrdi da će se u Srbiju vraćati postepeno. A u besedi, ništa novo. Obećao je da će biti premijer Srbije.

Karić se boji da će ga neko likvidirati. To mu nije prvi strah takve vrste. U doba Zorana Đinđića isto se plašio za sebe, pa se na tri sedmice sklonio u Moskvu.

Onda se vratio. Sada će se treći put prikazati među Srbima. U osvajanje vlasti kreće sa Kosmeta, i dok se u raznoimenim firmama otkrivaju neopisive mutljavine, Bogoljub će se od progona braniti fiksacijom na premijersku fotelju.

To bi možda bilo spasonosno rešenje za njega. Ali, samo privremeno.

O vlasti sanja i Hodorkovski, oligarh koji robija u ruskom zatvoru.

Srpska vlast je konačno zasekla u trulo tkivo, a to bi moglo i nju da zaboli. I to ako se zaustavi samo na Kariću. Možda Bogoljub nije najbolje razumeo poreklo svoga bogatstva i svoje političke domete. Probao je da proširi i jedno i drugo, ili bar da odbrani prvo.

Ali, šta je sa „tajkunima” koji nisu nimalo čedniji od Karića? Da li je njihova nedostižna prednost samo u tome što pametno ćute i beskonačno uvećavaju svoje bogatstvo!

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM