Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Henri Kisindžer

Univerzalne Vrednosti, Specifične Politike

Nacionalni Interes ( NI): Postoje oni koji tvrde da se Svet promenio posle “11. septembra”, da je međunarodni sistem XXI veka manje definisan nacionalnim državama, a sve više novim pod-državnim činiocima, transnacionalnim pokretima, itd - implicira se da iskustvo Sjedinjenih Država iz “Hladnog rata” danas postaje u sve većem obimu nevažno kao vodič prilikom formulisanja spoljne politike. Kakva je Vaša procena?

Henri Kisindžer (HK): Istina je da su potpuno novi elementi ušli u međunarodne poslove, ali prvo pitanje na koje neko treba da odgovori je da li su opšti principi spoljne politike primenljivi širom sveta, jednovremeno, i na isti način. Ja bih to pitao. Jer, različiti delovi sveta su u različitim stupnjevima unutrašnjeg razvoja i različitim nivoima stukture jedinica koje ga čine. Naša ubeđenja oko toga šta mi pokušavamo da postignemo treba da budu konstantna, ali njihova primena treba da odgovara specifičnim uslovima u različitim regionima.

NI: Šta bi bio Vaš odgovor onima koji tvrde da je sada unutrašnja priroda bilo kog datog režima najbitniji faktor u procenjivanju njegovog odnosa sa Sjedinjenim Državama?

HK: Unutrašnja priroda režima je faktor koji svakako treba da bude razmotren. Ja bih pitao, ma kako, da li to može biti jedini reper. Pomenuti predlog takođe implicira da mi imamo neograničenu sposobnost da utičemo na unutrašnju strukturu režima. Ja bih takođe imao dilema s tim u vezi. Razlike između realističke škole i idealističke škole nisu uvek objektivne. Ciljevi su obično paralelni. Razlika je u tome šta može biti urađeno u određenom vremenu, da li koncept poseduje svoj vlastiti legitimitet i da li praktična ograničenja treba da budu primenjena u datoj kulturi i u datim okolnostima.

NI: Jedan od povoda za zabrinutost je i to da li će se Kina u usponu „slagati” sa postojećim međunarodnim sistemom, izazivati ga do zbacivanja, kako njena moć raste. U pitanju je i način na koji ćemo definisati međunarodni sistem; sa kojim elementima mi želimo da se oni slažu?

HK: Ja dovodim u pitanje mudrost baziranja politike prema Kini na pretpostavci da je ona odlučna da svrgne međunarodni sistem upotrebom vojne sile. Mnogo verovatnija pretpostavka je da će Kina tražiti da igra veću ulogu u okviru međunarodnog sistema, politički i ekonomski, upravo zbog njenog brzog ekonomskog rasta. To je izazov sučeljavanja na koji mi trebamo da obratimo više pažnje.

Često navođeno poređenje između Kine i imperijalne Nemačke je potpuno pogrešno. Imperijalna Nemačka je isprovocirala rat zato što je u desetogodišnjem periodu pre 1914, dovodila u pitanje britansku prevlast na moru izgradnjom svoje flote, a pri tome njena diplomatska strategija je bila da ponizi Francusku i Rusiju, u nameri da im demostrira da su oni bili suviše slabi da bi se ujedinili protiv Nemačke. Kao rezultat oni su ih oterali u savez kome se najzad pridružila i Britanija..

U doglednom vremenu, Kina će nerado koristiti svoje oružane snage kao glavni element svoje spoljne politike. Ja ne vidim zašto bi bilo razumno za očekivati da Kina, koja je okružena ključnim zemljama sa značajnim vojnim budžetima, da će vojno izazivati Sjedinjene Države i iscrpljivati sebe u nekakvom vojnom rivalitetu, kada joj ekonomski ide tako dobro.

NI: Šta Sjedinjene Države treba da rade da prošire svoje globalno vođstvo?

HK: Ja bih utišao tvrdnje o hegemoniji. Svaki međunarodni sistem je na kraju ostao delom na ravnoteži između sila i delom na konsenzusu među tim silama. Vi ne možete ostati isključivo na jednom ili na drugom.

NI: Da li postoji opasnost da druge glavne sile, uključujući Kinu i Rusiju, mogu da odluče da sarađuju bliže da bi osujetile interese Sjedinjenih Država?

HK: U čisto vojnim uslovima, veoma je teško konstruisati protiv-balansirajuću koaliciju Sjedinjenim Državama. U isto vreme, broj pitanja podložnih vojnim rešenjima se takođe smanjuje. Ravnoteža mora biti posmatrana odnosima - ko se sa kim povezuje po određenim međunarodnim pitanjima. U pregovorima sa Iranom mi sigurno ne možemo reći da smo imali lagodne trenutke prilikom postizanja konsenzusa. Zato mogu da zamislim kontra-balansirajuću koaliciju, ali ne u direktnoj konfrontaciji sa nama, već u ublažavanju onoga što mi predlažemo.

