Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

BiH - deset godina od Dejtona

   

 

Nenad   Kecmanović

REVIZIJA JEDNOG JUBILEJA

       “Bosanski samit” u EU i SAD

Bilo je izvjesne nade da su evroameričke inicijative za reviziju Dejtonskog sporazuma, odnosno promjenu ustava BiH, to jeste ukidanje entiteta samo politički manevar kako bi se anestezirali bosanski Srbi u toku amputacije srbijanske Južne pokrajine. Da ne bi otvorili pitanje očigledne simetrije iznmedju Kosova i Republike Srpske te zatražili analogan medjunarodni tretman Pokrajine i Entiteta, poslata im je prijeteća poruka: „Ako budete tražili više, izgubićete i ono što imate!“ Izgledalo je da je „Bosanski samit“, započet u Briselu i nastavljen u Vašingtonu, potvrdio takve pretpostavke, jer, sem i dalje visoko podignutog prsta EU i SAD, nije donio nikakve promjene u položaju Srpske i Srba u njoj.   Medjutim, pokazalo se da stvari stoje još mnogo gore: u pitanju nije samo gubitak Kosova nego i gubitak Srpske. Uoči predstojećeg osamostaljenja Kosova, Vašington i Brisel su samo taktički dali malu i privremenu odgodu srpskom nacionalnom korpusu. Istovremeni gubitak i „pokrajine“ i „entiteta“ bio bi zaista prevelika frustracija za jedan narod i postojala je bojazan da bi to moglo da   izazove spontani masovan revolt na obje strane Drine. Realno gledajući bila je mala vjerovatnoća da se tako nešto dogodi, ali centri globalne moći nastoje da rade sa što manjim rizikom.

Vidjeli smo kako je martovsko nasilje Albanaca na Kosovu, ojačalo Rugovinu pregovaračku poziciju. Zvanično utvrdjeni katastrofalni standardi prestali su da budu prepreka za pregovore o statusu. Štaviše, Džejms Lajon, šef   Medjunarodne krizne grupe za SCG (prethodno za BiH) čak je javno rekao da Albancima treba izaći u susret da ne bi došlo do nove provale nasilja nad preostalim srpskim stanovništvom. Tako je nehotice poslao jasnu poruku Srbima preko Drine šta bi oni trebali da rade, ali je ona ostala bez odjeka.... No, i pored trenutnog   odlaganja završnog udarca, domaćini „Bosanskog samita“ nisu u Vašingtonu ostali praznih ruku. Sve tri strane su se pismenom izjavom obavezale da će tek raditi na reviziji Dejtonskog sporazuma. Na tom potpisu će se bazirati novi pritisci na Banjaluku da se poslije objedinjavanja vojske i policije, ide i dalje u integraciji. Odloženi su, ili, preciznije rečeno razvučeni samo dok se ne završi posao u SCG sa Kosovom i Crnom Gorom.

Osim mira sve je sporno             

             Ako isključimo odbijanje   bilo kakvih pregovora o statusu RS i povlačenje iz svih zajedničkih organa u Sarajevu, što se već pokazalo kao jedina efikasna politička reakcija, zvanična Banjaluka u ovom trenutku i nije imala   bolju aktivnu igru. Čavić, Ivanić i Dodik su bili zaista reprezentativan i, ovoga puta, vrlo složan pregovarački tim, ali ... Republika Srpska je već mnogo prije uporno branila Dejtonski sporazum kao garanciju opstanka   entiteta i to je bilo produktivno sve dok su SAD i EU stajale iza ovog dokumenta. Medjutim, vremenom se taj „privremeni okvirni ustavni spoprazum za BiH“ u praksi pokazao toliko nefunkcionalan   da su od njega odustali i sami njegovi tvorci. Nisu ni Srbi imali potrebe da ostanu njegovi posljednji branitelji i da tako sebe stave u defanzivnu poziciju nasuprot svima ostalim. Trebalo je reći: „Tačno je da   Dejtonska BiH ni poslije decenije nije stasala u normalnu državu... A li, hajde da vidimo šta je riješenje ... Vi   kažete da je izlaz u centralizaciji i unitarizaciji, ukidanju kantona i entiteta ... A mi Srbi smatramo da je, obrnuto, izlaz u još većoj decentralizaciji, u još većoj autonomiji entiteta, pa, zašto da ne, i   razlazu u zasebne države...“ Ako svi ponavljaju da je   Dejtonski sporazum dobar samo u tome što je zaustavio rat, a sve ostalo je loše i treba mijenjati, onda je sve, osim mira, sporno, pa i zajednička država. Srpski narod u BiH ionako nikada neposrednim i masovnim izjašnjavanjem   nije prihvatio ovu bivšu YU republiku kao samostalnu državu. Naprotiv, na plebiscitu godine 1991. izjasnio se za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i Crnom Gorom, i nikada i ništa drugo. Državu BiH su potpisali jedino Karadžić (uoči rata u Lisabonu) i Milošević (na kraju rata u Dejtonu). Medjunarodna zajednica je obojicu optužila za ratne zločine, Srbi su jednog isporučili a drugog traže da ga isporuče. Koga onda obavezuju njihovi potpisi ako to što su potpisali nikada nije bilo stavljeno na nacionalni referendum, kao što je demokratska praksa u svakoj savremenoj civilizovanoj državi.

