Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

BiH - deset godina od Dejtona

   

 

Slobodan Durmanović

Rezolucija koja je podelila BiH

Taman kad su se vidno utišali glasovi srpskih političara o referendumu u RS, a samim tim i kritike u Sarajevu na račun te ideje - te se učinilo da se hlade političke glave na relaciji Sarajevo-Banjaluka - kad eto ti novog podstreka za radikalizaciju političke scene u BiH, i to s one strane odakle se to nije trebalo ni očekivati. Pedeset i tri poslanika u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope (SE) izglasali su Rezoluciju o BiH, koja kao da je doneta u Sarajevu, a ne u Strazburu.Tako je, umesto da približi poprilično udaljene političke stavove   Banjaluke i Sarajeva, ova Rezolucija, zapravo, samo doprinela stvaranju još većih podela među političkim Srbima i Bošnjacima.

Rezolucija i policija

       Istine radi, pomenuta Rezolucija nema snagu preporuke, pošto nije dobila podršku dve trećine od ukupno 322 poslanika Parlamentarne skupštine SE s pravom glasa, a i deo onih među 53 poslanika, kako čitamo i u sarajevskoj štampi, u poslednji čas „ulovljeni“ su u kuloarima parlamenta. No, u Sarajevu smatraju da je sve to dovoljno da se u BiH stavovi iz te Rezolucije ne samo hitno razmotre, već i da se cela Rezolucija „preslika“ u Ustav BiH.

     Elem, u Rezoluciji se pozivaju vlasti u BiH da do 2010.godine usvoje novi Ustav BiH, u kojem - i to je najvažniji stav u Rezoluciji - više ne bi bilo entitetskog glasanja u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, te da se „mehanizam etničke reprezentacije zameni predstavljanjem zasnovanom na građanskom principu“. Ova poruka istovetna je onoj koju su, tokom pregovora o ustavnim promenama u BiH, uporno slali iz najjačih tzv. probosanskih partija SDA, SDP BiH i Stranke za BiH, ali su prve dve partije, u finalu „ustavnog dogovora“, bile odustale od zahteva za ukidanje entitetskog glasanja. A taj zahtev predstavlja, je li, osnovni korak za ukidanje entiteta, odnosno za ustavnu prekompoziciju BiH. Od tog zahteva nijednog momenta nije odustala Stranka za BiH Harisa Silajdžića, a, kako vidimo iz reakcija nakon usvajanja Rezolucije, istom zahtevu vratili su se i vođe SDA Sulejman Tihić i SDP BiH Zlatko Lagumdžija. Političko licemerje je sada sasvim ogoljeno: Tihić i Lagumdžija čak pozdravljaju stav iz Rezolucije prema kojem najveću odgovornost za nedavno neusvajanje ustavnih promena u Parlamentu BiH snose predstavnici RS, jer nisu prihvatili ukidanje entitetskog glasanja, mada su i Tihić i Lagumdžija prethodnih meseci uporno ponavljali da to nije realno!? Teze se ponovo zamenjuju: iako su i   predstavnici SAD i EK u BiH nakon propasti ustavnih promena, odgovornost za neuspeh implicitno locirali u Stranku za BiH, Rezolucijom se, praktično, pohvaljuje Haris Silajdžić zbog nepristajanja na dogovor svih ostalih najjačih partija. A Tihić i Lagumdžija sada poručuju da od ranijeg dogovora sa Miloradom Dodikom, Draganom Čavićem i Mladenom Ivanićem, nema ništa ako se ponovo ne bude razgovaralo i „dogovorilo“ o ukidanju entitetskog glasanja nakon oktobarskih izbora.

     Tako je Rezolucijom i taj doskorašnji kakav-takav dogovor o budućnosti BiH sasvim devalviran i ceo proces vraćen na početak. A dok su se u Sarajevu veselili, u Banjaluci su bili ogorčeni u toj meri da je premijer RS Milorad Dodik u prvoj reakciji, u svom prepoznatljivom stilu, poručio da „Savet Evrope tu Rezoluciju može da okači mačku o rep“. Onda su i Dodik i Čavić i Ivanić objašnjavali kako Rezolucija nije obavezujuća, ali su saopštili i da su svesni da će im tom Rezolucijom, nakon izbora, mahati pred nosom i bošnjački političari i svi drugi u Evropi koji podržavaju stavove u Sarajevu.

       Tako će, na primer, mahati i stavom iz Rezolucije prema kojem su vlasti RS odgovorne i za „odbijanje da značajano učestvuju u radu Upravnog odbora Direkcije za reformu policije“, kao i za „ nedavnu odluku srpskih parlamentaraca da bojkotuju rad Predstavničkog doma, što sprečava usvajanje potrebnih zakona, kao što su državni zakon o visokom obrazovanju, jedna od neispunjenih obaveza prema Savetu Evrope“.

     Ali, i ovde su stvari okrenute što naglavačke, što predstavljene uz prećutkivanje bitnih činjenica. Primera radi, sasvim je naopako predstavljen nedavni „bojkot“ Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH od strane srpskih poslanika. Oni se nisu pojavili na dve zakazane sednice ovog doma, uz poruku da će se vratiti čim se formira Državna komisija za ispitivanje okolonosti pod kojima su stradali Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Jevreji i ostali tokom rata u Sarajevu, prema zaključku tog istog Predstavničkog doma još od pre dve i po godine. Iako nije izašao iz Parlamenta sa Srbima, njihovo insistiranje na formiranju Komisije tada je podržao i Zlatko Lagumdžija. A tek nakon srpskog „bojkota“ bošnjački članovi Saveta ministara BiH ekspresno su uradili ono što nisu činili sve to vreme: za desetak dana formirali su pomenutu Komisiju i srpski poslanici su se odmah vratili u Parlament BiH.

     Ali, biće da isticanje „bojkota“ u rezoluciji predstavlja, zapravo, “preventivno upozorenje“ srpskim poslanicima kada se bude usvajao Zakon o visokom obrazovanju u BiH. Srbi su do sada pristali na zakonsku legislativu na nivou BiH, ali sada traže mali ustupak da bi prihvatili zakon u celosti: da se akreditovanje visokoškolskih ustanova vrši u entitetima, a ne na jednom mestu u Sarajevu. Natezanje o tome je u toku, ali mnogo više natezanja ima u procesu resktrukturisanja policijskih snaga. Vlasti RS povukle su iz Upravnog odbora (UO) Direkcije za restrukturisanje policijskih snaga u BiH svog jedinog člana, odnosno ostavili ga da prisustvuje sednicama UO u svojstvu posmatrača, nakon što je postalo jasno da bošnjački i hrvatski članovi UO nameravaju da „proguraju“ model policijske organizacije u BiH

koji odstupa od administrativne entitetske podele u BiH. Nije bilo teško primetiti da se, pod plaštom profesionalnih policijskih kriterijuma, namerava na „mala vrata“ zaobići Ustav RS i Ustav BiH, pa je Narodna skupština RS

donela Mišljenje u kojem se navodi da se „reforma policije mora sporovesti uz strogo poštovanje Ustava RS i Ustava BiH“. No, ovaj dokument UO uopšte nije želeo da razmatra, što je bio osnovni razlog za povlačenje direktora policije RS iz članstva u UO u status posmatrača. Bitno je pomenuti da je Narodna skupština ranije već pristala na jedinstveno zakonodavstvo na nivou BiH u oblasti javne bezbednosti, kao i na jedinstveni budžet, ali očekuje da joj se, u reorganizaciji policijskih snaga u BiH, ostavi policija RS sa ovlaštenjima da vodi istražne radnje za okružna tužilaštva u RS, a po potrebi i za „savezni“ Sud BiH, mada se taj sud sada uglavnom služi uslugama „savezne“ policije SIPA (Agencija za informacije i zaštitu). Proces restrukturisanja policijskih snaga sada je, dakle, potpuno blokiran, a najviši predstavnici RS već sada su najavili da će 30. septembra, kada Direkcija iznese svoj predlog, taj predlog u Narodnoj skupštini RS glatko odbiti, ukoliko ne bude sadržavao minimalne zahteve za opstanak policije RS. Zato sada Dodik, Čavić i Ivanić predlažu da se takav ishod preduhitri političkim dogovorom sa Tihićem i Lagumdžijom, ali oni odbijaju, s obrazloženjem da „sve treba rešiti u Direkciji“, zaobilazeći da kažu ima li Direkcija pravo i na zaobilaženje ustavne oranizacije BiH. “Šićardžijska politika“ u Sarajevu, kako voli da je nazove Dodik, računa, prosto, na odbijanje Narodne skupštine RS kako bi je zatim okrivili za „blokiranje pristupa evroatlantskim integracijama“, a onda prizvali predstavnike međunarodne zajednice na intervenciju. Ali - ništa novo, jer su „demokrate“ u Sarajevu takva „rešenja“ i do sada praktikovali.

