Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

Branislav Matić

Srpska kvadratura kruga (Intervju sa Djordjem Vukadinovićem)

Prelaz između godina, vreme sumiranja i predviđanja, pravi je trenutak za ovakav razgovor i ovakvog sagovornika. Đorđe Vukadinović jedan je od najuglednijih među onim političkim analitičarima i teoretičarima koji se pišu bez znaka navoda, bez ograda i podozrenja. Najviši rejting časopisa Nova srpska politička misao , svih njegovih štampanih i on line izdanja, nepobitan je dokaz tome u prilog.

Poznato je da ste bili oštar i principijelan kritičar prve vlade nakon decembra 2000, one Đinđićeve (i Živkovićeve). Kako ocenjujete dosadašnji rad i učinke Koštuničine koalicione manjinske vlade?

Da, bio sam zaista veoma oštar kritičar DOS-a i njegove vlasti. I verovatno bio među prvima koji su još tamo u novembru 2000, dakle, pre decembarskih izbora, javno rekli da bi i za same petooktobarske pobednike i za demokratiju u Srbiji bilo bolje da se DOS što pre rasturi, odnosno pregrupiše u neke 3-4 kolone. Razume se da to njima, tad kada su se konačno dokopali novca i vlasti, na pamet nije padalo. Znao sam da je to loše, ali je tek ova nedavna poplava „insajderskih“ knjiga i svedočenja pokazala ko je sve i kako tih godina vladao Srbijom. U odnosu na taj režim, baš kao i onaj Miloševićev, Koštunica označava neku formu polu(dis)kontinuiteta . Koštuničina manjinska vlada je neka vrsta prelaznog rešenja i tampona između dva ljuto i nepomirljivo zavađena bloka, dve Srbije na ivici sukoba, koje oličavaju DS i SRS. To je pozicija koja, ako se dobro iskoristi i predstavi kao garant unutrašnje i regionalne stabilnosti, može biti pobednička, pa čak i spasonosna, ali čini se da ova Koštuničina heterogena vlada nije bila u stanju da politički i simbolički okupi tu treću, odnosno, potencijalno pr(a)vu Srbiju.

Da li je Koštunica doista uspeo da napravi suštinski otklon od onoga što je u periodu Đinđićeve vlade bilo najspornije, naročito korupcije u samom vrhu vlasti, uticaja krupnog kapitala sumnjivog porekla na vladu, kao i povezanosti vlasti sa kriminalnim centrima moći?

Izvestan otklon je napravljen, ali ne u dovoljnoj meri. Naime, nema sumnje da je Koštunica lično apsolutno imun na tu vrstu iskušenja, a mislim da i u njegovom okruženju toga ima nešto manje nego ranije. S druge strane, sigurno da suštinski otklon još uvek nije napravljen, odnosno nije dovoljno vidljiv, i zato je, recimo, od ogromne važnosti da se ova afera sa „Mobtelom“ istera do kraja. Godinama je pred očima čitavog naroda i svih nadležnih službi beskrupulozno potkradana država, i ne samo da niko nije ništa preduzimao da to spreči, nego se uz orkestriranu larmu intelektualnih i medijskih lakeja tvorac te ujdurme predstavljao kao vrhunski dobrotvor i maltene novi nacionalni mesija. I ko zna dokle bi to tako išlo da se nije previše zaneo, izgubio osećaj za realnost i počeo suviše da smeta kako vlasti, tako i svojoj tajkunskoj sabraći. Ali bez obzira na razloge koji su motivisali ovaj obračun, demaskiranje potemkinovog sela zvanog BK imperija moglo bi biti krupan poen za Koštuničinu vladu i prvi simptom ponovnog uspostavljanja preko potrebnog državnog autoriteta. No, ukoliko se kola ponovo slome samo na Kariću, pa i to opet polovično, efekat će biti gotovo ništavan.

NOVI EKSPERIMENT, STARI ZAMORČIĆI

U odnosu na razdoblje Đinđićeve vlade, da li se nešto važno promenilo u odnosu prema stranom faktoru?

Cinici bi rekli da se nije promenilo ništa, osim što Koštunica namrgođeno i sa oklevanjem čini ono što su prethodne dve vlade činile sa radošću i udvoričkom servilnošću. Pa čak čini i više, s obzirom da mu nacionalna i patriotska reputacija koju poseduje daje više prostora i smanjuje unutrašnji otpor njegovim potezima. Ipak, ne bih rekao bih da je baš tako. Položaj u kome se danas nalaze Srbija i srpski narod toliko je nezavidan da tu nema mnogo mogućnosti za samostalnu spoljnu politiku – uostalom, danas u svetu postoji svega 5-6 zemalja, a možda čak i samo dve, koje su potpuno suverene u klasičnom smislu te reči. A pogotovo nema mesta za bahatost, junačenje, inat i improvizaciju koji su bili karakteristični za Miloševićevo razdoblje. S druge strane, ako se sav smisao politike sastoji u bespogovornom ispunjavanju zahteva koji stižu iz Brisela i Vašingtona, onda nam vlada, parlament i izbori i ne trebaju, već samo nekoliko lokalnih „vršilaca dužnosti“. Sposobnost jedne državne politike se i sastoji upravo u tome da nađe meru između pomenutih ekstrema, to jest da realizuje maksimum nacionalnih interesa, vodeći pri tome računa o svojoj veličini, svojim resursima i sopstvenom položaju u geopolitičkom univerzumu. Problem je što ova vlast, kada je reč o spoljnoj politici, ne govori jednim glasom. Tako da na jednoj strani imate Draškovića (tu je negde i Labus), na drugoj Tadića, a na trećoj Koštunicu. Pa čak i to ne bi moralo automatski da bude loše ukoliko bi oni, vođeni iskrenim patriotizmom, želeli i umeli da se koordinišu, malo suspregnu ambicije i animozitete, i svoje zvanične i nezvanične veze stave u službu opšte stvari. Ali to deluje kao utopija .

Činjenica je da finansijski sistem, monetarnu i investicionu politiku, kao i bitne elemente privatizacije, danas kontrolišu iste političke snage i lobiji kao i u vreme Đinđićeve vlade. Kako to objašnjavate?

Jednim delom je to sticaj političkih okolnosti i činjenice da su pripadnici neformalne grupe koja je nakon 5. oktobra 2000. preuzela glavnu reč u ekonomsko-finansijskoj sferi negde sredinom 2003. osetili da se bliži kraj ere D(O)S-a, te se na vreme prestrojili, pa čak i ubrzali pad Živkovićevog kabineta. Ali postoji tu i jedan presudniji razlog, koji nije samo lokalnog karaktera. Krajem osamdesetih godina svet nije ostao samo sa jednom supersilom, nego i sa jednom globalnom mega-ideologijom. Liberalni kapitalizam, i to u svom radikalnom, „neo-liberalnom“, korporativno-kapitalističkom obliku, ostao je bez realne teorijske i praktične alternative – naročito u sferi ekonomije, i naročito u tranzitnim i tranzicijskim zemljama evropskog istoka i jugoistoka. Tako je jedna pomalo karikaturalna i dajdžestirana verzija čikaške ekonomske škole i učenja Miltona Fridmana i Fridriha Hajeka, koja u tom obliku nije primenjena – pogotovo ne uspešno – nigde u zapadnom svetu, postala naša sudbina, samo uskočivši na upražnjeno mesto „socijalističkog samoupravljanja“ kao vrhovne polit-ekonomske dogme. Cilj eksperimenta se promenio, ali su zamorci ostali isti. A svaka nova vera, pogotovo kad je konjunkturna, traži i proizvodi regionalne apostole, svece i prvosveštenike. I svi oni izgledaju i govore slično, bez obzira iz koje zemlje ili stranke dolazili i da li se zovu Labus, Đelić, Jelašić, Pitić, Parivodić, Vlahović ili Bubalo.

POTERNICA ZA „NACIONALNIM INTERESOM“

Generalno, srpska strateška pozicija (na unutrašnjem, regionalnom i širem međunarodnom planu) i dalje je nevesela. Procesi koji su u toku – prisilna unitarizacija BiH protivno Dejtonskom mirovnom sporazumu, referendum o nezavisnosti Crne Gore pod vrlo spornim uslovima, pregovori o konačnom statusu KiM, licitiranje opštinama na jugu centralne Srbije – pružaju više osnova za razmišljanje o najcrnjim scenarijima, nego osnova za nadu u „pravedan mir“ i stabilizaciju?

Nema nikakve sumnje da pogled na – najblaže rečeno – nevesele unutrašnje političke i društvene prilike, kao i spoljnopolitičke okolnosti, ne daje mnogo osnova za optimizam, te da su različiti crni scenariji mnogo izgledniji od onih nešto povoljnijih. Upravo zato nam je i potrebna realistična dijagnoza, da bi se sagledali problemi, utvrdili prioriteti i zaključilo gde su najveće opasnosti, a gde eventualne šanse. Treba videti šta je to za šta se ima smisla boriti, gde pokušati kupovati vreme, gde seći i šta žrtvovati. Ali prethodno morate imati kako-tako sređenu državu i elementarni društveni konsenzus. Nažalost, u Srbiji još nema konsenzusa ni oko toga da li uopšte postoji tako nešto kao „nacionalni interes“ (ili je to samo izmišljotina „etnonacionalista“ i drugih retrogradnih snaga), ni da li nam je konsenzus uopšte potreban, a kamoli oko toga u čemu bi se on mogao sastojati.

Okviri za pregovore o statusu KiM, baš kao i „preporuke“ Venecijanske komisije za referendum u Crnoj Gori, ostavljaju utisak namerne nedorečenosti. Da li je to znak da „međunarodni medijatori“ dreše sebi ruke i ostavljaju prostor da sve opcije budu otvorene, ili ima neko drukčije značenje?

S jedne strane, pregovarački okviri i treba da budu relativno široki da bi uopšte imalo o čemu da se pregovara i da bi se ostavilo prostora za kompromis između suprotstavljenih strana. Međutim, niko zapravo i ne računa ozbiljno sa mogućnošću da Srbi i Albanci, odnosno, crnogorska vlast i opozicija, mogu i žele o bilo čemu da se dogovore, tako da elastične pregovaračke platforme u slučajevima koje pominjete zaista služe samo međunarodnim faktorima i bezbrojnim „medijatorima“ da drže otvorenim što više opcija, i prelome u poslednji čas, u skladu sa međusobnim odnosom snaga i procenom sopstvenih interesa u tom trenutku. A u međuvremenu se različite „otvorene mogućnosti“ (po principu štapa i šargarepe) naizmenično koriste za pritiske i ucene na obe strane radi iznude što brojnijih ustupaka u pitanjima (na primer, ekonomskim, ili vojno-bezbednosnim) koja uopšte nisu predmet konkretnog spora ni pregovora, ali jesu, ili mogu biti, od interesa za pojedine međunarodne posrednike. Što je najgore, i ova otvorenost platformi i preporuka Kontakt grupe, odnosno Venecijanske komisije, prilično je dvosmislena. Njima se, na primer, sasvim eksplicitno konstatuje „nemogućnost povratka Kosova na stanje od pre 1999“ i isto tako eksplicitno uskraćuje pravo crnogorskim državljanima koji žive u Srbiji da glasaju na budućem crnogorskom referendumu, dok se, na drugoj strani, rešenja koja bi nam mogla ići u prilog navode vrlo neodređeno, a kosovska nezavisnost uopšte ne pominje među isključenim opcijama. Drugim rečima, pregovarački okviri jesu relativno široki, ali nisu uopšte neutralni, nego već od starta dosta nahereni na jednu stranu, koja je opet dosta udaljena u odnosu na većinu srpskih nacionalnih i državnih prioriteta. To je naprosto činjenica, koja ne treba da služi kao alibi, niti povod za kolektivnu paranoju, ali se mora imati na umu prilikom postavljanja sopstvenih nacionalnih ciljeva i strategije.

NADRASTANjE „LOŠIH SCENARIJA“

Da li je srpska strana učinila barem onaj neophodni minimum, na unutrašnjem i spoljašnjem planu, da što spremnija uđe u te rasplete? (Kako, u tom smislu, ocenjujete držanje ključnih političkih faktora u zemlji, od Tadića, preko Koštunice, do Nikolića?)

Ma kako mislili o njima, treba priznati da pomenuta trojka uglavnom ne snosi odgovornost za eskalaciju pomenutih problema – pogotovo onog kosovskog – koji potiču iz prošlog veka i plod su (ne)rada i zabluda prethodnih generacija srpskih političara. Igrom slučaja, na njih će trojicu (no, najvećim delom ipak na samog Koštunicu) pasti teret odgovornosti za razrešenje ovih preteških nacionalnih enigmi, uključujući i ono što se eufemistički naziva „puna saradnja sa Haškim tribunalom“. Iako daleko od toga da budu supermeni kakve bi zahtevala dubina našeg državnog i nacionalnog ponora, Koštunica, Nikolić i Tadić svakako nisu najgore što se, nakon svega, Srbiji moglo dogoditi u kadrovsko-političkom smislu. U svakom slučaju, predstojeća godina biće test za svu trojicu. Konačno će se pokazati da li Koštuničino oklevanje i sporost čine samo deo njegove lukave strategije i imaju u sebi nešto od one slavne Kutuzovljeve dremljivosti – ili su pak posledica pukog smetenjaštva. Da li je Boris Tadić ono što bi želeo da bude – autentični miks svoga oca, Dobrice Ćosića i Zorana Đinđića – ili samo zgodna maketa u rukama domaćih i stranih spin doktora i marketinških stručnjaka. I da li je Nikolić u stanju da svojim samoukim političkim talentom, bez većih unutrašnjih lomova, od haotične armije tranzicijskih gubitnika i prigradskih mangaša sačini jednu ozbiljnu konzervativnu i državotvornu stranku. Mislim da ćemo potpuniji i više-manje definitivan odgovor na ova pitanja, kao i na neka druga, imati za manje od godinu dana.

U razmatranjima „loših scenarija“ i „opasnih instrumentalizacija“ neizostavna je postala i Vojvodina. Vaš časopis je prošle godine organizovao stručni skup i objavio posebno izdanje pod naslovom „Vojvođansko pitanje“, a Vi ste u njemu obrazložili zašto Vojvodinu smatrate „veštačkom tvorevinom“. Može li doista, u ovoj teškoj godini pred nama, „vojvođansko pitanje“ biti aktivirano i upotrebljeno protiv Srbije?

Izraz „veštačka tvorevina“ upotrebio sam pomalo ironično da bih nervirao kolege autonomaše, ali i ukazao na apsurd da su svojevremeno kao fakultativne bile tretirane granice jedne suverene države kakva je bila bivša SFRJ, a i danas su neki skloni da na sličan način tretiraju granice Srbije, dok se okviri i „teritorijalni integritet“ administrativnih jedinica smatraju nedodirljivim kao svete krave. Moji preci su se rodili i umrli ne znajući da žive u Vojvodini. Znali su za Sombor, Bačku, Mađarsku, Austriju, Srbiju i Jugoslaviju. Ali sve institucionalne tvorevine su više ili manje veštačke i rezultat su nekog političkog i istorijskog inženjeringa. Danas je vojvođanski „entitet“ politička realnost i pitanje je samo da li će i on svoj nastajući identitet graditi u opreci prema Srbiji i srpstvu, kao što je to bio slučaj u Crnoj Gori, ili kao neka vrsta nacionalne avangarde, predvodnika i pijemonta za XXI vek. No, za razliku od većine ostalih otvorenih državnih problema, čiji konačni rasplet više nije dominantno u srpskim rukama, ishod vojvođanske priče – ako je to za neku utehu – još uvek pretežno zavisi od nas. Pri tom, nema sumnje da će u narednom periodu, vojvođansko pitanje biti otvarano iz različitih uglova, i to ne samo od strane pojedinih albanskih i mađarskih lobija. Ali, ukoliko sa ovim istorijskim iskustvom i postojećom demografskom strukturom u Vojvodini nismo u stanju da se izborimo sa izazovima, onda zaista nismo ni zaslužili ništa bolje od pretkumanovske Srbije.

KATALOG PROPUŠTENIH PRILIKA

Šta bi, u ukupnoj situaciji kakva jeste, trebalo da čini jedna pametna i odgovorna srpska vlada?

Mislim da bi jedna „pametna i odgovorna“ srpska vlada trebalo da, svesna izazova koji u narednim mesecima stoje pred državom, ponudi svim parlamentarnim strankama formiranje koncentracione vlade i da radi na uspostavi što šireg društvenog konsenzusa pred predstojeće pregovore o statusu Kosova i Metohije i budućnosti Zajednice SCG. To bi bilo korektno, bez obzira što ta ponuda verovatno ne bi bila prihvaćena od strane dve najveće opozicione stranke. Iako se takav stav DS i SRS može razumeti (predviđajući nepovoljan rasplet, oni ne žele da pred javnošću dele odgovornost za to), mislim da insistiranje na hitnim vanrednim izborima u predvečerje pregovora nije ni realno, a ni politički opravdano. Nema sumnje da Srbija zaslužuje bolju vladu od ove koju ima, ali mislim da su minimalne šanse da bi je nakon izbora u ovom trenutku i u ovim uslovima mogla zaista i dobiti.

Založili ste se da Srbija mnogo odlučnije, sa mnogo manje kompleksa a više raspoloživih argumenata, postavi pitanje derogiranja Dejtonskog sporazuma na štetu Srpske i uspostavi analogiju između statusa KiM i statusa Srba u BiH. Ima li relevantnih naznaka da takve preporuke zbilja postaju deo srpske političke strategije?

Naznaka ima, ali su one i dalje vrlo stidljive i prilično zakasnele. I dalje je veoma snažan „haško-srebrenički“ kompleks, odnosno bojazan da ne budemo optuženi za „mešanje u unutrašnje stvari suverene BiH“. Kao da nismo potpisnici i garanti dejtonskog sporazuma, i kao da tamo nemamo gotovo milion i po sunarodnika čija nas se politička sudbina itekako mora ticati. Kamo sreće da je ranije povučena ta analogija između položaja i stremljenja Srba u BiH i kosovskih Albanaca. Ali Miloševićev režim je godinama odbijao svaku pomisao o tome, a sada bi nam to bila nacionalna premija kojoj ne smemo ni da se nadamo. I ovaj primer pokazuje, s jedne strane, političku kratkovidost tadašnje vlasti, a sa druge razmere našeg državnog i nacionalnog poraza.

Smatrate da su Srbi tokom devedesetih „u velikoj meri plaćali ceh za američku podršku Izraelu u sporu sa Palestincima, odnosno za neprijateljski stav SAD protiv Iraka“. Koliko će ta američka potreba da na Balkanu „pruži izvesne kompenzacije muslimanskom svetu“ uticati na srpsku poziciju u pregovorima o KiM, na status Srpske, i uopšte na dovršetak geopolitičke i geoekonomske prekompozicije Balkana?

Plašim se da bi Srbi i dalje mogli biti taoci potrebe SAD da se predstave kao prijatelj „dobrih“, proameričkih muslimana, za razliku od onih loših, koje bombarduju po Srednjem istoku. U suštini, Bušova administracija nema neki izražen antisrpski impuls, kakav je u velikoj meri bio prisutan za vreme Klintonovog mandata. Ali je po medijima, kao i delovima diplomatskog aparata, ipak ostalo dosta inercije i negativnih stereotipa o Srbima kao „lošim momcima“ na Balkanu. Mislim da je u prvom periodu postpetooktobarske vlasti, a naročito posle 11. septembra, propuštena prilika da se, igrajući na kartu „borbe protiv (islamskog) terorizma“, ozbiljnije poprave srpske pozicije u Vašingtonu. Ali haška omča, s jedne, i divlja borba za vlast unutar same Srbije, s druge strane, brzo su zatvorili tu bledu mogućnost.

SISTEMI LEGALIZOVANE KORUPCIJE

Za razliku od devedesetih, sada u SAD deluje i „srpski kokus“. Da li je taj lobistički pokušaj deo marketinga jednog domaćeg političkog faktora, zgodno spakovana pričica za unutrašnju upotrebu, ili doista ima neke realne političke domete u političkom sistemu kakav je američki?

Čitav taj lobistički sistem u Americi je zapravo samo neka vrsta legalizovane korupcije, koja se na taj način pokušava držati pod kontrolom. Ipak, veći manevarski prostor za spoljnopolitičko lobiranje postoji samo u pitanjima o kojima američka politika još nije zauzela čvrst stav i za koja nije procenjeno da su od „vitalnog nacionalnog interesa“. Ali to ne znači da ne treba pokušavati i činiti sve što se može na popravljanju slike o Srbima i Srbiji u očima američkih zvaničnika i javnosti. No, ne treba se zavaravati. Na vrhuncu svoje globalne geopolitičke moći Amerika nam nije ni saveznik ni prijatelj, i najviše čemu se možemo nadati jeste da nam (ponovo) ne postane ni otvoreni neprijatelj. Tom skromnom, ali ni malo jednostavnom cilju treba da budu usmereni napori naše diplomatije, naše poslovično nesložne dijaspore, pa i našeg „kokusa“ – ukoliko je zbilja dobronameran i prijateljski.

Uređujete i izdajete, po našem mišljenju, dugo već najbolji časopis za političku teoriju i analitiku u ovom delu Evrope. Po Vašem mišljenju, da li je srpska politička misao, u burnim zbivanjima na kraju prošlog i početku ovog milenijuma, bila na visini iskušenja kroz koja su prolazili narod i država?

Očigledno da nije. To više nego jasno pokazuje već letimičan pogled na razvaline naše državne zgrade, naše kulture i naše ekonomije. Ne samo da ovdašnja politička i intelektualna elita nije uspela da predvidi neposrednu propast sovjetske imperije – to generalno nije pošlo za rukom ni svetskoj društvenoj misli – nego čak nije uspela da izvuče ni adekvatnu pouku iz tog epohalnog događaja, nakon što se on odigrao. Anestezirana i pomalo korumpirana Brozovom verzijom „gulaš“ socijalizma, prebrzo je zaboravila Boga, srpstvo i tradiciju, da bi, krajem osamdesetih, u jednom bistrom komunističkom aparatčiku olako prepoznala nacionalnog spasitelja , a onda, razočaravši se opet preko noći, okrenula novim globalizacijskim božanstvima. Sve se to odigralo u svega desetak godina i sa manje-više istim akterima, i kroz sve te mene dramatično se pohabala kako intelektualna, tako i moralna supstanca srpske inteligencije. No, ma koliko o njoj – i sebi unutar nje – sa razlogom loše mislili, mora nam biti jasno da bez obnove nacionalne inteligencije i nove srpske političke misli neće biti ni državne i narodne obnove. Baš kao svaka bolest i kvarenje – i oporavak počinje od glave.

RAD I NADA, UPRKOS SVEMU

Koliko je aktuelna politička elita, govorimo pre svega o onim ključnim akterima, spremna da čuje glas dobronamernih stručnjaka? Da li Vas je neko od onih koji donose presudne odluke zvao i tražio savet, kritiku, analizu, predviđanje?

Poslednjih godina – da. U svakom slučaju, zovu i pitaju znatno više nego ranije. Ali nesistematično, povremeno i uglavnom tek onda kada im stvari krenu loše, kada se javi neki konkretan problem i kada su mnoge prilike za povoljan razvoj već propuštene. Sem toga, ponekad nije jasno da li je i koliko u pitanju iskrena želja da čuju vaše mišljenje, a koliko namera da vas ličnim kontaktom i formalnim uvažavanjem eventualno pacifikuju, ili bar otupe kritičku oštricu vaših budućih javnih nastupa.

Ako se za godinu dana sretnemo da u razgovoru za „EVROPU NACIJA“ rezimiramo 2006. godinu, šta mislite: u kojoj, kakvoj i kolikoj državi će se to dogoditi?

U istoj onoj i onolikoj u kojoj i sada razgovaramo. Ali to je pomalo pitijski dvosmislen odgovor, koji aludira na i danas uveliko virtuelan status Zajednice SCG, a pogotovo Kosova u odnosu na Srbiju. Tokom upravo protekle godine, pre nego što su otpočeli pregovori o statusu Kosmeta, čak i pre nego što je postalo jasno da će pregovora biti, Kosovo je zahvaljujući perfidnim odlukama šefa UNMIK-a Sorena Jesena Petersena, a uz blagoslov Brisela i Vašingtona, učinilo nekoliko krupnih koraka ka faktičkoj nezavisnosti. Za njegovog mandata čitav niz funkcija koje čine uobičajene prerogative suverene države prebačen je u nadležnost tzv. kosovskih privremenih institucija i sada se čini da su kosovski Albanci došli na domak konačnog cilja – formalne nezavisnosti i svoje stolice u UN. Ipak, verujem da do tog poslednjeg koraka neće doći, a svakako ne u ovoj godini. Isto tako, čisto sumnjam da će se Đukanovićeva zastava do kraja godine zalepršati na Ist Riveru. Me đutim, plašim se da Srbija više nema ni političkog, ni ekonomskog, ni diplomatskog, ni demografskog kapaciteta, kao ni vojne, ni kulturne ni psihološke resurse, da bi mogla da zaista integriše ova dva „entiteta“ nastala na njenom istorijskom, geografskom i duhovnom središtu. Stoga će, pre ili kasnije, neki bolan istorijski kompromis biti ne samo neophodan, nego i poželjan. Ali ne na način i po scenariju Sonje Biserko i Čedomira Jovanovića. Ono što mi se, pak, čini podjednako izvesnim i poželjnim jeste to da će kroz godinu dana politička situacija u Srbiji biti znatno jasnija i čistija. Mnoge maske će definitivno pasti i videće se koliko je ko bio iskren, sposoban i dobronameran – bilo da je reč o vlasti, opoziciji, ili međunarodnim institucijama i „medijatorima“. A pre svega će biti jasnije to da li smo bliže građanskom sukobu i haosu, ili nacionalnoj i državnoj konsolidaciji. Realno, veći su izgledi za ono prvo, ali nam ostaje da se nadamo i naravno da radimo na ovom drugom.

(Ovaj intervju bice objavljen u casopisu Evropa nacija br. 6)

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM