Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

 

Đorđe Vukadinović

Svirala došla po svoje

U srpskom teatru političkog apsurda zbilja je sve moguće. Ali brzina sa kojom su Koštunica i DSS evoluirali od jedne, najblaže rečeno, «hagofobične» pozicije, do aktuelnog haškog entuzijazma fascinantna je i višestruko poučna.

Odavno je znano da onaj «ko na brdu stoji« vidi bolje – ili makar drugačije – od onog pod brdom, i da svet gledan sa vrha izgleda sasvim drugačije nego kada se posmatra iz životnog i političkog podnožja. Zato jaz između onog što se priča u predizbornim kampanjama i onoga što se tvori i govori kada se neko nađe na vlasti nije samo puka laž nego, bar jednim delom, i strukturna posledica razlike u položaju koju bi i oni koji govore i oni koji slušaju morali imati na umu. Kod nas se, međutim – a u tome, na žalost, nismo mnogo mimo sveta – ova objektivna razlika shvata ne samo kao olakšavajuća okolnost, nego i kao neka vrsta zelenog svetla za sveopštu političku neodgovornost. I tako se upada u vrzino kolo u kojem, na jednoj strani, politički akteri sve više i sve neodgovornije obećavaju, a građani, s druge strane, tim obećanjima sve manje veruju, te se, ili povlače u političku apatiju, ili poput lakomislene i rezignirane udavače («uostalom, svi su oni isti») poverenje poklanjaju onom ko ih u datom momentu najlepše laže. I ni jedni od njih (više) neće glasati za DSS.

Čovek se naravno menja i uči dok je živ. Ali te mene, čak i kada su pozitivne, ne bi smele da budu česte i vratolomne, i o njima je, pogotovo ako ste na javnoj sceni, neophodno povremeno položiti račun. Možda je samo Koštuničin hrvatski kolega i narodnjački sabrat Ivo Sanader u slučaju Ante Gotovina prešao veći put i napravio sličan «kopernikanski» obrat. Ali Sanader u svojim odnosima sa Tribunalom, Evropom i Zapadom nije ni izdaleka imao na vratu ovoliko breme, kakvo u srpskom slučaju predstavljaju NATO-bombardovanje, Kosovo, Republika Srpska i mrtvi Milošević. Sanader je pred sobom imao jednu gorku pilulu i čitav niz vrlo konkretnih šargarepa kojima se ona dala zašećeriti, dok pred Srbima i Koštunicom stoje samo žabe, a nad glavom vise batine različite veličine. Uz bledu nadu da će, ukoliko pokažemo dovoljno kooperativnosti, štap možda biti nešto tanji, a žaba manja i ukusnija.

No, svi ovi objektivno otežavajući faktori (uključujući tu i nesumnjivo dvostruke aršine međunarodnih «čimbenika», kao i prevrtljivost prethodne vlasti koja je, najpre, bila spremna da izručuje redom i bez zakona, a onda, kad su se primakli izbori, zaključila da izručenja generala «nisu u nacionalnom interesu») ne mogu biti opravdanje za Koštuničino izostalo «suočavanje sa prošlošću» i svojom političkom savešću. Kako je to Hag od «devete rupe na svirali» postao pitanje svih državnih i nacionalnih pitanja, i koji su uvidi i koji pritisci uslovili ovu metanoju? Da li se, na primer, o prirodi rata u Bosni i samom Ratku Mladiću ovih dana saznalo nešto što nije bilo poznato i pre nekoliko godina? Ili je pritisak postao neizdrživ? Ili se po prvi put pojavila realna opasnost da vlada bude srušena?

To što, izuzimajući blok oko Čedomira Jovanovića i ponekog kolumnistu, ovim i sličnim pitanjima ni stranci ni domaća opozicija trenutno ne more mnogo Koštunicu ne znači da ona ne postoje i da ne zahtevaju odgovor. Iako vođeni sasvim različitim razlozima i interesima, i međunarodna zajednica i DS i SRS, trenutno uglavnom stoje po strani i diskretno ohrabruju Koštunicu da nastavi u pravcu kojim je krenuo. A račune će mu, svako pojedinačno, ispostaviti kasnije, kad konačno proguta svoju hašku žabu. Ali jedno je u svakom slučaju sigurno. Trenutna medijsko-artiljerijska «priprema javnosti» u vidu naizmeničnih ministarskih saopštenja i helikopterske potrage po srbijanskim šljivicima i malinjacima nema nikakvog opipljivog političkog efekta – sem možda unutarstranačkog – i neće nikoga impresionirati.

Ukoliko iko u vladi ima iluzija te vrste, može da ih mirne duše zaboravi. One koji Mladića smatraju okorelim zločincem ne treba ubeđivati u to da je «nedostojan uniforme srpskog oficira» i oni su zgroženi što je uopšte neko do juče oko toga mogao biti u dilemi. A oni, pak, koji ga smatraju herojem i simbolom nacionalnog otpora u tom uverenju svakako neće biti pokolebani zbog činjenice da je, odbivši da se «lepo preda», general iznervirao Koštunicu i izneverio vladina očekivanja. U svakom slučaju, Koštunica je na potezu i šta god učinio neće moći da izbegne posledice – niti da odgovornost prebaci na neko «nezavisno regulatorno telo» i nekog bezbednjačkog Nenada Cekića.

 
     
     
 
Copyright by NSPM