Medjunarodna zajednica ili velike sile   

                        Kao jedinim tobože objektivnim argumentom, operiše se formulacijom „stav medjunarodne zajednice“.   To bi značilo da je po pitanju revizije Dejtonskog sporazuma zasjedala i jednoglasno zaključila u najmanju ruku Generalna skupština UN ako ne i neki još širi sastav. Konsekventno tome i srpsko odbijanje da se takav stav prihvati značilo bi ponašanje mimo čitavog svijeta i idenje u nos maltene cijelom čovječanstvu. Nekada se pošteno govorilo da su se velike sile dogovorile i odlučile pa su mali i nejaki imali bar moralno pravo na pobunu, a ovako svaki otpor ispada kao politička nastranost.   Savremena politika se vodi i kao borba   za osvajanje značenja   pojmova. Sintagma „medjunarodna zajednica“ kamuflira realne odnose i sugeriše da postoji neki fiktivni planetarni konzenzus oko politike koju zapravo diktira Vašington. EU se znatno manje pita, Rusija još mnogo manje ... Analogija Kosovo-Republika Srpska je, naravno, toliko očigledna da svako prećutkivanje direktno bode oči i vrijedja zdrav razum. Potpuno isti argumenti u jednom slučaju opravdavaju secesiju a u drugom integraciju, mada je i logički i politički jasno da ako Kosovo može da se otcjepi, onda može i RS. Ako ne može jedno, ne može ni drugo. Pošto je to naprosto nemoguće i racionalno objasniti   i moralno opravdati, onda su Vašington i Brisel naprosto stavili tabu na tu temu. Morton Abramovič, jedan od osnivača i šefova više globalnih nevladinih organizacija koje po svijetu   promovišu politiku američke vlade, na to pitanje je cinično odgovorio. „Sada je na dnevnom redu Kosovo a ne RS!“ Neograničena moć se, izmedju ostalog, manifestuje i kao odredjivanje dnevnog reda ili reda prioriteta. Zato i Banjaluka i Beograd o tome ćute, mada je SCG garant Dejtonskog sporazuma a poslije Kosova na dnevni red dolazi RS. Bilo bi prirodno da se Srbija založi za zamjenu Pokrajine za Entitet. Jer, na Kosovu je 95 % Albanaca i hoće iz SCG, a u RS je 95 % Srba i oni hoće iz BiH u SCG. Medjutim, kao riješenje se pominje sve i svašta, od južnotirolskog do tajvanskog modela, samo ne ovaj najlogičniji regionalni model. Neobično je da bar neki naši ugledni intelektualci i osvjedočeni demokrati nisu spremni da stvari nazovu pravim imenom i dignu glas. Naprotiv, oni   dvostruke standarde SAD i EU još i sa razumijevanjem tumače   kao „posljedicu Miloševićevog naslijedja i našeg lošeg imidža u svijetu“. Postavlja se pitanje zašto su   onda čitavu deceniju glasno oponirali starom režimu uz pomoć tog istog svijeta, ako im je sada posve normalno da ih taj svijet tretira kao dio kontinuiteta politike od prije oktobra 2000-te godine.    