Rusija je možda u iskušenju da stremi ka taktičkom zbližavanju sa Kinom. Ali, bilo kakvo strateško zbližavanje sa Kinom pomeriće Rusiju dalje od Sjedinjenih Država i dovesti je u poziciju zavisnosti od kineske pomoći. Ovo će dovesti do suprotnih strateških realnosti sa kojima se Rusija suočava na svojoj dalekoistočnoj granici, zbog značajnog opadanja populacije i negativnih demografskih trendova.

Mi ne možemo da se fiksiramo na stvari koje su Rusija i Kina u stanju da urade. Mudra američka politika je da se uspostave bliski odnosi i sa Rusijom i sa Kinom. Mi moramo da takvu politiku sprovodimo na temelju pravila da, kadgod je to moguće, tamo treba uvek da bude najmanje jednak, ako ne i veći, podstrek ili mogućnost za saradnju sa Sjedinjenim Državama, nego jedne od ove dve države sa onom drugom. Mislim da će to biti izvodljivo.

Ja ne vidim bilo kakav smisao u spekulaciji da mi treba da sprečimo ove dve zemlje da sarađuju međusobno kada one imaju snage da to urade i kada one veruju da je to u njihovom interesu da tako urade. Naša briga treba da bude kakvi su naši odnosi sa ovim zemljama.

NI: Kakva je Vaša procena novog pristupa Sjedinjenih Država Indiji?

HK: To je važan i pozitivan odnos. Ali mi moramo da razumemo zbog čega je to tako. Zajednička svrha su preklapajući nacionalni interesi, a ne svrstavanje protiv Kine. Indija neće biti izmanipulisana od nas u smislu države koja treba da oponira Kini. U isto vreme, kako Indija jača, ona će postajati sve značajniji faktor ravnoteže, ne u korist Sjedinjenih Država, već gonjena svojim vlastitim interesima. Ali, strateški cilj približavanja Sjedinjenih Država i Indije ne treba da bude koalicija protiv Kine. Mi imamo mnogo drugih važnih zajedničkih ciljeva.

Ja pretpostavljam da će Indija nastojati da ima bliske odnose sa Kinom i Rusijom. Naš izazov je u tome da li će u bilo kom važnom pitanju prednosti saradnje sa nama prevazilaziti druga iskušenja. To je, nakon svega, smisao spoljne politike. I mi dobro napredujemo ka tome.

NI: Kako se ovaj pristup odigrava u pogledu Irana?

HK: Mi moramo da donesemo velike odluke o Iranu u sledećoj godini - koliko ćemo ići daleko u strategiji neširenja nuklearnog naoružanja i kojim sredstvima ćemo pokušati da to obezbedimo. Mi diplomatski ne možemo uspeti protiv Irana ukoliko Indija, Rusija, Kina i druge sile ne simpatišu ovo što mi pokušavamo da uradimo.

Prvo što mi trebamo da uradimo jeste da postignemo konsenzus o prirodi i karakteru iranskog nuklearnog programa. Da li mi imamo jednu ili deset godina za to? Zatim trebamo konsenzus o diplomatskim pritiscima i adekvatnim podstrecima. Vojna akcija je svakako poslednje sredstvo. Ali, Bušova administracija je u pravu što je drži na stolu.

NI: Bili ste arhitekta međunarodnog sistema tokom perioda kada je opasnost po Sjedinjene Države bila apokaliptične prirode, ali kada je ipak postojao mehanizam za upravljanje pretnjom. Da li je svet danas sigurniji nego za vreme Hladnog rata?

HK: Ne mislim da danas postoji konsenzus oko toga da li je jedna pretnja najvažnija. Međunarodni sistem je manje opasan ali i manje organizovan nego što je to bio u periodu Hladnog rata. On je sada manje neposredno opasan, ali je više strukturalno opasan. Pretnja, recimo, od nuklearnog napada na Sjedinjene Države je sada manje apokaliptična, ali ona danas može doći iz mnogo većeg broja izvora nego pre dvadeset godina.

(Henri Kisindžer je bivši državni sekretar SAD i počasni predsednik savetodavnog veća američkog spoljnopolitičkog časopisa Nacionalni Interes.)

Henry Kissinger, Universal Values, Specific Policies : A Conversation with Henry Kissinger (The National Interest , Summer 2006)

Prevod: Boško Jovanović

 

 

 
 
Copyright by NSPM