Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

Pod lupom

Đorđe Vukadinović

Anatomija poraza

Naučnici i teolozi su uglavnom saglasni oko toga da se ništa ne dešava slučajno i bez dovoljnog razloga. Zato se nemojmo zavaravati. Ni ovaj – kako se čini – beskonačni niz nacionalnih poraza i poniženja nije pao s neba već je rezultat «minulog rada» i (ne)činjenja iz bliže nam i dalje prošlosti. Postoji vreme kada se seje i kada se žanje, a sada upravo prisustvujemo žetvi onoga što je na raznim poljima zasejano proteklih decenija i godina, u rasponu od one «socijalističke», preko «antibirokratske», do «demokratske» revolucije. Ne samo da je, po svim kriterijumima, to previše revolucije i istorijskih obrta po jedinici života, nego se stiče utisak kao da se upravo u ovom periodu nad našim glavama čudnovato i čudovišno prepliću loše strane svih pobrojanih događaja, dok su one pozitivne, u meri u kojoj ih je uopšte bilo, izbledele i zagubile se u lavirintima društvene stvarnosti i istorijskog sećanja.

Sa komunizmom smo izgubili osećaj za tradiciju, sa Miloševićem osećaj za realnost, a posle 2000. i osećaj za dostojanstvo. I svi naknadni pokušaji da se ono što je izgubljeno nekako povrati bili su neuspešni i karikaturalni. Posle 1945. smo ostali bez istorijskog kontinuiteta, a posle 1990. i bez istorijskog kompasa i bez prijatelja. (Poslednjih godina i bez respekta od strane neprijatelja.) Sem povremenih škrtih pohvala iz usta niskorangiranih eu-birokrata, nove prijatelje stekli nismo, a izgubili smo simpatije onih koji su nas ranije podržavali. I pri tom progresivno otupeli, oguglali i privikli se na svoj bedan položaj, kako na ličnom, tako i kolektivnom planu. Zato porazi poput onog u Crnoj Gori, ili ponižavajuće šestice od Argentine na svetskom prvenstvu mogu biti lekoviti. Naročito ovaj poslednji. On ne ostavlja prostora spekulacijama, rasteruje verbalne magle i eliminiše dileme oko toga da li je poraz zapravo pobeda. U svakom slučaju, posle njega nam niko neće čestitati «suverenu reprezentaciju».

Ali kako se uopšte mogu porediti dve stvari tako različite težine i značaja?

Nažalost, mogu. Mnogo je, ne samo površinskih sličnosti između našeg sportskog i državnog posrtanja . Na primer: bahatost, megalomanija i nerealna očekivanja, kao i brza kapitulacija, malodušnost i defetizam čim stvari krenu naopako. Loša kadrovska rešenja i još gori međuljudski odnosi. Sličnost je i to da nam uvek bolji sede na klupi za rezerve, a i to da se više trudimo i bolje igramo onda kada igramo za strance.

I kao što su slični simptomi, takva mora biti i sportsko-politička terapija. A ona, pre svega, zahteva neophodnost – ni malo lakog – suočavanja sa realnošću i razmerama poraza , kao i priznanje da se ne radi samo o slučajnom neuspehu, “lošem danu”, “sudijskoj nepravdi” ili “nedostatku sportske sreće”. Zatim sledi potraga za uzrocima i konsenzus oko koraka koje treba preduzeti radi kakvog-takvog saniranja štete. Treba videti na koga se može, a na koga ne može računati. Voleti one koji nas vole i koji tu privrženost delima pokazuju. Ulagati, bilo da je reč o politici, privredi ili sportu, samo tamo (vaterpolo, odbojka...) gde ima šanse, rezultata i perspektive. Promeniti kompromitovana rukovodstva. I ne na poslednjem mestu, dekontaminirati i reafirmisati pojmove kao što su patriotizam, nacionalni interes i nacionalno dostojanstvo. Utvrditi konačno državne simbole i pokušati im vratiti dignitet, makar do mere da ih se sportisti ne stide, a navijači ne zvižde.

Ne moramo i nije realno – a verovatno ni poželjno – očekivati da budemo patriote i nacionalisti poput Francuza, Engleza, Amerikanaca, Turaka ili Grka. Ali bi nam, za početak, kao sportsko-patritski uzor zaista mogli poslužiti Švedska, Švajcarska, Togo, Ekvador, Obala Slonovače, Trinidad i Tobago... I svi oni, kako sa bogatog Severa, tako i siromašnog Juga, čiji igrači i navijači ovih dana stoje zagrljeni i pevaju svoje nacionalne himne. Neko će reći da je to nebitno i da imamo mnogo većih problema. Ali nije tako. Plašim se da su stvari u ovoj zemlji pošle suštinski rđavo upravo onda kada je zviždanje državnoj himni u Srbiji postalo masovan i popularan sport. Pri čemu je jedina dilema samo to da li veća odgovornost leži na onima koji su na ovo zviždanje podsticali, ili na onima koji himnu nisu na vreme promenili.

 

 

 
 
Copyright by NSPM