      Taoci zapadne islamofobije

              Šta SAD i   EU zapravo hoće u BiH? Pogrešno je u njihovim potezima tražiti bilo kakvu   širu i dublju   političku strategiju   jer je bezbjednost sama po sebi postala njihov apsolutni prioritet.   Vezivanjem Hrvata za zajednički entitet sa Bošnjacima i vezivanjem RS za BiH, SAD i EU žele da kontrolišu i ograničavaju islamski faktor   na Zapadnom Balkanu. Srbi i Hrvati su sada zatočeni u državi BiH kao taoci zapadne islamofobije. Uoči rata je situacija bila nešto drugačija. Potonji Bošnjaci su važili kao najsekularniji muslimani na svijetu i izgledalo je da su prihvatali zapadne vrijednosti koliko i lokalni katolici i pravoslavci.. Zapad je zbog toga   podržao njihovu nerealnu ambiciju da od bivše federalne republike stvore nezavisnu državu, protiv volje Srba a, ispostaviće se, i Hrvata . Bila je to svojevrsna demonstracija kako ne postoji nikakav animozitet Amerike i Evrope prema muslimanima kao takvim, nego samo prema militantnim fundamentalistima. Nasuprot, recimo, Palestincima, Bošnjaci su postali miljenici „medjunarodne zajednice“. Medjutim, tek začetu idilu ubrzo su iznevjerile obje strane. Izetbegović je, sa jedne strane, fingirao multikulturnu gradjansku politiku, a sa druge, pokrenuo kampanju islamizacije Bošnjaka i povezivanja BiH sa radikalnim islamskim režimima po svijetu. Zapad je, sa jedne strane, priznanjem BiH i njenim prijemom u UN, ohrabrio Bošnjake da kao vojno slabiji udju u rat sa Srbima i Hrvatima „za odbranu zajedničke države“. Sa druge strane, pak,   Zapad je čekao tri i po godine da ih oružano zaštiti od kapitulacije i u Dejtonu im poklonio svega pola entiteta. U medjuvremenu, u bošnjački dio Bosne, braći po vjeri u pomoć, pristiglo je hiljade mudžahedina - interbrigadista iz cijelog islamskog svijeta. Na osnovu ratnih zasluga dobili su državljanstva i pasoše. Infiltrirali su se u IVZ i SDA. Ženidbama i formiranjem porodica integrisali su se u bošnjačko društvo Stvorili su svoje seoske komune u srednjoj Bosni. I, istovremeno, preko džamija koje su širom BiH podigle bogate arapske zemlje te preko mreže humanitarnih nevladinih organizacija, počeli da politički djeluju medju bošnjačkom omladinom. Naravno, najvidljiviji dio njihove aktivnosti jesu terorističke akcije po Evropi i Americi, jer tragovi operativaca Al Kaide redovno vode prema Bosni. Nedavno je po prvi put otkriven i autentični bosanski musliman odnosno Bošnjak, koji je sa opremom stigao iz Švedske da bi se uključio u napad na neku od zapadnih ambasada u Sarajevu. Zato se sada SAD i EU   boje ne samo bošnjačke države na Zapadnom Balkanu nego i njihovog izolovanog entiteta.Vidimo sada da su im opasni čak i zasebni kantoni sa etničko-vjerskom bošnjačko-muslimanskom većinom kao potencijalni most za širi i dublji   prodor islamskog terorizma na Zapad. Zato sada toliko i insistiraju na jačanju hrišćansko-muslimanske mješavine i unitarnoj državi kao „bosanskom loncu za taljenje nacija“. Srbi i Hrvati se opiru ali i Bošnjaci, naravno, imaju svoju računicu koja se samo prividno podudara sa politikom Amerikanaca i Evropljana.

Novi ciklus obmana

            Na djelu je novi ciklus uzajamnog obmanjivanja izmedju Zapada i bosanskih muslimana. Glupost u koju su Bošnjaci - da li slučajno? - bili izvana gurnuti da u udju u rat sa nadmoćnim Srbima i Hrvatima   i tako najviše izginu, sigurno više neće, naivno, ponoviti. Ali, migraciona kretanja i prirodni priraštaj vode ih vremenom ka nacionalnoj većini i islamskoj državi. Sporiji ali sigurniji put do toga cilja, koji su propustili 1992, već daje dobre rezultate. Procenat Hrvata u BiH se prepolovio sa 17% na 8,5%, a vojna i policijska integracija RS i najavljena revizija Dejtona, pokrenuće novi talas iseljavanja Srba u Srbiju. Naravno, Bošnjaci ne sjede skrštenih ruku i ne čekaju da samo vrijeme i Zapad učine svoje. Iako se formalno i dalje, po mjeri zapadnih vrijednosti, zalažu za BiH kao zajedničku gradjansku državu,   ništa ne čine da konačno dodje do   tripartitnog dogovora o takvoj   državi. Naprotiv, od   Sarajeva, kao prijestonice cijele BiH, napravili su ekskluzivno muslimanski grad, a Srbe pa i Hrvate medijski satanizuju kao neprijatelje koji hoće da unište Bošnjake. „Sadomazohistički paradoks„ u Bošnjačkoj politici da „žele da žive u zajedničkoj državi sa svojim dželatima“ najbolje otkriva u čemu je stvar. Pošto im već velike sile ne daju „Bošnjakistan“ ili „Muslimaniju“, oni predano rade na ostvarenju unitarne BiH sa hegemonijom svoje nacionalne većine. Ako uopšte i ima potrebe da se tu bilo šta   otkriva jer Izetbegović je u „Islamskoj deklaraciji“ još mnogo ranije sve to crno na bijelo, otvoreno i jasno, iskreno napisao.

