Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Emrik Šoprad

Evropi preti žestoki sukob sa islamom

Emrik Šoprad (Aymeric Chauprade) je predavač na više visokoškolskih institucija. Predaje na Univerzitetu Pariz i Panteon-Sorbona, Svearmijskoj školi odbrane u Parizu i na Univerzitetu u Nojšatelu u Švajcarskoj. Autor je više knjiga, među kojima su najznačajnije „Uvod u geopolitičku analizu“, „Geopolitički leksikon“, u saradnji s profesorom Fransoa Tijalom (François Thual) i „Geopolitika, konstante i promene kroz istoriju“. Direktor je i glavni i odgovorni urednik Francuske revije za geopolitiku. Direktor je kolekcije „Geopolitički orijentiri“ u izdavačkoj kući „Elipse“. Naslednik je duge tradicije francuske škole međunarodnih odnosa, čiji su glavni predstavnici profesori Pjer Renuven (Pierre Renouvin), Žan-Batist Dirozel (Jean-Baptiste Duroselle) i Šarl Zorgbib (Charles Zorgbibe). Svi su bili predavači na Sorboni. Začetoj na osnovama diplomatske istorije, radi se, zapravo, o tradiciji istorije međunarodnih odnosa i shvatanja istih kroz prizmu realizma. Navedenim autorima je zajedničko da državu smatraju centralnim subjektom međunarodnih odnosa i da kretanja na međunarodnoj sceni objašnjavaju pojmovima moći i interesa. Pritom, ne zanemaruju uticaj drugih subjekata (transnacionalnih firmi, nevladinih organizacija, pojedinaca itd.) na međunarodnoj sceni, ali se, čini nam se s punim pravom, suprotstavljaju nakon kraja hladnog rata nabujalim, transnacionalnim teorijama, koje su, u ideološkom i često dogmatskom pristupu, potpuno umanjile, previdevši stvarnost, ulogu država u međunarodnim odnosima. Emrik Šoprad ne samo da vraća državi centralno mesto, već ukazuje i na sve geografske determinante koje određuju međunarodnu politiku. Zanimljivo je još istaći da je kao izdavač otvorio svoju kolekciju balkanskoj problematici i da je izuzetno naklonjen srpskom narodu. Tako će krajem februara ove godine izaći u kolekciji „Geopolitički orijentiri“ „Geopolitika srpskog naroda“, čiji je autor Aleksi Trud (Alexis Troude), a krajem godine i knjiga o agresiji Severoatlantske alijanse na našu zemlju. Dao je za Geopolitiku kraći intervju o dešavanjima u Francuskoj. Razgovor vodio: Miloš Jovanović

U Srbiji smo s dosta iznenađenja pratili skora dešavanja u predgrađima francuskih gradova. Kako objašnjavate te nemire i koji su njihovi pravi razlozi?

- Kao prvo, ti nemiri uopšte ne treba da nas iznenade. Oni su logična i neizbežna posledica nekontrolisane imigracije. Kao i u većini zemalja zapadne Evrope, ali na mnogo dramatičniji način, u Francuskoj postoji već više od 30 godina fenomen masovne vanevropske imigracije čiji su izvor islamske zemlje severne i crne Afrike i Evroazije, odnosno Turske. Prvobitna imigracija radne snage pretvorila se u imigraciju naseljavanja. Njen glavni uzrok jeste „država blagostanja“, koja preraspoređuje razne vrste socijalne pomoći zahvaljujući izuzetno visokoj stopi dažbina i poreza. Tako je Francuska Republika, umesto da volontarističkom politikom uspešno sprovede asimilaciju i integraciju u francusku kulturu, uspela samo da razvije kod tih imigranata korisnički mentalitet. Ovo što, u stvari, danas doživljavamo proizlazi iz spoja dva fenomena: vanevropske imigracije (jer s evropskim migrantima nikad nije bilo problema asimilacije) i sloma autoriteta u školi koji je prouzrokovan pogubnom šezdesetosmaškom ideologijom. Moramo pogledati statistike: 10% francuskih državljana je neevropskog porekla (većinski muslimanskog) i udeo te populacije u francuskom natalitetu je 16%. To znači da će, po prognozama, oko 2030. godine udeo te populacije u francuskom natalitetu biti 30%. Sličan fenomen postoji u čitavoj zapadnoj Evropi. Pad evropske demografije nadoknađuje se dinamikom afričkog i azijskog naseljavanja. To je realnost i zato je ovo što doživljavamo zapravo početak ozbiljnog verskog i etničkog konflikta u Francuskoj. Problem je mnogo dublji od nezaposlenosti ili ekonomije. Problem leži u pitanju identiteta. Francuska polako menja identitet i sve veći deo Franuza (čistih Francuza ili poreklom iz drugih evropskih zemalja) počinje to da shvata i odbija da tako nešto prihvati.

Koja su moguća rešenja da bi se slični događaji u budućnosti izbegli?

- Za početak treba svakako obezbediti javni red i mir. To, međutim, samo po sebi neće rešiti problem. Treba otvoreno započeti diskusiju i duboko preispitati francusku politiku u odnosu na imigraciju i islam. Što se imigracije tiče, treba se beskompromisno boriti protiv nelegalne imigracije, smanjiti skoro u potpunosti legalnu vanevropsku imigraciju, ponovo ispitati slučajeve lica koja su dobila francusko državljanstvo u poslednjih dvadeset godina, videti da li su zaista prihvatila francusku kulturu, značajno ograničiti usluge „države blagostanja“ (jer je ona osnovni uzrok imigracije).

Što se islama tiče, politika prihvatanja i priznavanja zajednica (verskih, etničkih, nacionalnih) predstavlja grešku. Francuska mora ponovo i snažno afirmisati neutralnost države (princip laicizma), što znači podržavati i održavati samo svoju istorijsku baštinu (crkve), ali ne i finansirati izgradnju verskih objekata. Paralelno s tim, Francuska ne sme zaboraviti da je njena nacija hrišćanskog kulturnog nasleđa; to neće sprečiti muslimane koji poštuju pravila da žive u miru, ali eventualnost prelaska Francuske u islam mora postati nemoguća u svesti muslimana.

Kako ocenjujete reakcije francuskog političko-medijskog establišmenta u ovim događajima?

- Francuski političari bi morali da se bave geopolitikom. Već godinama proučavam slom i raspad mnogih država zbog problema identiteta, problema manjina (često, mada ne uvek, islamskih) koje osporavaju većinski identitet. Ovo što se dešava Francuskoj je ono što se desilo Libanu, Jugoslaviji i mnogim drugim zemljama. Kada dozvolimo sebi da nas preplave, onda nas jednog dana osporavaju kod nas samih. Francuski mediji su najvećim delom blagonakloni prema imigraciji i odmah napadaju svakog političara koji se usudi da ukaže na realno stanje. Njihov uticaj je globalno destruktivan za zemlju. Što se političara tiče, ima ih, u stvari, dosta i među levičarima i među desničarima, svesnih problema identiteta, koji ovu zemlju vodi ka provaliji, ali je njihov kukavičluk jači. Oni misle, pre svega, na izbore i svoja mesta, strah od medija čini svoje i krug se tako zatvara.

De Gol je definisao Francuze kao „evropski narod bele rase, grčko-rimske kulture i hriščanske religije“. Kako bi se danas mogao definisati francuski identitet?

- Tužno je to reći ali je istina: naspram zakona koji su danas na snazi u Francuskoj, De Gol bi zbog ove rečenice bio osuđen za rasizam. Naravno da je u pravu i reći tako nešto ne znači da osoba koja nije iz Evrope i koja ne pripada grčko-rimskom i hrišćanskom kulturnom nasleđu ne bi imala svoje mesto u Francuskoj pod uslovom da je voli i poštuje. To znači samo da dovodimo sopstvenu budućnost u opasnost kada zaboravimo šta smo i šta je naš identitet.

I kada ostavimo slučaj Francuske po strani, čini nam se da pojmovi nacije, domovine i patriotizma gube na vrednosti. Često dobijaju i negativnu konotaciju. Šta je, po vašem mišljenju, razlog tome?

- Nisam siguran da možemo reći da patriotizam svuda gubi na vrednosti. Biti patriota u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država, Izraela, Kine, Rusije - jako se vrednuje. Isti je slučaj i u najvećem broju zemalja Latinske Amerike, centralne i istočne Azije... Ne, problem je evropski. Evropa se nakon dva pokušaja samoubistva u dva svetska rata nikada nije oporavila od svoje bolesti identiteta. Srami se sebe same, svoje istorije (otud stalno pokajanje). Navesti sve razloge bi dugo potrajalo. Postoji nesporno određeni nihilizam, morbidni instinkt koji je proizašao iz duge evropske istorije, što se pokazuje i padom evropskog nataliteta, mnogo pre ostalih civilizacija.

Kako gledate na dešavanja u bivšoj Jugoslaviji u poslednjih 15 godina i na ulogu srpskog naroda u njima?

- Ovo pitanje, zapravo, sasvim logično dolazi nakon ovih pređašnjih. Ono što se desilo je treće evropsko samoubistvo posle prva dva u 20. veku. Zapadna Evropa je, predvođena američkim mondijalizmom, po mom mišljenju, samu sebe bombardovala bombardujući Beograd i pomažući islam. Ja čvrsto branim evropsku civilzaciju i ubeđen sam da je 1999. godine Evropa bila Beograd i da su avioni koji su ga bombardovali predstavljali spoj američkog i islamskog mondijalizma. Uostalom, ta dva smrtonosna mondijalizma donose svetu velike katastrofe; sukobljavaju se kao braća blizanci na najveću nesreću evropskih naroda.

Da li mislite, za kraj, da volja srpskog naroda da ne prepusti Kosovo i Metohiju može da urodi plodom i da li Srbija može u tome naći saveznike?

- Na određen način, između Kosova i muslimanskih enklava koje su se napravile u Francuskoj postoji ista problematika. To je problematika nedostatka demografske svesti koja se desila kod Francuza i kod Srba kada su dozvolili da se na te teritorije naseli toliko stranaca. To je istorijsko pravilo: prostor se drži samo ljudima. Kada ljudi napuste prostor, drugi ljudi ga uzmu. Srbi su pustili da se na Kosovo nasele Albanci. Biće teško sačuvati tu pokrajinu. To je istorijsko srce Srbije. Potpuno razumem srpsku volju da se Kosovo sačuva. Ali, za to treba podržavati naseljavanje. To je uslov sine qua none . Pogledajte Marokance i njihovu ogromnu južnu saharsku provinciju. Mislim da će uspeti da je zadrže zato što su je naselili. Jevreji su primenili politiku naseljavanja u Palestini nasuprot svim rezolucijama Ujedinjenih nacija. I ostvarili su svoj cilj, osim na okupiranim teritorijama zapadno od reke Jordan, gde Palestinci koriste demografiju kao oružje. Srbi su, po međunarodnom pravu, kod kuće, jer je Kosovo sastavni deo Srbije, što je priznato, ali rizikuju da ga izgube zato što je jedna manjina postala većina. Mislim da nada leži u ponovnom naseljavanju, u podršci Srbima koji su tamo ostali i u pridobijanju drugih zemalja. Francuska bi, po mom mišljenju, morala prirodno da podrži taj cilj, kao i Rusija i nekoliko drugih zemalja.

(Tekst smo preneli iz magazina Geopolitika, http://www.geopolitika.org.yu/)

 

 
 
Copyright by NSPM