Rezolucija, Srbija i BiH

U Sarajevu su se posebno obradovali onim stavom u Rezoluciji u kojem se „posebno osuđuju nedavne izjave vlasti RS prema kojima, poput Crnogoraca, Srbi u BiH treba da imaju pravo na samoodređenje“. “Referen- dum o otcepljenju u RS nema ustavnu osnovu i sakupljanje 50 000 potpisa za takav referendum nema zakonsku osnovu“, navedeno je u Rezoluciji. Ali, upravo je „preporuka“ iz Rezolucije za ukidanje entitetskog glasanja, te neosnovane optužbe RS za opstrukciju, sada ojačala glasove za referendum o samoodređenju RS. “Rezolucija je dala legitimitet zahtevima za raspisivanje referenduma u RS. Onaj ko je hteo da zada udarac RS ovim je samo ojačao zahteve koji idu tako da se kaže da ako ne možemo biti partner u BiH, imamo pravo na svoj put. Jedan od mogućih puteva je referendum o statusu RS: da li ona želi ili ne da ostane u BiH. Međunarodna zajednica tvrdi da to nije legalno i prihvatljivo, ali referendum može da bude činjenica koju ne mogu mnogi da izbegnu kao takvu“, rekao je Dodik. A ni razmišljanje Čavića i Ivanića, a i svih ostalih srpskih političara u RS, ne seže dalje od ovog stava.

      Da Srbija nema nikakve veze sa pozivima na referendum u RS - kako bi to najradije voleli da čuju u Sarajevu - pokušao je da objasni predsednik Srbije Boris Tadić prilikom posete Sarajevu, koja se događala baš u vreme kada je u Strazburu usvajana Rezolucija. Na Tadiću je, dan ranije, primenjena „avazovština“, kako je nazivaju liberalni sarajevski intelektualci. Reč je o pojavi s kojom se, s vremena na vreme, služi „najtiražniji bh. dnevnik“ pozivajući se na „ekskluzivno senzacionalna saznanja“: u ovom slučaju, “saznalo“ se da je Tadić sa hrvatskim predsednikom Stjepanom Mesićem „razgovarao o podeli BiH“. “Dogovor“ je demantovan nekoliko puta, ali, naposletku, Tadićevoj poseti Sarajevu dat je sasvim drugačiji značaj od onog koji je trebalo da ima. Elem, Tadićeva izričita rečenica da „celovitost BiH jeste interes Srbije“ u najtiražnijim sarajevskim novinama doživljena je kao priznanje nemoći da Srbija više nije u mogućnosti da utiče na prilike u BiH, a ne kao dobronameran komšijski gest . Nije puno vredelo ni što je Tadić odbacio i mogućnost referenduma u RS i „bilo kakvo povezivanje budućeg statusa Kosova sa teritorijalnim integritetom i suverenitetom BiH“. Tadić, prosto, nije dobio eksplicitan odgovor da ni u Sarajevu „ne vole uopšte da razmišljaju o nezavisnom Kosovu“, kako je sam predsednik Srbije to rekao. Takav odgovor sarajevskih komšija možda se nije ni mogao očekivati, imajući u vidu dosadašnje likovanje u bošnjačkoj javnosti nakon ishoda crnogorskog referenduma i opšteprihvaćenog podrugivanja na račun Srbije u pogledu ishoda pregovora o statusu Kosmeta .

    Ali, kako je već neko lepo primetio u Banjaluci, u ovom trenutku nema države kojoj bi bilo više u interesu da Kosmet ostane u sastavu Srbije, makar to bilo i samo formalno, - od same BiH. Drugim rečima, u Sarajevu i u Mostaru bi jasno i nedosmisleno trebalo da pokažu volju da poštuju princip po kojem nema menjanja granica u regionu i kada je reč o Kosmetu, a ne samo kada se govori o BiH. To bi trebalo da učine zbog sebe, a ne zbog Srbije, jer jedino tako imaće puno pravo da nazovu neosnovanim priče o referendumu u RS. U zluradosti zbog eventualnog srpskog gubitka Kosmeta, bez obzira ima li ili nema bilo kakve povezanosti statusa Kosmeta i RS, može se stići jedino na ivicu duboke provalije. A kad se u tu provaliju upadne, onda se iz nje veoma teško izlazi.

 

 

 
 
Copyright by NSPM