Neodrživa država

               I pored svega toga Vašington i Brisel   očito i dalje insistiraju na očuvanju nestabilnih etnički složenih država na Balkanu. Indikativna su već i bizarna imena koje te države nose BiH, SCG, BJRM..., u okruženju klasičnih i stabilnih   nacionalnih država kao što su Bugarska, Rumunija, Hrvatska itd. Oni će vjerovatno za Kosovo pronaći neku originalnu formulu po kojoj će tamošnji Albanci i dobiti i neće dobiti samostalnu državu, kao što će i dalje odlagati i secesiju Crne Gore. Jedini efekat biće konfuzni statusi koji će otežavati da se ostvare bilo kakvi standardi, a pogotovo evropski. Nacionalne političke elite i dalje će se baviti predpolitičkim pitanjima definitivnih državnih granica, trajnih ustavnih rješenja, himni, grbova i zastava. Zato neće imati dovoljno vremena , energije i koncentracije da se okrenu socijalnim, ekonomskim i drugim vitalnim pitanjima. Priča da će to sve   biti relativizovano ulaskom u EU,   jeste ne samo na jako dugom štapu, nego i potpuno nerealna. Britanija, Francuska, Španija su već odavno u EU, ali   ne primjećujemo da je time problem Iraca, Baskijaca, Katalonaca, Korzikanaca   riješen. Naprotiv! U Evropi i Americi se javlja bunt novih „velikih manjina“. Riječ je imigrantskim zajednicama koje se,   poslije nekoliko generacija, kada dostignu kritičnu masu, odredjenu teritorijalno-etničku koncentraciju, te odgovarajuću materijalnu i društvenu moć, vraćaju svojim vjerskim i etničkim korijenima. Turci u Njemačkoj, Arapi iz Magreba u Francuskoj, doseljenici iz zemalja Komonvelta u Britaniji, pa i Latinosi u SAD, nisu više spremni da se asimilišu i integrišu zarad uživanja u visokom standardu. Poznato   je da se kulturnim autonomijama ništa trajno ne riješava jer zatim dolaze zahtjevi za teritorijalnim samoupravama, pa onda za državnim osamostaljivanjima. Zapad nema odgovor na te probleme i mnogi smatraju da je Zapadni Balkan, baš zbog dodira različitih religija i kultura na malom prostoru, zapravo postao poligon za eksperimentisanje sa novim riješenjima. Ona koja dobiju pozitivan test biće primjenjivana na širim i važnijim prostorima. Medjutim, sve je veći broj pristalica klasične nacionalne države kao, bar u evropskom kontekstu, jedinog stabilnog riješenja.Već su se raspale sve tri nacionalno složene federacije (SSSR, ČSSR, SFRJ) i taj proces se mora dovršiti i na Zapadnom Balkanu. Pomjeranjima stanovništva, do kojeg je došlo raspadom Druge Jugoslavije, gradjanskim ratovima i političkim promjenama, teritorijalno-etničke granice tih država su na terenu već uspostavljene. Samo ih još treba medjunarodno legalizovati. Kako kaže Majkl Volcer, vjekovima su pod carevinama, mnogi narodi živjeli jedni pored drugih u miru ... Ali kada je došla sloboda, svi su birali da žive zajedno sa onima koji su im najbliži po vjeri, naciji, tradiciji, jeziku, ... te da sami sobom vladaju. Prevedeno na našu situaciju, i Jugoslavija je bila održiva samo pod monarhističkom i jednopartijskom diktaturom, ali kada je došla demokratija ...I kao što je SCG nastala kao Treća Jugoslavija i jedino opstaje kao „Solanija“, tako je BiH uvijek bila „Jugoslavija u malom“ i biće održiva samo pod diktaturom Visokog predstavnika.  

    

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM